Vijenac 360

Film

Kino Tuškanac

Hrabrost ratnika

Nakon gledanja pet filmova iz produkcije FAS-a nemoguće je ne zaključiti da su Peterlić, Zafranović, Hadžić i Radić važni redatelji u povijesnoj perspektivi nacionalne kulture

Kino Tuškanac

Hrabrost ratnika



Nakon gledanja pet filmova iz produkcije FAS-a nemoguće je ne zaključiti da su Peterlić, Zafranović, Hadžić i Radić važni redatelji u povijesnoj perspektivi nacionalne kulture


S vremenske distance od gotovo četiri desetljeća, pet dugometražnih filmova FAS-a, prikazanih u okviru Filmskih programa, imaju dokumentacijsku vrijednost jednog osebujnog osjećaja vremena. Što to znači? Jednostavno to da su u svojoj želji drukčijeg sagledavanja stvarnosti u kojoj nastaju... i ostali u toj stvarnosti! Ostali u svome duhu vremena, svom Zeitgeistu. Slučajni život, Nedjelja, Lov na jelene, Živa istina, omnibus Kronika jednog zločina... Što je zajedničko tim ostvarenjima? Jasno, svi su snimljeni u nezavisnoj produkciji FAS-a. No, osim toga? Mnoga će interpretacija krenuti u smjeru zajedničke poetike. Naime, sasvim osebujan pristup autora poput Peterlića, Zafranovića, Hadžića ili Radića nastoji se staviti u skupni kontekst. I doista, povijesni je trenutak specifičan. Slučajni život i Nedjelja snimljeni su 1969, nakon razočaranja prethodnom, studentskom globalno revolucionarnom godinom. Osebujna egzistencijalna tjeskoba prisutna je u obama ostvarenjima. I dok Peterlićevi protagonisti (Klobučar i Serdar) označuju dva pola životnih stilova i navika, Zafranovićevi su splitski huncuti određeni nadrealnom pobunom bretonovsko-aragonovskog podrijetla. Peterlić je unekoliko camusovski egzistencijalist, a Zafranovićeva je poetika nadrealistička!

Dva filma nastala 1972, nakon duboko utjecajna Hrvatskog proljeća, slučaj(evi) su za sebe. Hadžić u Lovu na jelene, a posebice suptilnija, no dubokosežnija Radićeva Živa istina, svjedoče tom povijesnom trenutku. Hrvatska glasnost osobito je tih godina bila usmjerena ponovnom izgovaranju riječi ustaša. Ideološki proskribiran pojam ponovno ulazi u optjecaj u književnom, esejističkom, pa i filmskom uobličenju političkih previranja epohe. Djela poput Hadžićeva Lova na jelene nedvojbeno su bila hrabra u svom iskazu. No, crv vremena učinio je svoje. Priča o hrvatskom političkom emigrantu koji se vraća iz Australije, eda bi razjasnio nepravednu optužbu režima da je pripadao ustaškom pokretu, banalna je i naivna. Preispitivanje »revolucionarnog socijalističkog morala«, kojim Hadžić i poentira film, u doba nakon provedene hrvatske duhovne obnove/obmane, djeluje, u najmanju ruku, smiješno. Sa spomenute pak vremenske distance najzanimljivijim se trenutkom filma pokazuje pojava Silvane Armenulić. Neposredno uoči tragične pogibije, ta žena s estrade, osebujne karizme, pjeva »Rane, rane, moje teške rane...« eksplicitno simbolički ocrtavajući kalvariju protagonista. Danas bismo rekli hrvatskog mučenika. I česta pojava križa u kadrovima filma priziva to hrvatsko mučeništvo. No od mučeništva do (današnje) nacionalističke mučnine korak je veći tek od jezičkog kalambura!

Mnogo je dvosmislenije problemu Hrvatskog proljeća pristupio Tomislav Radić. Živa istina najčešće se drži neprijepornim klasikom hrvatskoga modernističkog filma. Metoda cinéma vérité, ili direct filma prije Radićeva ostvarenja nije postojala u hrvatskome filmu (na osebujan ju je način u Srba rabio tek Želimir Žilnik). Živa istina, dakle, jest živa istina.

Radićev film doista je životna priča glumice Božidarke Frajt. Dokumentarno ovdje oblikuje fiktivno. Radić razgolićuje i sam autorski postupak. Zvučni klikovi uključenja i isključenja kamere u toj su svrsi. Kolažno i fragmentarno strukturiran, film bilježi protagonističinu stvarnost. No, dodao bih, ne i zbiljnost! Jer, iako Boža Frajt tumači Božidarku Frajt u potrazi za sebeostvarenjem, ona je ipak tek lik iz Radićeva filma Živa istina. Ona je Radićeva umjetn(ičk)a konstrukcija!

S druge strane, uopće ne manje važnim trenutkom filma čini se i prikrivena autorova idejna poruka. Dok protagonistica gleda detalje starog obiteljskog filma, osim šarma pojave njezina djetinjeg lika iz prošlosti izranja i jedna druga prošlost. Naime, ona ustaškoga pokreta, koji je utjecao i na protagonističinu obitelj. Naoko, valjda šarmantan detalj, tj. izgovaranje ustaškog imena – uz simpatičan ups! i prekrivanje usta rukom – namjerna je aluzija koja mnogo otkriva. Radić je, ponovno priznajem, kao i Hadžić, bio hrabar. Alternativna, podsvjesna frustriranost hrvatskoga nacional(istič)nog bitka, ovdje je na djelu. Pubertetski čisto i naivno! Živa istina, ipak, osim svoje formalne inovativnosti, danas ne opravdava visoka mjesta u kritičarskim anketama i valorizacijama iz povijesti hrvatskoga filma. Najzanimljivijim se segmentom Radićeva djela čini razgovor između Ratija (Vjeran Zuppa) i iracionalne Emotivnosti (Boža Frajt) u prostorijama Teatra &TD!

Da ponovim. Odgledavanje pet filmova iz produkcije FAS-a autoru ovih redaka nameće posve subjektivnokritičke, neprigodničarske zaključke. Peterlić, Zafranović, Hadžić i Radić važni su redatelji u povijesnoj perspektivi nacionalne kulture. Da li i presudni? Pitanje je to koje zahtijeva mnogo širu elaboraciju.


Marijan Krivak

Vijenac 360

360 - 20. prosinca 2007. | Arhiva

Klikni za povratak