Vijenac 339

Film

Komadi iz snova (The Dreamgirls), red. Bill Condon

Slušaonica sa šljokicama

Sirenska ukazanja Beyonce, razmetni performansi i narkoletargije Murphyja, moćne oktave i simpatična glumačka pojava Hudsonice ne mogu kao takvi neutralizirati narativnu neuravnoteženost filma, ali pristojno opslužuju ideju pretvaranja glazbene slušaonice u audio-vizualni spektakl

Komadi iz snova (The Dreamgirls), red. Bill Condon

Slušaonica sa šljokicama

Sirenska ukazanja Beyonce, razmetni performansi i narkoletargije Murphyja, moćne oktave i simpatična glumačka pojava Hudsonice ne mogu kao takvi neutralizirati narativnu neuravnoteženost filma, ali pristojno opslužuju ideju pretvaranja glazbene slušaonice u audio-vizualni spektakl


Od riječi komad, umovima osjetljivim na pretvarenje ljudskih bića (osobito žena) u predmete diže se kosa na glavi. No, što ćemo!? Dobro plaćeni prevoditelji uvoznih filmova osjećaju da je takvih senzibilaca među nama još premalo, pa se tako i onom koji je na hrvatski prekrštavao film The Dreamgirls nekorektno žargonsko tepanje zgodnim djevojkama odmah nekako priljubilo uz taj američki mjuzikl. Tri tamnopute pjevačice s perikama tako su postale Komadi iz snova, premda bi se, ako već toliko ljubimo slobodu interpretacije, u filmu Billa Condona prije moglo govoriti o djevojkama sa snovima. To što i o zasanjanim curama (muškarci) sanjaju, već je druga priča, recimo, ona o ženskim likovima (ili figurama) u funkciji spektakla. Condonovi komadi ipak su performerice, Komadi iz snova ipak je mjuzikl, a mjuzikl kao žanr ipak je oličenje spektakla kao takva.

Komadi iz naslova zato su uz osam oskarovskih nominacija bile deveti, autohtono hrvatski, mamac za gledanje filma u kojem glavnu ulogu igra glazba — rthythm & blues i soul. Potom dolaze scenografija, kostimi, frizure i svjetlo, a tek onda i priča o snovima članica vokalnog terceta Dreamettes, preuzeta iz libreta Toma Eyena za brodvejski hit s početka 1980-ih o događanjima na crnačkoj glazbenoj sceni Detroita, počevši od kasnih Kennedyjevih 1950-ih do postniksonovskih 1970-ih. S neskrivenim referencijama na biografiju Diane Ross i skupinu Supremes, Eyen izlaže klasičnu fabulu o njihovu uspjehu, od nastupa na audiciji preko uloge pratećih vokala gromovitoga Jamesa Earlyja (Eddie Murphy) i etabliranja na r&b-sceni, do samostalne karijere. Povijesni kontekst svakako je bitan, ali tek sporedno i funkcionalno naznačen. Dreamettes se pojavljuju u doba rasne segregacije, a što to znači za obojene glazbenike pokazuje tek jedan jedini, ali efektan rez na bjelačku glazbenu scenu koja, zbog ozakonjene neravnopravnosti, nesmetano parazitira na idejama medijski getoiziranih Afroamerikanaca. Scenariste ovdje ipak više zanima unutarnja dinamika i dramatika života u show bizu, kojim posvuda vladaju slični zakoni. Bez obzira da li je riječ o mainstreamu ili rubovima, muškarci su menadžeri, a žene marionete, kradu se pjesme i silom nameće styling, međusobno se razmjenjuju i otimaju partneri, šmrče se kokain i kopne iluzije; adrenalin i emocije povišeni su.

U ovom konkretnom slučaju, kao glavna žrtva toga načina života, na sretnom kraju i njegova junakinja, naglašeno je individualizirana Effie White (Jennifer Hudson), drimetica raskošna glasa, ali i nezgodno punašna stasa, što je u jednom trenutku lišava statusa glavne pjevačice i intimne prijateljice menadžera Curtisa Taylora (Jamie Foxx). U objema ulogama zamjenjuje je vitka Deena Jones (Beyonce Knowles), fikcionalizirana Diana Ross, što Effie donosi intimne i profesionalne traume. Redatelj je iskoristio priliku da ključne sastavnice radnje glazbenoscenski artikulira na način mjuzikla. No, umetnuta među energične i blistave točke s pozornice ili glazbene točke s klupskog podija, ta fabularno bitna mjesta — ulazak pjevačica u veliku obitelj, Effien živčani slom i veliki povratak na scenu — ujedno su i najslabija mjesta filma u cjelini. Uspavljujuće, koreografski su statična, tekstualno i režijski naivna. Sirenska ukazanja Beyonce, razmetni performansi i narkoletargije Murphyja, moćne oktave i simpatična glumačka pojava Hudsonice ne mogu kao takvi neutralizirati narativnu neuravnoteženost filma, ali pristojno opslužuju ideju pretvaranja glazbene slušaonice u audio-vizualni spektakl za ljubitelje šljokica, rhythm & bluesa i komada.


Diana Nenadić

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak