Vijenac 337

Naslovnica, Razgovor

Slobodan Prosperov Novak, sveučilišni profesor i povjesničar hrvatske književnosti

15 godina poslije

Slagali smo prvi broj »Vijenca«, kako je Mario Bošnjak to rekao, kao kiseli kupus u kacu. Taj se prvi broj danas teško čita, slova su premalena, materijala je za tri broja. A sve je to bilo samo zato što smo htjeli pokazati da nismo sami, da smo brojni i da smo doista odlučili napraviti novine koje neće trajati tek nekoliko mjeseci. Uostalom obvezivalo nas je časno ime koje je, da ne ostane nespomenuto, ovim novinama dao akademik Mirko Tomasović na jednom od sastanaka koji su prethodili izlasku prvog broja

Nije nimalo jednostavno voditi ovaj razgovor s vama. Toliko je različitih tema da je teško prosuditi odakle početi, zapravo bi svaka od njih bila dostatnom za veći razgovor. Možda je stoga najbolje krenuti s povodom. Naime, 10. veljače ove godine Matica hrvatska obilježava 165. godišnjicu osnutka, a »Vijenac«, kojem ste bili pokretač i prvi urednik, ulazi u petnaesto godište. U međuvremenu objavljena je i dragocjena bibliografija novina, što je zapravo prava rijetkost u našoj periodičkoj praksi. Kako je zapravo sve počelo?

— Sve je počelo onako kako u Hrvatskoj nešto kvalitetno jedino i može početi! Počelo je okruženo jalom i prizemnim politikanstvom.

Ako uzmemo u obzir da Matičin »Vijenac« ovih dana slavi petnaestu obljetnicu, tada je sve doista počelo slavno, jer će u svakom slučaju jednoga dana slavno i završiti. Ako se, pak, pokušam prisjetiti svih niskih uvreda i nepravednih šikaniranja, gnusnih objeda i podlih laži što smo ih tadašnji predsjednik Matice hrvatske Vlado Gotovac i ja morali odslušati u vrijeme kad se spremao prvi broj »Vijenca«, a i dok su izlazili njegovi prvi brojevi, onda početak nije bio nimalo slavan.

Ali, kako ste baš vi dobili priliku da u Matici pokrenete novine za kulturu?

— Nikad u jesen 1993. ne bih dobio priliku da osnujem Matičin list za kulturu, odnosno prve novine za kulturu nakon demokratskih izbora, da nije bilo spleta okolnosti. Jedna od njih svakako je moje tada već višegodišnje iskustvo s administriranjem kulturnih poslova, posebno u Ministarstvu prosvjete, kulture i športa dok mu je na čelu bio Vlatko Pavletić. Jasno, »Vijenac« mi nikad ne bi bio povjeren da nije bilo dobro poznato s kolikim sam teškoćama, ali ipak na kraju uspješno, u proljeće 1993. organizirao Svjetski kongres PEN–a u Dubrovniku. I konačno, ne bih se u taj posao upustio da se nisam upravo te jeseni, kad je »Vijenac« pokrenut, našao u središtu bestidnih medijskih, policijskih i političkih progona kojima sam bio izložen, i to dva dana nakon govora koji su moji tadašnji goniči sami nazvali münchenskim. Da retorika tih televizijskih i novinskih hajki živi još i danas, dokaz je eto i to što jedan od aktera tadašnjih progona, izdavač i novokomponirani radikal Josip Pavičić, u knjizi u kojoj bez ikakva povoda veliča akademika Ivana Aralicu, pulena svoje jadne duhovnosti, kaže za taj moj govor, citiram ga doslovno: »ritanje konja koji sere«!

Zar je baš tako napisao?

— Citiram, dakako, prema sjećanju, ali citiram točno. Ta nježnost toga, po gluposti proslavljena urednika nalazi se inače u njegovoj knjizi Roman o romanu Fukara, str. 123. To navodim samo da shvatite kakva je (a nažalost je u nekih još i danas!) bila mentalna i jezična, retorička i etička razina ljudi protiv kojih se na stranicama Matičina »Vijenca« 1993. trebalo boriti da bi se za bolju budućnost sačuvalo ono nešto malo obraza što ga je u tadašnjoj Hrvatskoj bilo sve manje i manje. Ja nisam za nasilje, ali sam u vrijeme pokretanja »Vijenca« znao da tim ljudima, kojima se Pavičić, jer drugo i ne zna, skrivao iza skuta, dakle, znao sam da upravo tim ljudima treba, i to upravo usred Matice hrvatske, oduzeti željeni prostor i da u njega, kad ga se osvoji, treba useliti ovaj dvotjednik za koji sada razgovaramo, a koji je te ljude još i prije svoga prvoga broja, malo je reći, užasno živcirao.

Kakva je u to vrijeme bila atmosfera u samoj Matici hrvatskoj?

— U danima kad je osnivan »Vijenac« na sjednicama Upravnog odbora Matice hrvatske, kojoj je tada predsjednik bio Vlado Gotovac, a član recimo Dubravko Horvatić, nije bilo moguće ostvariti bilo kakav konsenzus. Trebalo je na tim sastancima imati nešto pometovske virtuoznosti da barem deset posto ideja bude upućeno u pozitivnom smjeru. Na tim mračnim sastancima Gotovca su, barem jednom mjesečno, samoproglašeni domoljubi prisiljavali da na Matičin konferencijski stol razbaca nebrojene stranice svojih jetrenih nalaza iz rimske bolnice. Kopali su mu tamo po jetri i to upravo u danima dok smo pokretali »Vijenac«. Kljucali su mu jetru upravo oni koji danas na sav glas govore da su mu bili prijatelji. Jasno, napadi nisu stali ni kad je »Vijenac« pokrenut, nego su se još i pojačali. U knjigama zapisnika sa saborskih sjednica lako se može vidjeti da je čitava polovica rasprave o točki dnevnoga reda, koja se u proljeće 1994. odnosila na novi proračun, bila posvećena Matici hrvatskoj, i to osobito njezinim novinama za književnost, umjetnost i kulturu, koje da uznemiruju hrvatsku javnost. Predsjednik Matice hrvatske izlazio je tada za govornicu čak osamnaest puta da bi branio »Vijenac« od tih bijednika. A istina je bila da smo mi svojom nakladom od osam tisuća primjeraka bili doista duboko uznemirili vlast.

Više ili manje od »Feral Tribunea«?

— Svakako mnogo više ili barem presudnije negoli tadašnji »Feral«. Ne zato što bismo bili bolji od njih, sačuvaj Bože, ili duhovitiji, nego zato što smo ono što smo govorili izgovarali s jednog poviješću doista otežana mjesta, iz Matice hrvatske, koja je, kao prostor, bila i ostala svetim mjestom ove zemlje.

Komedija se, naime, oduvijek manje slušala i slabije čula od tragedije. Vlast je prema njoj oduvijek bila popustljivija. Čovjek naime lako, pretjerujući u komičnom diskursu, postane dvorska luda. Nisu slučajno vlasti u renesansnom Dubrovniku dopuštale sve izvedbe Držićevih komedija, ali su zato njegovu jedinu tragediju Hekubu brutalno dva puta zabranile.

Ima li vaše uređivanje »Vijenca« izravne veze s donošenjem dokumenta poznata u javnosti kao Praška rezolucija, koji je otvorio niz i danas aktualnih sukoba među hrvatskim književnicima?

— Sigurno da ima. »Vijenac« i njegovi najuvjerljiviji suradnici usko su povezani s Praškom rezolucijom, a onda i s događajima koji su nakon njezine objave uslijedili. »Vijenac« su, upravo u vrijeme sukoba oko Praške rezolucije, vrlo pomno osluškivali na tzv. najvišem mjestu i to najprije zbog ozbiljna diskursa i zbog vrlo ozbiljnih tema koje smo otvarali. Tamo gore, kako bi rekao Josip Broz, shvaćali su nas sasvim ozbiljno. Dokaz za to je ono što se dogodilo upravo u jesen 1994. i to samo nekoliko tjedana prije nego što je u Pragu, na Svjetskom kongresu PEN–a, koji je tada još imao društvenu težinu, bila potpisana Praška rezolucija, koja je samo učvrstila kulturološka i politička stajališta koja su kontinuirano iznošena u »Vijencu«. Dogodilo se da je u Predsjedničkim dvorima tada organiziran sastanak na koji je predsjednik Franjo Tuđman pozvao pedesetak književnika za koje je mogao očekivati da bi mu mogli pomoći u namjeri da osnuje, ni manje ni više, nego satirički list protiv »Vijenca«. O tom sastanku postoje objavljeni zapisci sudionika pa dakle ne govorim napamet. I samo koji tjedan kasnije, kao odgovor »Vijencu«, pojavilo se »Hrvatsko slovo«, ali ne da bude samostalno glasilo skupine ljudi koja bi zbog neke unutrašnje, ali i javne potrebe, imala razloga nešto kazati, nego kao glasilo za spašavanje domovine od »Vijenca« i njegovih suradnika.

Na koje se suradnike oslanjao »Vijenac« u prvim godinama izlaženja?

— Nije sada potrebno nabrajati tko su u to prvo vrijeme sve bili »Vijenčevi« suradnici, ali njihova su imena vrlo široka lepeza onih koji ni tada, a ni danas, nisu imali potrebe pred stvarnošću skretati pogled ni pripadati ustrašenu dijelu književnoga puka. U tim prvim godinama suradnicima »Vijenca« najčešće su bili pisci u lepezi od Branimira Donata i Željke Čorak do Vlaha Bogišića i Zvonka Makovića, od Borisa Marune i Zorana Kravara do Tonka Maroevića i Jurice Pavičića, Radovana Ivančevića i Zlatka Galla, Ive Banca i Zdravka Zime, Dražena Katunarića i Ive Brešana, Nikice Petraka i Branka Sbutege, Čede Price i Ivana Lovrenovića te mnogih, mnogih drugih. I, konačno, u našem je projektu sudjelovala skupina meni vrlo bitnih ljudi, sudjelovala je vrlo brojna grupa mladih autora, kojima je suradnja u »Vijencu« bila prvo književno vatreno krštenje. Bio sam zato beskrajno tužan i ljut kad sam shvatio da 1998. tadašnji predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić dopušta, pa dapače i potiče, da jedna nedostojna afera s nekom besmislenom naslovnicom još besmislenije knjige Branka Matana pomete iz Matice čitavu jednu generaciju pismenih djevojaka i mladića, čitav jedan novi »Polet«, i da ih preda nekoj Sorosovoj ediciji za koju je uskoro čak i onaj smiješni Boris Buden svojim kalamburima prepisanim iz nekog slabog anarhističkog seminara postao odveć umjeren. Tada je »Vijenac«, po mom mišljenju, doživio udarac od kojega se u potpunosti nije oporavio ni danas.

Ne bismo se baš lako mogli složiti s tom vašom tvrdnjom. »Vijenac« je sve to preživio...

— Ne, nisam ja rekao da »Vijenac« nije preživio Josipa Bratulića, htio sam samo kazati da smo »Vijenac« još 1993. stavili na dobre noge, a dokaz je i to što su nakon njega, ili od njega, stvoreni još i humorističko–satirički časopis »Hrvatsko slovo« i lijevoterorističke novine »Zarez«. Kako se vidi, mi u »Vijencu« nismo nikad imali problema s materijalom, s njegovim obiljem i zato sam sretan što nakon petnaest godina mogu današnjoj redakciji, ali i njezinim marginalnim pobočnicima »Hrvatskom slovu« i »Zarezu«, čestitati naš i njihov jubilej. Uostalom što je tu čudno kad je slogan pod kojim se »Vijenac« reklamirao glasio: »’Vijenac’, novine hrvatske osovine«! Matičin »Vijenac« u prvim je godištima bio vrlo ozbiljan časopis, ali s malim brojem čitatelja. Ništa posebno, jer u istočnoj Europi nitko ne može biti u otklonu od službene politike, a da pritom još računa na brojnu i snažnu potporu. Takve situacije u švejkovskoj strukturi političkoga mišljenja nisu poznate. Svaka disidencija ovdje uvijek ima poziciju Krista iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita. Ona je osamljena, nema tu ni dvanaest apostola, ona je bez odjeka u masama, ona je beskrajno ostavljena, ali zato jedina ima pravo na istinu, ima pravo na istinu jer o istini govori bez argumenata sile. U zemlji gdje, nema dvanaest apostola, razumljivo, nema čak ni sedam patuljaka. Sve su snjeguljice ovdje osamljene. »Vijenac« je bio jedan takav projekt. Srećom danas je drukčije. Tada, 1993, sintagme kao vlast nemoćnih, vladavina književnosti, vladavina antipolitike imale su puninu značenja. Nekoć su bile dostojanstvene, ali u vrijeme kad je pokretan »Vijenac« bile su već znatno umrvljene, iako su još ulijevale nadu.

Uz »Vijenac« najčešće se povezuje građanska orijentacija. Je li mu ona imanentna?

— Opet, nažalost, moram spomenuti ljude koji su onemogućavali »Vijenac«, koji su ga blatili i ponižavali. Naime, tim ljudima nije smetao sadržaj naših novina. Tekstove u »Vijencu« oni jasno nisu čitali. Fućkalo im se za sadržaj naših novina. Ono protiv čega su ti ljudi bili, ono što im je patološki smetalo, nije bio sadržaj, nego njegova forma. Jer ono što oni nemaju, a mi smo imali oduvijek, jest forma! I to je glavno načelo građanskoga u kulturi, građanskoga koje se prije svega poziva na pristojnost, na kućni odgoj, pa tek onda na metafiziku.To, nažalost, u ovoj zemlji ne razumiju jednako ni službeni pučki filozof general Česić Rojs ni službeni državnopartijski filozof Puhovski.

Nije bilo lako trpjeti u vrijeme pojave »Vijenca« svakodnevne uvrede i po novinama i po uredima. U Ministarstvu kulture nisu nas htjeli, u Sorosevoj zakladi činovnici ponižavali i da nije tada bilo Mike Tripala na čelu te fundacije mi svakako ne bismo mogli izići na kraj s ono malo novaca što smo ga iscijedili iz Matičine ili PEN–ove blagajne. Možete misliti kako se osjećate kad vam u »Večernjem listu«, koji dan nakon što je izišao prvi broj »Vijenca«, piše da ste upravo vi, osobno vi, glavom i bradom, slali oružje Slobodanu Miloševiću, s kojim dakako, a to je krunski dokaz, dijelite isto ime. I sve to samo zato jer ste se drznuli pokrenuti prve novine za kulturu u demokratskoj Hrvatskoj i to usred Matice hrvatske i još tada bez državnoga novca i tko će uopće znati kakvih i čijih novaca, i još bez blagoslova Predsjednika i Predsjedničkih dvora. Dakle možete misliti kako se osjećate kad vas iz tjedna u tjedan po »Večernjem listu« ganja Milan Ivkošić i to svojim dobro napisanim rečenicama u kojima je sve laž, a tek nešto poluistina. Čitate i ne vjerujete. Srećom nisu vjerovali ni mnogi drugi.

Ipak, odgovorite mi malo konkretnije: kako ste se baš vi, koji ste tada bili profesor starije hrvatske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, našli u prilici da pokrenete u potpunosti suvremenosti okrenut časopis? Nije valjda tomu razlog samo vaš govor u Münchenu i reakcije na njega?

— Najprije, tijekom 1993. ni sam sebe nisam doživljavao kao neku za kulturnu politiku nezainteresiranu osobu, koja se, jer joj je to svakodnevni posao, bavi tek književnim staretinarstvom, niti me je tako doživljavala javnost. Još od 1984, kad mi je izišla knjiga Planeta Držić, koja ozbiljno ulazi u problem pisca i vlasti, od 1988, kad mi je objavljen u tadašnjem »Danasu« žestok i prilično vidovit obračun s beogradskim uzurpatorima Dubrovnika, zatim od 1989, kad sam s Tomislavom Ladanom i Nedjeljkom Fabriom bio jedan od kandidata na prvim demokratskim izborima za funkciju predsjednika Društva hrvatskih književnika, dakle od kada sam se vratio s duljeg boravka u Rimu sredinom osamdesetih, mene je svrbjela kulturna politika i izravni angažman u njoj. Usput, kao glavni urednik višejezičnoga časopisa »Most / The Bridge«, kojemu je izdavač Društvo hrvatskih književnika, i kao svježe izabrani predsjednik Hrvatskoga centra PEN–a bio sam ponešto upućen i u financijsku stranu našega posla.

Jesu li to razlozi zbog kojih vas je akademik Vlatko Pavletić neposredno nakon izbora 1990. pozvao u svoj tim?

— Ne samo zbog toga, ali valjda i zbog toga. Pavletić je prepoznao da u meni ima energije da odgovorim na njegov poziv, »neka bude živost«. On je znao da imam dosta iskustva s izložbama u Muzejskom prostoru, da imam tada već prevedenih knjiga, u Liberu je bio objavljen Dubrovnik iznova te Dva tisućljeća pisane riječi u Hrvatskoj, knjiga napisana u suradnji s akademikom Radoslavom Katičićem. Vlatko Pavletić pozvao me da mu budem zamjenik za područje kulture u Ministarstvu kulture, prosvjete i športa. Namjerno kažem zamjenik za područje kulture, jer sam tu funkciju, jednako kao i pokojni profesor Stjepko Težak za područje prosvjete, obavljao i bez tog naslova koji nam je bezočno sve to vrijeme uskraćivala neka kadrovska državna komisija u kojoj je sjedio, razumije se, i notorni Vice Vukojević. Kad pitate kakvo je to bilo vrijeme, možda će vam slučaj toga dubioznog gospodina najbolje odgovoriti na pitanje. Takvi politički luzeri tada, naime, nisu bili u mišjoj rupi kao što su danas, niti im je depresija bila redovito duševno stanje.

Ali vi ste u travnju 1992, nakon odlaska akademika Pavletića iz Ministarstva, dali ostavku. Zašto?

— Ne samo da sam otišao nego sam sebe javno usporedio s ona dva Koreanca koji su bili jedini preživjeli nakon brodoloma Berge Istre u Tihom oceanu, a koji su, kad je njihov brod u samo deset sekundi eksplodirao i potonuo, upali u more u nekoj košari i s kistom u ruci nastavili pituravati oplate kojih više nije bilo. Tako sam se i ja, s kistom u ruci, našao usred oceana. Brod kojemu sam htio upravo opiturati bok nestao je, a to će reći da meni baš i nije ostao velik broj mogućnosti da doplivam do kopna.

I gdje ste ugledali kopno?

— Pa rekao sam: u Matici hrvatskoj, a onda jasno i u Hrvatskom centru PEN–a! Nije bilo mnogo kopna tada, ali imao sam neke komparativne prednosti. Recimo, eto, nisam se morao u tom trenutku baviti popravljanjem ili pospremanjem vlastite prošlosti. Ja sam se, nakon duljega ratnog boravka u Dubrovniku, i to na funkciji vladinog opunomoćenika, što je trajalo do pred kraj prosinca 1991, mogao mirno dalje baviti kulturnom politikom, samo što sam sada morao pronaći neke nove prostore. Jedno od takvih mjesta, gdje sam mogao onim kistom što mi je ostao u rukama i dalje bojiti bila je Matica hrvatska koju je tada vodio Vlado Gotovac.

Gotovca sam duboko poštivao i volio, bio sam ga spreman slijediti, ali moram to naglasiti: samo onuda gdje se nije bavio strankama i politikom. Mislim da je i on poštivao mene i da mi je bio spreman vjerovati. Ja sam u Maticu, gdje je on bio predsjednik i gdje su mu doslovno kopali po jetri, došao da mu pomognem. Uostalom, nisam tamo bio nov.

U Matici hrvatskoj 1990. tiskano je moje izdanje Osmana, u suradnji s Antunom Paveškovićem, koje je simbolično, ali i stvarno, bilo prva tiskana knjiga nakon obnove te gotovo utrnule ustanove.

Druga ustanova iz koje sam tada mogao djelovati bio je Hrvatski PEN, koji sam vodio u doba pokretanja »Vijenca« već treću godinu zaredom pa sam upravo 1992. dobio novi mandat, oko kojega su tada bili suglasni ljudi vrlo oprečnih političkih pogleda. Sve se to događalo u doba kad je u Hrvatskoj ostalo još samo pet minuta prije nego što se više nije moglo raditi na suglasnosti oprečnih stajališta. Bilo je to vrijeme kad su nam neki od ciljeva još bili isti, a razlike su bile u detaljima. Recimo, je li Hrvatskoj njezina državnost sredstvo da postane još bolja ili joj je državnost samo sveti cilj kojemu nas vodi iracionalna sila neke konzervirane srednjovjekovne ideje o naciji. Ili, je li važno kakva je Hrvatska ili je još važnije da se ona zaledi na svoje početno agregatno stanje pod cijenu svakojakih uzurpacija i javnoga zla. Pitanja su ta danas možda odveć jednostavna i ne pogađaju cilj, ali su ona u svakodnevnoj političkoj ili kulturnjačkoj praksi početkom devedesetih godina bila ozbiljno raspravljana s nadom da se oko njih dobije bilo kakav konsenzus. U svakom slučaju ja sam se upravo na stranicama »Vijenca«, one njegove najstarije prve serije, odlučio baviti prevođenjem nekih političkih pitanja u svakodnevan kulturni život.

Ali, gdje je tu stvarnost? Koliko je tadašnja zbilja svoje mjesto nalazila na stranicama vašega »Vijenaca«?

— Nadam se dovoljno. Nadam se da će se to vidjeti i jednom kad nas ne bude i kad mi sami ne budemo mogli djelovati na prosudbe i vrijednosne sudove o nekim književnim ili društvenim činjenicama. Onaj koji odluči prevoditi neke termine politike u sasvim konkretan kulturni projekt mora uroniti u stvarnost i ne može je izbjegavati. Naime, taj ne bi smio, poput Predraga Matvejevića, već petnaest godina cmizdriti da su mu u neposrednoj blizini sama Trga bana Jelačića, gdje stanuje, neki mangupi razlupali poštanski sandučić pa je on zato iživciran morao noću napustiti zemlju jer nije mogao podnijeti teror koji je zavladao nad Hrvatskom, a još više njegovim sandučićem. Nisam bio ni na strani onih koji su hrvatskoj književnosti i njezinim književnicima javno i cinično poželjeli reći: »Laku noć, hrvatski pisci«. Jednostavno, ja sam se bio odlučio podnositi nepodopštine i niskosti samozvanoga klasika Hrvoja Hitreca, saslušati što mi ima reći pokojni Dubravko Horvatić, pozdraviti Stjepana Šešelja kad ga sretnem na ulici, čak razgovarati s Milom Pešordom, otrpjeti da me vrijeđa u novinama neki odvjetnik koji se zove Olujić, ime sam mu zaboravio, proći pored svoga slavnog homonima kao pored turskoga groblja, okrenuti glavu od sad nije više važno koga... Ali ja sam oduvijek znao da je jako točno ono što je kardinal Mazarin rekao za Francuze, a što se baš odnosi i na Hrvate, a to je da su Hrvati, odnosno Francuzi, upravo zato narod jer su u svim ratovima, pa valjda i onim kulturnjačkim, imali prilike sudjelovati ne na jednoj nego na dvije pa i na više strana u isti čas. E, to je, kao što vidite, u multikulturnoj zemlji kao što je Hrvatska još jedno od jamstava da joj se dijalog i dijalektalnost doista nalaze u najdubljoj biti.

Zanimljiva je činjenica da na čelo »Vijenca« dolazite s otežom popudbinom niza afera.

— Da, s pristojnim teretom na leđima. Samo morate znati da afere u našoj kulturi nisu samo zbroj zla i nevolja, jer one mogu biti i vrijednost ako su dobro tempirane, uostalom one se mogu umnažati u vašu korist i to posebno ukoliko, kao u bajci, imate stotinu života pa ih sve preživite. Ja sam mnoge afere znao preživjeti!

Prva veća afera koju sam preživio bila je sasvim neočekivana javna kritika pokojnog akademika Ive Frangeša da u svojoj Povijesti hrvatske književnosti nije spomenuo ni jednoga hrvatskog pisca iz Bosne i Crne Gore. Bilo je to 1987.

U to vrijeme idu i moje polemike oko mićurinovskog uništavanja naše omladine besmislenim školskim i sveučilišnim programima u nastavi književnosti na čelu s Dragutinom Rosandićem, bardom domaćih metodičarskih vaditelja mozgova.

Nije baš bila malena ni afera kad sam pozvan od pobunjenih glumaca HNK da potkraj 1989. budem intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, na što su se okomili baletani s argumentom da ne znam plesati.

Nakon afere u travnju 1992, koja je bila povezana s mojom ostavkom u Ministarstvu kulture, prosvjete i športa, a sve kao posljedica Mihanovićevih i Vukojevićevih vrijeđanja u Saboru, sudjelovao sam, bez vlastite želje, u vrlo glasnu skandalu nazvanu Vještice iz Rija. Ta afera izbila je u jeku priprema Svjetskoga kongresa PEN–a, a neposredno nakon mog povratka iz Rio de Janeira. Nju su složili neodgovorni te dandanas nedovoljno moralno raskrinkani ljudi iz tadašnjega »Globusa«, dakle Denis Kuljiš, koji bi se prvo morao dogovoriti sam sa sobom, a onda sa svojim tekstovima, a onda Slaven Letica, koji je danas saborski zastupnik sama sebe. Mene su tada, bez vlastite krivnje, uvukli u sasvim stvaran progon hrvatskih književnica i autorica Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Rade Iveković, Jelene Lovrić i Vesne Kesić.

Je li taj skandal imao utjecaja na pripreme tada skora održavanja Svjetskoga kongresa PEN–a u Dubrovniku? Dobro je poznato koliko su to bila teška vremena za našu zemlju.

— S jedne strane on je naše pripreme u dijelu inozemnih PEN–klubova onemogućavao, ali s druge strane pomagao je da se neke stvari mogu pokriti i domaćim novcem, što inače nismo bili planirali.

Konac 1992. i početak 1993. obilježio je taj skandal proizveden u »Globusu«, koji je ubrzo poprimio velike razmjere i gotovo spriječio održavanje Svjetskoga kongresa PEN–a u Dubrovniku u travnju 1993. Mi smo ipak, a kad kažem mi mislim najprije na Željku Čorak, na Tonka Maroevića, na Veru Čičin Šain, na Vladu Gotovca i na Aleksandra Flakera, ostvarili taj pothvat i brodom od Venecije, preko Hvara do Dubrovnika i natrag, plovili tjedan dana s oko 450 književnika. Što se sve to događalo dok su navodni vitezovi klali po Ahmićima, a drugi vitezovi pljačkali sirotinji novac po Zagrebu nije valjda slučajno. Kongres smo organizirali prije svega da bismo od protuha sačuvali obraz građanske Hrvatske, popljuvani obraz zemlje u kojoj više nije problem bio u tome da li je ona skrenula desno ili lijevo, kako se olako htjelo sugerirati, nego joj je problem u tom trenutku bio, a tako je i danas, u tome što je ona tonula sve dublje i dublje.

To je, čini se, bio jedan od naših većih problema…

— Problem Hrvatske u trenutku kad smo pokretali »Vijenac«, jednako kao i sada, nije u geometrijskom smislu nikad bio horizontalan nego vertikalan, dakle bio je problem propasti, a ne skretanja. Dakle, problem dubinski i teško rješiv. Mi smo »Vijenac« pokretali sa sviješću da to činimo u zemlji koja je ugrožena od svojih vlastitih zaljubljenika. Onih koji su je davili kao što je Othelo zadavio Desdemonu zbog ljubavi. Hrvatska, kojoj smo namijenili »Vijenac« potkraj 1993, s jedne se strane počela buditi sa stravičnom sviješću da je njezinu pobijenu mladost okrala hrpa moralnih bijednika. Hrvatskoj u trenutku dok pokrećemo »Vijenac« vanjsku politiku vode značajevi poput onoga posve slinava Mate Granića, kulturu gospođa dr. Vesna Girardi–Jurkić, čija inteligencija i stručnost nisu nikada bile u razmjeru s političkom nepismenošću.

Današnji »Vijenac«, jasno, drukčije su novine od onih koje ste svojedobno zamislili i uređivali. Kako ih danas ocjenjujete? Promijenile su se, dakako, mnoge okolnosti: različite su društvene, političke pa i kulturne prilike. A ni ljudi nisu isti… Je li sada, prema vašem sudu, situacija bolja, lakša ili…

— Ne bih ocjenjivao današnji »Vijenac«. Nisam zapazio da su današnji urednici ikada javno nešto suvislo rekli o onom prvom mom »Vijencu«, o onom drugom Maruninu ili trećem »Vijencu« Andreje Zlatar pa dakle nemam ni ja potrebe procjenjivati. Danas je »Vijenac« solidna informativna publikacija, s mnoštvom suradnika, jer je u Hrvatskoj jedna od borbi u kojoj smo uspjeli bila borba protiv straha, »Vijenac« je prepun informacija, sadržaj mu nikad nije upitan, a forma naravno nije uopće promijenjena. Još je struktura jednaka onoj što smo je moj prijatelj Mario Bošnjak, divan i strpljiv čovjek, i ja osmislili prije petnaest godina. Još na prvoj stranici stoji da »za ‘Vijenac’ pišu i govore«, još su »Vijenac« novine za sveto trojstvo književnosti, umjetnosti i znanosti i još je na tim stranicama previše teksta, mnogo više nego što čitatelji mogu pročitati. Nije to ni čudno kad je »Vijenac« od prvoga broja bio prije svega tautološki časopis. To mu je najveća prednost, ali i velika slabost.

Ipak ni jedan broj nema više tekstova i više slovčanih znakova od vašega prvog broja?

— Slagali smo taj prvi broj, kako je Mario Bošnjak to rekao, kao kiseli kupus u kacu. Taj se prvi broj danas teško čita, slova su premalena, materijala je za tri broja. A sve je to bilo samo zato što smo htjeli pokazati da nismo sami, da smo brojni i da smo doista odlučili napraviti novine koje neće trajati tek nekoliko mjeseci. Uostalom obvezivalo nas je časno ime koje je, da ne ostane nespomenuto, ovim novinama dao akademik Mirko Tomasović na jednom od sastanaka koji su prethodili izlasku prvog broja. Pojedinačno, današnji je »Vijenac« kvalitetan orkestar, ali glazba baš i nije iznimna. U ovakvim novinama uvijek trebamo, pored osobne izvrsnosti, izvrsnost ustanova. »Vijenac« je bio i ostao institucija, ali nedostaje mu nešto više stava, nešto više kritičnosti prema društvu u kojem nastaje. Intervjui s ministrima, potpredsjednicima vlade, državnim tajnicima ne pripadaju na ove stranice.

A moram reći da sam ih viđao na ovim stranicama. Ljudi iz politike tu ne pripadaju, a to što oni odobravaju neki novac još ne znači da ima i jedan razlog da oni postanu dio kulturnjačkog establishmenta. Dosta je što su u »Globusu« i »Nacionalu« ukrali status zvijezdama! U »Vijencu« o kulturnoj politici smiju govoriti samo oni koji ne vladaju ni vojskom ni policijom. To je pravilo koje treba poštovati. A da li je danas lakše uređivati »Vijenac« nego prije petnaest godina, to ne bih znao, jer nikad ne mislim u kategorijama lako–teško. Želio bih, kad me već pitate o današnjem »Vijencu«, da se na njegovim stranicama češće izvode na vidjelo ključna pitanja našeg vremena. Volio bih da ih se ne izbjegava.

Dugi niz godina bili ste na čelu Hrvatskoga centra PEN–a i u tom je razdoblju održan niz važnih događaja pa i onih koji su, kao što smo spomenuli, izazvali i afere. Uz Kongres u Dubrovniku i sporni Prag, izdvojimo još samo Mediteransku konferenciju u Splitu, ali sve to pratilo je i bogato i raznovrsno nakladništvo, časopis… Danas, nasuprot tomu, kao da PEN–a gotovo i nema. Što je tomu uzrok? Jesu li se i u tom slučaju promijenila vremena ili ljudi?

— Ne znam da li PEN–a danas ima ili nema. Vode ga moje drage kolege, vremena su se promijenila pa je i čujnost nešto drukčija. Ipak, umjesto odgovora na vaše cijelo pitanje, moram samo kratko nešto reći o tom, kako kažete, spornom Pragu. Pa, molim vas, tko su ti koji još govore da je Prag sporan, da je tamo počinjena neka izdaja. Uostalom ti naši kritičari, onih 28 književnika koji su se potpisali pod sramotnu peticiju protiv Praške rezolucije i njezinih aktera, rado su i u drugim prilikama urlali: »Izdaja, izdaja«. A na Kongres svjetskoga PEN–a, kojemu su predsjedavali, pored Havela, ljudi poput Gotovca ili Stranskog, da dalje ne nabrajam, izlila je, svoj tko zna gdje isfrustriran nacionalni ponos, hrpa politički nepismenih ljudi, koja nije razumjela da je već 1994. došao trenutak da se, u okviru međunarodne organizacije kakav je PEN, a koji je dio UNESCO–ove institucijske strukture, dakle da se na jednom tako važnom mjestu donese dokument kojim i Srbija, koja je tada u ratu s Hrvatskom, javno prihvaća činjenicu svojih međunarodno priznatih granica, koje sama nije priznavala nigdje i nikad osim tom prigodom u Pragu, i da se, kao i politički naprednija Hrvatska, okrene teškim pitanjima svojih manjina. Eto, to je bilo sve što smo mi, koji smo predložili rezoluciju u Pragu, željeli poručiti svojoj, ali i svakoj drugoj državi u našoj široj regiji. Uostalom, taj je dokument donesen u trenutku dok je odmetnuti dio srpskoga naroda u Hrvatskoj, manjina tog naroda, bila naoružana i pokušavala živjeti u svom samoproglašenom rezervatu. Previše je rečenica izrečeno o tom praškom događaju na kojemu je sudjelovalo dvadeset hrvatskih pisaca, događaja koji je samo pokazao da je raskol između hrvatskih pisaca stvar koju su neki željeli. I dobili su je, samo baš i nisu morali pritom izvrijeđati desetke časnih ljudi i prijetiti im tamnicama i progonstvom.

Nakon svega toga uslijedile su za vas i druge neprilike. Je li trebalo otići čak na drugi kontinent da biste prevladali raskid s vašim matičnim Filozofskim fakultetom u Zagrebu?

— Nisam ja nikad nikamo otišao. Mislim da je, dok je dekan te časne ustanove bio Stipe Botica, taj Fakultet napustio sama sebe i ja ga, kad sam ga došao tražiti, nisam više znao pronaći. Našao sam da tamo predsjedava čovjek koji je upravo dan prije našega susreta usred ugledne Matičine publikacije napisao i potpisao kako su za vrijeme Krbavske bitke Turci doživjeli poraz nad Hrvatima, dakle našao sam tamo jedno veliko ništa i kad mi je to ništa, pred mojim studentima, još reklo da ja tamo, na svoj fakultet, ne pripadam, tada nisam vidio razloga ni da se žalim nekom sudu, ni da ne prihvatim ono što je taj čovjek, nakon više od dvadeset godina moga vjerna služenja studentima, nazvao otkazom.

Danas imam svoju drugu Alma Mater, i ona je na novom Filozofskom fakultetu Splitskoga sveučilišta, gdje već nekoliko godina predajem hrvatsku književnost na Odsjeku za kroatistiku, a ponekad i predmete iz talijansko–hrvatske komparativistike.

Ali, vi već šest godina predajete i na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale u New Havenu...

— Da, predajem, što i nije ništa neuobičajeno.

Na mnogim sveučilištima profesori putuju ili drže nastavu na nekoliko fakulteta u istom trenutku. Ali, ja u ovom trenutku, kako bi se reklo na mom Hvaru, skupljam tunju i vraćam se. Jasno, ne zato što će nevera, nego samo zato da bih se do kraja i s punom energijom mogao posvetiti matičnom fakultetu u Splitu. I ne samo u Splitu, nego da bih se mogao posvetiti povezivanju tog fakulteta s programima doktorskog i diplomskog studija koje kanim razviti oko Mediteranskog instituta Grga Novak na Hvaru pa i drugdje u Dalmaciji.

Lijepo je čuti da se vraćate. Posao koji planirate, a koji sigurno, poznavajući vas, neće biti jedini, zaokupit će vas cijelo sljedeće desetljeće. Ali, ipak, uz te nove planove, recite nam kakva je vizura Hrvatske iz Amerike?

— Moj sada već devetogodišnji boravak u Sjedinjenim Državama i šestogodišnji rad na Sveučilištu Yale približava se kraju. Prošloga ljeta imali smo na Hvaru vrlo uspjelu ljetnu školu na kojoj je sudjelovalo dvadeset jelskih studenata, gdje se pojavio i ženski kor toga sveučilišta. Rezultati Yale Summer School in Hvar 2006 toliko su vidljivi da se ove godine broj studenata koji na Yaleu pohađaju moju nastavu o književnosti, kulturi i filmu južnih Slavena povećao za više od petsto posto pa sam prisiljen studente odgovarati od prijave, jer nemaju mjesta u učionici, niti nam sveučilišna administracija dopušta tako velike seminare.

Pa iako ugovor s Yaleom imam do 2011, odlučio sam godine koje su preda mnom intenzivnije provesti u Dalmaciji i na Splitskom sveučilištu. Oko tamošnjega filozofskog fakulteta bio sam, naime, angažiran još i dok ga nije bilo pa sam radio na stvaranju njegovih prvih dokumenata i programa potkraj devedesetih kad je tamo rektor bio povjesničar umjetnosti Ivo Babić. Sada se konačno vraćam na Hvar, u svoju Križnu luku i na naš obiteljski posjed u selu Brusje, gdje ima stotinjak divnih suseljana, nešto koza, tovara, mnogo lavande i ružmarina te mojih petnaest tisuća knjiga i prilično bogat arhiv. S moga radnog stola u istom su kadru Šolta i Brač i Vis, splitska noćna svjetla i Trogir, a u daljini bi se, da imam jaki teleskop i da zemlja nije okrugla, vidjela čak i Venecija. Nedostaje mi samo pogled na moj Dubrovnik, ali i on će, kad se vratim u zavičaj, biti bliži, kao i Boka, o kojoj upravo spremam knjigu, srodnu onima koje sam već objavio o Dubrovniku i Hvaru. Nisam nikad odlazio iz Hrvatske da odem. Odlazio sam da bih imao užitak povratka, a tog se užitka nikad nisam odricao.

Što danas mislite, s obzirom na stečeno iskustvo, imaju li smisla veliki projekti iz jedne ruke kakva je vaša Povijest hrvatske književnosti? Čini se, ipak, da to u svijetu rade cijeli timovi stručnjaka. Jer danas gotovo da i nije moguće sve znati i pratiti i bez obzira na to što su mnoge informacije mnogo dostupnije.

— Ne bih se složio s tim da knjigu koja pripovijeda o prošlosti neke književnosti i njezinih aktera trebaju i mogu raditi samo timovi stručnjaka. Kod nas, gdje postoji zasićenost sveučilišnog i akademskog diskursa, koji je odavno sam sebi dovoljnim, kolektivi stručnjaka još bi više ubili živost književnoga života.

Jasno, prošla su vremena u kojima je povjesničar književnosti svoje djelo na bijelom konju prinosio vladaru kao dar svih njegovih podanika. Konačno se valjda shvatilo da povijest nacionalne književnosti nije nikakav sveti zadatak za koji se podobnost stječe izvanknjiževnim zaslugama.

Sve moje povijesti, kao i ona još nezavršena u tri sveska, koju je između 1996. i 1999. objavljivao Antibarbarus, i ona koju je u jednom svesku 1993. tiskao Golden Marketing, a »Slobodna Dalmacija« u četiri, godinu poslije, nisu za mene završeni projekti. Dapače! Oni su tek otvoreni, oni su svojevrstan work in progress.

Četvrti svezak moje velike Povijesti pred posljednjom je redakturom, a onda će biti logično da iziđe i ta velika Povijest u predviđenih šest knjiga, jer su one najnovije već manje–više završene pa joj sada nedostaje samo ta poveznica. Uostalom, nisam baš od onih koji misle da je hrvatskoj književnosti najstariji tekst upravo Bašćanska ploča. Zajedno s umnim i pronicavim pokojnim Petrom Brečićem duboko vjerujem da je ta ploča naš posljednji tekst, a onaj prvi, isto sam tako uvjeren, nije uopće napisan. Ja, znate, ne mogu pisati povijest za vječnost kao moji kolege Krešimir Nemec ili Miroslav Šicel, ne mogu takve knjige pisati prepun opreza i straha da se baš nikom ne zamjerim, pa čak ni predrasudama.

Nerijetko se čuje mišljenje da ste tim svojim izdanjima zapravo uvelike pomogli da mnogi domaći pisci postanu zanimljivo štivo najširoj publici i da je od tada uvelike poraslo zanimanje za domaću literaturu. Ta vaša zasluga nije mala... ali je očigledno bila lakše izvediva s drugog kontinenta…

— Čuo sam da se tako govori, a čak sam nešto o tome i pročitao. Ali mislim da su to pretjerivanja. Samo sam ubrzao proces da se u jednoj knjizi, pa onda i u jednoj prosudbi i u istom retoričkom okružju, nađu Baretić i Marulić, Jergović i Aralica, Krleža i Simo Mraović, Matoš i Jagna Pogačnik, Ljudevit Gaj i Milana Vuković... e sad, što su ti srazovi nekom bili odiozni, nekomu nepodnošljivi,

a nekom više nego potrebni... ja svima njima ne mogu pomoći, niti želim. Ti su srazovi realnost književnoga života, a što se tiče neke interkontinentalnosti mojih Povijesti, mislim da to baš ne drži vodu. Volim pisati daleko od domovine i ondje završavati rukopise i to samo zato jer kad sam u Hrvatskoj dekoncentriraju me stotine stvari koje vam negdje u daljini jasno nisu teret.

Inače, koliko naši povjesničari nisu spremni riskirati, vidi se iz dvaju primjera koje ću ispričati. Kad je izišla moja Povijest hrvatske književnosti u Golden Marketingu 2003, doživjela je niz pohvala, ali i vrlo oštrih kritika. Neki nabrušeni kritičar zamjerio mi je što sam u Povijesti rekao da je barunica Castelli zgazila onu sirotu ženu kočijom, a to je zapravo bio automobil. Ja sam se pokunjio na toliko neznanje o prometalima i bio sam pokunjen sve dok mi prije neki dan nije došla u ruke knjiga koju je taj kritičar napisao sa skupinom autora i tamo, isto kao i kod mene u Povijesti, stoji da je siroticu zgazila kočija! Čini se da bi bilo najbolje da zamolimo Velimira Viskovića da tu stvar službeno promijeni pa da više ne bude problema da li je riječ o kočiji ili automobilu. Ili drugi primjer: iz razorne kritike čovjeka koji je inače član svih komisija i žirija, svih redakcija i odbora za odlikovanja. Taj mi je, između ostaloga, oštro zamjerio što se usuđujem ljeta Gospodnjega 2003. spomenuti nekoga nikom poznata, osim meni jasno, Renata Baretića i to sve u tako prevažnoj knjizi kad je taj anonimni Baretić objavio samo neki knjižuljak s pjesmicama. I meni je bilo neugodno zbog Baretića, jer znam da je čovjek dobar pisac, znam da sprema roman, znam da je već objavio odlične proze. Meni neugodno... kad eto ti: Baretić samo koji mjesec poslije objavi roman Osmi povjerenik. E, sad se onaj moj kritičar, koji je u svim žirijima i komisijama, razmahao. Da je dodjeljivao Nobelovu nagradu, ne bi Elfride Jelinek nikako došla na red. Bio bi je dodijelio Baretiću. Bio je taj tipični hrvatski književni muž u svih osam žirija koji su Baretiću dodijelili najviše nagrade...! I. Ništa. Stvar je, naime, jednostavna jer između mene i toga gospodina iz svih komisija razlika je samo u tome što se ja ne bojim vlastite intuicije, što se ne bojim pogriješiti, ali se ne bojim ni predvidjeti.

Sada je posve sigurno, i to je dobro, da ćete veliku Povijest ipak dovršiti, jer starija vam je književnost u malom prstu, dokazali ste da ste pročitali i noviju, a i tekuću produkciju s osobitim zadovoljstvom i intuicijom pratite.

Kako uza sve te obveze stignete još raditi i na novom projektu personalne enciklopedije o Marinu Držiću u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža? Koliko će dugo taj rad trajati i tko su vam suradnici?

— Kad se proslavljala Gundulićeva obljetnica 1989, Držiću smo u Dubrovniku darovali Dom. Sada, kad bude proslavio petstoti rođendan dobit će svoju enciklopediju, recimo leksikon, projekt sličan onomu koji je porodio Krležinu enciklopediju. Leksikon o Marinu Držiću veliki je projekt i meni je drago da je Matičin potpredsjednik Vlaho Bogišić i ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža spremno pomogao da krenemo u taj pothvat. Mislim da je suradnički krug koji smo okupili vrlo širok pa vjerujem da ćemo stvoriti vrlo neobičnu, ponešto iskošenu knjigu, ne samo o Držićevim djelima nego i o vremenu u kojem je živio. Inače, to je knjiga na kojoj lavovski dio posla odrađuju dva izvrsna mlađa stručnjaka za stariju hrvatsku književnost, a to su Milovan Tatarin s Osječkoga i Leo Rafolt sa Zagrebačkoga sveučilišta. Danas je u Hrvatskoj sazrio naraštaj koji je bolji i brojniji od svih prethodnih kad je riječ o našoj starijoj književnosti. Taj naraštaj tek očekuje uspješne žetve, a nama nešto starijima to je zadovoljština, jer možemo reći da smo baštinsku energiju oslobodili u pravom smjeru.

Eto, na kraju, nije moguće zaobići pitanje vezano uz kazalište, kojim se očigledno rado bavite. Netom je objavljena važna knjiga o hrvatskim tragedijama 16. stoljeća što ste je priredili za Matičinu ediciju Stoljeća hrvatske književnosti.

— Da, nakon duga, preduga čekanja, jer je rukopis bio priređen još 1995, tiskane su Tragedije 16. stoljeća, a s uredništvom Stoljeća hrvatske književnosti imam ugovore za još šest knjiga, od kojih djela Marina Držića već 2008. izlaze u dvije knjige, a slijedit će knjiga posvećena tragikomedijama 17. i 18 stoljeća, zatim, u tri sveska, i hrvatske komedije istoga vremena. Dakle, bit će posla za čitav jedan institut.

Dovršili ste netom i knjigu o Slavenima u renesansi…

— Taj veliki rukopis, na kojemu sam četiri godine radio u bogatim zbirkama knjižnice na Yaleu, upravo završavam. To je makroskopski pogled na cjelokupnu književnu produkciju slavenskih naroda u doba renesanse. Jedna, ako sam dobro osjetio, svjetskoj slavistici jako potrebna monografija, ali našim znanjima o renesansnoj hrvatskoj književnosti nužna vizura, koja neće naše pisce uspoređivati samo s Talijanima ili Francuzima, Nijemcima ili Španjolcima, nego i sa Slavenima, posebno s Poljacima i Česima, Ukrajincima, Slovacima i Slovencima... Europa nije samo germansko–romanski Abendland, u koji smo mi nekako slučajno prikrpljeni. Europa ima i svoju treću važnu komponentu, istočnoeuropsku, u koju su Hrvati uronjeni i jezikom, ali i dijelom identiteta. Inače, ta knjiga o Slavenima u renesansi dio je velikoga projekta koji mi je upravo ovih dana odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, a uz pomoć kojega ću u krilu Filozofskog fakulteta u Splitu pokušati položiti temelje budućeg Odsjeka za komparativnu književnost, o čemu vrlo ozbiljno razmišljamo.

Splitski filozofski fakultet pred našim očima svakim danom sve više raste pa će uskoro imati više studenata iz kontinentalne Hrvatske nego što danas mladih Dalmatinaca ili Dalmatinki odlazi na Filozofski fakultet u Zagreb.

Čovjek se mora diviti vašoj radnoj energiji i entuzijazmu s kojim svoj posao radite. Ali,

s obzirom na vaše dosadašnje iskustvo u domovini i u inozemstvu, vrijedi li se, zbog toga sna, vratiti u Hrvatsku?

— Ne samo vratiti nego, ovaj put, zauvijek i ostati.

A što se tiče sna, mislim da je gospodarsko i kulturno jačanje Dalmacije u odnosu prema svim ostalim hrvatskim regijama sve samo ne san.

Trebat će ondje samo probuditi neke uspavane energije.

Toliko je još pitanja ostalo…

— Bit će, nadam se, još prilike za to.


Razgovarala Ivana Mandić Hekman

Vijenac 337

337 - 1. veljače 2007. | Arhiva

Klikni za povratak