Vijenac 337

Kritika

POVIJEST / FILOZOFIJA / KNJIŽEVNOST

U potrazi za Arkadijom

Bogdan Radica, Agonija Europe. Razgovori i susreti, Disput, Zagreb, 2006.

POVIJEST / FILOZOFIJA / KNJIŽEVNOST

U potrazi za Arkadijom

Bogdan Radica, Agonija Europe.

Razgovori i susreti, Disput, Zagreb, 2006.

Agonija Europe zbirka je razgovora i susreta koje je novinski dopisnik i ondašnji jugoslavenski ataše za tisak Bogdan Radica vodio tijekom desetak godina s nekima od najvažnijih intelektualaca svoga doba, međuratnog razdoblja u kojem se Europa oporavljala od jednoga rata da bi uskoro upala u još veći i strašniji. Knjiga, kako to napominje i priređivač izdanja Josip Pandurić, prvi je njegov rukopis priređen za tisak, a posljednji koji je izašao na hrvatskom jeziku. Ne mogavši je objaviti u Zagrebu, autor je Agoniju izvorno objavio na srpskom jeziku i ćirilici u samo predvečerje rata kod židovskog izdavača koji je i sam nesretno završio u ratnom vihoru. U priređivanje djela uloženo je dosta truda da se dostojno i u cijelosti predstavi domaćem čitateljstvu: knjiga je opremljena predgovorom i dvama pogovorima, raznim bilješkama i pročišćenim tekstom koji se prvi put objavljuje u autentičnom obliku. Radica Europu shvaća kao duhovnu i moralnu vrijednost, kao simbol svijeta koji se raspada u totalitarizmu — proces unutarnjega raspada stare Europe i svih duhovnih vrednota koje su je odlikovale tijekom povijesti osnovni je lajtmotiv knjige. Doživljavajući Stari kontinent ponajprije kao svijet antičke kulture i kršćanstva, kao spoj racionalizma, individualnosti i religioznosti, autor točno dijagnosticira »močvaru sadašnjice« dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, u kojem takav svijet naočigled nestaje, a drugi se ne nazire. Radičina je knjiga stoga analiza vremena kojim vlada duhovna, idejna, moralna, politička, ekonomska i socijalna anarhija, izlazeći na vidjelo u razgovorima s desetak vodećih europskih mislilaca, ujedno i moralnih vertikala. Agonija Europe mračna je knjiga kojom vladaju krležijanski patos i sumorni tonovi svijeta na umoru, svijeta kojim je Radica, kao osoba široka, kozmopolitskog duha i mediteranske otvorenosti, bio istinski osupnut i zgrožen.

Knjiga se sastoji od triju dijelova. Prvi dio posvećen je susretima s Guglielmom Ferrerom, danas slabije poznatim, ali svojedobno vrlo utjecajnim talijanskim povjesničarom i jednim od najvažnijih intelektualaca njegova vremena, s kojim je Radica višekratno razgovarao o i danas aktualnim temama: ideji Europe i njezinu kulturološkom temelju, traženju političke i duhovne biti Europe, njezinim izvorima i povijesnim konstantama o kojima se još spori. Treći dio donosi susrete s Miguelom de Unamunom, »čovjekom španjolske agonije«, kako ga naziva Radica. Unamuno je bio dobar poznavatelj političkih, društvenih i kulturnih prilika slavenskog juga i »strasno zaljubljen u Slavene«, pa su ti razgovori zanimljivi i zbog ideja o slavenskoj misiji u sudbini Zapada i Europe u cjelini. Središnji i najveći dio knjige sastoji se od dvadeset i dva razgovora s vodećim ličnostima vremena, od kojih je dostatno spomenuti tek najpoznatije: u Radičine sugovornike ubrajaju se Paul Valéry, Thomas Mann, Benedetto Croce, André Gide, Nikolaj Berdjajev, José Ortega y Gasset, Julien Benda, Maksim Gorki... Svakomu od njih Radica pristupa na drugi način, ali s istom temom: europska agonija i fatalni sumrak jedne civilizacije uoči konačnog raspada. U Valéryja, riječ je o krizi duha i europske kulture, u Manna najviše je riječ o njemačkoj ulozi u Europi, u Berdjajeva o univerzalističkoj misiji Europe, s Ortegom y Gassetom Radica razgovara o liberalizmu i totalitarizmu, s Bendom o izdaji demokracije i intelektualaca, s Maritainom o integralnom humanizmu kao jedinom spasonosnom rješenju. Kao što napominje jedan autor, nitko iz naše sredine nije u dvadesetom stoljeću komunicirao s tako elitnim sugovornicima širom Europe.

Dakako, ti razgovori i susreti nisu tek novinarsko ispitivanje kurentne društveno-političke situacije ili pak improvizacija na zadanu temu: osim što je bio poliglot i vrlo obrazovan autor, Radica je i pisac iznimna osjećaja za prikazivanje duševnih stanja sugovornika, eksterijera i interijera, koji u tekstu postaju neraskidivi s idejnim obzorom osobe koju portretira. Većina Radičinih sugovornika redom predstavlja umorne likove bremenitih fizionomija, bolesne ljude iscrpljene od života, razočarane nestankom jednoga duhovnog svijeta i nadiranjem novog, opasnog i prijetećeg. Živopisne crtice treba tražiti u opisima, takoreći didaskalijama, koje često znače isto koliko i ono što spomenute osobe govore: Radica suptilno, ali vrlo precizno, gotovo tehnikom krokija portretira Mannovu gestikulaciju i građanske geste, Croceovu aristokratsku samoću, Gorkijevu dobrodušnost i jednostavnost, Bendinu uznemirenost i Berdjajevljev misticizam. Iz svih sugovornika izbija stanovita bol i razočaranje, duboka potištenost, a onda kad autor uspije to obuhvatiti na pravi način dobivamo gotovo dramatsku napetost, kao što je slučaj s razgovorom sa Gideom. Radičine su opaske katkad lirske, katkad dramske, no uvijek britke, živopisne i snažne, pa se ovakav tip publicistike približava stilu Josipa Horvata, jednog od najboljih hrvatskih publicista uopće.

Pojam Europa u Radice ima vrlo jak sentimentalan prizvuk, što će nedvojbeno zasmetati dijelu današnjega čitateljstva naviklu na knjige bez arhaična patosa. No takav je patos rezultat iskrene potrage koja je u osnovi potraga za izgubljenim zavičajem, Arkadijom koja vjerojatno nikad nije postojala, a za kojom žale gotovo svi autorovi sugovornici. No, činjenica je da se danas Europa pretvorila u »veliki park banalne zabave«, kako je to lucidno prorokovao Thomas Mann, te da je postala carstvom prosječnih vrijednosti, daleko od duhovnih temelja na kojima je izgrađena i živjela stoljećima. Agonija doduše jest borba sa smrću, nestajanje i odumiranje, ali ona na grčkom izvorno znači i borbu, igru, nadmetanje. Možda bi knjigu trebalo shvatiti upravo na taj način: ne kao sentimentalno-patetičan prikaz sumraka jedne civilizacije, nego kao borbu Europe s vlastitim likom u kojoj ona samu sebe preispituje, borbu između njezinih vlastitih mnogostrukih lica i naličja. Stoga je knjiga i danas iznimno aktualna, čemu ne pridonosi samo činjenica da imamo prilike upoznati se s refleksijama nekih od najvažnijih umnika svoga doba, već i zbog toga što je to pokušaj ozbiljne artikulacije pojma Europe koja je još u najdubljem smislu te riječi suvremena.


Tonči Valentić

Vijenac 337

337 - 1. veljače 2007. | Arhiva

Klikni za povratak