Vijenac 343

Kazalište, Kolumne

Kazalište Trešnja: Mary Shelley, Frankenstein, dramatizacija, adaptacija i režija Saša Anočić

Horor za djecu?

Unatoč neujednačenosti i razvučenosti, kao i prekomjernoj uporabi mraka, simpatije za predstavu sačuvat će i uvećati u prvom redu pojava i gluma središnjega junaka, čudovišta smiješna lika, kako ga s preciznom dozom humora i poticaja na sućut majstorski ostvaruje Vili Matula

Kazalište Trešnja: Mary Shelley, Frankenstein, dramatizacija, adaptacija i režija Saša Anočić

Horor za djecu?

Unatoč neujednačenosti i razvučenosti, kao i prekomjernoj uporabi mraka, simpatije za predstavu sačuvat će i uvećati u prvom redu pojava i gluma središnjega junaka, čudovišta smiješna lika, kako ga s preciznom dozom humora i poticaja na sućut majstorski ostvaruje Vili Matula

Bez obzira na njezin, za današnje naše okolnosti jamačno iznadprosječan domet, o predstavi Frankestein redatelja Saše Anočića prema romanu Mary Shelley mogla bi se povesti zanimljiva rasprava. Pitanja bi bilo mnogo. S obzirom na to da smo u kazalištu, prvo bi moglo biti: je li moguće da je čak i kada je riječ o kazalištima za djecu u današnjem nam posthumanizmu posve zastarjela i nevažeća postala uzrečica slavnoga glumca i redatelja Louisa Jouveta (koji je svijetom pronosio slavu Moliea rea i Giraudouxa): Dobra je ona predstava nakon koje čovjek i sutradan osjeća sreću? Ili je poželjnije uzbuditi, uznemiriti, nasmijati, ali i zastrašiti mlada gledatelja, obasuti ga crnilom iz područja vrlo bliska crnome, gotičkome romanu, od kojeg će po riječima Annie Le Brun (Dvorci subverzije) od mračnih peripetija čitatelj »zaboraviti sve, a sačuvati u sebi samo prostor nesigurnosti i tame, što će ga opsjedati poput komadića mraka otetoga noći od koje smo sačinjeni…« Ili bismo, primjerice, na scenski susret s beskompromisnim montažerom ljudskih trupala, Frankesteinom, u jednoj od brojnih adaptacija (od kojih je jedna svojedobno vrlo uspješno bila na repertoaru – za tzv. odrasle – u Splitu) mogli pričekati barem do veće otpornosti, ako ne baš do zrelosti? Tinejdžeri vole horor, kaže kazališna cedulja, pozivajući se na američke televizijske primjere. No zna se da ukus i izbor nije nešto unaprijed dato, nego se zasniva na onome što se nudi. U tom pogledu Kazalište Trešnja u novoj predstavi (koju bi netko mogao nazvati predstavom za djecu i odrasle, a netko ni za djecu ni za odrasle, jer je za prve odveć mračna, za druge, pak, naivna) – učinila pomalo bizaran repertoarski potez. Kazališna cedulja napominje da ta predstava nije namijenjena mlađima od dvanaest godina, što bi moglo značiti i da će je najradije gledati desetogodišnjaci i sudeći po praizvedbi dobro se zabavljati, ne uzimajući odveć ozbiljno pitanja o posljednjim stvarima koja će zapaziti odrasli. Unatoč neujednačenosti i razvučenosti, kao i prekomjernoj uporabi mraka, simpatije za predstavu sačuvat će i uvećati u prvom redu pojava i gluma središnjega junaka, čudovišta smiješna lika, kako ga s preciznom dozom humora i poticaja na sućut majstorski ostvaruje Vili Matula. Osim vjerojatne želje vratiti glumca formata Vilija Matule iz donekle rubnoga žanra monodrame u glumački ansambl, koja se podrazumijeva – redatelja je po njegovim riječima iz kazališne cedulje Frankensteinu na neki način privuklo prvo pitanje njegove petogodišnje djevojčice o smrti. Tko nije doživio da mu dijete, koje još ne razlikuje igračku od životinjice, donese uginula ptića ili mačića s bolnom molbom u očima: popravi mi ga! Sličan prizor poput nježno sablasna refrena ponavlja se u uvodnom i najboljem dijelu predstave, koji slika smirenu atmosferu obiteljskoga života, na koju će tešku sjenu baciti majčina smrt, iz koje izvire opsesija Victora Frankensteina – kako je pobijediti. Dalje je uglavnom sve poznato i odvija se poput strašna, duga putovanja u zemlju nesreća što se nižu jedna za drugom, strastvenim pretraživanjima grobova i grozničavim sastavljanjem novoga čovjeka od dijelova tijela pokojnika. Nastalo bez predaka, bačeno u svijet bez traga ljubavi, čudovište pati i osvećuje se, ganutljivo nezgrapno u svojoj težnji približavanja drugim bićima. Gledatelju se nudi bogat izbor: pristati uz Victorovo strastveno traganje za mogućnošću umjetnoga stvaranja života, slaviti slobodu istraživanja ili prihvatiti odgovornost za primjenu rezultata, sve pitanja goruće aktualnosti, koja su u doba subverzije crnih romana potkraj osamnaestoga i početkom devetnaestoga stoljeća još bila čista fantastika. Ima jedna prozračna i spokojna epizoda u kojoj zaslužni glumac ovoga kazališta Đuro Rogina slavi umjetnički jubilej u ulozi Starca Laceyja, koji pred Čudovištem otvara uvid u drukčije ozračje, uljuđenosti, vjere i ljubavi, koja bi mogla smiriti eksplozivno čudovište, no horor sve to brzo zasjenjuje, lanac zlodjela i žudnje za osvetom nastavlja se prema pluralizmu otvorena završetka, koji ne vodi katarzi. Funkcionalnu scenografiju Saše Došen upotpunjuje smjena tame i polutame u rasvjeti Branka Cvetičanina, likovima vjerne kostime oblikuje Hana Letica. Zanimljivo je da se u posljednjih nekoliko tjedana troje hrvatskih redatelja pojavilo na sceni u ulogama pisaca–koautora, koji svojim intervencijama daleko prelaze uobičajene granice scenske adaptacije. Damir Mađerić sa studentima Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu režirao je svoju inačicu Patnji mladoga Werthera, Ivica Boban na pozornici varaždinskoga kazališta pokušala je stopiti Goldonija s Moliea rom u Goldonijevoj komediji Moliea re , u prepjevu Borisa Hrovata, Saša Anočić ostvario je u Kazalištu Trešnja prema slavnome romanu Mary Shelley gotovo trosatnu cjelovečernju predstavu drame izumitelja Victora Frankensteina i njegovih bližnjih, koje će poubijati Čudovište. Svi troje pokazali su se pritom boljim redateljima nego dramskim piscima. Saši Anočiću, koji se najviše približio ostvarenju svoje ambicije, nedostajalo je dramskoga nerva kojim bi svladao pripovjedni ton nizanja statičnih prizora koji često djeluju više kao ilustracija zbivanja nego dramska radnja. To se odrazuje i na rad glumaca, te su u znatno povoljnijem položaju oni koji sudjeluju u samo nekoliko prizora (izvrsni Alphonse Tomislava Rališa, Carolina Vande Vujanić Šušnjar, Elizabeta Ivane Bakarić) od moćnoga pokretača radnje Rakana Rushaidata, koji je u ulozi Victora Frankensteina stalno na sceni, prisiljen ponavljati iste učinke podjednaka intenziteta bez prave mogućnosti razvitka lika. Praizvedba je bez imalo svečana ugođaja odigrana iste večeri kada se u HNK otvarao Muzički biennale, u Gavelli davala premijera, u Lisinskom gostovao Kineski državni cirkus. Publika je, a u njoj i dosta djece, posve ispunila dvoranu, no predstava je bez ikakve isprike započela s dobrih pola sata zakašnjenja. Vrijeme čekanja odrasli su mogli kratiti listanjem zanimljive kazališne cedulje. Djeca koja su ovdje publika prvoga reda, osim ako su starmala, nisu dobila ni to. Njima se kazališne cedulje ne obraćaju, kao da se od današnje djece unaprijed očekuje da čitaju samo tekstove na internetu u međuvremenu između gledanja dviju televizijskih emisija. Daleko smo od kazališta za djecu koje bi svakom pojedinošću ponajprije uvažavalo mlada gledatelja.


Marija Grgičević

Vijenac 343

343 - 26. travnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak