Vijenac 368

Likovne umjetnosti, Matica hrvatska, Naslovnica

Izložba Dijane Nazor, Oaza, Galerija Matice hrvatske, Zagreb, 31. ožujka – 14. travnja 2008.

Živo kamenje, dubina mora

Izložba Dijane Nazor, Oaza, Galerija Matice hrvatske, Zagreb, 31. ožujka – 14. travnja 2008.

Živo kamenje, dubina mora



Stopimo li sile prirode: svjetlost, paru, miris, kamen, sjenu i zvuk, dobit ćemo more. Glavnih sastojaka – vode, riba i soli – nema.

Ipak, u podrumu zgrade Matice hrvatske zajedničkim snagama autorice Dijane Nazor i koautora Gordane i Zorislava Šojata stvoreno je pravo podmorje, multimedijalna izložba nazvana Oaza. Žedni, iz grada ulazimo u nju i iako vode kao takve ovdje nema, jače no ikad možemo osjetiti njezino, uvijek kontemplativno, djelovanje.

Svaki se od autora, poput grčkih bogova, pobrinuo za neku od spomenutih sila.

I u ovome smo moru, u doslovnom smislu, povezani sa cijelim svijetom. U njega ne umačemo samo prst nego uranjamo čitavim tijelom.

Dijana Nazor nekoliko je godina skupljala oblutke (od najmanjih do najvećih, od glatkih do prošupljenih) i u manjoj mjeri kristale iz raznih dijelova svijeta te ih bakrenim i starim metalnim žicama pretvorila u ribe razbarušenih repova. Svaka je riba obrađena na drukčiji način, onako kako je to sam kamen zahtijevao. Na nekima su dodatni ukrasi postali oči na kamenju bez rupa. Te mnogobrojne ribe vise sa stropa ili su na dnu mora uhvaćene u vršu. Najveći komadi kamenja, mogli bismo ih nazvati stijenama, poslagani su na drvena postolja. Ovdje se aludira na neodvojivost dva pojma, kamena i ribe, koji su neizbježno povezani morem, a i ribe se ponekad toliko ukoče, baš poput kamena, pa djeluju poput mrtvih bića. Ovdje je slučaj obrnut – kamen oživljava, jer autorica u njemu vidi ribe (a može se vidjeti i štošta drugo) i na neki način taj njezin pristup mogao bi se nazvati polu-ready-made-skulpturom. Zanimljivo je i to kako se autorica osim nekonvencionalnim pristupom izlaganju koristi i konvencionalnim. Svoje ribe izlaže u staklenim regalima i one se pretvaraju u privjeske ili figure te se promatrač odjednom nalazi u muzeju.

Slijede sile svjetlosti i sjena, čarolija sunca na valovima koja i modro more čini dokraja živim.

Plavetnilom raspršene svjetlosti (dubokim plavim i plavom bojom pijeska ispod mora) Gordana i Zorislav Šojat obojali su zidove galerije i stvorili baš onaj svijet koji nastaje kad svjetlost kroz vodu prodire do dna. Plava boja opušta. Nadalje, na jednom od zidova prikazuje se animacija ribe Dijane Nazor koja se svako malo pretapa u neku drugu ribu, na plavim i crvenkastim pozadinama ugodnim za oči. Djeluje izvitopereno kao da je doista promatramo kroz vodu. Svjetlost kreirana za ovu izložbu meka je i blaga; ne lomi se, nego teče; ne blješti niti dekoncentrira kao što se često događa. Ona se stapa s promatračem koji, uza sve spomenuto, dobiva i glazbu. U pozadini se čuju kompozicije na gitari koje dočaravaju valovito, opasno more uoči oluje, a i ono mirno nad kojim klikću galebovi. Osjećaj je meditativan i nadasve poticajan.

Kvrcnemo li prstom Dijanine ribe, taj titravi svijet oživjet će do kraja u pokrenutim sjenama. Jer sjena je ista i za živo i za neživo. Doista je teško po sjenama razlikovati živu od autoričine ribe.

S druge strane, unatoč tomu što su osjećaji koje izložba izaziva u promatraču ponajprije pozitivni, ona ima i tamnu stranu. Autorica nas podsjeća na ekološku katastrofu za koju smo glavni krivci (glavne ribe u moru!) svi mi.

Te ribe ipak su zarobljene žicama, beživotno leže u staklenim regalima, vise sa stropa kao da su ulovljene. Mrtve su i šuplje poput kostura. Prijete nam oštrinom žica i tvrdoćom kamena. More se odjednom pretvara u noćnu moru, kad više ne postoji. Lako bismo mogli ostati bez njega i jedino more koje će nam preostati bit će ono Dijane Nazor. A to ipak nije dovoljno, iako je divno što u nj mogu zaroniti oni koji nikad nisu boravili pod pravim morem. Oni koji se boje dubina i ostaju samo na površini. Što je sljedeće? Nebo i oblaci? Za one koji nikad nisu letjeli.


Neva Lukić

Vijenac 368

368 - 10. travnja 2008.

Klikni za povratak