Vijenac 343

Kolumne, Komentari

DNEVNIK PROLAZNIKA - Ive Šimat Banov

Cardiff

Tragedija što Rijeka nije dobila Mediteranske igre jučer, a Hrvatska Europsko nogometno prvenstvo danas, smjestila se samo u nekoliko usijanih glava koje žive od magle i koje sve uvijek pravdaju urotama tvrdeći da su jučer u Pescari kao i sada u Cardiffu pobijedili bogati političari (ovdje najprije političari pa bogati), uključuju emocije, plaču i sline u medijima

DNEVNIK PROLAZNIKA - Ive Šimat Banov

Cardiff

Tragedija što Rijeka nije dobila Mediteranske igre jučer, a Hrvatska Europsko nogometno prvenstvo danas, smjestila se samo u nekoliko usijanih glava koje žive od magle i koje sve uvijek pravdaju urotama tvrdeći da su jučer u Pescari kao i sada u Cardiffu pobijedili bogati političari (ovdje najprije političari pa bogati), uključuju emocije, plaču i sline u medijima

Ljudi koji znalački i pošteno rade svoj posao ne iščekuju velike vijesti ili manu s neba. Oni koji povrat (i to krezubi) novca oteta našim roditeljima zovu socijalnom osjetljivošću, a ne pravdom, kao i zemlja demagoga i nerada koja iščekuje vijesti iz Cardiffa kao da je Sudnji dan ili pitanje svih pitanja, nemaju šanse u svakodnevnom životu. A riječ je o igri i loptanju dakako i o velikom poslu koji bi tobože promijenio izgled zemlje, dao joj svjetlucavu glazuru i navodno otvorio toliko novih radnih mjesta koja normalni život i potrebe ne mogu stvoriti. Svakodnevni život i ljudi očito nisu velike zadaće.

I prije nekoliko su se godina ronile suze što grad Rijeka nije dobio Mediteranske igre i u tu su se priču uvukli nekadašnji aktualni političari, a danas sportski djelatnici (manje-više isti svijet), koji nisu ništa bez medija i svjetala pozornice. Cijeli se život ovdje plete ovih dana oko Cardiffa koji je glavni grad ove zemlje i sjecište svih želja i iščekivanja, a potom, evo, suza i naricaljki i uvijek je riječ o manje-više istim likovima koji su nevini u ludnici, koji po naravi stvari nisu krivi za neuspjehe, ali su uvijek zaslužni za uspjehe. I kao što su nakon što Rijeka nije dobila Mediteranske igre plakali i potezali se po medijima, i sada u svoj plač i žalopojke upleću naivni svijet i svoju promašenost pretvaraju u sveopću tragediju i u gotovo, unamunovski rečeno, tragični osjećaj života cijele nacije. Ali tko bi, da je ishod drukčiji, mogao živjeti od njihove samohvale i širokih medijskih osmijeha?!

To su oni koji su otpali od visoke politike pa su zbrinuti u važnim sportskim forumima i sa tih ih rezervnih položaja nijedan neuspjeh ne može otpuhati, štoviše, još su jače zavareni za svoje fotelje, iz kojih još ustrajnije njeguju novu iluziju i viziju sklepane u istoj kampanjoli iz male neutjecajne zemlje koja si je umislila da je velesila prelijevajući iznovice iz šupljeg u prazno. Proizvođači oskudnih misaonih i jezičnih sklopova od pet-šest istih rečenica u Hrvatskoj jako lijepo žive. I, dakako, pokisle narikače koje nisu dobile Mediteranske igre ili Europsko prvenstvo šire glase o političkim igrama, zavjeri prema maloj zemlji, premda su prije toga uvjeravali o velikim prijateljima i prijateljstvima, o svojim pouzdanim i sigurnim izvorima i obećanjima. Kad tamo čista nula! Nitko te ne šljivi. Neutjecajan si i nevažan.

I dok će vama poradi jedne kune duga možda osvanuti i ovrhovitelji s nalogom, dotle će ti moćnici mrtvi-hladni raspolagati novcem i izjavljivati da su dali akterima da između sebe podijele petsto tisuća ili milijun eura. I nikomu ništa, dok se starica koja prodaje relikvije svojeg pokojnoga muža (navodno hlače) sprema u bajbok.

Tragedija što Rijeka nije dobila Mediteranske igre jučer, a Hrvatska Europsko nogometno prvenstvo danas, smjestila se samo u nekoliko usijanih glava koje žive od magle i koje sve uvijek pravdaju urotama venecijanaca i turaka, mongola i globalista tvrdeći da su jučer u Pescari kao i sada u Cardiffu pobijedili bogati političari (ovdje najprije političari pa bogati), uključuju emocije, plaču i sline u medijima. I kada vidite ta uvijek ista ožalošćena lica koja ponavljaju kako je sve to zapravo politika (a oni su franjevci), ili interesi Velikih, kako je to sve igra u kojoj se pošteni mali svijet (to su oni) i male zemlje (to smo mi) ne snalaze, shvatite da ste u rukama bezgrešnih struktura koji su sva obećanja iznevjerila jer su i oni iznevjereni. To je radno mjesto.

A svakodnevni život i njegove potrebe ne igraju nikakvu ulogu. Je li toliko teško reći da Rijeci, Zadru, Požegi, Osijeku, Vukovaru... treba natkriveni bazen, igrališta i sve ono što mlade može usmjeriti prema zdravom životu ili za to trebaju svečana otvaranja, govori i lože, cardiffski klimaksi koji medijski do usijanja podižu tonus nacije. Ili je to jednostavno život i njezine potrebe mogućnost i planiranje bez pretraženih džepova izgubljenoga mladoga svijeta koji istresaju svoje bijedne sadržaje po zidićima velikih betonskih i zapuštenih zdanja. Je li potrebno svjetsko prvenstvo da bi se u nekom gradu izgradio bazen ili dvorana? Treba li tomu prethoditi uvijek neka ceremonijalna i paradna struktura i cijeli sklop koji živi od parada, važnih datuma, velikih iščekivanja, u kojemu svakodnevni život ne igra nikakvu ulogu.

Kada će ova zemlja na zelenu granu? Onda kada sabornici zakasne na sjednicu Sabora kao što su to zakasnili parlamentarci u Beču zbog Dürerove izložbe (pitajte sabornike tko je Albert Dürer i rezultat nije teško naslutiti). Kada predizborne kampanje budu imale programe, a ne neprijatelje; vizije i rješenja, a ne međusobna sotoniziranja i antagoniziranja, koja ne nude nikakva rješenja ni budućnost. Kada se riječ kultura ne bude odnosila samo na kulturu kao resor ili ministarstvo, nego na kulturu ophođenja i na kulturu ljudskoga saobraćanja u kojoj danas industrija zabave ulazi u najskrovitije prostore duha pod izgovorom novih vremena kojima se vješti iluzionisti služe, ali koje nikada ne stvaraju.


Plakat

Na otočiću-svjetioniku leprša zastava veća i od mora i od neba. Na njoj piše Mi smo ovdje. VIP ili Cro-net svejedno. Nema kutka, nema centimetra, nema Palagruže, ni Svetog Andrije ili Blitvenice, na kojoj možete nesmetano osluškivati šum mora. Okupacija ili pokrivenost kompletna je. Mobitelni holokaust svagdje. Mir nema šanse. Pa ako vas i nema tko zvati, ako ste svima rekli da ste bacili, izgubili ili utopili mobitel, opet — oni znaju za vas. Upravo vas, dok razgovarate sa sobom, obavještavaju piskavim zvukom da ste dobili još 35 kuna na svojem SMS-računu. Ili da ste sudionikom nagradne igre koja dijeli balone koje treba izvjesiti na vidljivo mjesto.

Vijenac 343

343 - 26. travnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak