Vijenac 370

Naslovnica, Razgovor

Razgovor: Milan Rakovac, književnik

Prerano je uspoređivati Tita i Tuđmana

U liberalkapitalističkom žrvnju mali narodi su žrtva

Razgovor: Milan Rakovac, književnik

Prerano je uspoređivati Tita i Tuđmana



U liberalkapitalističkom žrvnju mali narodi su žrtva


Dramska freska Riva i druži nastala po istoimenoj drami i romanu Milana Rakovca, a praizvedena u ožujku u Istarskom narodnom kazalištu, još je jednom nakon objavljenoga romana 1982/83. rastvorila mnoga pitanja Istre. Taj roman ne tiče se samo vremena nakon Drugoga svjetskog rata i dolaska titina (titića), partizana, nego i danas izaziva zanimanje i otkriva mnogo toga što je zapretano ili namjerno zaboravljeno. To, kao i općenito Istra i istarski problemi, bili su povod za razgovor s Rakovcem.

Zašto je za predstavu trebalo toliko vremena?– To je pomalo čak i misterij uzme li se u obzir da je tih istih Vladimir Fulgosi snimio igrani film prema romanu pod naslovom Na istarski način. Film nije baš dobro prošao kod kritike, ali je jako dobro primljen na premijeri Pulskoga filmskog festivala. Više puta prikazan je i na Hrvatskoj televiziji. Čudno je da nije postavljen na scenu iako je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci od mene naručilo dramatizaciju romana, koju su uza me pisali redateljica Ivica Boban i Dalibor Foretić. Nas troje korektno smo isplaćeni za dramatizaciju od nekoliko stotina stranica, ali do predstave nije došlo. Možda je i veličina opsega razlog. Za takvu dramu riječko kazalište trebalo je potrošiti cijeli godišnji proračun.

Zašto ste napisali takav roman?– Pročitao sam Fulvija Tomizzu, njegov roman Bolji život i preveo ga na hrvatski s Matom Marasom. Pročitavši taj roman izgubio sam mir, izgubio sam ako hoćete mir sina poginuloga narodnog heroja, mir čovjeka realizirana u svakom pogledu, društvenom i estetskom. Bio sam na kraju krajeva pobjednik, sin pobjednika, a onda, kad sam pročitao Tomizzu, od nemoći sam klonuo, kako bi rekao veliki talijanski novinar Indro Montanelli.

Što je bilo tako strašno u Tomizzinu romanu?– Tomizza je Talijan i veliki talijanski pisac, ali je istodobno hrvatski i slovenski pisac. Ako zapostavimo sve štovatelje, Goethea, Heinea ili Fortisa, koji su na tragu otočenteskne floskule o plemenitom divljaku otkrivali Hasanaginicu i Njegoša i Vrličko kolo bez glazbe, Tomizza je prvi u svjetskoj literaturi učinio iskorak i umjesto plemenitoga divljaka predstavio je plemenitoga čovjeka. Povijesno politički gledano, Tomizza je prvi na Zapadu, a to za nas u Istri znači u Italiji, rekao da Hrvati i Slovenci imaju isto povijesno i svako drugo pravo na Istru kao Talijani. Uveo je u svjetsku književnost don Stipu, izvrstan lik hrvatskog svećenika, ili Frančišku, moralnu slovensku učiteljicu… I još je rekao, u ime svoga naroda: Oprostite.

Zato ste klonuli?– Pomislio sam, pa i mi imamo mnogo razloga našim domaćim Talijanima reći: Oprostite. Tada sam odlučio napisati roman Riva i druži, koji je i moje osobno oprostite za nepravde učinjene Talijanima.

Kako je roman primila tadašnja vlast, odnosno partizanski borci?– Roman je dobro prošao, ali sam prošao kroz žrvanj politikantskih mešetarenja nakon prijevoda Boljeg života. Tomizza se smijao kad sam mu rekao da iz redova hrvatskoga klera i hrvatskih istarskih partizana dolaze optužbe na moj i njegov račun, jer su identične optužbe na njega i roman došle od talijanskog istarskog klera i fašista, desničarskih emigranata

Kako je roman primila književna javnost?– Roman je u hrvatskoj pa i jugoslavenskoj književnosti dočekan kao nešto zbilja literarno i stilski iznimno novo. Bio je uvršten među najozbiljnije kandidate za »Vjesnikovu« nagradu Goran i »NIN-ovu« nagradu. O romanu su pisali vrhovi ondašnje hrvatske i jugoslavenske kritike: Igor Mandić, Dragan Velikić, Zdravko Zima, mladi Balša Brković. Knjiga je rasprodana u prvom izdanju i tiskano je drugo.

Što je u romanu bilo stilski novo?– Stilski je to bio rijedak postupak. Rijedak u europskim literaturama, to je zapravo američki postupak fiction-faction, John Dos Pasos moj je književni poočim, a sastoji se u kombiniranju dokumentarnosti i fikcije. U roman koji je prepričana i moja osobna obiteljska priča umetnuo sam i što su pisale tadašnje istarske novine, projugoslavenske i protalijanske.

Jeste li vi bili izravna žrtva te situacije?– O svakako. U tako sažetoj, istrgnutoj i ekstrapoliranoj paradigmi očitava se moja osobna i sudbina moje obitelji, ali i hrvatske obitelji. Bili smo pobjednici i bili smo slobodni, ali otac je bio pod zemljom, a zemlja je morala otići u zadrugu. Mlada udovica, moja majka, sa sinovima od šest i četiri godine nije imala izlaza, no istrgnuti sebe iz zemlje koja više nije bila njezina i otići u Pulu.

I tamo se Luce suočava s drugom stvarnošću, s tragedijom Talijana?– Da. Tamo se suočava s praznim i porušenim gradom. Amerikanci su ga i bombardirali.

Zna li se zašto?– S hrvatske i talijanske strane i danas bruje polemike, pitaju se i jedni i drugi zašto su Amerikanci bombardirali Pulu i Zadar. Talijani tvrde zato da omraze talijanstvo i da Hrvatska dobije Zadar i Pulu. A mi, uključujući i mene, kažemo: Ne! Ako smo mi htjeli i Trst, a nismo ga dobili, a znamo da su zapadni saveznici svim silama nastojali da Istra ostane Italiji, onda su oni bombardirali Pulu i Zadar zato da omraze partizane i savezničku stvar, a pojačaju talijansku.Ta polemika traje i danas, čak i među povjesničarima. I trajat će tko zna do kada.

Rekli ste kako su Zapadnjaci htjeli da Istra pripadne Italiji, no ni KPJ nije baš dobro prihvatio Pazinske odluke. Je li to točno?– To su proizvoljne interpretacije. No povijesna istina jest da nitko u KPH i KPJ nije znao za Pazinske odluke. Pazinske odluke samostalno su djelo vodstva NOP Istre, koje su 13. rujna 1943. donijeli moj otac Joakim, braća Drndić i mnogi drugi. Kad je odluke otisnute na plakatu, a ne na šapirografiranom papiru, srolane, istarski partizanski kurir odnio na motociklu u Topusko i predao Bakariću i družini, oni su zinuli. Tada je nabrzinu u Istru poslan Jakov Blažević, kojega je u Opatiji dočekao svećenik i autom odvezao u Pazin. Blažević se vraća i kaže: Oni imaju vlast, drže sve gradove, sve je mirno, nema strijeljanja, sve je dogovoreno s biskupom Radossijem, popovima i talijanskom žandarmerijom. Tada je sazvan ZAVNOH, koji donosi odluku o prisajedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i Lastova Hrvatskoj. Odluku ZAVNOH-a prihvaća veliki Istarski sabor. Od 9. rujna do 4. listopada Istra je bila pod kontrolom hrvatskih partizana. Zato i danas s mnogo zasluga i povijesnoga merituma slavimo 25. rujna, to je istarska fešta sjedinjenja, ali je paranoično što se 13. rujna spominje, a ne slavi. A trebao bi se slaviti.

U tom kontekstu, kako gledate današnju politiku IDS-a?– IDS vodi razumnu politiku već godinama. Ja sam devedesetih godina polemizirao s IDS-om zbog njegova revolucionarnog regionalizma, kao i s HDZ-om zbog njegova etatokratskog birokratizma. IDS je tada, nastavši kao odgovor na državotvorni integralizam, odgovorio regionalizmom, okupio mlade, ambiciozne i žestoke Istrane koji su i danas na čelu IDS-a, poput Jakovčića ili Kajina. Zbog teza o istarskom etnosu, administrativnom trojezičju svagdje u Istri te nekakvoj sveopćoj demilitarizaciji polemizirao sam žestoko. Austrija je imala ovdje četverojezičnost, a nama sada posve odgovaraju tri dvojezičnosti; u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji.

Je li se današnji IDS promijenio u odnosu na onaj prvobitni?– Jest. Iako je s regionalističkim radikalizmom i istrijanstvom, kao etničkom odrednicom, dobio lokalnu vlast, brzo je ublažio vlastiti radikalizam. Vrlo brzo su, što smijenjeni, a što same otišle, prve perjanice IDS-a. Otišli su Loredana Bogliun, Ivan Herak, Elio Martinčić, Ivan Pauletta, koji je bio nositelj revolucionarnog istarskog regionalizma. No, ja sam 1991. jednom visokom državnom funkcionaru rekao: Ne brinite se, najsigurnija je hrvaska granica u Istri. Nigdje hrvatska politička i povijesna stvar nije sigurna kao u Istri.

Ako radikalni regionalizam nije doveo do nerazumijevanje Istre i Zagreba, što onda jest?– Do toga je dovelo nerazumijevanje da Istra nikada nije bila samo dom roda hrvatskoga, nego je bila i la patria di Rossetti. Voditi brigu o drugom, prihvatiti drugoga, pa ako hoćete i biti onaj drugi, to je današnja istarska zbilja. To je definitivno hrvatska pokrajina u kojoj živi etnička skupina koja pripada velikoj talijanskoj naciji, a s kojom još nismo uspostavili veliko povijesno pomirenje. To je problem koji će čekati i sljedeći naraštaj.

Mislite na narod ili političare?– Na nacionalne politike i političare. Svojedobno su Tuđman, Kučan i Cossiga rekli, kao i nas nekoliko pisaca: Sljedeće proljeće dolazimo na fojbu i na logore i stratišta hrvatskog i slovenskog sela i polažemo cvijet. To se reklo 1992. to su svi njihovi nasljednici govorili, to i danas govore Napolitano, Türk i Mesić, ali cvijet na hrvatska, slovenska i talijanska stratišta još nije položen.

Je li ga narod položio?– Hrvatski i talijanski narod Istre položio je taj cvijet. Može nekom zvučati patetično, ali u Istri, kad se kaže antifašizam, misli se na generičku i filozofsku konstantu, na konkretni pogranični antifašizam i konkretni pogranični fašizam.

Mislite na suživot?– Apsolutno. Kad se kaže antifašizam, ni danas se u Istri ne misli samo na pobjedu u Drugom svjetskom ratu antifašizma nad fašizmom, nego se misli na Bonaparteovu ideju nacija-država, koja još neko vrijeme može funkcionirati. Jer prije smo imali pet stoljeća tolerancije, bili smo kolonizirani od Republike Venecije, koja je doduše bila kulturno i politički tolerantna. Tada su pisane hrvatske knjige u Roču, a u Veneciji tiskane na hrvatskom jeziku i hrvatskom pismu. Bili smo siromahi, ali gospodari, rekao bi Bepo Bratulić, a ne kmetovi. I osnova nove Europe svakako je taj generički antifašizam, demokracija, poštivanje manjina, ljudskih prava, i prvi neizbježan korak već ostvaren ovdje, – višejezičnost, plurikultura…

Jako ste senzibilizirani na regionalizam zbog kojeg ste, ako se ne varam, svojedobno polemizirali s Peterom Handkeom?– To je bilo doba sedamdesetih, kada smo uz Čakavski sabor ustrajavali na regionalizmu, zavičajnosti, nacionalnosti, kontinentalnosti. Pokrenuli smo, talijanski časopis »La batana«, Susret pisaca na granici, u Kopru Međunarodni susret pisaca... Na tim susretima došlo je do europskih prijedloga, od kojih je jedan bio Mitteleuropa kao kontekst. Ali ne samo kulturni, iskustveni i povijesni nego mogući politički, teritorijalno međudržavni, međunacionalni projekt s tezom da je Austro-Ugarska sa svojih, ako se ne varam, četrnaest jezika i zastava bila anticipacija EU, da je ona projekt. Handkeu, koji je tada paradirao kao cijenjeni i hvaljeni svjetski pisac, što je i bio, zasmetala je naša ideja. Izvrgao je ruglu nas zastupnike Miteleurope pišući da je to fikcija, propast, sentimentalizam, što sam ja odbacio.

Handke je i danas jedan od rijetkih koji zastupa fantazmagorije poput onih koje su se na Drini pokazale u krvavoj grotesknosti. Tim povodom napisao sam mu: Poštujem što si došao na Drinu i preko Drine pogledao Bosnu, ali zašto nisi otišao u Bosnu i preko Drine pogledao Srbiju. Vidio bi kako u Andrićevu Višegradu, ili Foči, žrtve velikoga srpskog sna o srbizaciji Jugoslavije vade motore iz fića i veš-mašina i prave minicentrale da bi preživjeli…

Kada će se u Hrvatskoj točno definirati i razdijeliti antifašizam i komunistički boljševizam?– Još će potrajati dok ne dobijemo moralno prihvatljiv sud o nepriznatom antifašizmu domobrana. Formalno, povijesno, oni su bili vojska Sila osovine, ali bili su i antifašisti. I ne samo zato što je velik broj cijelih postrojbi prebjegao na stranu partizana, nego su bili generički antifašisti. Pričao mi je admiral Mate Jerković da nije htio, kao simpatizer Partije, po nalogu u partizane, da mu ne strada obitelj, nego je aranžirao da partizani zarobe i njega i cijelu njegovu postrojbu, s oružjem i mehanizacijom. Bili su to vojnici po sili mobilizacije i dužnosti, ali etički, kao seljaci i mahom haesesovci, bili su antifašisti. Dakle, pobjeda od 9. svibnja 1945. pobjeda je velike antifašističke svjetske koalicije i danas o tome Amerikanci i Rusi identično misle.

U nas je drugo, s jedne strane traje pokušaj rehabilitacije NDH, ali ona je bila saveznica Sila osovine, dakle naci-fašizma. S druge strane, Zvane Črnja znao je reći da je KP izdala vlastite ciljeve borbe, a ona je okupljala Narodni front – primjerice, na tom Saboru Istre bili su popovi, advokati, trgovci, narodnjaci, Talijani i tek šaka vodećih komunista, svećenike antifašiste Šimu Milanovića i Zelka ubili su nacifašisti… Ali, 1945. KP preobrazila je Narodnu frontu u komunističku revoluciju, osobito radikalnu u Istri.

Kada će doći do pomirbe potomaka protivnika u Drugom svjetskom ratu? – Bojim se da do povijesnoga pomirenja koje je zamišljao Tuđman neće doći. Jedan oficir JNA koji je prešao u HV rekao je: Vukovar je pomirio sinove ustaša i partizana, međutim...

Pomirenje se nije dogodilo?– Još ćemo biti na polarizacijskim pozicijama, što i nije najgore što nam se moglo dogoditi. Jer su i ustaško prokletstvo i partizanska pobjeda dva pola iste priče. Koliko se god upirali uravnotežiti Jasenovac i Bleiburg, ostaju blajburške žrtve i njihovi potomci u svojoj boli i bijesu, a isto tako ostaju jasenovačke žrtve i pobjednici u svojoj boli i pobjedničkoj strasti. Pomirenje će, ipak, donijeti vrijeme i znanost. Samo skupno sažete dvije hrvatske istine i onaj cvijet na sva stratišta mogu donijeti istinsku katarzu.

A što je s katarzom onih koji su imali žrtve na jednoj i drugoj strani?– I dalje pokušavam osobno naći podatke o vašem ujaku, koji je bio mobiliziran kao njemački vojnik. Kao takav došao je u Istru i pomagao istarskim partizanima, zbog čega su ga strijeljali Nijemci. Takve su priče jezive i one nose želju za iskupljenjem. Tri obitelji iz mojeg najužeg obiteljskog kruga po majčinoj i očevoj liniji u vrijeme Italije emigrirali su iz Istre u Jugoslaviju da budu ono što jesu, ali još tri obitelji, jednako hrvatske, pobjegle su nakon rata u Italiju pa u Kanadu i Australiju, opet da ostanu slobodne. Takvih je dosta.

Ipak vjerujem, a nisam jedini, kako bi se pomirba dogodila da Hrvatska nije bila u Jugoslaviji!?– To su jako zanimljive spekulacije. Ali bili smo u sastavu Jugoslavije, koje ne bi bilo da nije bilo onih osam hrvatskih korpusa koje je Tuđman s pravom spominjao. Ali bojim se da onda 1945. ne bi bilo ni Hrvatske. Osobito ne bilo Istre u Hrvatskoj, ali ni Dalmacije.

Kako smo dobili Istru?– Ante Mandić, kraljevski regent, došavši na audijenciju kod Tita u Beli dvor, veljače ili ožujka 1945, vidio je kartu Jugoslavije sa zastavicama dalmatinskih, hrvatskih divizija. Tito mu se pohvalio kako partizani nastupaju, da su pred Rijekom i da će sutra, prekosutra krenuti u Istru. Na to mu je Mandić rekao: Maršale, zaobiđite Istru i što brže na Soču i preko Soče. Onda ćemo možda dobiti Istru. Dalmatinci su 1. svibnja 1945. ušli u Trst i zato smo dobili Istru. Trst smo morali napustiti, a Istru baš nismo.

Zašto u Hrvatskoj mnogi Tita još drže zaslužnijim političarem od Tuđmana? – Znate što, vaše kontinentalne probleme ostavljam vama kontinentalcima, a ja si zadržavam eskluzivno pravo da se bavim hrvatskim marginalnim problemima, jasno teritorijalno rubnim. Tito je, što se tiče hrvatskih rubnih problema, apsolutni div. Da nije bilo njegove upornosti i njegovih istarskih i dalmatinskih brigada, Istra nikad ne bi bila Hrvatska.

Istra je uvelike već bila dekroatizirana fašističkim, genocidnim zakonima. Ja sam, molim lijepo, 1939. nakon sporazuma Stojadinović–Ciano kršten kao Emilio Luciano Racozzi. Dakle, s te strane ja nemam više što govoriti o Titu. Tito je usto 1974. dao napisati Ustav SFRJ, bez kojega Franjo Tuđman ne bio mogao proglasiti hrvatsku državu. Mogao bi, ali ne bi bila priznata ni kao Kosovo, a kamoli da bi bila suverena. Uspoređivati Tita i Tuđmana ne pada mi na pamet, mislim da su stvari uzročno-posljedično povezane i suprotstavljati te povijesne ličnosti danas je jako, jako rano.

Tuđman je proglasio Hrvatsku i možda je nitko drugi ne bi uspio proglasiti kao on. A uspio je možda samo zato što je u JNA naučio igrati jugoslavensku, ako baš hoćete srpsku igru. Deklaracije i Norvald i milijarde dolara iz dijaspore bili bi ništa bez muda, a Tuđman ih je imao. To je bila nevjerojatna pustolovina, tu bih ga mogao usporediti s Titom.

Jeste li protiv EU-a i NATO-a?– Ne. Mislim da čak i nekritičkim prihvaćanjem EU i NATO-a pokazujemo da smo zapadnjaci. Nažalost, još se nije rodila ideja koja bi mogla parirati tom zapadnjačkom liberalnom kapitalističkom svjetonazoru.

A što je sa socijalizmom?– Socijalizam jedino je zbiljsko rješenje. Ideja socijalizma da, ali je realizacija socijalizma potirala ideju socijalizma. Barem do sada. Znači, kontrolirati, stimulirati i uskladiti razvitak, gospodarski i društveni, jedini je izlaz.

Je li vas strah totalitarnoga liberalizma koji u ime navodnih ljudskih i osobnih sloboda manipulira današnjim svijetom?– Itekako me strah! Riječ je o postmoderni, što je bezazleno politički korektna doskočica koja se iz umjetnosti proširila na društvenost, na politiku, na svjetonazor. Danas smo svi postmoderni. Postmoderna, koja je zapravo mrtva u trenutku nastanka, imala je smisla u rušenju Berlinskog zida, ali to tobože postideološko društvo jedna je od najvećih zabluda i floskula liberalizma. A još je veća zabluda i zamka tzv. politički korektni govor koji kaže: Ne možeš reći homoseksualac, a kamoli peder, već moraš reći gay ili istospolno usmjerena osoba. To isprazno blebetanje koje literatura i umjetnost, pa čak ni filozofija, ne uočavaju golem je problem.

Sparivanje krušaka i jabuka, Hegela i Marxa i Heideggera i Lacana i Derridaa, sve je to zapravo fuck-you-culture, ili trash culture. Nažalost, dominira i politikom, kojoj su puna usta lažne slobode. Postmoderna je rodila groteskne oblike nekih postfašizama, koji se osobito očituju u raznim vrstama populizma... Ako jedan časnik UNPROFOR-a kaže za narode koje bi imao štititi da su kopilani i podli kopilani, a njega citira ta strašna Carla, onda to jako zabrinjava. Možda je i Haag još jedna groteskna paradigma postmoderne, jer ako svatko može sve, onda valjda i Sud može sve, pa tako i postati politički tribunal, a ne lex et justitia; tako unaprijed odrediš krivce, jasno, u svim stranama u sukobu… Dopušteno je sve.

Nema kriterija?– Postmoderna je antikriterijska tvorba sama po sebi, sve je dopušteno. Budi komunist, budi fašist, budi hedonist, troši kokain... Budi tutto-fa-brodo, rekli bi Talijani, iliti sve je dobro za juhu. Uostalom, u doba fašizma postojalo je nešto slično, qualunquizam, iliti štogodizam, a sve skupa to je naprosto eskapizam.

Je li to priprema za nove revolucije?– Autori tog liberalizma nemaju u primisli nikakvu revoluciju, ali će je izazvati. Živimo u vremenu koje je neka vrst autodestruktivnoga, bjelačkog, kršćanskog svjetonazora, koji jednako pogađa autokratske katolike kao i liberalne protestante ili etatokratske pravoslavce. Umjesto zdrava razuma, uz liberalizam, za sada u savezništvu s njime, kao da se uspostavlja bjelačkokršćanski fundmentalizam, užas!

Ne treba li tu razlikovati nordijski i anglosaksonski protestantizam?– Pitao sam Antu Ciligu godinu, dvije prije smrti: Vi, kao nepopravljivi socijalist, u što i sebe svrstavam, što mislite o skandinavskom socijalizmu, gdje kralj vlada, a budžet je socijalistički. On mi je na to odgvorio: To je zanemariva kvantiteta. Quantité négligeable! Nitko se ne obazire na Skandinaviju, možda sad malo Angela Merkel. Nikako da se ostvari povijesna koalicija socijalizma i kršćanstva kakvu je, recimo, zagovarao Edvard Kocbek, ili Romano Prodi, i zato pao.

Gdje je izlaz?– Ne znam. Bijeli je kršćanski svijet impotentan, inkompetentan. To sam i napisao u romanu Snovid. U tom romanu u Europi, koja je liberalna, građanska, srednje klase, bogati se zavlače u gradove u kojima ih čuvaju čopori plaćenika, dok se sve drugo raspada. To je jedna moguća, jeziva vizija.

Valjda je EU spas?– Srećom za nas ta babilonska Europa ili, kako bi rekao Caciari, gradonačelnik Venecije, ljevičar i filozof, Europa zapada, dekadencije, zalaza, sutona, kadra je valjda pronaći neke mehanizme. No ne vidim da na takvoj Europi itko radi osim Angele Merkel, koja kaže zagovara smanjenje budžeta, vlasnici tvornica neka smanje dobit, a sindikati plaće. Ako tako ne bude, Kina će nas pojesti. Biblijske traume o žutoj opasnosti veoma su očite. Ali iz Indije i Kine neće stići divizije, nego jeftinija i bolja roba.

Zašto Europa bivši prostor Jugoslavije drži opasnim?– U Hrvata i južnih Slavena povijesni je naboj uvijek dramatičan, patetičan i, kako je netko rekao; Južni Slaveni i Balkan zapravo su žuđena podsvijest civilizirane, liberalne, demokratske Europe koja žudi biti nešto drugo. Pacificirajući nas, nudeći nam šansu da se uključimo, ona nas provocira da se suprotstavljamo. Mi smo barbarska inačica Europe koja žudi biti nešto drugo. Možda stvarnija, životnija, strastvenija? I možda Europa-kao-domovina ostvarivija na ovom krvavom Balkanu nego negdje drugdje. Nova Europa će nastati između Alpa i Jadrana, jer samo tu se preplećemo Germani, Romani i Slaveni, ili neće nastati nigdje.

Koliko su mediji krivi za sadašnju totalitarno-liberalnu viziju društva?– Kako je industrija uz pomoć bankarstva posljednja dva stoljeća vladala svijetom, tako danas bankari vladaju uz pomoć trgovine i medija. Sprega bankara, trgovaca i medija prevladava. Kad to vidimo, jasno je zašto je Isus iz Božjega hrama istjerao lihvare, trgovce i bankare. Ti su otišli tako daleko da je riječ o trenutku kada će MMF ili Hypo Alpe Adria banka Sanaderu ili Milanoviću javno preko novina i HRT-a reći : Kuš! To jest, Kusch und Platz, kako glasi zapovijed ukroćenim cirkuskim životinjama. A dobra komanda dobro zvuči samo na njemačkom, zar ne?

Može li se itko tome oduprijeti?– Možda je Crkva taj potencijal, ali i ona se mora odreći vlastite moći kako bi postala društveni mehanizam kontrole.

Ivan Pavao II. zacrtao je put?– On je zacrtao mogućnosti, samo što je bankarski sustav ipak srce i duša Vatikana, a ne Drugi koncil i sociokršćanske projekcije Ivana Pavla II.

Koja je sudbina identiteta i nacije? Koliko će se moći ostvariti u EU?– U svojem životu ja si umišljam da sam stablo, da sam maslina. To ne znači vječnost, nego da jesam, ničeanski ako hoćete. Iz sebe stabla dopuštam si reći nešto što uvijek nije razumno, razborito ni konstruktivno. Danas Europa građanina, kako je zapisano u Povelji iz Nice, nije realna i zato je ta povelja odbačena. Danas je Europa manje nego federacija, gdje se doduše slobodno putuje i trguje, a sve drugo je kaotična tvorba indirektnog ugovora o nekakvom hipotetičnom zajedništvu. Europska budućnost kolosalni je Duty Free u kojem imamo sve proizvode velikih industrija, ali i pedeset jezika u jednakom tretmanu. Ali tu je i Europa birokracije.

Je li to dobro?– Bolje i to nego miš-maš koji bi sve uništio. Moj dobar prijatelj Ulderico Bernardi, venecijanski profesor, napisao je knjigu Mogući Babilon, ali ne više kao Božje prokletstvo pomiješanih jezika koje će dovesti do nerazumijevanja i propasti. Umjesto toga Bernardi kaže: Ako se ne pomiješate i održite sve te jezike i kulture, propast ćete. On traži, zahtijeva višejezičnost, višekulturnost koja neće nijekati europejstvo, građansku Europu. I sam zastupam tezu koja zagovara regionalizam umjesto metropolizma, kako je to sjajno prognozirao prof. Grgo Gamulin.

Vratimo se romanu i Istri. Publika je dobro primila vašu predstavu. Zašto?– To se mnogi pitaju. Izišlo je zaista mnoštvo kritika, vi ste bili prvi koji ste opazili snažnu povezanost publike i predstave, a Silvio Forzza napravio je etnopsihološku analizu te mi je stavio u usta da ni ja ne mogu izići iz svoje kože jer kažem da su svi Istrani Hrvati, a silazeći u grad postaju Talijani.

Je li to točno?– Jasno da su svi istarski Hrvati i Slovenci koji su silazili u gradove, kao uostalom i Nijemci i Česi, postajali Talijani. Grad je veća kvaliteta, a talijanska je kultura neodoljiva. Normalno je da istarski seljak koji dođe u grad i radi kao predradnik poželi biti Talijan. Ali kako to poželi biti njemački Židov, Etore Schmitz, koji postane Italo Svevo i jedan od najvećih talijanskih pisaca? To dokazuje da je asimilacija normalan povijesni proces, a ne da postoje izabrane nacije. Ovdje valja dodati da proces asimilacije u Istri nije bio normalan. Nakon pada Venecije radilo se samo o borbi za teritorij. Bit će talijanski ili hrvatski i točka.

Mislite da se više ne treba bojati za teritorij?– Toga su svjesni naši Talijani i humanistička struktura sjeverne Italije, ali talijanska klasična politička misao, koja je u srži rimska, osvajačka, još ne može prijeći preko gubitka Istre i Dalmacije. Ta politika još dokraja nije prihvatila da u Istri ne možeš biti samo Talijan ako hoćeš biti Talijan, ako hoćeš održati talijanstvo. Ni samo Hrvat ako si dobar Hrvat.

Jesu li vaš roman i predstava uzor kako se treba revidirati hrvatska povijest?– Netko mi je nedavno s talijanske strane u Istri rekao, pomalo i ljubomorno, da su od jednog hrvatskog autora dobili ispriku. Oprostite, talijanska subraćo, za ono što su vam moji Hrvati učinili. U tome ima zrno istine. Istu tu ljubomoru osjećali smo mi Hrvati i Slovenci čitajući Tomizzu, ili Bettizu, ili Faustu Cialente, i mnoge druge koji su govorili: Oprostite Hrvati, Slovenci! Ili kad su govorili: Trst je vaš grad kao i talijanski. Time su, mislim, namirene naše posesivne ljubomore.

Istarska je kulturna formula regionalizam nasuprot metropolizmu, odnosno Črnjina formula Čakavskog sabora. Črnja je uz nas nekolicinu suradnika; Josipa Bratulića, Petra Strčića, Slavka Zlatića, Marka Zlatića, Marijana Kalčića, Ivu Rudana, mene i mnogih drugih, uspostavio Čakavski sabor kao pokret. Uz svesrdno sudioništvo Mirka Božića, Marina Franičevića, Šime Vučetića…

Optuživali su vas za nacionalizam, za prosvjetiteljstvo...– Prosvjetiteljstvo je bio jedan od elemenata. To je bio pokret za proučavanje, izučavanje, promoviranje zavičajne kulture. Iako su Čakavski sabor neki proglašavali nacionalističkim, maspokovskim, a neki proljećari optuživali nas za secesionizam, autonomaštvo... Ukidanje Čakavskog sabora (osim u Splitu!) nije uspjelo zahvaljujući nekolicini osoba, u prvom redu Emi Derossi i Mirku Božiću. Takve teze najviše je osporio naš rad, izdane knjige.

Čakavski sabor impostirao je regionalizam, višejezičnost, kontakt s Talijanima, u prvom redu njegovanje izvorne, zavičajne kulture. Nakon vremena talijanskog fašizma trebalo je rekroatizirati Istru ali, izvornim, zavičajnim hrvatstvom, a ne nasilno. Mi smo u lektiri imali pisce kao u Zagrebu, Šenou i Nazora, a trebali smo čitati Črnju i Balotu. Čakavski sabor pokrenuo je miteleuropski duh. U svakom slučaju sedamdesetih godina pobudio zanimanje za kulturu ne samo kao način života nego i profesiju.

U kakvu je stanju danas kultura Istre?– Gotovo je na ekstatičnim vrhuncima. Ima nekoliko vrsnih pisaca, imamo na desetine prvoklasnih glazbenika, slikara, kipara... Oni su se realizirali, odmaknuvši se od našega prvobitnog motiva očuvanja nacionalnog korpusa, koji i dalje ostaje implicitan. Oni su se realizirali odmaknuvši se od političko-historijskog pristupa kulturnim problemima, što je obilježje istarskih Hrvata od Vladimira Nazora preko Balote do Črnje.

Mlađe generacije stvorile su vrhunske hrvatske umjetnike. To su Boris Biletić, prvoklasni hrvatski pjesnik, Danijel Načinović, Tamara Obrovac, vrhunska europska džezerica, pa mnogi mlađi, kao Dario Marušić ili Livio Morosin, slikar Robert Pauletta, pjesnikinja i kabaretistica Roberta Razzi... Imamo, rekao bih, hrvatski i europski važnu avangardu koja nije postmoderna… Istra danas, na tom slijedu, stvara kulturu ne samo kao način života nego i kao materijalno-moralnu osnovu. Molim lijepo, izdana je Istarska enciklopedija, utemeljeno je Pulsko sveučilište Juraj Dobrila po imenu najvećeg istarskog Hrvata u povijesti (uz Matiju Vlačića), i osobno sudjelujem, primjerice, u strategijskom Projektu razvitka kulture… Istra danas, to su širom, raskriljene hrvatske dveri na Zapad, Italiju, Europu…

Kakvi su sada odnosi Istre sa Zagrebom i Hrvatskom?– Mislim da su gotovo romantični, da su idilični. Rezultati toga vidljivi su na svakom koraku. U Istri se zbilja događa privredno čudo, Istra radi i zarađuje. Odnosi do jučer gotovo rivalski, ako ne i neprijateljski, danas su idilični. Ne samo da se ljube i grle Jakovčić i Milanović nego i Jakovčić i Sanader. To je najljepše što nam se moglo dogoditi.


Razgovarao

Andrija Tunjić

Vijenac 370

370 - 8. svibnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak