Vijenac 366

Glazba

Arsen Dedić, Moje popevke, Croatia Records

ZAGORSKA KANCONA

Arsen Dedić, Moje popevke, Croatia Records

ZAGORSKA KANCONA



»Kroz petnaestak krapinskih festivalskih godišta posuti su biseri Arsenove kajkavske vokalne lirike kojoj, opravdano, nije pokušao prići pjesničkim stihom, ali je – rekao bih – vokalnim stihom utonuo u kajkavsko razdoblje Gornje Hrvatske...«, napisao je Nenad Turkalj u popratnom tekstu prvog izdanja ove kolekcije 1986.

Više od dva desetljeća poslije, ovaj put na tehnološki novom nosaču zvuka, koji je dopustio uvrštenje pet dodatnih skladbi, ponovno je pred nama Dedićevo kajkavsko razdoblje, naizgled neobično lice autora duboko ukorijenjena u mediteranski duh i prostor. Kao što je skovana sintagma dalmatinska šansona, tako valjda postoji i nešto što bi se moglo nazvati zagorska kancona, pa se danas, u doba sveopćeg crossovera, miješanje različitih mentaliteta, podneblja, pa i suprotnosti, ne doima nimalo neobično. Bilo kako bilo, jednako kao i Arsenovih zagrebačkih pola stoljeća, i njegov kajkavski opus najbolji je dokaz da se suprotnosti ne moraju uvijek iskazati u obliku sukoba.

Vječnoj tematskoj skali Kajkavskoga festivala, koja se rasteže od pejzažnog, ljubavnog, domoljubnog i lokalpatriotskog, preko udaranja u nostalgične žice hiže, majke i rodnega kraja (ipak je dosta toga bilo usmjereno i na gastarbajtersko uho sedamdesetih), pa sve do veselih coprnica, norenja, tancanja i kmica (u kojima vrag umjesto duše uzima štogod drugo), Arsen je prišao svojom još širom glazbenom paletom, raznovrsnim raspoloženjima i, često, aranžerskim majstorstvom. Na te teme nadovezuje se i šetnja ulicama staroga, zaboravljenog Zagreba i okolice, posebno uspješno uz stihove Jure Stubičanca.

Dedić tu svoje skladateljsko pero umače u univerzalnu tintu ljepote suspregnuta slada, jednim okom na (većim dijelom) Britvićeve sjajne stihove, a drugim na interpretativnom senzibilitetu Gabi Novak, za koju su pjesme uglavnom i skladane. Svime dominira topla mediteranska melodija prevedena u kajkavski glazbeni idiom, a tipične su već uvodne skladbe – melodiozna Oko jedne hiže, s gotovo klapskim refrenom te zanosna Podragaš lasi, u kojima jasno vidimo tragove rukopisa s prva dva Arsenova albuma. Bilo da je riječ o romantičnoj Napali lampu, osjećajnima Sam jena je i Još vanjkuši na te dišiju ili sugestivnom raspjevanom humoru Kmice, Coprnice i Norih gljiva, Dedić s lakoćom iznalazi glazbeni rječnik i primjerene aranžmane.

Na nepoznatu, gostujućem terenu zagorskih vlažnih večeri, maglovitih jutara i pregrijanih kleti, mediteransku ljepotu melodije i aranžmana (boja tamburice slična je onoj mandoline) Arsen je znalački poškropio pelinom svojih sjevernjačkih kolega – dramatikom pariške šansone, dilanovskim glazbenim humorom, bulatovskim raspoloženjima i koenovskim dostojanstvom...

Kajkavsko podneblje tu Dedić, posve prirodno, čini svojim ili ono, možda, postaje arsenovsko. Baš kao što se, komentirajući suprotnosti, autor pozvao na Buńuelovu o »ozbiljnim južnjacima koji vole hladnoću i sjever«, tako bi se i slušatelj ove kolekcije mogao prisjetiti Goetheove tvrdnje da »gdje ima mnogo svjetlosti, tamo je i sjena duboka«.


Velimir Cindrić

Vijenac 366

366 - 13. ožujka 2008. | Arhiva

Klikni za povratak