Vijenac 331

Kazalište

HKD TEATAR RIJEKA: TENNESSEE WILLIAMS, MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU, RED. LARY ZAPPIA

(Pre)veliki Williams

Redatelj Lary Zappia dramu okuplja oko nasljedstva bogatoga patera familiasa na samrti, slijedi trag novca, pa će iz dramskih osoba probiti njihove prave (vučje) naravi i poremećeni odnosi. Ipak, taj se redateljev izbor pokazao odveć uskim

HKD TEATAR RIJEKA: TENNESSEE WILLIAMS, MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU, RED. LARY ZAPPIA

(Pre)veliki Williams

Redatelj Lary Zappia dramu okuplja oko nasljedstva bogatoga patera familiasa na samrti, slijedi trag novca, pa će iz dramskih osoba probiti njihove prave (vučje) naravi i poremećeni odnosi. Ipak, taj se redateljev izbor pokazao odveć uskim

U proteklih pedeset i jednu godinu, od kada je praizvedena na njujorškoj pozornici Morosco Theatrea u režiji Elije Kazana, Mačka na vrućem limenom krovu Tennesseeja Williamsa izazvala je bezbrojne duboke interpretacije, koje su nudile čitav snop ključeva tumačenja drame o vrućem, južnjačkom svijetu disfunkcionalne obitelji Pollitt. Dakle, je li temeljni problem Mačke Brickova homoseksualnost, kudi li Williams krute patrijarhalne južnjačke obiteljske odnose; raskrinkava li on svojim, kako kažu, gotičkim dramskim pismom — ljudsku narav, kojom iznad svega vlada pohlepa za materijalnim; što će sve učiniti nekonzumirana Maggie, žena Mačka, da bi sebi i svijetu plodnošću potvrdila vlastiti seksualni magnetizam; nije li Williams svojom Mačkom kroz zjenice Big Daddyja zapravo htio izviždati makartijevsko američko društvo i san koji se pedesetih blistavo zrcalio u rascvjetanu smiješku (i na opravi!) majke sretne obitelji?

Uglavnom, sva ta suvišna umna gimnastika, koja pokušava okupiti Mačku oko pitanja homoseksualizma, feminizma, materijalizma, politike (…) rezultira potragom za novim, i opet novim redateljskim okvirima, koji nipošto ne bi smjeli zanemariti činjenicu da Williams nije dramatičar realist, nego da je riječ o geniju magije. Njegova drama nastaje unutar guste mreže autentičnih i invalidnih emocija koje vežu dramske likove, a ne zbog drukčijeg seksualnoga usmjerenja ili možda podjele obiteljske imovine. I dok je Richard Brooks potkraj pedesetih u svijet poslao holivudsko viđenje Mačke s naglaskom na frojdovskoj patologiji dramskih likova najizraženijoj u Brickovoj (Paul Newman) ambivalentnoj seksualnosti, washingtonski je D. C.’ S. Arena Stage prije osam sezona dramske osobe Mačke iščitao preko antike, predstavivši ih kao ikone s Olimpa (Big Daddy kao Zeus, Brick miljenik bogova, Maggie kao Atena). U riječkome HKD Teatru obitelj Pollitt premijerno se predstavila 17. studenoga u kontekstu našega grabežljiva vremena, kao svojevrsna inačica Nušićeve Ožalošćene porodice. Redatelj Lary Zappia u jednoipolsatnoj predstavi Mačka na vrućem limenom krovu dramu okuplja oko nasljedstva bogatoga patera familiasa na samrti. Ili, kao što bi detektivska logika rekla, slijedi trag novca, pa će iz dramskih osoba probiti njihove prave (vučje) naravi i poremećeni odnosi. Ipak, taj se redateljev izbor pokazao odveć uskim: s jedne strane, nisu postignuta virtuozna bubrenja dramskih situacija, a s druge — predstava nije dokazala da se Williamsova jednostavna fabula može banalizirati na razinu sapunice. To je razlog što glumački ansambl, iako u svakoj pojedinoj ulozi korektno oblikovan, nije zaživio u zajedničkoj igri: papirnata strast između Maggie (Eleonora Surian) i Bricka (Damir Orlić); primitivna pohlepa, temeljna spona odnosa Goopera (Denis Brižić) i Mae (Andrea Blagojević) bila je posve nemotivirana; dok je valjda sam po sebi trebao biti razumljiv plošan, sadističan odnos Djeda (Nenad Šegvić) prema Baki (Edita Karađole). Oduzevši Big Daddyju Nenada Šegvića mogućnost da iskaže razlog za svoje favoriziranje sina Bricka, redatelj Zappia svodi ga na bedastu, zločestu i mušičavu personu, dok je Williamsov Pollitt znatno složenija, inteligentnija i intuitivnija osobnost.

Dakle, ako se već trebao slijediti trag novca, onda ga je u neriješenu slučaju Mačke na vrućem limenom krovu trebalo slijediti od materijalnoga emotivnom. To znači da je od činjenice diobe velikoga nasljedstva trebalo krenuti u istragu prema podjeli u srcu, prema emociji, gdje ujedno uvijek leži odgonetka Williamsova dramskoga genija. Za razliku od Zappijine redukcije, scenografski minimalizam Ljerke Hribar, kao i izvrsni kostimi Danice Dedijer, a napose glazba Duška Rapoteca te svjetlo Denija Šesnića, bili su elementi koji su predstavu oplemenili nasušnom dimenzijom kazališne magije.


Dubravka Lampalov

Vijenac 331

331 - 23. studenoga 2006. | Arhiva

Klikni za povratak