Vijenac 371

Naslovnica, Razgovor

Razgovor: Arsen Dedić

Svijetu treba više nježnosti nego istine

Nikada nisam bio visokotiražni, ali ni niskotiražni pjevač. Nisam nikad bio svesavezni ljubimac. Samo sam slijedio svoj skromni put, ono što mi je bilo namrijeto

Arsen Dedić

Svijetu treba više nježnosti nego istine



Nikada nisam bio visokotiražni, ali ni niskotiražni pjevač. Nisam nikad bio svesavezni ljubimac. Samo sam slijedio svoj skromni put, ono što mi je bilo namrijeto

Ako kažemo da je Arsen Dedić autor za sva vremena i da su njegove skladbe, stihovima, glazbeno i ugođajno, uvijek pogađale bit i istovremeno govorile o općem i najintimnijem u nama, nećemo reći ništa nova. No, možda će nekoga začuditi da Dedić danas radi intenzitetom kao u najboljim godinama. Tjedan nakon što je velikim slavljeničkim koncertom, s programom koji je uključivao monumentalni opus glazbe napisane za film i televiziju te izbor iz kantautorskog stvaralaštva, obilježio 70 godina života i 50 godina umjetničkog djelovanja, zatekli smo ga kako se sprema na put u Sarajevo, Mostar, Split...

Usprkos tome što ga često predstavljaju kao čovjeka brojnih zanimanja – pjesnika, pjevača, flautista, skladatelja, producenta, orkestratora, aranžera, pa čak i slikara, Arsen Dedić na sve će samo odmahnuti rukom i reći da je tek »nedjeljni slikar, kao Churchill«, a da sve ostalo »jednostavno dolazi jedno s drugim«. »Pitajte što god želite. Što bi rekao Ujević, ‘i da sam od znanja da sam nespravan za problem’. Ali ja sam, evo, spravan...«, našalio se odmah na početku.

Rekli ste da je proslava zapravo nastala slučajno, od ideje o koncertu s vašom glazbom za film i televiziju?

– Moram reći otvoreno da se koncert dugo pripremao, godinama. Veliki je to posao, mislili smo prvo na ljeto u Puli, što je komplicirano, jer se veliki orkestri raspuste izvan sezone. A k tome, Gabi i ja sedmi i osmi mjesec nismo nikada za nikoga radili. Godine su prolazile, pa sam rekao da je bolje odlučiti se za sezonu, ako na to pristane Filharmonija. U međuvremenu desilo se da sam, ni kriv ni dužan, zaradio 70 godina, da se navršilo 50 godina rada, da je došlo 35 godina braka s Gabi, da i Matija ima 35 godina... Onda su to proglasili slavljeničkim trenutkom, na kojem ja nikad nisam inzistirao, jer nisam slavljenička osoba.

Koliko vam ti međaši znače i tjeraju li vas na pogled unatrag?

– Znate, ja se zapravo uopće ne sjećam svojih razdoblja. Cijeloga sam života samo radio. Moj život bile su samo faze rada. Kao šestogodišnji klinac počeo sam učiti flautu, onda sam godinama svirao u šibenskoj limenoj glazbi, nakon toga došao u Zagreb i slučajno ušao u estradu i mislio sam da je to periferna gesta. No, dobio sam status u takozvanoj popularnoj glazbi, kojoj sam uvijek pripadao uvjetno. Krasno mi je rekao moj prijatelj slikar Vojo Stanić – ti ćeš uvijek hodati u svojoj estradnoj sjeni. To mi odgovara i to upravo i radim. Što se tiče obljetnica, potaknule su me na razmišljanje. Osim toga, osjetio sam crtu iscrpljenosti i pražnjenja, ono što bi se zvalo zamor materijala, više unutrašnjega nego vanjskog. Ima jedan talijanski izraz na koji, istovremeno, pristajem i ne pristajem – ho perso la ragione, izgubio sam razlog. Estradni razlog, u svakom slučaju. Sad vidim da sam, možda, pred nečim novim, koliko mi vremena ostaje.

Nedavno se i bolest nametnula kao neki životni međaš. Kaže se da bolestan čovjek zna štošta o čemu zdrav i ne sluti. Je li vam se u bolesti dogodila čistina vidika?

– To je ono što se u narodu kaže – koji su bolovali, znaju više. Naravno, u takvim trenucima razabiru se okolnosti u kojima živite. Zatim se vrijednosno procijeni sve što ste radili, što niste napravili, što su radili drugi, a što ja, koliko što teži... Konačno, provjere se i ljudi koji vas okružuju. Točno vidite koliko je tko stvarno bio prisan s vama i koliko je spreman na sve. Jasno, većina je onih koji samo glume interes za vaše stanje. Sve to bilo je prilika da se procijeni okoliš u kojem sam živio. Već sam napravio neke svoje autobiografske zapise, malo po načelu Stravinskoga, kojeg obožavam. Već sam dovršio autobiografski tekst s naslovom Prvorazredni građanin drugog reda, ali onda se desilo mnogo toga, pa sam nastavio pisati ogranak koji se zove Poslije Padove.

Iako ste već pola stoljeća Zagrepčanin, u starijim godinama čovjek se često vraća korijenima. Koliko u vama ima Šibenika, a koliko Zagreba?

– Uvijek kažem, napola u šali, da sam iz kluba liječenih Šibenčana. Iako smo mi, u svakom slučaju – neizlječivi. Ali, nikad nisam zanemario to da mi je Zagreb zapravo kulturno odredište. Ako je Šibenik bio poticaj, Zagreb bi bio artikulacija toga što je bilo u meni. Ja stalno vozim na ta dva kolosijeka i to se isprepleće, ali na dobar način.

Kad ste kao mladić svirali u šibenskoj limenoj glazbi, kako ste razmišljali o svojoj budućnosti?

– To sam vrlo ozbiljno shvaćao. U limenim se glazbama svira zahtjevan program. Prije svega, morate biti dobar glazbenik. Znao sam da mi je to, vjerojatno, sudbina. Treba znati da je Šibenik imao samo petnaestak tisuća težaka i nešto gradske inteligencije, ali da je imao pjevačko društvo Kolo i izvanredno Filharmoničko društvo, kao i kazalište i operetu prve klase. Moj odlazak bio je prirodna stvar, jer gdje će daroviti provincijalac nastaviti nego u Zagrebu. Tako sam već krajem 1957. počeo nastupati. Ali, sve je bila igra i sve sam vrijeme mislio da ću biti klasični glazbenik i pisati samo takvu glazbu ili koncertirati. Ali, vrijeme je učinilo drugo.

Što je zapravo utjecalo na odluku za kantautorski rad – poezija, francuski i talijanski kantautori?

– Francuske kantautore znao sam dosta slabo. Moji su jezici uglavnom talijanski, ruski i, dobrim dijelom, engleski. U djetinjstvu sam na radiju marke Kosmaj slušao naše radiostanice i Italiju. Tamo sam prvi put čuo izvrsnoga ranog Modugna i takve ljude i jednostavno se zainteresirao za autorsku pjesmu. Prije toga nikada nisam čuo Brela, Aznavoura... Mene su više na šansonu kasnije uputili Zvonimir Golob i Irena Vrkljan. Ali, najjednostavnije kazano, ta dva interesa i životna opredjeljenja – pjesništvo i glazba, prirodno su me na to uputili. Slično kao u mnogih umjetnika koji su više bili literati, a manje glazbenici, premda ja pripadam u one rjeđe, poput Lea Ferrea i Becauda, koji su bili akademski obrazovani. Spajajući ta dva afiniteta došao sam najprirodnije do tog izraza. Nikada nisam nikoga oponašao, jer svi su kantautori pojedinci koje je nemoguće imitirati. Oni samo mogu biti poticatelji. Ujevićevski kazano, pobratimstvo lica u svemiru – vidio sam da sam srodan s nekim tko slično govori u drugoj kulturi i na drugom jeziku, ali s istom potrebom.

Vašim ulaskom u zabavnu glazbu prvi su se put okupili intelektualci kao publika te glazbe. Je li to zato što nikada niste podilazili publici?

– Ja nikada nisam bio visokotiražni, ali ni niskotiražni pjevač. Nisam nikad bio svesavezni ljubimac. Samo sam slijedio svoj skromni put, ono što mi je bilo namrijeto. Mogao sam napisati svašta, imao sam tu spretnost. Pisao sam za druge takozvane hitove, jer se mogu prilagoditi i sve napraviti, ali ipak mi je to lijeva ruka, nije desna.

U vašem radu središnje mjesto zauzimaju Mediteran, urbana sredina, intima i zamršeni odnosi. Koliko je tu bio važan vaš senzibilitet?

– Urbano je, u svakom slučaju, dio moje prirode. Mrzim kad mi netko danas kaže da sam urbani pjevač. Ja sam Šibenčanin, a Šibenik je najstariji hrvatski grad građen na slavenskim temeljima. Ni na ilirskim, ni na rimskim, ni na grčkim. Svoj izgovorni način smatram urbanim i to ne naglašavam. Protiv sam onih koji sebe neprestano imenuju urbanima, kao da smo mi seljačija. Ja sam se 26–27 godina glazbeno obrazovao. Dakle, nije to ništa slučajno, sve je išlo svojim tokom. Što se tiče pisanja o odnosima, bilo bi banalno da pišem top-listu, popis ili troškovnik svojih sentimentalnih odnosa. Jasno da ih je bilo. Konačno, između dva braka imao sam deset godina interregnuma, bezvlašća, i to od 25. do 35. A bio sam u stanovitoj modi i putovao sam po cijelom svijetu... Bit će jedan ogranak u mojoj knjizi koji će se zvati Tko su bile moje žene. Naravno da ću nastojati da ga složim tako da se nikoga ne povrijedi. Ali da će biti imenovane, bit će. I sad, poslije ovog koncerta, od svojih nekad vrlo prisnih veza i ljubavi dobio sam mnoštvo poruka. Jedna čak piše da je sretna što me voljela i da sam dio svoga preburnog života dao i njoj.

Što držite da su vam vrline, a što slabosti i što je najčešća predrasuda o vama?

– Kao prva stvar, ako si to mogu uzeti za vrlinu, jest da nisam plašljivac. Nisam se plašio u životu. Što bi rekli Albanci – bolje mrtav nego uplašen. Što se druge strane tiče, velika mi je slabost nestrpljivost. Malo sam na one mlade buntovnike koji kažu – ne znamo što hoćemo, ali hoćemo to odmah. Ali, opet ima i ona nadrealistička koja kaže – budimo realni, zahtijevajmo nemoguće. I tu sam negdje blizu. Od predrasuda o meni najčešće se, možda, misli da sam samoljubiv... Ma, ne znam. Imam i drugi odgovor na to, koji zvuči grubo – ja jesam osjetljiv, ali nisam osjećajan. Recimo, svi me pitaju – kako si doživio to u Lisinskom. Bio sam ponosan, samo profesionalno – da je Filharmonija takva, da su suradnici takvi, da ima strasti, ljubavi, da nitko nikog ne mrzi u tom času, niti minorizira. To je moja strast i ljubav. Sve je to lijepo, ali primati to k srcu... Znate što, sve je prolazno, samo je ondulacija trajna.

Koliko danas pratite glazbu i imate li kakvih novih afiniteta ili se stalno vraćate korijenima, glazbi koja vas je osobno i umjetnički profilirala?

– Pratim sve što se dešava, ali ne dam se fascinirati. Možda se držim nekih postulata, kao što su Brel, Cohen, Dylan... Bio sam na Dylanovu koncertu u Ljubljani, Cohenovu u Beču, koji je bio genijalan... Aznavoura smo se nagledali, bio je prekrasan. Malo naivan, ali prekrasan. Nikad, nažalost, nisam vidio Brela. Jednom prigodom istovremeno smo imali turneju u Rusiji, slijedili smo se iz hotela u hotel i svaki dan jedan drugomu ostavljali poruke, ali nikada se nismo sreli.

Često surađujete s mladim glazbenicima. Otkud ta demokratičnost?

– Mladi su me glazbenici uvijek smatrali rodonačelnikom onoga što je bilo contro corrente, protiv struje, protiv legitimnoga šlageraja koji je postojao. Vidjeli su da je tu neki drugi govor, kojem su oni težili, a koji danas poznajemo kod Gibonnija, Mile Kekina i tako dalje. Recimo, neki me dan zvao neki dečko iz beogradske grupe Škart Art, uglavnom novi pankeri. Došli su iz Ljubljane s nekoga velikog skupa europskih pankera i donijeli mi neke darove. Pa si mislim, otkud oni na me, dvadesetogodišnjaci. A oni mi kažu da su bili na mom koncertu u Lisinskom i da su najzadovoljniji mojom orkestralnom glazbom za serije.

Je li vam još važna književnost?

– Naravno. Čitam puno i sve su mi sobe zatrpane knjigama. Moram vam reći jednu stvar – u životu se saznaje mnogo. Sve sam iskušao od glazbe, nevjerojatno mnogo. Glazba nam je kuća, emocionalna i druga, ali u pravom, spoznajnom smislu, najviše se saznaje iz literature. Prema tome, onaj tko nema naviku čitanja, taj najviše gubi. Uživam čitati i neprekidno čitam. Toliko mi dobrih knjiga dođe u kuću da sam sretan što čitam. Prema tome, preporučam svim mladima i starima – ako možete, čitajte i to ne samo podliske dnevnih novina. Jer, novine ne znače mnogo i, uglavnom, lažu. Ja zato svoje najintimnije stvari, emocionalne, političke i druge, ne dajem za dnevno zabavljanje općinstva. Što je rekao veliki pjesnik Kavafi: »Nemoj svoj život trošiti u svakodnevnom općenju s gomilom, dok jednog dana ne postane posve tuđi više ne tvoj život.« Knjiga je odgovornost, četiri zatvorena zida. Odgovoran si prema knjizi kao što je knjiga odgovorna prema tebi. Ti nju kupuješ i ulaziš u ta četiri zida i odgovarate jedno drugomu.

Živimo u ona prokleta zanimljiva doba. Koliko je burna politička stvarnost utjecala na vaš rad?

– Već sam i prije imao iskustava s politikom, još kao dvadesetogodišnjak. Morao sam, kao student, napustiti radiostanicu, ali sam to riješio tako da sam s prijateljicom otišao živjeti na selo, dok se koliko-toliko prašina ne slegne. I onda sam se malo-pomalo vraćao. Neki se ljudi u nevoljama sklanjaju u alkohol, erotiku, neki se dodvoravaju... Ja sam se sklanjao u rad, jer ipak, kad ujutro stisnem tipke na klaviru ili kad naoštrim olovku, ja pripadam tomu i sve ostalo huji pored mene, praveći mi volje i nevolje. Ali, uglavnom, nisam to primao k srcu. Dodvoravao se nisam ni lijevo ni desno. Živim svoj jednostavni patriotski život i učinit ću sve. Ali da bih švercao time, jer toliko je domoljubnih švercera, to ne. Recimo, dobar dio repera koji se danas glasaju sve se više petljaju u socijalne teme, tako da mi sve to skupa ispada kao nabrajačina koja ne ostavlja traga. Mnogi misle da prave neku revoluciju, ali ne, to je samo nabrajanje. Moj mili prijatelj Zvonimir Golob rekao je da »više svijetu treba nježnosti nego istine«. Ljudima treba emocionalne zaštite.

Koliko je težak brak dvoje umjetnika i koliko se ono što ste pisali za suprugu Gabi razlikovalo od onoga što ste pisali za druge?

– Vidite, ja Gabi poznajem od njezine 23. godine. Upoznao sam je na televiziji u Šubićevoj, kad je ona već bila zvjezdica. Jednostavno sam vidio osobu koja mi je po nečemu slična. Tako je pomalo krenulo prijateljstvo. Ona je živjela svoj, a ja svoj brak i onda smo se jednog dana našli slobodni i ona i ja. To nije bila ona ljubavna panika, ali je bio osjećaj pripadnosti jedno drugom. I sad, kako će ona pripadati jednom, a ja drugom svijetu? Bilo je najprirodnije da pripadamo istomu. Što se tiče onoga što sam pisao za nju, ja sam znao njezinu emocionalnu sliku, sliku njezina izgleda, sve te delikatnosti, prenijeti u glazbu. Uvijek sam pazio da zadrži sliku koju zavrjeđuje. Dosta smo različiti i nije to suglasje u kojem jedan drugomu odmah povlađujemo. Ima i sukoba i neslaganja, ali u biti uvijek smo pripadali jedno drugomu – i autorski i osobno, što je vrlo važno. Ako baš hoćete, postoji i nešto što se, po meni, zove tjelesno povjerenje. Nije se ona švercala na moju pismenost, ni ja na njezinu popularnost i pjevanje. Ali je bilo nešto prirodno što nas je vodilo jedno drugomu.

Jednom prigodom izjavili ste da je Matijin Drugi pogled, album na kojem je obradio vaše kompozicije, nešto najljepše obiteljsko što je ušlo u kuću u posljednjih dvadesetak godina. Trebalo vam je dugo da priznate činjenicu da je Matija izvanserijski glazbenik?

– Znao sam da je on takav. On je vrlo delikatna osoba i mislim da će imati teži put od nas, osobito jer je ekskluzivan kao pijanist i u svom pogledu na glazbu. Znao sam da je to u njemu. On je harmonijski i razvijeniji od mene. No, mi smo u obitelji tri potpuno različite naravi, s tim da su Gabina i Matijina bliže. Možda čak i po toj džezističkoj liniji, jer je, ne zaboravimo, Gabi u počecima pjevala džez. Ali, oni su i duhovno takvi. Ja sam možda više, što bi se šibenski reklo, grez. Ja jesam delikatan i tankoćutan, ali moja je srž, ipak, negdje težačka.

Matija vam je kao dijete sjedio na koljenu dok ste skladali. Je li ta uloga pasivnog učenika danas prešla na vašu unuku?

– Prvo, ona ima apsolutni sluh, što nije malo. No, njezina je osnovna strast slikanje. To je bio i moj i Gabin osnovni afinitet, tako da dao Bog da ide tim putem. Jer, to je posao koji se radi u osami, dok mi stalno moramo biti javni. To je očajno, užasno.

Uvijek ste u mnoštvu poslova i projekata. Stalno stvarate, a posljednjih godina posebno intenzivno. Na čemu trenutno radite?

– Stalno sam volio učiti. Ja dan-danas, recimo, uzmem neku sjajnu partituru i volim analizirati – kako je došlo do toga. Do današnjega dana ostala mi je strast učenja i saznavanja. Zaista u posljednje vrijeme dosta radim, jer ponuda je toliko da u sebi razvijam ljubaznost odbijanja – kako ne povrijediti nekoga. Osim što spremam knjigu, radim na glazbi za dvije predstave – Bijeli jelen i Mali princ. Eto, takve me stvari raduju. Jedino što imam hrabrosti odbiti jest ono što donosi novac.

Mnogi koji su pisali memoare kažu da su u tom procesu naučili mnogo o sebi. Je li to i vaš slučaj?

– Dugo pišem, ali se iskustva stalno množe i nikako završiti. Tako da je sad veliko pitanje hoću li ih za života izdati ili ću si dopustiti elitnu gestu da ih objave poslije mene. Stvarno sam puno radio u životu, ali reći ću vam paradoks –u biti sam bio lijen. Silnim radom štitio sam svoju lijenost.

Koliko toga pripisujete radu i namjeri, a koliko slučajnosti i sreći? Vjerujete li uopće u sudbinu?

– Po mnogočemu sam fatalist. Samo ne volim reći ni udes, ni sudbina, ni fatum, nego uvijek kažem – što ti je namrijeto. Znam da je to moja priroda, kao što je nekomu dato da baca kladivo. Meni je samo ovo dato. Drugo ne mogu raditi. Vidio sam da je moja sudbina samo to da ujutro, kad se probudim, moram nešto proizvesti.

Na kraju, koliko je i za vas sama Arsen Dedić ostao nerazjašnjen slučaj?

– Pa, mislim da je svaki čovjek sebi nepoznanica. Definitivno. Dakle, to nije fraza. Ja bez milosti kažem jednu stvar, bitno pitanje postojanja – ima li nas uopće? Često mi se čini da me nema i da sam glasnogovornik nekoga drugog.


Razgovarao Velimir Cindrić


O prijateljstvima

U najintenzivnijim godinama sklapali ste mnoga važna književna i glazbena prijateljstva. Koja su vam ostala najvažnija, a koja vas najviše razočarala?

– I moja su prijateljstva išla nekim logičnim putem, a zapravo nekom slučajnošću. Prijateljstvo s Endrigom počelo je njegovim nastupom na našoj televiziji. Sergio je strašno volio Zagreb, obožavao našu tržnicu i uvijek se u Italiju vraćao s velikom torbom punom kiseloga kupusa i dimljenih nožica. Jednu smo večer sjedili kod Ivice Krajača i svako je iz tog kruga – Nikica, Golob, Krajač..., demonstrirao nešto svoje. Onda sam ja Sergiu odsvirao jednu svoju stvar koja se zove Sanjam te i Sergio je rekao – taj mi je kao brat. Tako je počelo prijateljstvo. Prije dvije godine me nazvao, točno večer prije Uskrsa, i rekao da ponovno ide u bolnicu. Više se nije vratio. Onda, Gino Paoli bio je pozvan na Splitski festival i napravio je prepjev moje pjesme Vraćam se. Opet se desilo pobratimstvo lica u svemiru i ostali smo uvijek vezani, do današnjega dana. Pa je Bulat Okudžava došao kao gost Društva književnika Hrvatske i nastupio na Večeri slobodnih formi Zagrebačkog festivala, a zajedno smo imali koncert u malom Lisinskom, koji je zabilježen na albumu. On je, iz prijateljstva, ljeti vlakom došao iz Moskve u Šibenik, pa smo napravili noćni koncert. To je kao i prijateljstvo s Predinom i mnogim drugima... Kao što se zlo nalazi, tako se i dobro nalazi. Što se tiče razočaranja, uvijek se očekuje da spomenem Momu Kapora, kojega ja i dalje uvažavam kao izvrsna pisca, i koji je više volio Zagreb nego Beograd. I Zagreb je njega volio više nego što ga je volio Beograd. Odličan slikar... Tko zna što ga je odvelo drugim putem. Iako sumnjam da bi takvi ljudi bili kadri napraviti neko stvarno zlo. Što ih je odvelo u to, ne znam... Držim sesamo one Brelove koja se zove Živjeti uspravno. Ne može me se ni kupiti ni potkupiti.

O slikarstvu

Ljubitelj ste slikarstva. Kako o njemu razmišljate?

– Ponekad pročitam u novinama dosta nesklone kritike o stanju našeg slikarstva. Mislim da uopće nije tako. Mislim da u slikarstvu pripadamo u ono najbogatije što uopće postoji. Ja sam osobito zaljubljenik minhenske škole – Račić, Kraljević, pa dalje Herman, Becić, Stančić, Crnčić, Vidović, Vaništa... Jasno, volio sam i enformel i Murtića. Pa ima i konceptualaca koji itekako vrijede, iako ne volim kad to prelazi mjeru, kad je drskost, prljavo i bez ukusa. Mi o sebi, znate, često loše i nepošteno sudimo. Svi takozvani veliki narodi u svijetu možda su bili manje darovitosti od nas, ali su je prezentirali kao čudo. Znam da su, recimo, Warhol i pop-art važni, ali uz njega se napravi čudo – Velvet Underground, pa Lou Reed i sve što stiže je genijalno. A naša jednoglasna kritika, naši kritičari ili procjenitelji štete, kako ih ja zovem, oni nekompleksno i bez truna sumnje to odmah proglašavaju najboljim. Nije istina. Imamo i mi to najveće.

Vijenac 371

371 - 22. svibnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak