Vijenac 331

Kazalište

Zagrebačko kazalište mladih: Roger Vitrac, Victor ili djeca na vlasti, red. Haris Pašović

Eklektički krasopis

U zamjenu za scensku poeziju osobita ugođaja, gorak crni humor, za izbrisanu emotivnost i izgubljenu intimu građanskoga salona koji razara sam sebe i oslobađa duh pobune i ljubavi sa slutnjom tragedije, dobili smo eklektički hladan krasopis uz visoko estetiziranu geometrijsku preciznost

Zagrebačko kazalište mladih: Roger Vitrac, Victor ili djeca na vlasti, red. Haris Pašović

Eklektički krasopis

U zamjenu za scensku poeziju osobita ugođaja, gorak crni humor, za izbrisanu emotivnost i izgubljenu intimu građanskoga salona koji razara sam sebe i oslobađa duh pobune i ljubavi sa slutnjom tragedije, dobili smo eklektički hladan krasopis uz visoko estetiziranu geometrijsku preciznost

Nakon dugotrajne odsutnosti iz zagrebačkoga kazališnog publiciteta redatelj Haris Pašović, zapamćen po mladenački nekonvencionalnim kazališnim ostvarenjima viđenim svojedobno u Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu, ove godine dva puta za redom izlazi pred publiku Zagrebačkoga kazališta mladih. Između njegova zahvaljujući gostovanju iz Sarajeva na toj pozornici Shakespeareova Hamleta, koji se zbiva na osmanskom dvoru u rafinirano dočaranoj orijentalnoj ikonografiji, glazbi i pokretu i njegove nove, zagrebačke režije drame Rogera Vitraca Victor ili djeca na vlasti ima nedvojbenih podudarnosti. To je traženje neuobičajenoga kuta gledanja na poznate drame, premještanje radnje u nove vremenske ili prostorne okvire, stilizacija scenskoga pokreta do ruba plesa, odnosno visokoestetizirana dekorativnost prije svega i do te mjere da dominacijom prijeti izvanjskom spektakularnošću zasjeniti temeljne crte drame.

Sa svojom najboljom dramom Victor ili djeca na vlasti (1928), jednim od najboljih kazališnih ostvarenja iz kruga nadrealizma, Roger Vitrac (1899 – 1944) nije imao sreće ni u početku ni danas. Praizvedbu u Teatru Alfreda Jarryja veliki vizionar, reformator, kazališni umjetnik i mislilac, ali isto tako smušen praktičar, Antonin Artaud režirao je tako temeljito neuspješno da će proći dvadeset godina prije nego što se to djelo ponovno uspne na kazališnu pozornicu. U nas je, dakako, to trajalo znatno dulje. Ali zato je otprilike ranih sedamdesetih, potaknuta izvanrednim uspjehom izvedbe beogradskog Ateljea 212, nastala prava pomama za tim djelom, koje se u raznolikim izvedbama ubrzo pojavljuje i u Zagrebu i u Ljubljani, a poslije i u Splitu. U Rimu u Teatro Quirinale dramu Victor ili djeca na vlasti izvodi ugledna kompanija De Lulli kao vrhunski samoironičan salon u kojem je najelegantnija talijanska glumica toga doba Rosella Falk u crno-bijeloj večernjoj opravi blistala ulogom tajanstvene dame Ide Mortemart, koja u društvu stalno ispušta vjetrove i pokušava se zbog toga svima ispričati. Optimizam pamćenja nedvojbeno uvijek čini ljepšim i boljim ono što je bilo od onoga što jest. No i bez obzira na to smiona težnja redatelja Pašovića za stapanjem koliko razorno podrugljiva, toliko onirički poetična teatra Rogera Vitraca, koji već dodiruje svijet apsurda i najavljuje Ionesca s angažiranim, satirički intoniranim aktualizacijama (čuje se tako i replika: »Papa se ispričao muslimanima i obrnuto«), izravnim kritičkim obraćanjem, širenjem prostora za igru snimkama vanjskoga svijeta s aluzijama na suvremene događaje, efektno osuvremenjenim kostimima (Doris Kristić) toliko je daleko od svojih dadaističkih i nadrealističkih izvora, da je teško mogla uroditi plodom.

U zamjenu za scensku poeziju osobita ugođaja, gorak crni humor, za izbrisanu emotivnost i izgubljenu intimu građanskoga salona koji razara sam sebe i oslobađa duh pobune i ljubavi sa slutnjom tragedije, dobili smo eklektički hladan krasopis uz visoko estetiziranu geometrijsku preciznost (scenografiju potpisuju Numen + Nina&Roberta) ogledno uređena i osvijetljena prostranstva, proširena projekcijama iz izvanjskoga svijeta punim aluzija, pa u drugom dijelu večeri sužena za bračnu svađu na zahodskim školjkama, visoko stiliziran, skladno uvježban scenski pokret (koreografija Tamare Curić i Larise Lipovac), besprijekornu igru glumačkog ansambla s ponekom vrlo dojmljivom kreacijom, no koja kao da dolazi iz neke druge drame (izvrsni Goran Čubrilo kao General bliži je aktualnoj satiri nego Vitracu, uvijek pouzdana Katarina Bistrović-Darvaš kao Emilie dolazi iz najozbiljnije shvaćene građanske drame), da bi se kroz sve zamke ove nadasve zahtjevne predstave, poštujući namjere režije kao i suigru s glumcima do samog izvora Vitracove drame snažnom intuicijom i maštom probila jedino Jadranka Đokić u ulozi djevojčice Ester, djeteta koje ne želi odrasti jer zajedno s devetogodišnjim Victorom (Toni Gojanović) sluti u kakvu bi svijetu morali živjeti. Njezin ljubavni lirizam bez lascivne doslovnosti i vulgarna humora, kao i bez sentimentalnosti, dosljedno iskazan pokretom, glasom, mimikom, jedinstven način na koji u toj ulozi pokazuje kako je sačuvala dijete u sebi — na tragu je nadrealističkih izvora ovoga trajno izazovnoga djela, koje je preveo Vjenceslav Kapural, a za predstavu ZKM sretnije kratio nego dopisivao redatelj.


Marija Grgičević

Vijenac 331

331 - 23. studenoga 2006. | Arhiva

Klikni za povratak