Vijenac 331

Kazalište

HNK u Varaždinu, scena u dvorcu Trakošćan: Damir Zlatar Frey, Krv i košute, red. Damir Zlatar Frey

Let bisera

Gluma je prostor gdje teatralna stilizacija sadržaja i Freyeva zamisao totalnoga teatra stječu sustavnom postupnošću svoju pravu krv i meso. To nije samo veliki doseg varaždinskoga kazališta nego povratak povjerenja u glumački izražaj hrvatskog kazališta, gdje je djelotvornost glumca dospjela na sam rub interesa

HNK u Varaždinu, scena u dvorcu Trakošćan: Damir Zlatar Frey, Krv i košute, red. Damir Zlatar Frey

Let bisera

Gluma je prostor gdje teatralna stilizacija sadržaja i Freyeva zamisao totalnoga teatra stječu sustavnom postupnošću svoju pravu krv i meso. To nije samo veliki doseg varaždinskoga kazališta nego povratak povjerenja u glumački izražaj hrvatskog kazališta, gdje je djelotvornost glumca dospjela na sam rub interesa

Već pogledom izdaleka na Trakošćan zasnovano kazališno Mjesto određivat će se spiralnim kruženjem i uzdizanjem gledalaca prema užem igraćem prostoru u dvorcu. Spirale tordiranih stupova raskošna historicističkog ambijenta prvo je što će gledaoci u njemu zapaziti kao artificijelnost teatralnoga, gdje se napušta svaka sličnost s vanjskom, neteatralnom zbiljom. Nasuprot toj ambijentalnoj stilizaciji kretanja, dramske osobe, Sofija i Lujza, ubačene su u scenski prostor žestinom svađe i grubostima tučnjave: sprema se još jedan nastup pjevačice Sofije u ulozi Toske sinkroniziran sa snimkom gdje pjeva Maria Callas. U njemu ona tobože hoće provjeriti vraća li joj se izgubljeni glas, a u tome joj pomaže povjerenica Lujza. Ona zapravo zna da je glas odavno izgubljen, a ljubavnik Rajmond mrtav, kao što je mrtvo Rajmondovo dijete što ga je nosila Sofijina sestra Ester, ali se ritual provjere uvijek iznova ponavlja. To je osnovna teatralna razina predstave zrcaljenja Sofije u Toski, zaključene samoubojstvom Sofije, koja će se pod Esterinim pritiskom baciti s balkona. U tu razinu uključuje se borba između Sofije i Ester oko ljubavnika Rajmonda, ubijena i pokopana u lonac za cvijeće, zbog čega se prema biljci odnose kao prema poluživu sadržaju. U tom zapletu gledaoci su više nego igdje potrebni da bi bili uvučeni u odnos indiskrecije: oni postaju ženeovska zrcala protagonistima upravo u onoj mjeri u kojoj ih dramske osobe svojim ekshibicionizmom traže. To je vidljivo već od prvoga prizora, koji redatelj postupno koreografira i kostimira velikim opernim gestama Sofije i zganarelovskim karikiranjima Lujze pa do osvetničkog raspleta što ga ostvaruje Ester.

Od sama početka osjeća se dimenzija Freyova užitka u izgrađivanju Gesammtkunstwerka mnogobrojnim teatralnim sastavnicama, u koji je kao raskoš konkretnog uključeno čak namjerno grebanje iglom po ploči Toske. Frey je uz pomoć grandiozne inscenacije Trakošćana ostvario ženeovsku ili desadeovsku zatvorenost Mjesta poticajna za sve iskorake iz normalnog pa i za kanibalizam (što je moguća asocijacija na Rajmondovo iščeznuće). Zamjerna Freyeva sposobnost u dramatičara u zapletu i raspletu Krvi i košuta gotovo da zaostaje za psihoanalitički razrađenom redateljskom interpretacijom dramskih likova. Interpretacija Mirjane Sinožić u ulozi Sofije ključna je za shvaćanje frajevske teatralnosti. Uloga Mirjane Sinožić demonstrira podvojenost osobe na jednu koja se prepušta emociji i onu drugu koja je u tom prepuštanju promatra, što se ostvaruje čak u svojevrsnu fluktuirajućem izražaju lica kroz koji probija podsvijest. Takva interpretacija svakako isključuje melodramsku jednodušnost i neku tipičnost izražaja. Sunčana Zelenika Konjević interpretira Lujzu na tipološki oprečan način. Tragedskoj gesti Sofije Lujza se suprotstavlja izazovnom klaunerijom, koja djeluje i kao persifliranje Sofije, sve do časa u kojem Lujza u Sofijinu kostimu začudno ponavlja (ili parodira) njezin samoubilački čin. I napokon Dora Fišter Toš kao Ester, »uglađena hladna dama«, savršeno funkcionira kao hladni pol drame, skamenjene teatralnosti osvetnice, koji je stalan izazov Sofiji sve do njezina impresivno izvedena uklanjanja s pozornice. Gluma je prostor gdje teatralna stilizacija sadržaja i Freyeva zamisao totalnoga teatra stječu sustavnom postupnošću svoju pravu krv i meso. To nije samo veliki doseg varaždinskoga kazališta nego povratak povjerenja u glumački izražaj hrvatskog kazališta, gdje je djelotvornost glumca dospjela na sam rub interesa.


Zvonimir Mrkonjić

Vijenac 331

331 - 23. studenoga 2006. | Arhiva

Klikni za povratak