Vijenac 340

Književnost

Sjećanje

Ivan Supek (1915-2007)

Ivan Supek (1915–2007)


Svjetska povijest dovela nas je na svojem klimaksu do pitanja gole ljudske opstojnosti. (II, 10)

l

Grupe na nedostupnom stožeru moći odlučuju o udesu naroda pa i čitavog svijeta, možda jednom zauvijek. (II, 8)

l

Poricanje sveg postojećeg i ponovno stvaranje iz ništavila – samo su izrazi groze nad ovom civilizacijom koja se dalje kreće kao da je sve normalno, mada je očito kamo to vodi. (II, 10)

l

Time što poriču principe mirotvorne koegzistencije i humanizma, ne otvaraju li (apostoli radikalne revolucije) vrata nihilističkoj revoluciji, gerilskom ili atentatorskom avanturizmu, besciljnim tučnjavama ili, potkraj, vojnoj intervenciji? (II, 11)

l

Nasuprot današnjem izopačenju civilizacije ili njenoj negaciji, radikalnom nihilizmu, prvo je i najvažnije utvrditi životnu ljepotu i stvaralaštvo. (II, 8)

l

Vizija svjetske katastrofe danas kao nikad u prošlosti doziva intervenciju razuma. (II, 187)

l

Lični moral ne može biti utemeljen na društvenoj kazni, ma kako bila nužna i korisna. (II, 234)

l

U sumraku ideologija, danas jače nego ikad svijetli onaj humanizam koji se odvajkada opirao podjeli ljudi i ratu. (II, 8)

l

Humanisti su od XV. stoljeća željeli uspostaviti »tisućgodišnji mir« i načelom tolerantnosti zajamčiti skladan suživot. (III, 259)

l

Humanistička načela ne određuju politički sustav, ali se zlo rađa kad zakoni i vlast krše moralna načela. (III, 88)

l

Politički je svijet očajno zaostao za razvitkom nauke. (I, 176)

l

Globalna je kriza baš u tome što su za silnom moći ljudskog rada toliko zaostali svi društveni oblici, ideološka uvjerenja, moralni ideali. (II, 158)

l

Nakon što je politički realizam približio zemlji apokaliptičko priviđenje posljednjeg dana, dolazi vrijeme utopista. (I, 137)

l

Samo višestranačje nije jamstvo demokracije, nego to može biti tek uz slobodu medija i samostalne kulturne institucije. (III, 257)

l

Tamo, gdje još nisu stvoreni uvjeti za slobodno i razborito odlučivanje građana, izbori su farsa ili obična prijevara. (III, 257)

l

Uz intelektualce koji su se zalagali za slobodu i mir bilo je uvijek i znanstvenika i umjetnika koji su se upregli u suprotnom smjeru. (III, 166)

l

Znanost neumorno gradi svjetsku cjelinu, premda je zlorabe mnogi besavjesni najamnici pod vojnim, političkim i financijskim tutorstvom. (II, 328)

l

Strogo odvajanje čovjeka od životinjskog svijeta protivi se osnovnim biološkim spoznajama i tipično je za idealističke antropološke pristupe. (II, 21)

l

Znanost nije zbirka činjenica niti opis vanjskih predmeta; istraživački je akt kojim poniremo u nove strukture pri sve većem rasponu svoje misli. (II, 153)

l

Europa zahvaljuje svoj identitet ponajprije kulturnom razvoju koji su u bitnim potezima označili kršćanstvo, humanizam, prosvjetiteljstvo, nacionalna romantika, parlamentarna demokracija, znanstvena revolucija. (III, 168)

l

Suvremeni se svijet razmrvljuje i osipa u zaglušnom mlinu specijalizacije. (II, 324)

l

Uz industrijsku razmrvljenost nastupilo je i cijepanje univerzalne znanosti na različite primijenjene struke s armijama najamnika bez moralne odgovornosti. (II, 9)

l

Izdiferencirane umjetnosti utaborile su se u svoje metjerske ili intimne zavičaje, s teško razumljivim jezikom i najčešće u proklamiranoj suprotnosti prema naučnom progresu. (II, 9)

l

Svi se pomalo preobražavaju u kotačiće, polugice i šarafe jedne dinamike, kojoj su pokretači skriveni u tajnim kabinetima ili ih uopće više i nema. (II, 9)

l

Naši su univerziteti suviše razbijeni na pojedine struke i rijetko pružaju studentima sintetski pristup suvremenom svijetu. (II, 308)

l

Povijest je opasno oružje u rukama vlasti a dužnost je znanstvenika i sve inteligencije da se suprotstave krivotvorenjima povijesti, u obrani istine i budućnosti. (III, 157)

l

Naš planet nema dovoljno energije ni sirovina da bi svi narodi mogli doseći stupanj američkog standarda u industriji i svakidašnjici. (III, 260)

l

Ako se (sadašnja) ekonomska dinamika nastavi, konačan ishod bit će ekološka katastrofa. (III, 260)

l

Velegrađani se preobražavaju rapidno u pasivne posmatrače komercijaliziranih spektakla, utakmica, filmova, šansona ili mitinga, a sporadični ispadi, koji prelaze u huliganstvo, samo su simptomi lične frustracije. (II, 223)

l

Sve (je) više buke i iluminacije, a sve manje razonode i smisla, s praznim teatrima, likovnim izložbama, poetskim akademijama. (II, 223)

l

Kad se danas traži novi svjetski poredak, onda to nije GATT, već pravedno uređeno svjetsko gospodarstvo u kojem će biti uvažavane regionalne i kulturne razlike, s radikalnim obuzdavanjem jagme za profitom. (III, 260)

l

Narodi koji su se tek oslobodili ili se oslobađaju postaju žrtvom novog kolonijalizma, možda manje vojnički agresivnog, ali tim ekonomski neumitnijeg. (II, 275)

l

Mjesto da se predajemo utopijama o novoj svjetskoj državi, realnije je da punu pažnju obratimo suradnji među narodima i daljnjoj izgradnji Ujedinjenih nacija. (II, 282)

l

Kult rase ili nacije je tek politički instrument u preobličavanju masa u nehumanu historijsku snagu, zaslijepljenu niskim ciljevima. (II, 187)

l

Za male narode je najsigurnije držati se međunarodnog prava, i to sa svom ozbiljnošću. (III, 201)

l

Dok budu u Ujedinjenim nacijama zastupane vlade koje se održavaju na oružanoj sili ili gramze za dominacijom nad drugima, teško je povjerovati u iskrenost njihovih deklaracija. (II, 325)

l

Ako ljudi sa svih kontinenata ne budu shvatili i prihvatili svoje duboko zajedništvo, slijepi antagonizmi, mržnje i pohlepa pretvorit će ovu divnu Zemlju u umjetnomrtvi planet. (III, 270)

l

Što je istina? – to je prvenstveno znanstvena spoznaja koja se stalno mijenja u istraživanju. (III, 270)

l

Mnogo znanstvenika, umjetnika i drugih intelektualaca, a i običnih, ne toliko obrazovanih ljudi, slijedi danas Einsteinov ili Goetheov panteizam, a to postaje najveći izazov za sve crkve. (III, 214)

l

Više nego ikad mora ljudski um tražiti izlaz iz suvremene globalne barutane i više nego ikad moraju se mobilizirati moralne snage da se čovječanstvo spasi od političkog bezumlja. (III, 272)

l

Prvi put u svojem povijesnom zbivanju mora se svijet odazvati određenim racionalnim imperativima, ako hoće preživjeti. (II, 325)

l

Ono, što prijeti procvatu života u svemirskoj pustoši, nije ni ledeno doba ni agresivna repatica, već led u našem srcu, agresija u našem društvu. (II, 320)

l

Odakle nam je zaprijetila globalna smrt, izviruje i nova nada. (II, 276)

l

Pitanje morala postaje sudbonosno za suvremeni svijet. (I, 105)

l

Promjene su nužne u odnosima između naroda i ljudi, a ne manje i u našim glavama. (II, 280)

l

Humanistička sinteza ili filozofija našeg vremena mora biti tako iskazana da je svaki prihvati kao svoju najdublju istinu. (II, 325)


IZVORI:

Zajednica Humanitas (www.humanitas.hr)

(I) Ivan Supek, Posljednja revolucija, Stvarnost, Zagreb, 1965.

(II) Ivan Supek, Spoznaja, Mladost, Zagreb, 1971.

(III) Ivan Supek, Mene tekel fares, Naklada MD, Zagreb, 1999.

Ivan Supek rođen je 8. travnja 1915. u Zagrebu. Polazio je pučku školu i realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1934. Potkraj pučke škole piše prve tekstove za dječje lutkarsko kazalište, kojem je redatelj bio Supekov školski kolega Marijan Matković. U višim razredima napisao je i prvu dramu, Bankrot Ivara Kreugera, koja — iako donekle pod Ibsenovim utjecajem — nosi već značajke njegove kasnije proze. Uskoro pristupa Komunističkoj partiji. U posljednjim gimnazijskim razredima budi se u Supeku zanimanje za teorijsku fiziku, pa odlazi u Zürich, gdje upisuje matematiku, filozofiju, fiziku, biologiju. Osobito ga zanima Heisenberg, tvorac kvantne mehanike i relacija neodređenosti, tako da ipak nastavlja studij u Leipzigu, tada prvom istraživačkom središtu. Tamo nastaje Supekova diferencijalna jednadžba za normalnu električku vodljivost. Heisenberg ga je pozvao da radi s njim na kvantnoj elektrodinamici, ali je taj rad prekinut u ožujku 1941. godine, kad ga uhićuje Gestapo. Iz višemjesečnoga zatvora uspijeva ga Heisenberg izvući kao svojeg asistenta, bez kojeg tobože nije moguće provoditi istraživanja u lajpciškom seminaru. Ivan Supek ne javlja se u Leipzig, nego se vraća u okupirani Zagreb.

Za sukoba na ljevici 1939/40. Ivan Supek zastupa Kopenhagensku interpretaciju (Heisenberg, Bohr) protiv dogmatika i piše Svijet atoma, knjigu koja izlazi prekasno, 1941, kad je Hitlerova najezda prigušila taj spor. Pakt Hitlera i Staljina bio je za Supeka konačni impuls da prekine s Partijom, i otada on neće stupiti ni u jednu stranku. Kao dosljedan antifašist odlazi u kolovozu 1943. na oslobođeni teritorij, gdje ponajviše radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a.

Nakon rata izabran je na katedru teorijske fizike u Zagrebu. Oko njega ubrzo se okupljaju nadareni studenti, pa nastaje seminar za teorijsku fiziku. Godine 1949. izlazi Supekova Teorijska fizika i struktura materije, kojoj će od trećeg izdanja dopune pisati njegovi đaci. Budući da je teorijska fizika ovdje stekla znatan ugled, savezna vlada donosi u svibnju 1950. zaključak da se Ivanu Supeku povjerava gradnja instituta u Zagrebu, a to će on uskoro proširiti na fundamentalna istraživanja u fizici, pa elektronici, kemiji i biologiji, nazvavši novi interdisciplinarni institut po Ruđeru Boškoviću.

Prije odlaska u partizane napisao je Supek dramu Na rubu šume, a odluka o gradnji Instituta zatekla ga je dok je završavao tragediju Piramida, u kojoj gradnja Keopsove piramide simbolizira apsurd ljudskoga stvaralaštva i života žrtvovanih veličini faraona i zagrobnom misteriju. Kad je Branko Gavella pripremao izvedbu te tragedije, ona je pod optužbom da se odnosi na Tita skinuta s repertoara. Početkom pedesetih godina piše Supek prvi roman Dvoje između ratnih linija, kojem je okvir prijeratni sukob na ljevici, a bavi se sudbinom pojedinca izmedu zaraćenih kolektiva. U to doba objavljuje dosta mirotvornih apela ogleda, a godine 1959. izlazi u dva sveska njegova knjiga Na atomskim vulkanima. Tu je objavljena i drama Na atomskom otoku, koja će ubrzo biti zabranjena, jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.

Supek se najoštrije suprotstavlja gradnji reaktora černobiljskog tipa, kakav služi za proizvodnju plutonija (a i za energiju), za kakav se zalagao Aleksandar Ranković.

Početkom šezdesetih godina JAZU osniva Institut za filozofiju znanosti i mir, kojem je otada na čelu Supek, a novi Institut također je administrativno središte Jugoslavenske pagvaške konferencije, kojoj je Supek predsjednik od osnutka. U tom sklopu počinje 1966. izlaziti tromjesečnik »Encyclopaedia moderna«, koji ima uredništva u glavnim gradovima svih šest republika. Glavni je urednik časopisa predsjednik Pagvaša.

U tom desetljeću Supek objavljuje romane Proces stoljeća (inspiriran slučajem Oppenheimer), U prvom licu (fantazmagorija o totalitarnom društvu koje srlja u bankrot) i Heretik (Markantun de Dominis). Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje prvu knjigu njegovih drama, njih šest. Nakon dugogodišnjeg bojkota izvedena je godine 1969. drama Heretik u Kazalištu Gavella u režiji Georgija Para.

Uoči tristote obljetnice Sveučilišta u Zagrebu Ivan Supek bio je prvi put izabran za rektora a 1970. godine i drugi put s više od 90 posto glasova. No, potkraj 1971. Supek, koji nije prihvatio zaključke CK SKJ u Karađorđevu, dolazi odmah pod udar, i njegova se javna djelatnost prekida na osamnaest godina. Od doba Supekova rektorovanja ostaje Interuniverzitetski centar u Dubrovniku.

U dva desetljeća prisilne šutnje u domovini predavao je na mnogim stranim sveučilištima, osobito američkim, britanskim, njemačkim i francuskim.

Kad se slomom boljševizma na Istoku Europe otvaraju vrata demokraciji u Hrvatskoj i Sloveniji, Supek se vraća u javnost, ponajviše književnim i filozofskim spisima, dotad zabranjenima i neobjavljenima. Most između Supekova književnog i znanstvenog djela gradila je njegova humanistička filozofija i mirotvorno uvjerenje. Više godina bio je član Stalnoga komiteta međunarodnog Pagvaša.

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio je od 1991. do 1997.

Preminuo je nakon duge bolesti 5. ožujka 2007. u obiteljskom domu u Zagrebu, u 92. godini. Javnost je za njegovu smrt doznala tek dva dana nakon sprovoda, a ispraćaj je bio u krugu najuže obitelji i prijatelja, po izričitoj posljednjoj želji, koja je još jednom potvrdila njegovu skromnost.

Vijenac 340

340 - 15. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak