Vijenac 367

Kritika

Hrvatska poezija

ŽIVI KAJ I ČA

Ivo Kalinski, Vladimir Pernić, Cicirici & Senjali, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.

Hrvatska poezija

ŽIVI KAJ I ČA



Ivo Kalinski, Vladimir Pernić, Cicirici & Senjali, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.


»Vitiznanci, knjigopisci, vsake fele kajkavski meštri«, naglasio je Ivo Kalinski u knjizi Cicirici & Senjali, (a ja dodajem: i čakavski meštri), nisu zaboravili svoj zavičajni glas. I to kakav glas: proćućen, gibak, živahan, rječit, asocijativan, pun ritma i glazbe onomatopejske. Poetsko-narativni sprehod Ive Kalinskog razotkriva bogatstvo kajkavskog jezika i metajezika, njegovu nepotrošivost i dubinu. Kalinski se kao grabancijaš dijak kreativno poigrava s riječima i sklopovima riječi, on se ludistički podsmjehuje, ne krijući bijes i neslaganje s ilercima koji su »ljeta Gospodnjeg 1835. namijenili materi kajkavskoj Riječi tmičnu žudnju, uže oko vrata…« (»kmično hrepenenje, štrik okol guta…«).

Kao da osluškujemo Krležu, koji je u svojim nenadmašnim Baladama Petrice Kerempuha žučno i neštedimice progovorio o našim ilercima: »Ileri kak pilki, faklonosi, / zaškrabani dijaki, larfonosi, /

pokapali su paradno starinsku reč KAJ.« U kajkavskoj poetskoj sintagmi Ive Kalinskog osjeća se hrepenenjene – da se i s krikom, a svjesno i budno, nekoga na ljubav okrene, na ljubav prema materinskoj Riječi, da se probije oklop svakodnevice, koja je lažljiva i na štakama, koja zaboravlja i drobi duhovnost, koja ti nenajavljeno podigne prepreke, brane i zaustavlja te u hodu: »Vsa ova lepota kaj med nami se mota začas te nafči kaj je – zid«.

Blindijerana pizza Ive Kalinskog poetska je meštrija per eccellente, umijeće riječi koje pjesnik ispisuje u srcu da se osovi čovjek (»kaj imaš zreči – ne zderžavaj se!«). I tako se zbio pravičan i nadahnut spoj kajkavske i čakavske Riječi: »Biti cicirici na odhičeni pizzi, cicirici, peteh, kokotiček, petelinček; skrita kača vu travi«, dok u isto vrijeme »Vonj mluade zurane zemje diši. Sonce se smije. / Učka klebuk negnala. Iz bukalete pije.«

Pernićeva Gloria Cakaviana sva je u znaku rodnog kamena (kamika!) koji ima i miris, i snagu, i toplinu, koji živi u srcu i očima ljudi, a čovječji život je u tom kamenu »muala, muala,/ Tanka brazda«. Muzikalnost i slikovitost Pernićeva stiha otkriva izvornu, specifičnu duhovnost materinske čakavske Riječi (Roč) u kojoj se istarski pejzaž isprepleće s radošću života. Njegova poetska nadahnutost »išće bokunić zlata«. A to zlato su i povijesna sjećanja i – ljubav. To nije Balotina pjesnička tužaljka: »Nikad se mi nećemo pokriti s jenin lancunon«, već nježna kantilena, žudni kanat od jubavi.

Poetski triptih, Slika druga, Slika treta, Zadnji pljes opojne su ljubavne pjesme u kojima se aura ljubavnog osjećaja razliježe poput skladne glazbe. »Tko će izdržati tu ljepotu?« (»Ki će zdržat tu lipotu?«), pita se namurani pjesnik, a personificirana metafora »A mi smo u rukama stiskali sunce« (»A mi smo v rakah stiskali sonce«), uzdiže njegov poetski senzibilitet do vrhunca ljudske oduhovljenosti:

»A mi smo v rakah stiskali sonce / Srhi sva nan šli / Besede nisva rabile / Bili smo sami / Jas i ti / Dlani mehki sva pekli / Luase miluvali / Ubraz takinjali / i u zvizdah plavali gorki / Soncaistok je prinesav novi dvan.«

Prijevodi pjesama i pjesničke proze u ovoj knjizi, bilo da su doslovni ili slobodni prepjevi, dobro su došli. Sve u svemu: pjesnički kontrapunkt Kalinski – Pernić u knjizi Cicirici & Senjali izvrstan je nakladnički pothvat.


Ljerka Car Matutinović

Vijenac 367

367 - 27. ožujka 2008. | Arhiva

Klikni za povratak