Vijenac 355

Kazalište, Kolumne, Naslovnica

Dramsko kazalište Gavella: Aleksandar Sergejevič Puškin, Mećava, red. Aleksandar Ogarjov

Okićeni ratnici

U dramatizaciji koju je napisao zajedno s Igorom Jackom vjerno slijedeći Puškina u njegovoj maštovitoj ironizaciji romantizirane ljubavi Aleksandar Ogarjov ostvario je polazište za predstavu koja oko lepršave bajke okuplja ponajviše mlade glumce i glumice, te svojom svježinom pomlađuje kazalište

Dramsko kazalište Gavella: Aleksandar Sergejevič Puškin, Mećava, red. Aleksandar Ogarjov

Okićeni ratnici

U dramatizaciji koju je napisao zajedno s Igorom Jackom vjerno slijedeći Puškina u njegovoj maštovitoj ironizaciji romantizirane ljubavi Aleksandar Ogarjov ostvario je polazište za predstavu koja oko lepršave bajke okuplja ponajviše mlade glumce i glumice, te svojom svježinom pomlađuje kazalište


Kritičar Petar Brečić, koji je kraće vrijeme bio i direktorom Drame HNK u Splitu, prvi je prije oko dva desetljeća promicao u kazališnom svijetu sve slavnijega Anatolija Vasiljeva, dajući nam prigodu da nakon drame Serso suvremenoga ruskoga autora Slavkina vidimo Pirandellovu dramu Šest lica traže autora u njegovoj režiji, a sada jedan od učenika Vasiljeva, redatelj Aleksandar Ogarjov, premijerom Mećava prema A. S. Puškinu (u izvrsnu prijevodu Irene Lukšić) na neobičan način bajkovitom teatralizacijom otvara novu sezonu Dramskoga kazališta Gavella. Tom prigodom objavljena je nova, već deseta po redu knjiga Biblioteke DK Gavella s tekstovima Puškina, njegovih dramatizatora i redatelja predstave Mećava.

Nema dvojbe, Ogarjovu je Puškin bez obzira na vremensku udaljenost mnogo bliži od Ionesca, s kojim se kao redatelj Ćelave pjevačice u HNK u Splitu prošle sezone predstavio i na Gavellinim večerima na pozornici HNK u Zagrebu.

S istim redateljem Dramsko kazalište Gavella učinilo je bolji izbor kada se odlučilo za Puškina. Sudeći po kazališnoj cedulji, nije se dalo pokolebati podatkom da je svoj projekt s novelom Mećava A. S. Puškina redatelj Aleksandar Ogarjov uzalud nudio u više kazališta u Rusiji te je Zagrebu naposljetku pripala praizvedba. U dramatizaciji koju je napisao zajedno s Igorom Jackom vjerno slijedeći Puškina u njegovoj maštovitoj ironizaciji romantizirane ljubavi ostvario je polazište za predstavu koja oko lepršave bajke okuplja ponajviše mlade glumce i glumice, te svojom svježinom pomlađuje kazalište.

…bile nekoć gospođice kojima su ljupke glavice bile prepune francuskih ljubavnih romana. Svoju zaljubljenost one iskazuju citatima omiljelih pisaca, rado vode ljubav na daljinu pišući i iščekujući pisma izmaštanih dragana, kojima su beskrajno vjerne poput Don Quijotea Dulcineji. U scenskoj bajci u kojoj junakinja šeće vrtom u bijeloj haljini s knjigom, a mladići ljubavne jade gase junaštvima na ratištu, romantični naboj ne postaje manje snažan zato što je neprestano ironiziran. Redatelj izvrsno slijedi pisca u njegovu stapanju burne osjećajnosti i blage ironije i uspijeva tužnu zgodu uprizoriti na veseo način. Teško je sjetiti se da je nakon Krležina Kraljeva i pokušaja sa Shakespeareovim Snom ivanjske noći redatelja Dina Radojevića itko toliko živo razgibao glumački ansambl ovoga kazališta kao gost redatelj Puškinove Mećave. U ženski dio ansambla u završnici su na vršcima prstiju ušle i djevojčice iz baletne škole, a muški dio ansambla izvodi i prizore koji graniče s akrobacijom. Sve to u ravnomjernu ritmu postignutom suradnjom Davora Rocca za glazbu, Vere Martinove za scenografiju i kostime i Marka Boldina za koreografiju uz oblikovanje svjetla Branka Stolnika i nadasve angažiran i discipliniran glumački ansambl.

Radnja se zbiva za napoleonskih ratova. U izvrsnoj podjeli uloga i dinamičnom nizanju prizora uz neočekivane promjene prostora intenzitet igre stalno raste. Prvi izlazi pred publiku Veteran, ostarjeli pripovjedač stigao iz svijeta već legendarne prošlosti (Marino Matota) što staračkom smirenošću pričanjem otvara predstavu i povezuje njezine dijelove. U ulogama roditeljskoga para nesuđenim mladencima, prednjačeći u sažetosti, lakoći i svojevrsnoj prisnoj eleganciji, pridružuju se Darko Milas kao Gavrila Gavrilović i Slavica Kneževć kao Praskovja Petrovna. Zanesena i usplahirena kći Marija Gavrilovna, koju precizno igra Nataša Janjić, praćena jatom prijateljica i nadasve vjernom Djevojkom Antonije Stanišić, spremna je zbog ljubavi pogaziti zakone, pobjeći s izabranikom, ali…

Vrhunac predstave čine prizori mećave u koju Franjo Dijak kao Vladimir, a zatim i njegov dvojnik i nasljednik Mladen Vulić kao Burmin, upadaju nasred proscenija čvrsto držeći i bijesno tjerajući nevidljive konje beskrajnim uzdama što sežu duž cijele dvorane i dočaravaju glasom i tijelom u pokretu snježne zapuhe, tamne šume, neprohodne putove, ravnodušno usnule seljake, sve dok uz pomoć mladog raspjevanog Vodiča (nedovoljno pažljiva prema glumcima inače dobro uređena kazališna cedulja ne daje znati kad je pod dječakovom šubarom Ivana Srbljan, a kada Ana Polanović) ne priđu tajanstvenom cilju. Cvrkutavu i razigranu skupinu Djevojaka u predstavi čine Ivana Roščić, Ana Kvrgić i Barbara Nola, a mladića koji imaju po više uloga Janko Rakoš, Ozren Grabarić, Sven Šestak i Siniša Ružić. U većoj ili manjoj ulozi svi daju bitan prinos igri, i svladavajući discipline kakve se dosad od njih nisu zahtijevale, stječu vrijedno iskustvo. Najviše šanse za pojedinačno glumačko ostvarenje dobiva Mladen Vulić u herojskoj ulozi Burmina i tu šansu izvrsno koristi, ostvarujući uvjerljiv lik i istodobno evocirajući na suvremen način patos prošlih kazališnih vremena. Na kazališnoj cedulji redatelj povjerava prvobitnu namjeru da ruskoj publici Puškinovom Mećavom izrazi grijehe i zablude revolucije nakon kojih slijedi pokajanje, što se iz ove predstave jamačno može, ali i ne mora iščitati. Nasmijan pak pobjednički povratak odličjima okićenih ratnika sa štakama i povezima izaziva žive asocijacije.

Neki misle da u teškim vremenima u kazalištu treba igrati teške drame. Jednom je Vahtangov s bogatom teatralizacijom Gozzijeve Princeze Turandot dokazao suprotno. Aleksandar Ogarjov predstavlja se ovom prigodom i kao njegov baštinik.


Marija Grgičević

Vijenac 355

355 - 11. listopada 2007. | Arhiva

Klikni za povratak