Vijenac 366

Književnost , Matica hrvatska , Naslovnica

PETSTO GODINA OD ROĐENJA PETRA ZORANIĆA, AUTORA PRVOGA HRVATSKOG ROMANA PLANINE

Petar Zoranić, stablo domovine

Patriotizam kojim je prožeto djelo od prve do posljednje stranice jest okosnica koja ga drži kao cjelinu. Bašćina, kao zavičaj u užem i domovina u širem smislu, a ne samo kao obiteljski posjed kojim je jedna generacija vezana za korijene prošlosti, tema je cijeloga djela. Bašćinac je čovjek koji je svjestan sebe, svoje povijesne uloge, pa taj pojam označuje jaku i poduzetnu ličnost u tragičnoj stvarnosti, na oštrici vremena prošlog, sadašnjeg i budućeg

PETSTO GODINA OD ROĐENJA PETRA ZORANIĆA, AUTORA PRVOGA HRVATSKOG ROMANA PLANINE

Petar Zoranić, stablo domovine


slika


Patriotizam kojim je prožeto djelo od prve do posljednje stranice jest okosnica koja ga drži kao cjelinu. Bašćina, kao zavičaj u užem i domovina u širem smislu, a ne samo kao obiteljski posjed kojim je jedna generacija vezana za korijene prošlosti, tema je cijeloga djela. Bašćinac je čovjek koji je svjestan sebe, svoje povijesne uloge, pa taj pojam označuje jaku i poduzetnu ličnost u tragičnoj stvarnosti, na oštrici vremena prošlog, sadašnjeg i budućeg


Prvo opsežnije autorsko prozno djelo naše književnosti niknulo je, izraslo je, na rascjepu dviju tradicija —srednjovjekovne i renesansne; ono pokazuje duboke korijene iz kojih raste, ali i čvrsto stablo i bujnu krošnju, koja, kao znak životnosti nove književnosti, svjedoči o vremenu u kojem nastaje.

O Petru Zoraniću znamo vrlo malo: najviše je podataka o sebi on sam ostavio u svojoj knjizi. Arhivski su podaci o njemu i njegovu rodu malobrojni. O godini pjesnikova rođenja doznajemo posredno iz Planina: ako povjerujemo njegovoj izjavi da mu je 1536. bilo 28 godina, rodio se 1508. O godini smrti ne znamo ništa. Njegovo tiskano djelo, sačuvano u jednom jedinom primjerku, izašlo je u Veneciji 1569. Možda je postojalo i neko ranije izdanje, o kojem naša književna povijest ne zna ništa. Istraživači, uglavnom, smatraju da već 1569. Zoranića nema među živima jer bi Planine bile drugačije tiskane; neke bi pojedinosti autor, možda, 1569. drugačije rekao i napisao. Njegovo ime, doista, nestaje iz dokumenata nakon 1543, podjednako iz zadarskih kao i iz ninskih.

Naš se pjesnik rodio u Zadru, gdje je i »uzgojen u umiljenoj srići«, u obitelji Medulića i Zoranića. Kao i djed mu i otac, i on je odgojen u humanističkom duhu. Na njegov je odgoj presudno utjecao ninski kanonik Matej Matijević, komu su posvećene Planine. Zoranić je obavljao službu javnog notara u Ninu te je pisao i izdavao dokumente javne vjere na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, ovjeravajući ih vlastitim notarskim znakom (signum notarii). Ni jedan se takav dokument dosad nije našao.

Osim Planina, koje su ostale sačuvane, Zoranić je napisao još dva pjesnička djela, Ljubavni lov i Vilenicu, koja u romanu spominje, ali se nisu sačuvala. Sudeći po naslovu, oba djela nose odlike suvremenoga petrarkizma, a prvo bi moglo biti vezano za tipičnu hrvatsku varijantu ekloge o zarobljenoj i oslobođenoj vili. Ta je djela pjesnik napisao prije 1536, dakle prije svoje 28. godine. Jedno novopronađeno djelo, anonimnu pastirsku eklogu iz 16. st., suvremena književna povijest (Josip Vončina) pripisuje, s mnogo opravdanja, Zoraniću. Ta ekloga, napisana u stihovima, mogla je nastati nešto prije Planina; u njoj se opisuje pjesničko natjecanje u mudrosti između »zgovornika« Boljete i Lilasa, kojima, kao sudac, predsjeda katunar Dobrilo. Ako to nije Zoranićevo djelo, tada je XIV. glava Planina sigurno bila poticaj nepoznatom pjesniku 16. st. da, po Zoraniću, sastavi tu pastirsku eklogu.

Planinama je uzor Sannazarova Arcadia. Otkako je vrlo zaslužni književni historičar Tomo Matić o tome pisao potkraj 19. st., naša književnopovijesna znanost dugo je stajala pred tim kao pred nepremostivom preprekom prema estetskom vrednovanju i književnoj ocjeni toga našeg proznoga prvenca. Talijanski autor, koji je zaslužan ponajprije zato što je oživio jednu zaboravljenu klasičnu književnu vrstu, koja je odmah zatim postala popularna, te se pobjedonosno proširila kroza sve razvijene europske književnosti, stekao je u matičnoj, talijanskoj, književnosti skromno mjesto, mnogo skromnije negoli mnogi pisci kojima je njegova Arcadia bila prvi poticaj (Talijani Castiglione, Tasso, Guarini; Španjolci Montemayor, Cervantes, Lope de Vega; Portugalac Camőes; Francuzi d’Urfée, Marot i pjesnici Plejade; Englezi Spencer, Sidney, Greene, Pope; Hrvati Vetranović, Ranjina, Zlatarić). Arkadija i arkadijski ugođaj zavladao je europskim kulturnim prostorima upravo u doba najtežih građanskih i vjerskih ratova, političkih sukoba i kriza, kad su se pisci iz uzavrele i mučne stvarnosti sklanjali u svijet izmišljenog mira, spokoja i bezbrižnog plandovanja. Zoranić je pak srčano krenuo u našu krvavu Arkadiju gdje ne planduju u miru pitoma stada ovaca i gdje ne leškare bezbrižni pastiri, nego su naše planine, »rasuta bašćina«, poprište neprestanih borbi i tragedija, gdje svaki dan stradaju i stada i pastiri, a posljednji preživjeli čuvaju, iz poštovanja prema baštini, ostatke stada koja su već gotovo posvema uništili vukovi (Turci) s istoka. Po tim, ali i po drugim, značajkama Zoranićeve su Planine »jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija njegova (Sannazarova o. m.) djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.«

U Planinama su književni povjesničari otkrivali i druge i drugačije poticaje. Ponajviše su to antički uzori. Ovidijeve Pretvorbe (Metamorfoze), ali i Vergilijeve Bukolike; očita je i srednjovjekovna književnost, najčešće Katonovi Moralni distisi, Augustin i Jeronim. Snažno je nazočan Dante svojim spjevom, a Petrarca i Boccaccio Zoraniću su domaći pisci. Planine pokazuju veliku načitanost autora koji u 28. godini života, uz antičku književnost i djela talijanskih autora, poznaje vrlo dobro i domaće književno stvaralaštvo.

Od osobita je značenja prisutnost Danteova u Planinama; ona se očituje najviše na razini strukture njegova djela, tj. alegorije: kao što je Danteova Božanstvena komedija alegorična, i Zoranićeve su Planine uvelike alegorija — uostalom, to pisac i sam izriče hrvatskim izrazom »pod koprinom« i latinskim eksplicitom gdje suprotstavlja i povezuje dva sustava: povijest (»istorice«, povijesno, istinito) i alegoriju (»allegorice«, dublji smisao povijesti i njenu znakovitost). Zoranićevo je djelo pjesnikov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već sedam godina, te da se, u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj, ljubavi. Danteovska inspiracija ogleda se ne samo u strukturi djela nego i u mnogobrojnim pojedinostima koje dokazuju da je spjev velikoga Firentinca našem pjesniku bio vrlo dobro poznat. I Dante i Zoranić opisuju u prvom licu (Ich–forma), tj. kao osobe koje oblikuju i sebe i svoj izvještaj o vrlo važnom putu; kao što je Danteu učitelj Vergilije, tako je Zoranićev učitelj Jeronim; Danteu je Beatrice apoteoza ljudskih mogućnosti potpomognutih Milošću; Zoraniću je to Istina koju susreće u društvu biskupa ninskoga Jurja Divnića i sv. Jeronima, na kraju svojega puta. No, dok je Danteova Komedija summa ljudske povijesti, Zoranićev put očišćenja, kao simbol ekonomije spasenja, traje sedam dana, što simbolizira sedam dana stvaranja, kao u Bibliji. Dok se Dante obilno koristi simboličkim brojem tri i njegovim izvedenicama, Zoraniću je temeljni broj sedam. Klasična tradicija ogleda se, nasuprot tome, u broju od 24 glave, koliko ih sadrže Planine.

Planine Petra Zoranića duguju antičkoj, rimskoj i talijanskoj, renesansnoj, tradiciji mnoge pobude i poticaje, i na tim su se pobudama često zaustavljali književni historičari. Teže je istražiti utjecaje i poticaje koje je autor našao u svojoj sredini, na svom jeziku. O rodonačelniku svojih »bašćinskih«, domovinskih, poticaja i vrela on je već u predgovoru u posvetnom pismu Matiji Matijeviću, zapisao: »I da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal«, podvodeći pod tumačenje (prijevod) sv. Jeronima cjelokupno stvaralaštvo hrvatskih glagoljaša. Pri tome se obično misli samo na literaturu popova glagoljaša. Treba, međutim, držati dobro na pameti da se, osobito u Zadru i njegovu zaleđu, a zatim u krajevima odakle je Zoranićeva obitelj došla u Nin, to jest u postojbini njegova plemena Tetačića, glagoljica kao osebujno nacionalno pismo upotrebljavala i u književnosti i u liturgiji, i u privatnom i u javnom životu.

U Planinama, tom jedinstvenom djelu, »baščanskoj ploči hrvatske imaginativne proze« (Donat), ostvaruje se i ispunjava, kao u nekom sažetku, kratka povijest romana od antike do njegove renesansne varijante, u kojoj je ironija i ironičko — nasuprot alegoričnom — temeljni princip iskazivanja istinskoga. U Zoranića nema tog ironičkoga stava; on ima puno povjerenje u Istinu (a ona je za njega, kao i za Petra Hektorovića, historia).

Zoranićev jezik odražava sve one složene utjecaje koji su se očitovali u hrvatskoj humanističkoj književnosti pisanoj, u prvom redu, latinskim jezikom. Stara borba između aticizma i azijanizma ogleda se i u razdoblju humanizma, doduše u nešto smirenijem i blažem obliku, ali već sa zamecima budućega manirizma, odnosno baroka. Razvijena i razigrana sintaksa karakteristična je za autore koji su bili uzori našim humanističkim piscima — ponajprije to je Ciceron iz poganskog doba, a potom Jeronim Dalmatinac iz kršćanskoga razdoblja latinske književnosti — obojica su postali obrazac prema kojem svoje tekstove ogledaju i mjere tvorci novih proznih sastavaka ne samo na latinskom nego i na hrvatskom, ako pišu na oba jezika. Od Ivana Viteza od Sredne, Matije iz Ivanića ili Nikole Modruškoga u sjevernoj Hrvatskoj, ili Bernarda Zane, Ivana Statilića, Trankvila Andreisa i Marka Marulića iz Dalmacije, azijanski složen i uznosit način govora izmjenjuje se s jednostavnom aticističkom, kratkom i pregnantnom, rečenicom. Izrazit dokaz za ovu tvrdnju jest i poznati zapis popa Martinca iz 1493.

Planine zovemo prvim hrvatskim romanom, iako je, jamačno, Zoranić, kao predstavnik plemstva, čitao ranije, srednjovjekovne romane, kojih je popularnost splašnjavala u njegovo doba. Pišući Planine kao okvirni tekst, on je u njih rasporedio i posvetu — pismo Mateju Matijeviću (epistularna književnost), i ljubavne pjesme (petrarkistička lirika), i pastirske pjesme (bukolička lirika), ali i političke pjesme (»prepjev« Marulićeve Molitve suprotiva Turkom). Planine su, uz to, i prva zbirka novela na hrvatskome. U tome su one neosporna novost, koja, nažalost, nije izazvala odjeka u ondašnjoj domaćoj literarnoj proizvodnji.

Planine su na tragu one intencionalne, ideologizirane, književnosti što plaća dug vremenu jer se bori za vrednote koje se najčešće ostvaruju izvan zahtjeva estetike, ili ne haju za autonomiju poetskoga teksta. Patriotizam kojim je prožeto djelo od prve do posljednje stranice jest okosnica koja ga drži kao cjelinu. Bašćina, kao zavičaj u užem i domovina u širem smislu, a ne samo kao obiteljski posjed kojim je jedna generacija vezana za korijene prošlosti, tema je cijeloga djela. Bašćinac je čovjek koji je svjestan sebe, svoje povijesne uloge, pa taj pojam označuje jaku i poduzetnu ličnost u tragičnoj stvarnosti, na oštrici vremena prošlog, sadašnjeg i budućeg. Bašćinac je, isto tako, sinonim za Hrvatina, tj. stanovnika Hrvatske, koja upravo u Zoranićevo doba biva sve ugroženija u svojoj tisućgodišnjoj postojbini (nazvanoj kasnije, na geografskim kartama, Turska Hrvatska) te počinje svoje povijesno ime premještati s juga na sjever, ujedinjujući pod zajedničkim nazivom prostor, jezik, kulturu i narodnu svijest. Začuđuje, stoga, podatak što Zoranić, kao plemić i član znamenite loze Tetačića, nigdje, ni jednom riječju, u djelu izričite nacionalne, »bašćinske orijentacije«, ne ističe svoju posebnu klasnu svijest — svijest plemića (tzv. političkoga naroda) nasuprot puku, kmetu ili pučaninu. Obrana domovinskoga prostora (bašćine) od Turaka i od Latina opći je zadatak za koji se svojim djelom bori Zoranić, kao što očekuje i od onih kojima se obraća. Obrana prostora ne iscrpljuje se samo na razini vojnog i oružanog suprotstavljanja vukovima (Turcima) koji nadiru, ne po jedan ili po dva, nego kao »jata vekša neg mi i stada«, dok najamnici (Mlečani) »biže nauznak, mlika kredu ostanak, vimena tarzaju, muzeć prez pristanak jur karv ožimaju«, nego se ogleda u isticanju kulturnih vrednota koje nosi jezik, pismo i kultura zapisanoga. Podmuklija, ali ne manja, opasnost za bašćinu jest »nepomnja i nehaj jezika hrvackoga«, jer »jazik kim općimo pošpuren jest latinskim« (tj. talijanskim). Nastojanje oko čistoće i dostojanstva jezika, dakle, jednako je važno kao i svaka druga borba, rat ili vojevanje. I zato će svaki »dobar bašćinac i Hrvatin poštovan«, kakav je Matej Matijević, djelo kao što su Planine, napisano na hrvatskom, uzeti u zaštitu »od svakoga zlorična jezika«. Kao da razina artističkog i nije toliko važna koliko ta intencija obrane i proslavljanja domovine.

Planine su, po autorovu svjedočanstvu, napisane »u Ninu gradu, na 20. zrilvoća (tj. rujna, septembra) 1536. godine«. Tiskane su u Veneciji 1569. Ako nije bilo kakva ranijega, danas nepoznatog, izdanja, zacijelo su se širile u rukopisu. Gotovo je pouzdano da je Planine poznavao i Petar Hektorović, jer je, pišući Ribanje i ribarsko prigovaranje (1555), u osnovi slijedio Zoranićevu misao, posuđujući od zadarskog (upravo: ninskoga) autora mnoge strukturne elemente za svoje djelo. No, dok Zoranić samo u alegoriji ide u Planine, stari hvarski pjesnik s društvom ribara u stvarnosti kreće na more. Mnogobrojne sličnosti između ta dva djela teško mogu biti slučajne, a vjerojatno ne potječu od stranoga, zajedničkog, uzora: proslavljanje bašćine, prijazan i afirmativan stav prema puku, zapis narodne pjesme, proslavljanje Marka Marulića, itd.

Planine Petra Zoranića jedinstveno su djelo hrvatske dopreporodne književnosti: dok većina pisaca naše renesanse piše u stihovima, Planine su napisane najvećim dijelom u prozi; dok je većina naših pjesnika pod snažnim utjecajem talijanskoga petrarkizma, Zoraniću je i narodna pjesma (pa i ona deseteračka) uzor za izgradnju i stiha i proznoga izraza; dok su pjesnici prve i druge renesansne generacije zaokupljeni sobom, postavljajući osobni problem kao poticaj i temelj književnih očitovanja, Zoraniću je osobna sudbina najuže združena sa sudbinom naroda, odnosno prostora — domovine, »bašćine«. Iz tog odnosa i njegov duboki patriotizam koji se ogleda na svim stranicama njegova djela. Zaogrnuvši ga koprenom alegorije, on mu je udahnuo život po kojem su Planine i danas zanimljivo djelo.

Iz pogovora izdanju Zoranićevih Planina, Matica hrvatska, Biblioteka Parnas, Zagreb 2000.


Josip Bratulić

Vijenac 366

366 - 13. ožujka 2008.

Klikni za povratak