Vijenac 370

Glazba

Zagrebačka filharmonija i Arsen Dedić, KD Vatroslava Lisinskog, 29. travnja 2008.

Ono sve što znamo...

Zagrebačka filharmonija i Arsen Dedić, KD Vatroslava Lisinskog, 29. travnja 2008.

Ono sve što znamo...



Ako je točna davna tvrdnja da dvaput živi onaj koji se sjeća onoga što je doživio, onda je Arsen Dedić, koji je u sedam desetljeća sabio nekoliko privatnih i umjetničkih života, čovjek izvrsna pamćenja. Dokaz tomu bila je i večer kojom je umjetnik proslavio 70 godina života i 50 godina umjetničkog djelovanja (»70 godina rada i 50 godina života«, rekao bi Arsen). Posve primjereno, rad autora kojeg »rese brojna zanimanja« (pjesnik, pjevač, flautist, skladatelj, producent, orkestrator, aranžer i slikar), ovom prigodom predan je u ruke Zagrebačke filharmonije, orkestra čija se širina, vrsnost i prilagodljivost mogla nositi s teškom zadaćom interpretacije tako raznovrsna, nepredvidljiva i maštovita rukopisa kao što je Dedićev.

Kako je koncert, prema riječima sama slavljenika, nastao iz zamisli o večeri posvećenoj Dedićevoj glazbi napisanoj za film i televizijske serije, prvi dio koncerta pripao je tom monumentalnom opusu, kojem bi se, da nije Arsenova sjajna kantautorskog lica, jednostavno mogao dodati pridjev magnum. Iako je vjerojatno bilo teško načiniti izbor partitura iz tridesetak igranih, dvadesetak dokumentarnih i desetak animiranih filmova te tridesetak televizijskih serija i drama, izvedeno je jasno pokazalo zanatsku vještinu koju zahtijeva format i snagu Arsenova lirskog senzibiliteta koji s lakoćom prelazi u dramatiku, bilo da je riječ o pastorali Prosjaka i sinova ili urbanoj raskoši Donatora. Tu su posebno sjajili finoća suite U registraturi te genijalnost istovremene prozračnosti i zagušljivosti teškoga jamba Glembajevih, Dedićeva orkestralnog remek-djela. Nevjerojatna količina emocija tu je ujedno bila podsjetnik da taj segment autorova stvaralaštva zaslužuje reprezentativno diskografsko izdanje.

Drugi dio, posvećen umjetnikovoj kantautorskoj pjesmarici, donio nam je eklektičan i posve nov program, u kojem je, između programskog prologa Sve što znaš o meni, klasika Moderato cantabile i Kuća pored mora te emotivnoga finala Tinova Odlaska, oduševila svježina skladbi s posljednjeg albuma Rebus, posebno Pisma i Ti si moja ipak, kao i izvanredno novo iščitavanje Ofelije s kultnoga Homo volansa. Gosti su (Petar Grašo, sopranistica Franca Drioli, klapa Maslina...), izuzev uvijek decentne i profinjene Gabi Novak i sjajna pariranja Matije Dedića u Pijanistu te izražajne harmonike Sebastiana Zorze, ipak ostali u drugom planu (potpuni promašaj bilo je jedino neprilagođeno Zabranjeno pušenje), što je u Arsenovu slučaju gotovo uvijek pravilo.

Na kraju, bili smo svjedoci koliko se u tri sata jedne večeri može sabiti kvalitete, remek-djela i nezaboravnih, vječnih vrijednosti koje su obilježile pola stoljeća hrvatske kulture. No, u ovom slučaju, posve je neprimjereno suhoparno govoriti o »duboku tragu u hrvatskoj kulturi«, jer je Arsen Dedić dio intime svakoga tko zna prepoznati iskrenost istinskog umjetnika, »jedinog načina varanja koji gdjekad još uspijeva«. Ono sve što znamo o Arsenu Dediću – nikada nije dosta. Zagrebačka filharmonija i Arsen Dedić,

KD Vatroslava Lisinskog, 29. travnja 2008.

Ono sve što znamo...

Ako je točna davna tvrdnja da dvaput živi onaj koji se sjeća onoga što je doživio, onda je Arsen Dedić, koji je u sedam desetljeća sabio nekoliko privatnih i umjetničkih života, čovjek izvrsna pamćenja. Dokaz tomu bila je i večer kojom je umjetnik proslavio 70 godina života i 50 godina umjetničkog djelovanja (»70 godina rada i 50 godina života«, rekao bi Arsen). Posve primjereno, rad autora kojeg »rese brojna zanimanja« (pjesnik, pjevač, flautist, skladatelj, producent, orkestrator, aranžer i slikar), ovom prigodom predan je u ruke Zagrebačke filharmonije, orkestra čija se širina, vrsnost i prilagodljivost mogla nositi s teškom zadaćom interpretacije tako raznovrsna, nepredvidljiva i maštovita rukopisa kao što je Dedićev.

Kako je koncert, prema riječima sama slavljenika, nastao iz zamisli o večeri posvećenoj Dedićevoj glazbi napisanoj za film i televizijske serije, prvi dio koncerta pripao je tom monumentalnom opusu, kojem bi se, da nije Arsenova sjajna kantautorskog lica, jednostavno mogao dodati pridjev magnum. Iako je vjerojatno bilo teško načiniti izbor partitura iz tridesetak igranih, dvadesetak dokumentarnih i desetak animiranih filmova te tridesetak televizijskih serija i drama, izvedeno je jasno pokazalo zanatsku vještinu koju zahtijeva format i snagu Arsenova lirskog senzibiliteta koji s lakoćom prelazi u dramatiku, bilo da je riječ o pastorali Prosjaka i sinova ili urbanoj raskoši Donatora. Tu su posebno sjajili finoća suite U registraturi te genijalnost istovremene prozračnosti i zagušljivosti teškoga jamba Glembajevih, Dedićeva orkestralnog remek-djela. Nevjerojatna količina emocija tu je ujedno bila podsjetnik da taj segment autorova stvaralaštva zaslužuje reprezentativno diskografsko izdanje.

Drugi dio, posvećen umjetnikovoj kantautorskoj pjesmarici, donio nam je eklektičan i posve nov program, u kojem je, između programskog prologa Sve što znaš o meni, klasika Moderato cantabile i Kuća pored mora te emotivnoga finala Tinova Odlaska, oduševila svježina skladbi s posljednjeg albuma Rebus, posebno Pisma i Ti si moja ipak, kao i izvanredno novo iščitavanje Ofelije s kultnoga Homo volansa. Gosti su (Petar Grašo, sopranistica Franca Drioli, klapa Maslina...), izuzev uvijek decentne i profinjene Gabi Novak i sjajna pariranja Matije Dedića u Pijanistu te izražajne harmonike Sebastiana Zorze, ipak ostali u drugom planu (potpuni promašaj bilo je jedino neprilagođeno Zabranjeno pušenje), što je u Arsenovu slučaju gotovo uvijek pravilo.

Na kraju, bili smo svjedoci koliko se u tri sata jedne večeri može sabiti kvalitete, remek-djela i nezaboravnih, vječnih vrijednosti koje su obilježile pola stoljeća hrvatske kulture. No, u ovom slučaju, posve je neprimjereno suhoparno govoriti o »duboku tragu u hrvatskoj kulturi«, jer je Arsen Dedić dio intime svakoga tko zna prepoznati iskrenost istinskog umjetnika, »jedinog načina varanja koji gdjekad još uspijeva«. Ono sve što znamo o Arsenu Dediću – nikada nije dosta.


Velimir Cindrić

Vijenac 370

370 - 8. svibnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak