Vijenac 349

Glazba

HRVATSKI UMJETNICI U BEČKOJ DRŽAVNOJ OPERI (od 1945. do danas)

Ruža za kavalira

U razdoblju od 1945. u Bečkoj državnoj operi imali smo tri megazvijezde – Senu Jurinac, Dragicu Martinis i Ljiljanu Molnar–Talajić, veliki prvak bio je Josip Gostič, u dugogodišnjem stalnom angažmanu bili su Đurđa Milinković, Biserka Cvejić i Tugomir Franc, respektabilni gosti svjetskog ugleda bili su Marko Rothmüller i Dunja Vejzović. Dirigirali su Berislav Klobučar i Lovro von Matačić pa se događalo da na premijerama sudjeluje i troje naših umjetnika

HRVATSKI UMJETNICI U BEČKOJ DRŽAVNOJ OPERI (od 1945. do danas)

Ruža za kavalira

U razdoblju od 1945. u Bečkoj državnoj operi imali smo tri megazvijezde – Senu Jurinac, Dragicu Martinis i Ljiljanu Molnar–Talajić, veliki prvak bio je Josip Gostič, u dugogodišnjem stalnom angažmanu bili su Đurđa Milinković, Biserka Cvejić i Tugomir Franc, respektabilni gosti svjetskog ugleda bili su Marko Rothmüller i Dunja Vejzović. Dirigirali su Berislav Klobučar i Lovro von Matačić pa se događalo da na premijerama sudjeluje i troje naših umjetnika


Dana 30. lipnja 1944. s predstavom Wagnerova Sumraka bogova završio je rad u zgradi Bečke državne opere. Veličanstveno zdanje, sagrađeno prema nacrtima bečkih arhitekata Eduarda van der Nülla i Augusta Siccarda von Siccardsburga, otvoreno 25. svibnja 1869, postalo je žrtvom ratnih razaranja. U jesen 1944. došla je zabrana djelovanja svih kazališta u Trećem Reichu i očekivani scenski debi mlade hrvatske pjevačice imena teška za izgovor, Srebrenka, pa su ga poslije promijenili u Sena, dogodio se tek 1. svibnja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča zapovjedio da se Praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. A onda je u povijest ušla jedna od najsjajnijih opernih zvijezda 20. stoljeća Sena Jurinac. Uopće, u razdoblju od 1945. u BDO imali smo tri megazvijezde – Senu Jurinac, Dragicu Martinis i Ljiljanu Molnar–Talajić, veliki prvak bio je Josip Gostič, u dugogodišnjem stalnom angažmanu bili su Đurđa Milinković, Biserka Cvejić i Tugomir Franc, respektabilni gosti svjetskog ugleda bili su Marko Rothmüller i Dunja Vejzović. Dirigirali su Berislav Klobučar i Lovro von Matačić pa se događalo da na premijerama (koje u njemačkom govornom području podrobnije specificiraju kao prva izvedba, novo nastudirano, novo inscenirano) sudjeluje i troje naših umjetnika – na premijeri Krabuljnoga plesa 1956. Klobučar, Dragica Martinis i Gostič, a na premijeri Evgenija Onjegina 1961. Matačić, Sena Jurinac i Biserka Cvejić. U predstavama Aide često su zajedno nastupali Dragica Martinis, Gostič i Đurđa Milinković, u Carmen Đurđa Milinković, Gostič i Sena Jurinac, a da ne spomenemo zajedničke nastupe Dragice Martinis i Gostiča u Tosci, Otellu, Aidi, Trubaduru, Krabuljnom plesu i Andréu Chenieru, Đurđe Milinković i Gostiča u Carmen i Aidi, Sene Jurinac i Đurđe Milinković u Majstorima pjevačima, Carmen i Figarovu piru, Gostiča i Sene Jurinac u Arijadni na Naxosu ili kad su Dragica Martinis i Sena Jurinac zajedno pjevale obje Donne u Don Giovanniju ili dvije Hoffmannove ljubavi u Hoffmannovim pričama, a Sena Jurinac i Biserka Cvejić u Don Carlosu imponirale glasom i stasom kao Elizabeta i Eboli. Kad je Ljiljana Molnar–Talajić nizala uspjehe, basovske uloge na njezinim nastupima često je pjevao Tugomir Franc.



Srebrenka Jurinac došla je u Beč 1944. i pred Karlom Böhmom položila audiciju za angažman u BDO, koji je počeo 1. rujna. Böhm je bio vrlo dalekovidan kad je odlučio da, prema vlastitim riječima, »tako krasan glas pravog južnjačkog timbra kakav već dugo nije čuo, takav glasovni dragulj« veže uz kuću kojoj je bio na čelu. Slutio je da će se 23–godišnja sopranistica razviti u »umjetnicu sa samo sebi svojstvenom osobnošću, s osobitim zračenjem«.

Srebrenka Jurinac rođena je 24. listopada 1921. u Travniku, kamo joj je otac, Varaždinac, premješten kao vojni liječnik. Majka joj je Bečanka. Kao desetogodišnja djevojčica došla je u Zagreb i na nagovor dirigenta zagrebačke Opere Oskara Jozefovića počela učiti pjevanje kod Marije Kostrenčić. Na trećoj godini studija na Muzičkoj akademiji, nakon epizodne uloge cvjetne djevojke u Wagnerovu Parsifalu, s golemim je uspjehom debitirala 16. svibnja 1942. kao Mimi u Puccinijevoj La Bohea me. Nakon što ju je istaknuti hrvatski skladatelj, tada kritičar lista »Hrvatski narod« Ivan Brkanović, proglasio »umjetnicom velikog formata«, nizala je ulogu za ulogom: naslovnu ulogu na praizvedbi Sunčanice Borisa Papandopula, Gotovčevu Moranu, Freiu u Wagnerovu Rajninu zlatu, Neddu u Pagliaccima, kraljicu Isabellu u Kolumbu Wernera Egka, Maricu u Prodanoj nevjesti, Groficu u Figarovu piru i Margaretu u Faustu. A onda je otišla u Beč.

U bečkom ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa, koji je izvodio Figarov pir, Sena Jurinac pjevala je Cherubina s tolikim uspjehom da ga je već 1948. tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana i 1950. snimila za gramofonsku tvrtku Columbia. Cherubino je najsnažnije obilježio prve godine njezine karijere, otvorio joj je vrata europskih opernih kuća i festivala. Samo u Beču u dvadeset sezona pjevala ga je 129 puta. Na sljedećoj premijeri opere 1955. pod ravnanjem Karla Böhma pjevala je Groficu, ali je zadržala Cherubina u repertoaru do rujna 1964. Godine 1946. uvrstila je u repertoar drugu antologijsku ulogu u hlačama, Oktavijana u Kavaliru s ružom, kojega je pjevala i na premijeri Straussove muzičke komedije 1955. pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha. Oktavijana je pjevala 79 puta, a Maršalicu, koju je tek 1966. uvrstila u repertoar, 49 puta. Svoju treću slavnu ulogu u hlačama – Kompozitora u Arijadni na Naxosu – pjevala je već 1947. te poslije, na premijeri 1951. pod ravnanjem Clemensa Kraussa. Koliko je izvrsno izgledala i kad nije bila više tako mlada, govori i podatak da je svojega posljednjeg, pedeset osmog Kompozitora, pjevala 16. studenoga 1980. Upravo je navršila 59 godina! I Zagreb ju je doživio u toj ulozi na prvoj izvedbi Straussove opere u Hrvatskoj na gostovanju ansambla BDO u obnovljenoj zgradi HNK–a 1970. Cherubin, Oktavijan i Kompozitor Sene Jurinac pišu opernu povijest 20. stoljeća!

Sena Jurinac mogla je pjevati vrlo opsežan repertoar pa su je u BDO smatrali, kako je sama jednom rekla, djevojkom za sve. U privremenom smještaju ansambla u Theatru an der Wien pjevala je u operi i opereti, male i velike uloge, prve sezone imala je 150 nastupa, druge 93, treće 83. Zatim je odlučno odbila dalje nastupe u opereti i počela se razvijati u opernu umjetnicu svjetskoga formata. U prvim godinama gotovo četiri desetljeća duga angažmana pjevala je Mimi na obnovi La Bohea me 1955. i na premijeri 1952, do 1969. – 77 puta. Fjodora u Borisu Godunovu pjevala je 1945, a Marinu, koje će poslije postati sjajna interpretkinja na Salzburškim svečanim igrama, već 1949. na obnovi muzičke drame Musorgskog pod ravnanjem Janosa Ferencsika. I Micaelu je pjevala na premijeri Carmen 1946, kad je Tomislav Neralić bio Zuniga. U Hoffmanovim pričama pjevala je Antoniju, Giuliettu i Stellu, u Cosi fan tutte Dorabellu. Bila je Manon, Eva u Majstorima pjevačima, Ighino na premijerama Palestrine Hansa Pfitznera 1949. i 1964, Marica na premijeri Prodane nevjeste 1951. godine. U Mozartovoj Čarobnoj fruli bila je najprije Druga dama na premijeri 1948, pa Prva dama i Pamina. Nastupala je i u rijetko izvođenim operama, pa je 1955. pjevala na premijeri opere Der Evangelimann Wilhelma Kienzla, koja se u nas izvodila s naslovom Braća. Tumačila je i operetnu ulogu opernih zahtjeva – Rosalindu na obnovi Šišmiša 1945. Marzellinu u Beethovenovom Fideliju pjevala je na slavnoj premijeri opere 1953. pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera, a Leonoru u istoj operi, u kojoj su je 1971. upoznale publika Dubrovačkih ljetnih igara i zagrebačkog HNK–a, uvrstila je u repertoar 1961. godine. Postala je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere.


Obnovljena zgrada Opere otvorena je 5. studenoga 1955. s Fideliom. Na drugoj predstavi u nizu svečano obnovljenih za tu prigodu – Don Giovanniju – Sena Jurinac pjevala je Donnu Elviru. Bila je Donna Elvira i na premijeri opere 1967. s Cesareom Siepijem u naslovnoj ulozi. Elviru je do 1978. pjevala 62 puta. U Don Giovanniju pjevala je i Donnu Annu. U novoj zgradi počela je ulaziti u tzv. teži repertoar, na nagovor Herberta von Karajana prihvatila se Verdija i nastavila s Puccinijem, a pravila je izlete u ranija stoljeća i u dvadeseto. Desdemonu u Otellu uvrstila je u repertoar u lipnju 1957, a već je u rujnu pjevala Cio–Cio–San na premijeri Madame Butterfly pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa. Elizabetu u Don Carlosu, koju je od Verdijevih uloga najviše pjevala – 50 puta, uvrstila je u repertoar u rujnu 1958. i pjevala na premijeri 1962. Na prvoj austrijskoj izvedbi Monteverdijeve Krunidbe Popeje 1963. pod Karajanovim ravnanjem bila je Popeja, a pjevala ju je i na novoj premijeri 1969. pod ravnanjem Hansa Swarowskog. Svoju isto tako slavnu Jenufu pjevala je na premijeri 1964. pod ravnanjem Jaroslava Krombholca, a posljednju ulogu u svojem vrlo bogatom repertoaru – Crkvenjarku u istoj operi – tumačila je na premijeri 1978. Toscu je prvi put pjevala u prosincu 1965. Bila je Ifigenija u Gluckovoj operi Ifigenija na Tauridi na premijeri 1969, Elektra u Mozartovu Idomeneu na premijeri 1971. godine.

Nakon 38 godina djelovanja u BDO, ostvarenih 47 uloga i 1268 nastupa, posljednji je put u njoj nastupila 20. studenoga 1982. u glasovitoj kreaciji Maršalice u Kavaliru s ružom. Godine 1953. postala je austrijska komorna pjevačica, a 1967. dobila je Počasni križ Republike Austrije za zasluge u kulturi i umjetnosti. Svečanost koju su joj priredili 2001. u povodu osamdesetoga rođendana priređuje se samo najvećima, odabranima.

Nismo nabrojili sve premijere i sve uloge koje je Sena Jurinac ostvarila u BDO. Njezina se karijera razvijala prirodno. Od uloga u hlačama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico–spinto–soprana u Verdijevim operama, došla do dramskog – Puccinijeve Tosce, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janačekovoj Jenufi. Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge različitih zahtjeva. Dirigenti i redatelji posebno su je voljeli i rado s njome surađivali. Najviše svjetske domete postigla je u djelima Mozarta i Richarda Straussa. Pozornice njezinih najvećih uspjeha uz Beč i Salzburg bili su Covent Garden i Scala. Osim brojnih tonskih zapisa njezine vrhunske umjetnosti, na sreću, ima i nekoliko filmskih snimaka opera, među kojima je snimka Kavalira s ružom iz 1960. pokazuje u sjajnu izdanju zavidne tjelesne privlačnosti i neusporediva pjevačkog umijeća.

Sena Jurinac lijep je zvonak glas, vrhunsku muzikalnost i suverenu pjevačku tehniku potpuno stavila u službu umjetnosti. Bogata osobnost, strast kojom je prilazila svakoj ulozi, toplina, jednostavnost i prirodnost, profinjen senzibilitet, lijep scenski izgled i zdrav glumački instinkt učinili su njezina ostvarenja posebno uvjerljivima i neponovljivima. Bila je miljenica publike i kritike.



Tomislav Neralić već za Drugoga svjetskog rata bio je član Bečke državne opere. Najprije je nastupio u Volksoperi kao Filip u Don Carlosu, a onda je došao u BDO kao mladi bas za male uloge.

Neralić je rođen 9. prosinca 1917. u Karlovcu. Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao je 1941. umjetnički i nastavnički smjer. Na sceni je debitirao 1939. u ulozi Redovnika u Verdijevu Don Carlosu i skrenuo na sebe pozornost velikim snažnim glasom i nevjerojatnom muzičkom sigurnošću. U angažmanu u Zagrebu ostao je do 1943, kad je otišao u BDO.

Kad je srušena zgrada Opere i cijeli fundus izgorio, kazalište je bilo godinu dana zatvoreno i u svibnju 1945. moralo se krenuti ispočetka. Opere su se davale i koncertno pa je u Borisu Godunovu u srpnju 1945. Neralić pjevao Varlaama. Još ranije te godine bio je Colline u La Bohea me, Basilio u Seviljskom brijaču, Bonzo na obnovi Madame Butterfly, a nakon Varlaama Don Fernando u Fideliju i Schlemihl na obnovi Hoffmannovih priča. Ubrzo je nastupio i u četverostrukoj ulozi demona Lindorfa / Coppeliusa / Dapertutta / Dr. Mirakla. U donošenju tih kompleksnih likova, koje je tumačio 42 puta, došli su do punog izražaja njegova sposobnost karakterizacije i snažan dramski naboj. Offenbach se kao Židov nije smio izvoditi dok je Austrija bila dio Trećega Reicha, i kad su se Hoffmannove priče vratile u repertoar, imale su mnogo uspjeha. Publika je hrlila na njih. U Neralićevu repertoaru slijedili su Plumkett u Marti, Zuniga u Carmen, Tomski na premijeri Pikove dame u ožujku 1946. pod ravnanjem Josefa Kripsa, Sparafucile u Rigolettu, Kralj i Ramfis u Aidi. A onda su se počeli vraćati veliki pjevači i zauzimati svoja mjesta pa je Neralić 1947. otišao. Vratio se 1955. i 1957. kao gost i pjevao Jaga u Otellu. U BDO je ostvario 19 uloga i 184 nastupa. Više od dvadeset puta pjevao je Collinea i Don Fernanda.



Marko Rothmüller u BDO počeo je gostovati u studenome 1946. Pjevao je Figara u Seviljskom brijaču, Rigoletta i Kothnera u Majstorima pjevačima. Došao je iz Züricha, u kojemu je djelovao od 1935. i gdje se oblikovao u cjelovitu glazbenu osobnost profinjena pjevačkog umijeća i istančana osjećaja za interpretaciju i karakterizaciju lika. U Zürichu je svladao pozamašan repertoar i u suradnji s Robertom Denzlerom, svojim direktorom i slavnim dirigentom, na praizvedbi opere Slikar Mathis Paula Hindemitha 1938. pjevao je Waldburga.

Marko Rothmüller rođen je u Trnjanima pokraj Slavonskog Broda na Silvestrovo 1908. godine. Pjevanje je učio u Zagrebu i u Beču, u kojemu je studirao i kompoziciju kod Albana Berga. Debitirao je u Hamburgu kao Otokar u Weberovu Strijelcu vilenjaku. S dolaskom Hitlera na vlast, kao Židov nije mogao nastupati u Njemačkoj pa je 1933. došao u Zagreb i predstavio se kao Rigoletto. U Zagrebu je pjevao i Rossinijeva Figara, Lunu u Trubaduru, Telramunda u Lohengrinu i Amfortasa u Parsifalu. Godine 1935. otišao je u Zürich.

U BDO Rothmüller je redovito gostovao do 1957. te ostvario 17 uloga i 65 nastupa. Kad je došao na gostovanje 1955, najavljivan je kao član Covent Gardena. Pjevao je uglavnom uloge dramskoga baritona, najčešće Amonasra u Aidi pa Jochanaana u Salomi. Pjevao je uz ostalo i Borodinova kneza Igora, Escamilla u Carmen, Tonija u Pagliaccima, Marcella u operi La Bohea me, Sharplessa u Madame Butterfly, Scarpiju u Tosci, Germonta u Traviati i Kurwenala u Tristanu i Izoldi. Vrlo cijenjen ne samo kao izvrstan pjevač nego i kao umjetnik iznimne glazbene kulture, skladatelj, autor zapaženih knjiga o glazbi, promicatelj židovske glazbe i profesor na Indiana University u Bloomingtonu u Sjedinjenim Državama, Marko Rothmüller tamo je i umro 20. siječnja 1993.

Na predstavi Aide 8. travnja 1948. u BDO u njezinu privremenu boravištu u Theatru an der Wien Amneris je pjevala gošća iz Praga Jiřina Milinković. U lipnju je angažirana i postala Georgine von Milinković, a 1950. odbacila je predikat von. U dvadeset godina angažmana u BDO ostvarila je 23 uloge i 571 nastup te dobila naslov komorne pjevačice.



Đurđa Milinković rođena je u Pragu 7. srpnja 1913. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i 1935. debitirala kao Erda u Rajninu zlatu. Od 1937. do 1940. bila je članica Gradske opere u Zürichu, od 1940. do 1945. Državne opere u Münchenu, od 1945. do 1948. Smetanina kazališta u Pragu.

Pjevačica snažna, ujednačena glasa sigurnih visina i pastoznih dubina, velike izražajnosti i majestetične scenske pojave, Đurđa Milinković s posebnim je uspjehom tumačila uloge takvih zahtjeva. U BDO najčešće je pjevala Treću damu u Mozartovoj Čarobnoj fruli, zatim Marcellinu u Figarovu piru, Luciju u Cavalleriji rusticani (na premijeri 1959. pod ravnanjem Lovre Matačića), Amneris, Carmen, Maddalenu u Rigolettu, Herodijadu u Salomi, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Magdalenu u Majstorima pjevačima i Brangänu u Tristanu i Izoldi. Nastupala je na Bayreuthskim i Salzburškim svečanim igrama, u Covent Gardenu i u Scali. Glas joj je zabilježen na snimkama tvrtka Philips i Melodram. Umrla je u Augsburgu 26. veljače 1986.



Josip Gostič, najavljen kao Josef, gost iz Opernhaus der Stadt Wien (Volksopere) prvi je put nastupio u zgradi BDO 11. siječnja 1944, a poslije rata prvi je put pjevao u njezinu privremenu smještaju u Theatru an der Wien u travnju 1950. Don Joséa u Carmen i Cavaradossija u Tosci. Njegov prvi susret s bečkim općinstvom bio je još u ožujku 1942. u Volksoperi. Veliki prvak zagrebačke Opere, njezin stup punih četvrt stoljeća, postao je godine 1951. stalnim članom Bečke državne opere i u osam sezona u njoj ostvario 16 uloga i 259 nastupa.

Josip Gostič rođen je u Staroj Loki kod Škofje Loke 5. ožujka 1900. Završio je Orguljašku školu i Državni konzervatorij u Ljubljani te 1929. debitirao u ulozi Lenskog u Evgeniju Onjeginu. U Zagrebu je prvi put gostovao 1930. u Berliozovu Faustovu prokletstvu, a od 1937. bio je stalni član Opere HNK–a i nositelj repertoara. Od lirskog tenora razvio se u prvorazredni dramski. Vrhunski muzikalan, ujednačena snažnog ali istodobno podatnog glasa svijetle boje, besprijekorne fraze, stasite pojave i posvemašnje pouzdanosti stekao je velik ugled u Zagrebu i u Beču. Gostič je u Beču pjevao najzahtjevnije uloge talijanskog repertoara ali i Don Joséa, Bacchusa u Arijadni na Naxosu, Florestana u Fideliju, Hermana u Pikovoj dami i Lohengrina. Lohengrin pod ravnanjem Clemensa Kraussa na drugoj premijeri opere u studenome 1951, koji se uspoređivao s besmrtnim ostvarenjem Lea Slezaka, otvorio mu je put k vrhuncu u karijeri – glavnoj ulozi Mide na svjetskoj praizvedbi posljednje opere Richarda Straussa Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) na Salzburškim svečanim igrama 14. kolovoza 1952, također pod Kraussovim ravnanjem, u kojoj je kao Alkmena sudjelovala i Đurđa Milinković, zabilježenoj na CD–u tvrtke Orfeo. Midu je pjevao i na premijeri opere u Beču iste godine i u milanskoj Scali, te na gostovanju bečkog opernog ansambla u Velikoj operi u Parizu. Gostič je u Beču najčešće pjevao Prvog oklopnika u Čarobnoj fruli, Radamesa u Aidi, Manrica u Trubaduru, Cavaradossija u Tosci, Bacchusa, Don Joséa, Lohengrina i Otella. Nastupao je na premijerama: Puccinijeva Čeda zapada sa slavnom Ljubom Velič 1952, Arijadne na Naxosu pod ravnanjem Karla Böhma i već spomenutoga Krabuljnog plesa te obnove Trubadura, kojom je ravnao Berislav Klobučar, 1956. kao i Čarobne frule pod ravnanjem Josefa Kripsa 1958.

Josip Gostič, u Beču i Zagrebu zapamćen kao pjevač kakvih više nema, umro je u Ljubljani 25. prosinca 1963.



U prosincu 1950. u BDO je gostovala Dragica Martinis kao Turandot i Tosca. Kritika je napisala: došla je, otpjevala i pobijedila. Odmah su joj ponudili angažman. Ušla je u BDO zaista na velika vrata. Postala je njezina prva zvijezda u talijanskom repertoaru i opere su se često stavljale na program prema njezinoj želji. Dobila je naslov komorne pjevačice i visoko austrijsko odličje Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost), koji austrijski predsjednik dodjeljuje za zasluge u kulturi te Zlatni orden grada Beča, koji Beč dodjeljuje umjetnicima koji su ga najviše proslavili.

Dragica Martinis rođena je 19. siječnja 1922. u Sošicama pokraj Jastrebarskog. Pjevanje je učila u Zagrebu kod Marije Kostrenčić i nakon angažmana u Stuttgartu, koji je prekinula zbog rata, debitirala je u Zagrebu 1942. kao Mimi u La Boheme. Angažman u Operi HNK–a u Zagrebu počela je 1943. ulogom Cio–Cio–San u obnovljenoj izvedbi Madame Butterfly, za kojom su slijedile Margareta u Faustu, Massenetova Manon i Leonora u Trubaduru. Njezina velika karijera počela je nakon Drugoga svjetskog rata, kada je 1946. pjevala Lizu na svojoj prvoj premijeri – Pikovoj dami. Slijedile su Marica u Prodanoj nevjesti, Tosca, Aida, Giulietta i Antonija u Hoffmannovim pričama, Donna Anna u Don Giovanniju, Antonida u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Ivan Susanjin Mihaila Glinke, Zorka u Porinu te prva nagrada na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi i premijera Otella. Godine 1950. dobila je angažman u njujorškoj Gradskoj operi, gdje je pjevala Toscu i Aidu i u repertoar uvrstila još jednu ulogu koja će joj donijeti slavu – Puccinijevu Turandot. Njezin lirico–spinto sopran prekrasne boje smatrali su »suhim zlatom, akustičkim čudom, najljepšim glasom na svijetu«, a velika muzikalnost, iznimna senzibilnosti i toplina u izrazu učinili su je rijetko uspješnom interpretkinjom poglavito Verdijevih i Puccinijevih likova.

Prije pola stoljeća operne su se zvijezde obožavale kao danas pop–zvijezde, a Dragica Martinis bila je jedna od najvećih, što najbolje svjedoči podatak da je za veliku gramofonsku tvrtku EMI snimila dva recitala. Na ulici bi se okretali za njom i šaptali: to je die Martinis (Martinisova). Dolazilo se ujutro u četiri sata da bi se kupile ulaznice. Više od dvadeset poziva pred zastor na kraju predstave nije bilo ništa neobično. Ponekad bi se i željezni zastor spustio, ali se publika nije razilazila. Pred kazalištem policajci su štitili umjetnike od mnoštva koje je čekalo na autograme. Mlada i lijepa Dragica, kojoj su ime zbog lakšeg izgovora promijenili u Carla, nezemaljske glasovne ljepote i zanosne interpretacije, bila je jedna od onih koje su najviše voljeli. Njezini su se nastupi najavljivali i očekivali. I danas se sjećaju Leonore u operi Moć sudbine pod ravnanjem Karla Böhma na njezinoj prvoj premijeri u BDO u siječnju 1952. U listopadu 1953. pjevala je Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa, i opet na obnovi opere u siječnju 1956. pod ravnanjem Berislava Klobučara, s Josipom Gostičem. Troje hrvatskih umjetnika na bečkoj opernoj premijeri – neponovljiv zvjezdani trenutak hrvatskog opernog umijeća! U veljači 1956. bila je Manon Lescaut na premijeri Puccinijeve opere u režiji jednog od najpoznatijih redatelja vremena Günthera Rennerta.

U BDO Dragica Martinis ostvarila je četrnaest uloga, sve su bile glavne, i 275 nastupa. Najčešće je pjevala Mimi, Toscu, s kojom se zbog teške obiteljske tragedije – sinove smrti – 6. siječnja 1961. oprostila od bečke publike, Turandot, Aidu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Cio–Cio–San, Manon Lescaut i Leonoru u operi Moć sudbine.


Premda je Sonja Mottl bila članica Volksopere, pa će o njoj biti više riječi u trećem nastavku Hrvatskih opernih pjevača u Beču, ona je nastupala i u BDO. Zanemarimo li podatak da je pjevala Rosalindu u dvadeset dvjema predstavama Šišmiša na Ljetnom gostovanju u Redoutensaal, individualno je nastupila u devet uloga i ostvarila 73 nastupa. Šarmantna Sonja Šagovac, rođena u Zagrebu 4. srpnja 1923, učenica Marije Kostrenčić, debitirala je 1943. u Lehárovoj opereti Zemlja smiješka i nakon angažmana u Osijeku, Splitu i Zagrebu, godine 1955, otišla je u bečku Volksoperu. Tri se puta udavala pa je najprije nastupala kao Sonja Mottl, zatim Mottl–Preger, a poslije je dodala i Dönch. Sjajna operetna diva u BDO je najčešće pjevala Valencienne u Zemlji smiješka, Vandu u Nedbalovoj Poljačkoj krvi (pjevala ju je na premijeri 1954), Lauru u Đaku prosjaku i Saffi u Barunu Ciganinu, ali je bila i Pamela u Fra Diavolu u obnovi opere 1955. i Fata Morgana u operi Zaljubljen u tri naranče.



U predstavi Aide 4. listopada 1959. prvi put je nastupila Biserka Cvejić. Uskočila je umjesto nenadano oboljele Giuliette Simionato. Ponovno su je pozvali na gostovanje u ulozi Eboli u Don Carlosu, u kojemu je Sena Jurinac pjevala Elizabetu, i angažirali. Za Amneris i Eboli slijedile su Preziosilla u operi Moć sudbine i Carmen.

Rođena Katušić 5. studenoga 1923. u Krilu Jesenice pokraj Splita, djetinjstvo je provela u Belgiji, kao odrasla djevojka došla je u Beograd, 1950. debitirala kao Vaska u Koštani Petra Konjovića i do 1961. bila je članica Beogradske opere. U Beč je krenula kad je bila na pragu svjetske karijere, koja ju je odvela u njujorški Metropolitan, milansku Scalu, Arenu u Veroni, londonski Covent Garden, moskovski Boljšoj teatar, napuljski San Carlo, Teatro Collon u Buenos Airesu. Postala je komorna pjevačica Bečke državne opere, a 2001. odlikovana je i najvišim francuskim odličjem – Legijom časti.

U BDO Biserka Cvejić potvrdila se kao jedan od najljepših verdijanskih dramskih mezzosoprana svojega vremena, umjetnica vrhunske muzikalnosti, snažna interpretativnog potencijala i atraktivna scenskog nastupa. Zahvaljujući i svojemu francuskom odgoju, bila je i izvrsna Carmen. U BDO ostvarila je 25 uloga i 369 nastupa. Najviše je pjevala Preziosillu pa Ulricu u Krabuljnom plesu, Maddalenu u Rigolettu, Carmen, Azucenu u Trubaduru, Eboli i Amneris. Na premijeri opere San ljetne noći Benjamina Brittena 1962. pjevala je Hipolitu, na premijeri opere Siromašni mornar Dariusa Milhauda 1970. Mornarevu ženu, a 1976. na obnovi Arabelle bila je Adelaide i na premijeri Borisa Godunova Dadilja. I kao što su nekoliko godina prije dvije hrvatske sopranistice Sena Jurinac i Dragica Martinis istodobno bile prvakinje BDO, tako su nekoliko godina poslije u njoj istodobno djelovale dvije hrvatske mezzosopranistice, Đurđa Milinković i Biserka Cvejić. Biserka Cvejić povukla se sa scene 1978, a prethodne tri godine bila je istodobno i članica Zagrebačke opere.



Tugomir Franc prvi je put nastupio u BDO 1. listopada 1960. kao Kralj u Aidi. Rođen je u Zagrebu 8. veljače 1935. i u njemu je debitirao 1958. kao Samuel u Krabuljnom plesu. Na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Bruxellesu 1959. osvojio je prvu nagradu. U Beč je došao kao vrlo mlad bas, bilo mu je 25 godina, i posve je prirodno najprije nastupao u malim ulogama. Postupno su dolazile veće. Tako je u Aidi pjevao Kralja i Ramfisa, u Don Carlosu Redovnika i kralja Filipa, u Evgeniju Onjeginu Zareckog i kneza Gremina, u Fideliju Don Fernanda i Rocca, u operi Moć sudbine Markiza de Calatravu i Gvardijana, u Čarobnoj fruli Drugog oklopnika i Sarastra. Pjevač snažna, tamno obojena glasa velikog volumena, naglašene muzikalnosti, impresivne scenske pojave i široke kulture brzo se oblikovao u cjelovitu glazbenoscensku osobnost, jednako izražajnu u operi i na koncertu. Nastupao je na Salzburškim i Bayreuthskim svečanim igrama. U BDO je ostvario 52 uloga i 800 nastupa. Po prirodi glasa često je nastupao na premijerama. Redovnika u Don Carlosu, kojega je u BDO najčešće pjevao – 79 puta, tumačio je na premijerama 1962. i 1970, Kralja u Aidi na premijeri 1973. pod ravnanjem Riccarda Mutija, Papu Pija IV na premijeri Palestrine 1975, Hektorova duha na prvoj izvedbi u Austriji Berliozovih Trojanaca i na obnovi opere 1979. Uz spomenute uloge pjevao je između ostalih Basilija u Seviljskom brijaču, Collinea u La Bohea me, Fra Lorenza na prvoj izvedbi Bellinijeve opere Capuleti i Montecchi, Komtura u Don Giovanniju, Dalanda u Ukletom Holandezu, Banqua u Macbethu, Sparafucilea u Rigolettu, Fafnera u Rajninu zlatu i Siegfriedu, Ferranda u Trubaduru, Timura u Turandot. I kad je bio u naponu snage, komorni pjevač BDO Tugomir Franc iznenada je umro u Beču 5. siječnja 1983.

»Glas kakav bi Verdi priželjkivao, posljednji veliki verdijanski glas«, posljednja hrvatska zvijezda u BDO, Ljiljana Molnar–Talajić, došla je u nju iz Sarajeva. Prvi put nastupila je kao Aida 12. prosinca 1969. Ovacijama nije bilo kraja. Najbolja Aida svijeta, koja je tu ulogu pjevala u Scali, Areni u Veroni, Metropolitanu i Covent Gardenu, osvojila je publiku i kritiku. Slijedile su Leonora u Trubaduru, Cio–Cio–San u Madame Butterfly, Amelija u Krabuljnom plesu i najteža uloga u talijanskom repertoaru Bellinijeva Norma, ukupno šest uloga i 58 nastupa. Posljednji je bio 18. travnja 1981, kad je otpjevala svoju dvadeset osmu Leonoru u Trubaduru, ulogu u kojoj je u BDO najčešće nastupila.

Ljiljana Molnar–Talajić rođena je 30. prosinca 1938. u Bosanskom Brodu. Glazbeno se oblikovala u Sarajevu, gdje je još za studija 1959. debitirala kao Grofica u Figarovu piru. Od 1960. do 1975. bila je članica Sarajevske opere, a od 1975. do 1980. Zagrebačke. Prodor u svijet počela je 1969. s Aidom na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pod ravnanjem Zubina Mehte. Njezina blistava karijera trajala je desetak godina, ali je bila okrunjena uspjesima o kojima i najveći maštaju, kao što maštaju i o visokim honorarima koje je primala. Njezin »neopisivo lijep glas«, eteričnih piana i bogatih fortea, besprijekoran legato, elementarna snaga interpretacije i vrhunska muzikalnost i ona za Verdija toliko karakteristična vibrantna fraza donijeli su joj tradicionalnu plaketu Verdi d' oro (Zlatni Verdi), koju dodijeljuje grad Parma. Postala je La Molnar, Die Molnar. Poseban doživljaj bila je njezina Leonora u Trubaduru sa srebrnkastim preljevima u ariji iz sedme slike, Aidina arija na Nilu, Leonora u operi Moć sudbine koja je dirala najtananije strune. Natjecala se s Montserrat Caballé za mjesto prvoga verdijanskog soprana, ali često bi se velika Španjolka povukla pred njom. Bilo je tako i u bečkoj Normi. Die Caballé je doduše pjevala na premijeri, ali je otpjevala samo dvije predstave. Reprizna Die Molnar, »spasiteljica kojoj se klicalo«, kako je pisao bečki tisak, otpjevala ih je osam. Iako je Ljiljana Molnar–Talajić nastupala na većini najvećih svjetskih pozornica, BDO je smatrala drugom matičnom kućom.



Dunja Vejzović došla je u BDO još dok je Ljiljana Molnar–Talajić u njoj pjevala – 10. travnja 1979. nastupila je u njoj kao najbolja Kundry u Parsifalu svojega vremena, zabilježena i na nosaču zvuka tvrtke DGG. Nije bila zvijezda kao Die Molnar, jer se vrijeme takvih zvijezda bližilo kraju, ali je kao ona, i prije nje Dragica Martinis, interpretirala isključivo glavne uloge. Bila je protagonistica premijera i u vremenskom nizu posljednji veliki hrvatski glazbenoscenski umjetnik svjetskog ugleda i formata. Prvu premijeru imala je 1981. – nastupila je u jednoj od svojih najblistavijih kreacija – kao Marie u Bergovu Wozzecku. Marie je pjevala i poslije pod ravnanjem Claudija Abbada s najboljim Wozzeckom vremena Franzom Grundheberom. Marie je pjevala dvadeset puta. Dunja Vejzović došla je s ugledom prve vagnerijanke vremena pa je 1982. nastupila na premijeri Tannhäusera pod ravnanjem Lorina Maazela u ulozi Venere, a 1990. na premijeri Lohengrina pod ravnanjem Claudija Abbada s Placidom Domingom u naslovnoj ulozi pjevala je Ortrud. I njezinu veličanstvenu Ortrud zabilježila je tvrtka EMI. Nisu izostale ni premijere djela drugih autora. U koprodukciji s Bečkim svečanim tjednima 1990. pjevala je Florindu u manje poznatoj operi Franza Schuberta Fierrabras.

Dunja Vejzović rođena je u Zagrebu 20. listopada 1943. Kao studentica Muzičke akademije skrenula je na sebe pozornost nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 1968. Prvu veliku ulogu – Ariela u Oluji Stjepana Šuleka – otpjevala je u HNK–u 1970. Osjetivši se nedovoljno iskorištenom, prihvatila je 1971. angažman u Nürnbergu i tamo se razvila u vrhunsku glazbenoscensku umjetnicu. Od 1978. do 1980. bila je članica Opere u Frankfurtu. I ona je nastupala na najvećim svjetskim scenama – Scali, Bayreuthskim svečanim igrama, pariškoj Velikoj operi i, poslije Sene Jurinac, snimila najviše studijskih snimki za poznate gramofonske tvrtke.

Dunja Vejzović došla je u BDO kad se bližila vrhuncu i u njoj je ostvarila najzrelije kreacije. Već spomenutima valja dodati i Sentu u Ukletom Holandezu, također zabilježenu na ploči. Dunja Vejzović razlikovala se od svojih prethodnica. Dok su se one strogo dijelile na soprane i mezzosoprane, ona je zahvaljujući velikom glasovnom opsegu i dramatskoj glasovnoj snazi, iznimnoj muzikalnosti i posebnoj kreativnosti pjevala mnogo širi repertoar. Do 1992. u BDO ostvarila je 7 uloga i 56 nastupa.

***I time je završen niz velikih hrvatskih umjetnika, koji svojim sustavnim gostovanjima ulaze u povijest Bečke državne opere. Drugi su mnogo rjeđe pjevali u bečkom hramu opere. Najviše su među njima gostovali Giorgio Surjan i Ruža Pospiš–Baldani. Giorgio Surjan pjevao je 1987. Basilija u Seviljskom brijaču i Raimonda u Luciji di Lammermoor. Njegov veliki trenutak bila je premijera Rossinijeva Puta u Reims, na kojoj je bio Don Prudenzio. Poslije je preuzeo ulogu Don Profonda. Zajedno s grofom Walterom u Luisi Miller do 1990. ostvario je pet uloga i 27 nastupa. Ruža Pospiš–Baldani predstavila se 21. lipnja 1973. kao Brangäna na premijeri Tristana i Izolde pod ravnanjem Carlosa Kleibera. Od 1973. do 1987. pjevala je deset puta Brangänu te po četiri puta Carmen i Azucenu. Tenor Gustav Remec pjevao je 1949. dva puta Pinkertona u Madame Butterfly i 1953. dva puta Rodolfa u La Bohea me. Boris Martinović nastupio je 1991. tri puta kao Escamillo u Carmen. Nada Puttar–Gold, Marijana Radev i Božena Ruk–Fočić imale su po dva nastupa. Nada Puttar–Gold pjevala je po jedan put 1952. Amneris i 1963. Eboli. Marijana Radev nastupila je 1953. dva puta kao Carmen. Božena Ruk–Fočić pjevala je jedanput 1972. Leonoru u Trubaduru i 1978. Sieglindu u Walküri. Mirjana Iroš pjevala je 1976. jedanput Rosalindu u Šišmišu.

Tri je godine, od 1980. do 1982, u Opernom studiju Bečke državne opere proveo Neven Belamarić. Otpjevao je dvanaest malih uloga i nastupio 52 puta. Na austrijskoj premijeri opere Hilfe, Hilfe, die Globolinks Gian–Carla Menottija ulogu Dr. Turtlespita otpjevao je četrnaest puta.

Tomislav Neralić jednom je rekao da je Zagrebačka opera za pjevače bila odskočna daska za BDO. Bila je to i za dva Slovenca koji su djelovali u Hrvatskoj – basa Marjana Rusa i tenora Janeza Lotriča.


Marjan Rus, rođen u Kranju 10. srpnja 1905, u Zagrebačku je operu došao 1935. nakon završenoga studija pjevanja na Konzervatoriju i diplome na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Pjevao je na premijeri opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu Nikolaja Rimski–Korsakova i postupno osvajao repertoar. Slijedili su Ferrando u Trubaduru, Nilakantha u Lakmé, Lodovico u Otellu, Klingsor u Parsifalu, Dulcamara u Ljubavnom napitku, Hunding u Walküri i 1939. Rus je otišao u stalni angažman u BDO, u kojemu je ostao do 1960. Rus je mnogo nastupao u BDO, često je sudjelovao na premijerama, jasno, u manjim ulogama. Od 47 koliko ih je otpjevao glavna je bila Don Pasquale, a veće Escamillo, Zuniga, Orest u Elektri, Basilio, Don Fernando u Fideliju, čarobnjak Celio u operi Zaljubljen u tri naranče, Grof Des Grieux u Manon, Colline, Varlaam, Plumkett u Marti, Monterone u Rigolettu i Pietro u Simonu Boccanegri. Marjan Rus umro je u rodnome Kranju 28. kolovoza 1974. godine.


Janez Lotrič, bez čijega je sudjelovanja bilo nezamislivo djelovanje hrvatskih opernih kuća od kraja osamdesetih do početka stoljeća, došao je u Beč nakon velikih uspjeha koje je postizao u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Rođen u Železniki 26. srpnja 1953, pjevanje je učio kod Ksenije Vidali–Žebre i diplomirao na ljubljanskoj Akademiji za glasbo kod Ondine Otte–Klasinc. Debitirao je 1980. u Ljubljani kao Nemorino u Ljubavnom napitku i prihvatio angažman u Operi SNG–a u Mariboru, u kojemu je ostao do 1987. Na natjecanju Toti Dal Monte u Trevisu 1986. s ulogom Riccarda u Krabuljnome plesu dobio je treću nagradu. U Hrvatskoj je postao nezamjenjivi Gotovčev Ero s onoga svijeta, Manrico, Porin Lisinskog, Tonio u operi Kći pukovnije, Amenofi u Rossinijevu Mojsiju. U lipnju 1996. nastupio je prvi put u BDO kao Canio u Pagliaccima. Od onda je njezin stalni gost. Pjevao je Calafa u Turandot, Rodolfa u La Bohea me, Manrica, Bacchusa, Arriga u Sicilijanskoj večernji, Jeana u Meyerbeerovu Proroku, Turiddua, Hoffmanna, Ernanija, Don Joséa. Lotrič je pravi umjetnik našega vremena, cjelovita glazbenoscenska osobnost, vrhunski profesionalac, dobar pjevač i dobar muzičar. Ali ima još nešto po čemu se izdvaja – toplinu i srdačnost. Upravo neposrednost i uvjerljivost u izrazu uz već poslovično sigurne visine čine ga odličnim tumačem uloga kojih se prihvaćaju samo najspremniji.

***Ovo razdoblje u BDO vrlo je sretno za hrvatske dirigente. Berislav Klobučar u nju je došao 1953. i u četiri desetljeća dirigirao 53 naslova i ostvario 1133 nastupa. Svladao je vrlo raznolik repertoar, najviše je dirigirao Toscu – 96 puta i Don Carlosa – 72 puta, Madame Butterfly i La Bohea me 51, a više od 40 puta Carmen, Salomu, Trubadura, Turandot i Čarobnu frulu. Godine 1956. ravnao je obnovom Trubadura s Gostičem u naslovnoj ulozi i u uvodu spomenutim Krabuljnim plesom, 1960. obnovom Kneza Igora, 1969. premijerom Arabelle i 1995. Ljubavnog napitka. Izvanredno je pratio pjevače pa je mnogo njih tražilo da im on dirigira kad su gostovali.

Na svojem prvom nastupu u BDO u veljači 1959. Lovro Matačić ravnao je Aidom, a već je u ožujku dirigirao premijeru Pagliaccija. Sljedeće, 1960, ravnao je premijerom Kneza Igora i već povijesnom izvedbom Andréa Cheniera s Francom Corellijem, Ettoreom Bastianinijem i Renatom Tebaldi i, kao što je u uvodu rečeno, 1961. premijerom Evgenija Onjegina. Matačić je u Beču do 1963. dirigirao sedamnaest naslova i ostvario 85 nastupa. Najviše je puta ravnao Otmicom iz saraja i Aidom.

Našoj je javnosti manje poznato da je Nikša Bareza u BDO od 1973. do 1991. dirigirao trinaest opera i ostvario 79 nastupa. Najviše je dirigirao Ljubavnim napitkom i Traviatom te Cavallerijom rusticanom i Pagliaccima.

Miro Belamarić dirigirao je 1978. jedanput Traviatu.

A onda je 1993. došao Vjekoslav Šutej ravnajući Pikovom damom. Šutej i danas redovito dirigira u Beču. Do sada je dirigirao petnaest naslova i ostvario više od 120 nastupa. Ravnao je svečanom izvedbom Tosce u povodu stote obljetnice praizvedbe opere. Premda najčešće ravna tzv. standardnim repertoarom, nude mu i manje izvođena djela kao što su Halevyjeva Židovka i Donizettijeva Favoritkinja.


Marija Barbieri

Vijenac 349

349 - 19. srpnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak