Vijenac 372

Kritika

Biljezi dida Martina

Martin Jakšić, Raboš, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.

Biljezi dida Martina


Martin Jakšić, Raboš, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.


Marljivo istražujući slavonsko jezično blago autor se već i prije ove knjige pokazao vrsnim leksikografom/etnologom amaterom. Ogleda se to iz dviju knjiga: Naše riči (1997) i Divanimo po slavonski (2003) u kojima je otkrio svoj istraživački interes i svoj, jakšićevski, način bilježenja i tumačenja pojmova. U ovoj je, pak, knjizi otišao korak dalje od glosara istočnoslavonsko-srijemsko-baranjskih govora. U Rabošu je Jakšić dao sliku minuloga i sadašnjega vremena. Knjigu koja obaseže 112 stranica autor je podijelio u dvije cjeline.

Prvi dio knjige, dokumentarističan, autor je označio jezičnim i u njemu su sabrane slavonske uzrečice, frazemi, rečenice i riječi iz svakodnevnoga slavonskoga života i govora, riječi koje su prenijele značenje na drugi pojam te suvremena imena domaćih životinja.

U drugom nam dijelu, koji je humorističan, filozofičan i enigmatičan, Martin Jakšić pod šaljivim i pjesničkim naslovima daje obilje riječi, šala i pošalica, pjesničke i dramske igre prepune iskričave mudrosti, savjete i enigmatske zadatke da i sami pođemo u jezična promišljanja, da se i sami okušamo u otkrivanju autoru nepoznatih ili manje poznatih značenja. Na koncu je knjizi dodan nosač zvuka (CD) na kojem tekst iz knjige čujemo na živom slavonskom govoru koji polako nestaje (što je sudbina svih mjesnih govora).

Slavonski divan

Posebno valja istaknuti poglavlje Istoznačnice i sličnoznačnice u kojem je skupljeno, primjerice, stotinjak naziva za glupana, 150 naziva za mnoge vrste krušaka, 167 glagola koji bi se mogli podvesti pod pojam tući se. U tim popisima ima riječi koje su samo fonološke ili tvorbene inačice temeljne, ali svakako se jezično razlikuju od nje i zbog toga je dobro da su uvrštene.

Obje cjeline odražavaju slavonske govore koji pripadaju dvama dijalektima štokavskoga narječja: slavonskom (koji obuhvaća govore u slavonskoj Posavini, slavonskoj Podravini, Baranji i zapadnome Srijemu) te novoštokavskom ijekavskom dijalektu. Sama ta činjenica potvrđuje jezičnu vrijednost knjige: iz obaju će se njezinih dijelova stručnjacima ponuditi podaci za istraživanje slavonskih govora. Druga je njezina vrijednost obilje etnografske građe, povijesne i suvremene. Onomastičar će tako u Rabošu naći podatak o suvremenim imenima životinja, a etnologu taj će podatak vrijediti pri proučavanju kulture življenja, običaja i suodnosa života na selu i u gradu početkom 21. stoljeća.

Knjigu Raboš mogao je napisati samo čovjek koji godinama radi na terenu, koji se sav predao ljubavi prema Slavoniji, slavonskome divanu. To nije samo knjiga u narodu prikupljenih misli, uzrečica i izreka. Autor je u njoj učinio korak dalje – on sam stvara u jeziku i duhu u kojem je odgojen. Njegova se osobnost otkriva poglavito u drugome dijelu knjige, tu je Martin Jakšić pisac koji piše slavonskim.


Ivana Kurtović

Vijenac 372

372 - 5. lipnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak