Vijenac 336

Film

Retrospektiva, Lordan Zafranović, 18 – 23. prosinca 2006.

Zafranović – između timinga i kairosa

Uobičajeno nazivan kontroverznim, Zafranović je bio i ostao modernističkim autorom, čiju su kontroverzu ispredale tek nes(p)retne povijesne okolnosti

Retrospektiva, Lordan Zafranović, 18 – 23. prosinca 2006.

Zafranović – između timinga i kairosa

Uobičajeno nazivan kontroverznim, Zafranović je bio i ostao modernističkim autorom, čiju su kontroverzu ispredale tek nes(p)retne povijesne okolnosti

Lordan Zafranović dobio je priliku filmskom općinstvu pokazati svu svoju umjetnost. Tuškanac je prohladnih predblagdanskih dana nudio toplinu filmskog Mediterana. Uobičajeno nazivan kontroverznim, Zafranović je bio i ostao modernističkim autorom, čiju su kontroverzu ispredale tek nes(p)retne povijesne okolnosti. I to najčešće stoga jer se seks i ljevičarstvo na ovim prostorima, antemurale Christianitatis, anatemiziraju samima po sebi. Neovisni i samostalni hrvatski film devedesetih naprosto je morao imati disidenta. Zafranović je bio idealan lik za tu ulogu. Njegov Zalazak stoljeća (Testament L. Z.) sredinom devedesetih slovio je za – doslovce! – neviđeno remek–, odnosno nedjelo, ovisno s koje se ideološke bande gledalo!

Danas, gotovo desetljeće i pol nakon kontroverzi vezanih uz Testament, mogli smo mirno i bez gužve sagledati sav autorov opus. U petnaest programa, a u povodu 45 godina od nastanka prvog amaterskog filma, Nedjelja iz 1961, prikazano je 99 posto svega snimljenog Zafranovićeva materijala. Bez suvišne zapjenjenosti, Lo–Lo (kako ga odmilja zove Tom Gotovac) otvara se kao modernistički autor, kako u vrhovima tako i u umjetničkim posrtanjima.

Ponovno odgledan igranofilmski opus preustrojio je i moje prijašnje valorizacije.

U ratnoj trilogiji najvažnijom mi se sada čine Okupacija u 26 slika (1978), kritičarski su precijenjena Večernja zvona (1986), dok je konačno potvrđena slabost filma Pad Italije (1981). Posljednje spomenuto ostvarenje, raskolom između visokih pretenzija i niskih dometa, prilogom je tezi o Zafranovićevoj izrazitoj narativnoj nekompetenciji. Nešto razrađenija karakterologija, pak, u Večernjim zvonima ne izdržava test vremena, ponajprije zbog slabe mogućnosti uživljavanja u naslovni lik. Šerbedžija ne utjelovljuje empatički filmski karakter, kakvim su ga vjerojatno zamislili autor i Mirko Kovač.

Okupacija je, s druge strane, s protekom vremena samo dobila. Njezin vizualni filmski identitet jednostavno je ingeniozan. Etida sunca, mora... mraka, zemlje... Besprijekorno strukturno posložena, filmska priča plijeni univerzalnošću poruka o nemirenju sa zlom, u bilo kojem se obliku ono očitavalo. Bilo ono hegelovsko radikalno zlo, ili banalnost zla, kojom se bavi Hannah Arendt. Uopće nije važno da li su događaji u filmu autentični ili ne! Zafranovićev umjetnički prikaz ustaškog nasilja tek bi trebao postati otponcem buđenja humanosti u gledatelju, bez obzira kojem etnicitetu taj nominalno pripadao. Okupacija u 26 slika izdržala je test vremena i stožerom je cjelokupna autorova djela.

Isto se, pak, nikako ne bi moglo reći za najveći dio igranofilmskog opusa. Dok se filmu Nedjelja (1969), dugometražnom prvencu, ne može zamjeriti stanovita mladenačka, modernistička ekstravagancija kao svrha samoj sebi, erotsko–metafizički filmovi poput Ujed anđela (1983) te nadasve Lacrimosa – Osveta je moja (1995) ne opravdavaju autorske pretenzije. Posljednji, doduše, uvodi zanimljiv navještaj digitalnoga nadzora nad životom, poslije iskorišten u Lyncha u Lost Highway i u Hanekeovu Cachéu! Nerazmjer između samozadovoljnog »umjetničarenja« i stvarnih kreativnih dosega bolno je uočljiv u Mukama po Mati (1975) te u nesuvisloj cjelini triju filmova, nazvanoj Kronika jednog zločina (1973).

Autorov je dokumentarizam uvijek svjesno priređen, uz pomno odabran materijal.

Paradigmatski je primjer istoga ostvarenje iz KK Split Ljudi / U Prolazu (1967), gdje bizarnost i grotesknost odabranih protagonista priziva strukturni eksperiment. Taj je, nedvojbeno, ponajbolje ostvaren u kratkometražnom remek–djelu, Poslije podne / Puška (1967). Zafranovićev Vergilije s ove retrospektive, Tom Gotovac, kao lik ubija i mrcvari pticu, iskazujući svu iracionalnost zla, zaslijepljen vrućinom u dokolici besmisla. Kadrovi koji uokviruju cjelinu, pokazuju autorovu sklonost strukturalističkom očuđivanju ambijenta: linije i geometrijski oblici čine ga gotovo irealnim, dodatno naglašujući zlokobnost kolovoške splitske sieste. Ako su Okupacija i Puška, respective, vrhovi Zafranovićeva igranog i eksperimentalnog filma, Krv i pepeo Jasenovca (1985) to ostaje za temeljni rod – dokumentarac. Iskonski dokument o ustaškom logoru smrti ne zaostaje mnogo za vrhunskim Resnaisovim poetskim ostvarenjem Noć i magla (Nuit et Bruillard, 1955). Poslije, već spomenuti Testament, zbog umjetnikove neumjerene sebemistifikacije, ne polučuje dojam ni blizu Jasenovcu. Neskriveni titoist, Zafranović je sugestivan i zanimljiv u kolažnim filmovima. Takvi su, primjerice, markerovski fotofilm ZAVNOH (1973) i osobna posveta Zagreb živi s Titom (1980).

Začuđujuće slabo posjećena retrospektiva imala je loš timing, ali se za istinske filmofile ipak dogodio kairos.


Marijan Krivak

Vijenac 336

336 - 18. siječnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak