Vijenac 343

Kolumne, Kritika

Prijevoji pjesništva - Zvonimir Mrkonjić

ZNALAČKA GLAZBA

Ana Brnardić, Valcer zmija, MH Sisak, Sisak, 2005.

Prijevoji pjesništva - Zvonimir Mrkonjić

ZNALAČKA GLAZBA

Ana Brnardić, Valcer zmija, MH Sisak, Sisak, 2005.

Rasprava o knjizi Ane Brnardić (1980) može započeti nipošto nevažnom činjenicom da njezino ime brani začelje knjige I bude šuma Tee Benčić Rimay. Mjesto što ga ta respektabilna antologija pjesnikinjâ, koja ne brani žensku stvar nego još odgovornijom zbilji vidi žensku osobitost, daje Ani Brnardić dopuštalo bi pretpostavku da sastavljač njezinu poeziju smatra, kronološki, ali i drukčije, više od drugih otvorenom budućnosti.

Pišući o prvoj zbirci pjesnikinje, Pisaljka nekog mudraca, objavljenoj prije devet godina, govorili smo o njezinoj preuranjenoj zrelosti i to nije jedino čime ona uspostavlja obvezujuću paralelu s Arthurom Rimbaudom. Ana Brnardić piše naime svoje pjesme na tragu proročke knjige modernog pjesništva, Rimbaudovih Iluminacija.To u poetičkom smisli znači da ona, čuvajući vanjski izgled prozne rečenice, zasniva bajkovito ozračje svojih pjesama u prozi na svojevrsnoj sintaksi očuđenjâ. Njezini iskazi temelje se samo na delikatnim smisaonim spojevima i iskoracima, ali i na ezoteriji bajke koja se stalno raspada i uvijek iznova povezuje iz novih fantastičnih sastavnica — »Njezin je jezik sklupčan i zavjetovan«, reći će u prozi Kuc kuc.

Ono što povezuje u Ane Brnardić sastavnice bajke, prouzročivši prethodno njihovu razdešenost, jest san. Snovit je bijeg slika kao iz jedne veće kutije u sve brojnije manje kutije zatvorene u njoj, s tematskom niti koja se stalno preobražava. Personifikacija toga nedovršiva sna mogao bi biti fantom, robot-portret svih paničnih snova ili je to njegov dvojnik pjesnik:

»O Njemu dok se ne govori, pronalaze se slučajni tragovi. Poput mene, za koju nitko ne zna gdje živi, ljudi se presvlače u titrave četveronožne životinje koje noću opipavaju trave. Uspije ga se zazvati: on odgovara glasom nimalo bezopasne životinje. Ili došeće u tijelu debele crnkinje koja ne razumije moj jezik. A tad je već vrijeme za spavanje, pa se gase lampe i tiho pospremaju šalice. Ne, o Njemu nismo ništa doznali. Spavamo kao naslagani suharci.

Ali, nije li on taj koji ne želi otkrivati dio po dio mene — koji želi da mu moje lice ostaje zauvijek tajno i zabranjeno? «

Ono što je u Brnardićeve stavljeno uvijek u pitanje jest identitet ili je identitet nešto zamjenjivo, uzajamno, nešto što se traži, prenosi se i predaje, slika koja bježi kroz reinkarnacije. Zahvaljujući mogućnosti fantomskog odvajanja u prozi Hrapava noć duhovi se mogu odvojiti od vlastitih tijela i tražiti druge vlasnike:

»Duhovi živih ljudi koji su se iznutra raspali ulaze mi u sobu i čekaju. (Iza leđa mi stoji čovjekov dlan u obliku krigle i tapše mi rame. Drugi, iglast, tika me prstom po glavi, itd.) Tihi su. Razmještaju se strpljivo u sobi, sjedaju i gledaju me. Koža mi se presvukla u lišće drveta i strepnju ježa, ne zna se ništa. Kosa mi je narasla i posijedila.U laganoj usni plače mi komadić čovjeka. Zatim, kad usahne zemlja i svemir se pogasi i stisne, duhovi otvore svoja lažna usta i počnu moliti.«

Razlog svemu što se u Ane Brnardić tako događa možda je to što uzor njezinoj poeziji nije govor, nego glazba: ona je sama po sebi, iako ne sustavno i mehanički primijenjeno, alogični i asemantični prijenosnik i nadrealni pretvarač identiteta koji nije zaokupljen vjerodostojnošću, dok su imenovani subjekti i predmeti tek njezino gradivo, usput imenovano, ali nikad posve odredivo. Gdje god ima subjekta, ima sebičnosti koja, kako pjesnikinja kaže, pokožuje izgled stvarnog njegovom otvrdlom dermom, dok je glazba oslobođenje od svih sebičnosti i uspostava nekog izvornog kaosa:

»U kući ne možeš izbjeći sebičnosti. Sve je pokoženo tvojom dermom. Zima vani pripušta malo cakline, bjeline i negativne glazbe kroz staklo u toplu dlakavu sobu. Čaj se puši. Kralježnica je u kutiju pospremljena. Knjiga prede, a lijeni čuvar-anđeo gosti se kokos-kockama.«

(Moj dvorac u kori drveta)

Kad bismo tražili u glazbenom nazivlju adekvat za neke postupke Brnardićeve, našli bismo ih u melodijskim skokovima, modulacijama, suprotstavljanjem tonalnog i atonalnog, stakatiranim ritmovima, dok bi se klasterom mogla nazvati sljedeća riječ-kovčeg koji se sastoji iz niza sljubljenih priloga i imenica: »žutozlatomjesečavokrljuštsrebroiglastoprozirno«.

Napominjemo da nije riječ o čujnom osjetu, nego u mentalnom, unutarnjem doživljaju glazbe i njezine nepredodžbenosti; to je razvidno iz činjenica da se Ana Brnardić ne služi čujnom glazbenošću eufonijskog ili označiteljskog slaganja glasova, koje je čest postupak u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

U drugoj zbirci, Valcer zmija, Ana Brnardić kao da se nadahnula Rimbaudovom rečenicom: »Znalačka glazba nedostaje našoj ljubavi«, pa joj je za razliku od prve nova knjiga znalačkija i promišljenija u odmaku, ali u potrazi za glazbom ne i manje izvorna.

Vijenac 343

343 - 26. travnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak