Vijenac 339

Likovne umjetnosti

Izložba Romana Baričevića, Galerija Ajngel, Varaždin, veljača 2007.

ISTINA SLIKE

Novi ciklus je do kraja učvrstio oblikotvorne i sadržajne vrijednosti Baričevićeva slikarstva, do pravilnosti doveo postupak koji se temelji na gesti, energiji, kromatskoj širini i osjetilnoj emanaciji

Izložba Romana Baričevića, Galerija Ajngel, Varaždin, veljača 2007.

ISTINA SLIKE

Novi ciklus je do kraja učvrstio oblikotvorne i sadržajne vrijednosti Baričevićeva slikarstva, do pravilnosti doveo postupak koji se temelji na gesti, energiji, kromatskoj širini i osjetilnoj emanaciji

U aktualnim revitalističkim slikarskim praksama lako se uspostavlja dijagnoza onih iskustava koji po svojim imanentnim vrijednostima pripadaju kategoriji postmodernističke slike svijeta. Preuzimajući slikarstvo tek kao disciplinu, ta su iskustva integrirana u opća načela i specifične vrijednosti umjetničkoga trenutka, ponajprije po tome što se pred imperativima re/prezentacije ravnaju mjerilima konstrukcije zbilje. Ona pak iskustva koja putem slikarskog sloga pokušavaju obnoviti modernističku paradigmu o autonomiji umjetnosti i transcendiranju zbilje čini se da su potpuno potisnuta na rubove suvremenosti. Ako ih se baš ne ironizira, kao one koji ne razumiju duh i karakter svoga doba pa se zato prepuštaju egzaltacijama slikarskoga djelovanja, poput opaski Yvesa Michauda u njegovoj, nedavno prevedenoj knjizi, onda ih se ostavlja netaknute da traju kao roba na potrošačkoj polici. Jer, na sreću, gladno tržište još traži kojekakve nasljednike i u vječnoj je trci za kurentnim pojavama koje bi nadomjestile popularne odlazeće slikarske priče.

Između čekića neaktualnosti i nakovnja lake (tržišne) uklopljenosti već nekoliko dugih godina traje i slikarstvo Romana Baričevića. Koprivnički autor (rođen 1956) prešao je zanimljiv, ali i indikativan put: ostajući uvijek unutar nefigurativnosti, mijenjao je samo formalnu organizaciju slike. U radovima koji su se protezali u široku rasponu od zatvorene, tamne i magmatične strukture do otvorenih, razvedenih i koloristički intenzivnih kompozicija odvijala se jedinstvena drama bića. Baričević je, naime, slikar koji još vjeruje u značenje slikarskoga čina, u njegovu metaforičku snagu, u funkciju katalizatora, u njegovu simboličku vrijednost. Stoga nije čudno da se registrom klasičnoga slikarskog rada koristi u svim elementima, doslovno i s puninom njegovih mogućnosti. Možda je to utopistički grč, ali svakako grč koji izražava neku istinu bića. Načela, pak, izdvojenosti, autonomnosti i samodovoljnosti, kao bitnih načela modernizma, slikar ne samo da se ne odriče, nego ih svjesno, ustrajno i dosljedno godinama primjenjuje. Po tome je svakako osebujan nastavljač, upravo raritetni primjer zagrižena, gotovo staromodna modernista, punog manirističke opsjednutosti Istinom slike. U novoj seriji radova nastalih potkraj prošle godine Baričević se koristi klasičnim postupkom slikanja uljem na platnima jednakih formata. To je ciklus koji je do kraja učvrstio oblikotvorne i sadržajne vrijednosti njegova slikarstva, do pravilnosti doveo postupak koji se temelji na gesti, energiji, kromatskoj širini i osjetilnoj emanaciji. Pritom se istopio stil koji ga je neko vrijeme definirao: umjesto energije koja se sabijala sada se događa eksplozivan rasap, umjesto introvertna monologa sada se ekstrovertno razgovara, umjesto centripetalnih usmjerenja prevladavaju centrifugalne silnice.

»Slika nastaje zato što mora«, zapisuje Ksenija Kipke u predgovoru kataloga i time naglašava nužnost njegova djelovanja. Ne implicira li, međutim, nužnost ponovno vrstu suspregnutosti, internim pravilima definirano polje? Odgovor je sadržan u svakoj slici posebno: tamo gdje je dosegnuta kontrolirana struktura, tamo gdje postoji suglasje između primarnog iskustva i metode vladanja oblikovnim postupcima ostvarena je sloboda koja ništa ne prejudicira i ničemu ne duguje. Premda se, posebno u usporedbi s nekim ranijim radovima, najnovijem ciklusu može pripisati stanovita hedonistička nota i karakter »jednostavnog optimizma« (Kipke) čini se ipak da je rad kontaminiran težim iskustvima od iskustva neobavezne igre: kao osjetljivo i socijalno senzibilizirano biće Baričević u slikarstvu refleksira ona stanja koja dolaze iz šire autorove okoline ili iz neposredna iskustvena izvora. Riječju: ono odražava egzistencijalnu složenost autorova bića.

Malo je u nas slikara klasičnih modernističkih usmjerenja koji tako sigurno vladaju organizacijom plohe, ritmovima poteza, izborom boja i profiliranom likovnom sintaksom. Sigurnost u kontroliranju kaosa akcijskog slikanja može ponekad načelno zasmetati — ali ona, posve sigurno, ne prelazi mjeru koja bi suspregnula izvornost poruke i kvalitetu stvaralačkog impulsa. Baričević se i tamo gdje na prvi pogled naginje estetizaciji zapravo bori za ravnotežu duhovnoga sadržaja slike i za njezinu unutarnju stabilnost.


Marijan Špoljar

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak