Vijenac 354

Glazba

SJEĆANJE: LJILJANA MOLNAR-TALAJIĆ (1938 – 2007)

Posljednji veliki verdijanski glas

Blistava međunarodna karijera Ljiljane Molnar-Talajić nije trajala dugo, tek nešto više od deset godina, ali u svoje vrijeme bila je velika, u nekim ulogama i najveća, od uprava kazališta tražena, od publike obožavana. Svoje je poslanje ispunila

SJEĆANJE: LJILJANA MOLNAR-TALAJIĆ (1938 – 2007)

Posljednji veliki verdijanski glas

Blistava međunarodna karijera Ljiljane Molnar-Talajić nije trajala dugo, tek nešto više od deset godina, ali u svoje vrijeme bila je velika, u nekim ulogama i najveća, od uprava kazališta tražena, od publike obožavana. Svoje je poslanje ispunila


18. ožujka 1977. – Bečka državna opera – Moć sudbine. Kao da su se bečki ljubitelji opere okupili da bi pokazali nekoj pjevačici da su uz nju, iako ona nije dan prije pjevala na premijeri Norme. Normu je pjevala Montserrat Caballé, a ta pjevačica, miljenica probirljivih bečkih ljubitelja opere, bila je hrvatska umjetnica Ljiljana Molnar-Talajić. Aplauzi, povici bravo, skandiranje našoj umjetnici tijekom predstave nisu prestajali, a kulminirali su na kraju za poklona pred zastorom! Tada je, kao i prije u Covent Gardenu u Trubaduru, umjetničko natjecanje između dviju najvećih svjetskih sopranistica u verdijanskom repertoaru sedamdesetih godina prošloga stoljeća završilo u korist Ljiljane Molnar-Talajić.

Ljiljana Molnar-Talajić tada je osvajala svjetske operne hramove. Bečka državna opera i Arena u Veroni bile su njezine. Kad je u Beču preuzela Normu, kritika ju je nazvala spasiteljicom kojoj se klicalo. Verona je bila oblijepljena njezinim slikama, a u osvrtima na Aide i Leonore u operi Moć sudbine nazivali su je »blistavom zvijezdom večeri, glasom kakav je Verdi samo mogao poželjeti«. Isticali su taj »neopisivo lijep glas, uz koji čovjek sve zaboravlja«, koji je »s lakoćom ispunjao golem prostor«, koji je »beskrajno suptilan, a u isto vrijeme robustan, prozračan i milozvučan«.

Tko će zaboraviti sve one brojne nenadmašne, neponovljive Aide u Zagrebu i dvije osobito snažne na Splitskom ljetu 1974. i 1975! Ili lude Trubadure sredinom sedamdesetih godina u Zagrebu! Ili Verdijeve Requieme, onaj u zagrebačkoj katedrali pod ravnanjem Milana Horvata, i one druge u Lisinskom, na Dubrovačkim ljetnim igrama! Osobno, posebno se sjećam jedne Madame Butterfly u Zagrebačkoj operi. Nakon predstave sjedila sam s gospođom Talajić i njezinim suprugom u njezinoj garderobi i sve troje dugo smo šutjeli. Nije se mogla pronaći riječ kojom bi se izrazila punoća doživljaja te večeri! I ta punoća doživljaja koju je pružala, ta kreativnost koja je dirala u najtananije strune onoga koji ju je slušao – to ju je izdvajalo od nekih drugih velikih umjetnica koje smo imali. I nije čudo da je Zubin Mehta, kad ju je prvi put čuo, zaželio da mu pjeva Aidu, a poslije i u Requiemu na festivalu Maggio Musicale Fiorentino 1969!

Ljiljana Molnar-Talajić rođena je 30. prosinca 1938. u Bosanskom Brodu. U Sarajevo je došla kao djevojčica s glasom opsega od tri oktave, s velikom muzikalnošću i čvrstom željom da uspije. Osjećala je svojom ljudskom i životnom obvezom da taj glas izbrusi u cjelovitost umjetničkog ostvaraja što će svojom iskrenošću doprijeti do srca slušatelja. Ni loše početno školovanje nije je pokolebalo u tom htijenju i, zahvaljujući znanju i upornosti profesorice Brune Špiler, raskošni dar prirode zablistao je u svoj svojoj ljepoti već 1959, kad je još kao studentica druge godine Muzičke akademije debitirala u Operi u zahtjevnoj ulozi Grofice u Mozartovu Figarovu piru. Bilo je odmah jasno da će Bogom dani talent doprijeti do vrhunaca. Već je 1960. angažirana i u svojoj prvoj matičnoj kući ostvarila je niz vrlo zapaženih uloga, od Margarete u Faustu i Janačekove Jenufe do Donne Anne u Don Giovanniju i Amelije u manje poznatoj Donizettijevoj operi Vojvoda od Albe. Na međunarodnim natjecanjima osvajala je nagrade, među ostalima 1967. u Tokiju za Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Nakon Firence došli su San Francisco, Bečka državna opera, napuljski San Carlo, Lisabon, Scala, Arena u Veroni, Covent Garden, Metropolitan, pariški Dôme des Invalides, Berlin, Hamburg, München ... Njezin glas opalne ljepote, posebne zvučnosti i sjaja, jednako zanosan u orguljski zaobljenom forteu kao i u suptilnim prozračnim pianima, vibrantna belkantistička fraza u širokom luku duga daha, vrhunska muzikalnost i profinjeno umijeće interpretacije, toplina i strastveno predanje glazbi, čime je odmah uspostavljala kontakt sa slušateljem i ono nešto što vrsna pjevača uzdiže do velika umjetnika karakteriziralo je svaki njezin nastup, bila to velika operna uloga, mala koncertna popijevka ili starogradska pjesma, događalo se to u svjetskim opernim središtima ili u zagrebačkom Okrugljaku jedne večeri kad je zajedno s Nikolajem Geddom, Biserkom Cvejić i Duškom Cvejićem pjevala ruske romanse. »Glas kakav je Verdi samo mogao poželjeti« donio joj je 1974. nagradu Zlatni Verdi, koju dodjeljuje grad Parma za interpretaciju glazbe majstora iz Busseta. Kad je bila na vrhuncu, 1975, unatoč brojnim pozivima iz najvećih svjetskih opernih kuća, prihvatila je angažman u Zagrebačkoj operi i odmah postala njezina neprijeporna prvakinja. U njoj je ostvarila niz premijera Verdijevih opera, Puccinijeve La Boheme, Giordanova Andréa Chéniera do posljednje, 1980, Bellinijeve Norme.

Bila je visokoobrazovana glazbenica – predavala je pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji – ali njezina je primarna želja bila: pjevati. Osluškivala je bilo publike, a ono je kucalo za nju. Svoje je emocije prenosila glasom i iskrenim predanjem i to je imalo odjeka.

Blistava međunarodna karijera Ljiljane Molnar–Talajić nije trajala dugo, tek nešto više od deset godina, ali u svoje vrijeme bila je velika, u nekim ulogama i najveća, od uprava kazališta tražena, od publike obožavana. Svoje je poslanje ispunila.

Njezinim odlaskom s operne je scene nestao posljednji veliki verdijanski glas svjetskoga formata! Sa životne pozornice otišla je velika umjetnica, iznimno snažna ljudska i umjetnička osobnost koja ne trpi kompromise, vjerna službenica glazbe. Borila se do posljednjega trenutka, stvarala je planove za budućnost, ali 17. rujna u 23 sata i 45 minuta hrabro je srce prestalo kucati.


Marija Barbieri

Vijenac 354

354 - 27. rujna 2007. | Arhiva

Klikni za povratak