Vijenac 354

Glazba

Koncert: Arsen Dedić, Scena Amadeo, Kerempuh, Zagreb, 11. rujna 2007.

OCEANI I BESPUĆA

Tvoje nježne godine, Ni ti, ni ja i Djevojka iz moga kraja, niz je koji je posjetitelja nemilosrdno vratio u kovitlac osjećaja i još nas jednom podsjetio zašto se Arsenovim pjesmama možemo vraćati bezbroj puta i zašto svaki njegov nastup ima kvalitetu novoga

Koncert: Arsen Dedić, Scena Amadeo, Kerempuh, Zagreb, 11. rujna 2007.

OCEANI I BESPUĆA

Tvoje nježne godine, Ni ti, ni ja i Djevojka iz moga kraja, niz je koji je posjetitelja nemilosrdno vratio u kovitlac osjećaja i još nas jednom podsjetio zašto se Arsenovim pjesmama možemo vraćati bezbroj puta i zašto svaki njegov nastup ima kvalitetu novoga


Kad čovjek čuje prve stihove Dedićeve skladbe Tvoje tijelo – moja kuća, kojom umjetnik posljednjih godina gotovo redovito započinje koncerte, ne može, a da se ne prisjeti one filozofske o tome kako je »nada uglavnom loš vodič, ali dobar suputnik«. A na izmaku ljeta, kada prestaju neke stare, a otpočinju nove nade, svake smo godine, na završetku ljetne scene Amadeo, podvrgnuti dozi Dedićevih stihova i glazbe, terapiji kojom preispitujemo mnogo štošta u svojim životima.

I ovoga kišnog utorka točno smo znali što možemo očekivati od koncerta pod naslovom Cabaret Arsen, pa ipak je, uza sve poznato, on opet donio i dašak novoga. No, za puno gledalište (pet stotina karata rasprodano je vrlo brzo) to je zasigurno bilo manje važno, jer je svaki susret s Dedićem događaj za sebe i intimu svakog od nas.

Koncert ipak nije bio preslika onog Cabareta koji je Dedić osmislio za istu scenu prije nekoliko godina, nego varijacija na temu koja se ovaj put malo dublje zagledala u album Ministarstvo straha iz 1997. ili, kako je rekao autor, »u 1991.«. Odmah nakon početka, koji je pripao brojnim stihovima i duhovitim pamfletima skupljenim preko ljeta, nanizale su se tu bremenite Stari vuci, Ratni profiteri i, sjajno izvedena, Ivan bez zemlje.

Kabaretski je dio bio kratak i, očekivano, pripao ustaljenu dvojcu – Krkljuševoj Hvala ti i Kinelovoj Bijela lađa plovi morem, uz asistenciju uhodana Dedićeva sidekicka, Branka Bulića. Prije hita Amigo i stanke, nastup se vratio klasicima – Tvoje nježne godine, Ni ti, ni ja i Djevojka iz moga kraja, niz koji je posjetitelja nemilosrdno vratio u kovitlac osjećaja i još nas jednom podsjetio zašto se Arsenovim pjesmama možemo vraćati bezbroj puta i zašto svaki njegov nastup ima kvalitetu novoga.

Drugi dio otvorio je Matija Dedić, uvodom sa sjajnog albuma Drugi pogled i pratnjom u Ono sve što znaš o meni i Sve te vodilo k meni, logičnim nastavkom završetka prvoga seta. Dedić je potom, u srednjem dijelu nastupa, iznenadio prvom koncertnom izvedbom Lakše sam se odvikao i Samo da ti noge nisu hladne s albuma Na zlu putu. Intermeco uz Lu, sažetu skladbu punu ljubavi s tipično arsenovskim gorkim žalcem, podsjetilo nas je na kompleksnost umjetnikove intime, čak i u tako jednostavnim odnosima kao što su onaj djeda i unuke. Nakon naklona Ginu Paoliju (s kojim bi uskoro ponovno trebao dijeliti pozornicu) i stihovima Goloba, dodatak nas je, uz prijelaznu Razgovor s konobarom, ponovo vratio čistoj ljepoti I na kraju malo sreće i Povratka.

Na kraju, netko će ovom prilikom Dediću možda zamjeriti manirizam kojim je pristupio izvedbama nekih skladbi, gestu koja je kulminirala u Ne daj se, Ines, kada su stihovi, bujicom riječi, egzaltirano gotovo pljuvani, no ne treba smetnuti s uma da je to, nakon oceana i bespuća, namjerna manira koja je, sviđalo se to komu ili ne, sastavni dio Dedićeva zrelog izvođačkog razdoblja, u kojem se nada, da se vratimo na početak teksta, shvaća tek kao predujam za nešto što bi tek moglo sličiti sreći.


Velimir Cindrić

Vijenac 354

354 - 27. rujna 2007. | Arhiva

Klikni za povratak