Vijenac 339

Kritika

Hrvatska poezija

POETSKA SIDRIŠTA

Ivan Mlačić, Biti more, Ogranak Matice hrvatske Samobor, Samobor, 2006.

Hrvatska poezija

POETSKA SIDRIŠTA

Ivan Mlačić, Biti more, Ogranak Matice hrvatske Samobor, Samobor, 2006.

Pjesnička duhovnost ove nevelike zbirke (pedesetak pjesama) upućuje nas našem poetskom nasljeđu, na koje se svojim poetskim senzibilitetom oslanja i pjesnik Ivan Mlačić u knjizi Biti more. On nenametljivo izvire iz te poetske aure da bi novim izražajnim mogućnostima osmislio svoje pjesničke slike.

To je doduše zov upućen moru, suptilna, pritajena žudnja za zajedništvom s morem, ali je i mnogo više od toga. Ljubav i povezanost s morem isprepleće se u ovoj zbirci s ljubavlju prema ženi. Tako da možemo reći kako je simbolika naslova Biti more zapravo metafora pripadanja, prožimanja s onim čemu težimo.

Hrabrost je danas pisati pjesme jednostavna, čista izraza, u kojima je misao lirski iskristalizirana, bez hermetičkog filozofiranja i povođenja za trendovima.

Riječju: što nerazumljivije, to bolje. Štoviše, asocijacije u tim kvazipoetskim paradigmama kao da teže nerazumljivosti i medijski programiranim tendencijama.

Čini se da je i knjiga Ivana Mlačića Biti more, programirana, dakako u pozitivnom značenju te riječi. Pjesnik je zbirku kreativno osmislio pa u njegovim ponajboljim pjesmama (Pred uvalom, Pomičeš zidove, Zatočenica tvrđave, Zlatna krletka, Želja za putovanjem, Leutari, Na putu, Dolazio sam i prije ispod maslina) postoji fina, suptilna nit koja pjesme lirski i duhovno povezuje. Posvetimo našu pozornost pjesmi Pred uvalom, koja je na simboličan način pjesnikov poetski credo, kvintesencija njegovih pjesničkih uzleta: »Pred uvalom / dok čekaš taj

brod; / baci sidra./ Nemoj da sve bude uzalud / i da čekaš na pogrešnom sidrištu«.

To je put kroz život, kreativan i ispunjen snovima, i ljubav koja oplemenjuje svakodnevicu, obogaćuje kvalitetu života.

Vrijednosti zbirke Biti more Ivana Mlačića pridonosi i njegov izričaj i oblik pjesama. Birajući prave, čiste riječi za svoje poetske paradigme (osluškujem kadikad i haiku-odjeke), no, bez natruha hermetizma, i definitivno se priklonivši abešimićevskoj formi pjesama koja sve emocije pročišćava, stavljajući ih u primjereni kontekst u kojem one poetski dišu, pjesnik Ivan Mlačić podario nam je pjesnički prvenac kao kreativno osmišljenu, zrelu i darovitu knjigu pjesama.

Odjevena u preskromno ruho, ona iznenađuje sadržajem. Samo nadahnuti pjesnik mogao je napisati ove dragocjene ljubavne stihove:

Oprosti

što na tvojim usnama

izgaraju zvijezde

(Vjeruj mi)

Astralno oduhovljena poetska sintagma otkriva neopisive svjetove žudnje. Otkriva istinsku darovitost.

Ivan Mlačić nije uzalud bacio poetska sidra i nije čekao na pogrešnom sidrištu. Možemo se samo nadati da će uskoro s njegovih sidrišta isploviti novi pjesnički brod.


Ljerka Car Matutinović

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak