Vijenac 330

Naslovnica

ANKETA

Opet nas zove splitska riva!

ANKETA

Opet nas zove splitska riva!



Jurica Pavičić

književnik i filmski kritičar


Prije nego što kažem svoje mišljenje o onom što se zbiva sa splitskom rivom, moram prije svega reći da su me uzburkane strasti, metež i javna galama oko projekta obnove zapravo — razveselili. Neovisno o tom što mislim da se mjesecima o projektu 3LHD piše nepravedno loše, drago mi je da se eksplozija strasti oko rive dogodila. Deset i više godina u ovoj su zemlji ljudi prosvjedovali i mitingašili zbog stjegova, nacije, ratova, osveta i junaka. Sad umjesto tih besmislenih trica javnost na ulicu izlazi zbog nečeg što je stvarno važno: javnoga prostora koji vole.

Što mislim o uređenju rive koje teče? Mislim loše, ali ne zbog zagrebačkih arhitekata (koji su u svemu lateralne žrtve), nego zbog toga što je natječaj bio krivo koncipiran, s pogrešnim zadatkom, pogrešnim opsegom i u pogrešnom trenutku, pa je samim tim i morao ispasti pogrešno, tko god da je pobijedio. Mislim da je posve besmisleno rješavati stotinu i kusur metara središnje obale, a da se u istom hipu ne promisli i ono što je lijevo i desno od velikoga splitskog dnevnog boravka. Gdje će se ljudi na rivi parkirati, i hoće li? Što će biti s tržnicom? Gdje će stajati turistički autobusi? Što s turističkom palačom? Gdje s hladnjačama koje dostavljaju ribu na peškariju? Hoće li se graditi replika Bajamontuše? (Za što se ja zalažem — ne stidim se priznati — i iz ideoloških razloga.)

Bez čvrstih odgovora na ta pitanja bilo je besmisleno praviti natječaj za središnju rivu. Jedna ga je vlast raspisala iz predizborne demagogije, a njoj protivnička ga provodi sa sličnim motivom.To je Split: grad nastao kao skvot, grad provizorija, rješenja koja su uvijek djelomična, kratkoročna, fragmentarna. Split je očito postmoderni grad: odbija velepriču, sustav, nacrt, plan.

Htio bih još reći nešto i o dihotomiji beton / kamen, koja je u »Vijencu« dospjela čak i u uvodnik. Premda se iz prethodnoga vidi da nisam zagovornik radova koji su otpočeli, mislim da je ta mitizacija kamena na račun (tehno)betona obična demagoška prijevara. Treba jednom reći činjenice. Ovom obnovom nikakav se kamen ne uklanja s rive. Riva u svom tročetvrtinskom dijelu nikad nije bila kamena (nego zemljana, a potom asfaltna). Ono kamena što ga je bilo na dijelu rive gdje se istovarivala roba uklonjeno je još sedamdesetih. Kad se ovaj projekt realizira, na rivi će biti više kamena nego ikad u povijesti. Načiniti od rive šljašteću vapnenačku površinu bio bi užasan, kaćiperni kič. Riva bi izgledala kao hladna grobnica, kako uostalom danas izgledaju Prokurative — nekad trg s perivojem, danas dosadna, kamena, mrtva ploča.

Osim toga, u ovako postavljenoj dihotomiji kamen / beton ima nešto duboko licemjerno. Ljudi zaboravljaju da je najveća cementna kava u jugoistočnoj Europi samo pet kilometara od Splita. Cement je u Dalmaciji danas isto ono što je kamen bio prije sto godina. To je materijal sirotinje, tvar koju uzimate iz neposredne okolice, iz utrobe prirode. To je eliksir kojim već nekoliko naraštaja Dalmatinaca šaluje, šaliža i naliva svoje deke, skale, zidiće i terace. Onako kako su naši pradjedovi pomno zidali vapnenačke suhozide ufajući se da će jednom bijedi ipak doći kraj, isto je tako naraštaj naših očeva tu transsupstanciju činila uz pomoć sivoga, druidskog praha u vrećama od pedeset kilograma. Cement je Dalmacija isto koliko i kamen. Utjelovljuje iste nade, ista iznevjerena obećanja i isti, uvijek odgođen napredak.


Ivo Babić

sveučilišni profesor


Splitskom rivom naziva se manji dio splitske luke; to je, naime, uglavnom tek potez obale pred starom jezgrom. Riva je već odavno dnevni boravak velikog dijela Splita. Dakle, tamo se više ne odvija kao nekoć živi lučki promet, nego je to mjesto okupljanja, šetnja, općenito društvenoga života na otvorenom. Tako je bilo i kad se na rivi trgovalo pred nakrcanim lađama što nije ometalo procesije, povorke, karnevale, ophodnje svih vrsta. Nekoć je na rivi postojalo i drveno kazalište. Zato su i razumljive burne reakcije građana, jer je naprosto riječ o njihovu egzistencijalnom prostoru, o pročelju grada, o jednom od glavnih fizičkih i duhovnih elemenata kolektivnog identiteta.

Ne ulazim u pitanje projekta, koliko je dobar ili loš, nego me zanima reakcija javnosti i stajalište konzervatora. Raspravama i prosvjedima valja se veseliti Ta riječ je o demokratskim fenomenima. U Splitu, tijekom njegove komunalne povijesti, u pitanjima životnoga prostora odlučivali su mnogi, ne samo komunalno vijeće nego i građani pa i najširi slojevi pučanstva organizirani u svoje udruge, od kojih su bile najvažnije bratovštine, svojevrsne preteče civilnoga društva. Zato me zapanjuje što nekima smetaju reakcije javnosti. Tako ih, primjerice, u televizijskoj emisiji Otvoreno glavni konzervator Hrvatske, Miljenko Domjan, ridikulizira i svodi na splitski folklor. No on ignorira i svoga kolegu akademika Nenada Cambija, kojem jednostavno nije dao doći do riječi. U Splitu djeluju, Bogu hvala, brojne udruge od onih ekologističkih do uvaženog Društva prijatelja kulturne baštine. Ponašanje Miljenka Domijana posve je u skladu s novijom konzervatorskom praksom. Uostalom i trogirska je obala betonirana uz suglasnost konzervatora. U Trogiru je sagrađen čak novi most uz privolu konzervatora Joška Belamarića, i to unatoč protivljenju stručnjaka i udruga. Početkom 20. stoljeća za delikatnije konzervatorske zahvate na dalmatinskim spomenicima konzultirala se, osim lokalnih stručnjaka, središnja komisija iz Beča, čiji su članovi bili sveučilišni profesori i stručnjaci iz više europskih središnjica. Još su do prije dva desetljeća djelovale republičke komisije za zaštitu spomenika. Konzervatori, ipak, ne pozivaju stručnjaka iz UNESCO-a, iako su povijesne jezgre Splita i Trogira upisane u UNESCO-ov registar. Ne obaziru se ni na mišljenja i stajališta udruga i stručnjaka. Sve su podatljiviji pritiscima koji vode ubrzanoj degradaciji čovjekove okoline u najširem smislu tog pojma. Splitska riva nije prvi slučaj; nažalost, neće biti ni posljednji. Ovo je samo uvertira.


Mladen Vuković

predsjednik HKD Napredak Split


Iako Split ima ugledne arhitekte, nedavna neslavna arhitektonska rješenja Žnjana ili Đardina osnažila su pravo pučana da pušu i na hladno pa za pokoru trebat će još nekoliko godina da se u najlipjem gradu na svitu i okolici novi projekti arhitektima primaju zdravo za gotovo i bez ikakvih ribarskih prigovaranja. Osobno iznimno cijenim arhitekte, i sin mi studira arhitekturu, ali u slučaju splitske rive mnogo im toga nije pošlo za rukom. Legalnost i legitimnost izabranoga projekta ipak nije jamstvo da se u njemu ne krije poneka glupost, da ne može biti još bolji. To najbolje znamo po izmjenama i dopunama naših brojnih zakona. Iako sam kulturnjak i novinar, nisam odveć upoznat s tim projektom, poglavito što se on u međuvremenu i mijenjao, uvažavajući konzervatorske primjedbe, a što će tek onda reći prosječno informiran Splićanin. Ni s televizijskih ekrana nisu nas definitivno uvjerili da li je jeftiniji kamen ili beton! Mnogo je smiješnih stvari i obrata oko rive, tako da je to zahvalna tema i za kolege humoriste. Previše bijeloga kamena često je goli kič, i ne iz pukog humora, ja sam za 51 posto kamena i 49 posto tehnobetona na rivi. Projektom riva će izgledati modernistički, lijepo za grad koji je mlađi od sto godina, ali se nije odveć poštovala činjenica da se u tom splitskom dnevnom tinelu riva prostire kao tepih na vratima najočuvanije antičke palače u svijetu, stare tisuću i sedamsto godina.


Ivana Prijatelj Pavičić

povjesničarka umjetnosti


Ja sam za obnovu fontane zvane Bajamontuša! Želim to jasno na samu početku teksta naglasiti, jer mislim da moramo već sada, jasno i na vrijeme izraziti sve svoje želje za onaj dio splitske rive koji u ovom trenutku nije gradilište, da ne bi netko sutra rekao da nam ne treba naknadna pamet, kao što danas oni koji provode u djelo pobjedničko natječajno rješenje studia 3LHD za pojas između Pazara i Marmontove poručuju Splićanima i ostalima koji protestiraju oko izvedbe pobjedničkog projekta u cjelini ili njegovih pojedinačnih komponenti. Ukratko, treba se na vrijeme pripremiti za natječaj za zapadni dio rive od Marmontove do Banovine. Stoga neka se na vrijeme zna i to da su procijenjeni troškovi za postupak rekonstrukcije historicističke fontane srušene macama 1948. oko osam milijuna kuna. Treba na vrijeme biti iskren pred poreznim obveznicima Splićanima koliko obnova te kamene fontane s tritonima koja se skladno uklapala u historicistički kompleks Prokurativa, crkve svetog Frane i palače Dešković — košta.

E sad bih prešla na onaj dio rive koji upravo grade bageri. U samom startu, u temi arhitektonskog natječaja, bila je greška: natječaj je bio definiran za samo dio rive — onaj od Marmontove ulice do Pazara, a ne za cjelinu. Ne trebamo se onda čuditi da ni natječajni uvjeti nisu mogli biti promišljeni na način koji bi iziskivao najtečaj za cjelovitu rivu. Ne slučajno, krenulo se baš od one trećine koja se nalazi ispred južne fasade Dioklecijanove palače. Krenulo se uređivati naš zajednički tinel izborom boje za jedan zid, parketa na podu, stola za ručavanje i pitara za prozore. Izbor regala, boje za preostala tri zida, slika na zidu, kauča i televizora ostavili smo za poslije — nekoj drugoj političkoj stranci koja pobijedi na idućim izborima?

Jesmo li mi uopće tada, prije dvije godine, kad je bivša politička garnitura propisala natječaj, htjeli uređivati svoju rivu? Tko bi prije dvije godine, da je imao na raspolaganju osamdeset milijuna kuna o kojima se danas govori kao cijeni koštanja cijeloga projekta, bio odlučio namijeniti ih za popločenje rive, nove ferale i šentade, umjesto, na primjer, za obnovu bolnice, sportskih igrališta, školskih dvorana ili dječjih vrtića u Splitu? Tko je Splićane i pitao u što bi oni bili uložili taj pozamašan novac?

U projektu za rivu koji se upravo ostvaruje ogleda se mnogo toga. Kao prvo, ponavljam, bio je to na brzinu pripremljen arhitektonski natječaj za uređenje srednjega dijela, koji nam je politika odlučila darovati za naše novce poreznih obveznika prije isteka mandata, kao i nekoliko godina prije, kad su nam darovali obnovu splitskog Đardina. Natječajni uvjeti nisu bili promišljeni, jer jednostavno u tom trenutku koji je izabrala politika nije postojala cjelovita projekcija splitske rive za 21. stoljeće. Znamo da su u komisiji koja je odabrala pobjednički projekt nove rive sjedili stručnjaci, to nitko ne niječe. Neki od njih, upravo oni koji su odabrali pobjedničko rješenje arhitektonskog tima 3LHD, posljednjih godinu dana intenzivno su radili na tome da od pobjedničkoga nefunkcionalnog rješenja naprave funkcionalno rješenje koje će odgovarati zadanim geografskim, klimatskim, hidrološkim, arhitektonskim, urbanističkim i konzervatorskim uvjetima. Zahvaljujući njima i pritisku javnosti od izvornoga pobjedničkog rješenja bit će izvedeno manje od sedamdeset posto. Otpao je mol u obliku skalinade, otpao je hall of fame s imenima splitskih sportaša, a kažu da će klupe biti drukčije od onih s pobjedničkog rješenja. Pitam se onda kako uopće nakon svih tih promjena ugledni arhitekti žele potpisati izvedbeno rješenje koje se u ovom trenutku izvodi.

Ajmo dalje. Premda je pobjedničko rješenje izabrano legitimnim putem, arhitektonskim natječajem, Splićani nisu htjeli prihvatiti takav postupak odlučivanja o sudbini svojega tinela. Protestirali su i tražili referendum za novi natječaj. Prvo se razbuktala rasprava o vraćanju splitske fontane zvane Bajamontuša, probudili su se iz sna splitski kotarevi i udruge koje su tražile njezin povratak. Probudili su se građani uključivši sve svoje emocije u promišljanje sudbine svojega tinela, što je načelno veoma pozitivno. Tražila su se mišljenja od hrvatskih istaknutih stručnjaka za 19. stoljeće, za urbanizam i konzervaciju spomenika. I kada su mnogi od njih rekli da njezinu vraćanju, službena se politika povukla i ostavila to pitanje kao vrući krumpir za nove izbore. Potom se razbuktala rasprava oko popločenja rive, s namjerom da se ishodi kameno popločenje u cjelini, bez spornog središnjeg dijela namjenjenog prometu popločena tehnobetonom. Odakle odjednom tolika želja Splićana da svoj grad poploče kamenom? Kako im to dosad nije padalo na pamet? Zašto nisu reagirali na nedavno obnovljen asfalt ispred splitskoga kazališta (gdje je nekoć bio ljubak parkić sa spomenikom Luke Botića), kako to nitko nije reagirao na novopostavljene granitne kocke ispred Zlatnih vrata, na neuspješno kameno popločenje ispred Đardina, odnosno, općenito na brojne u posljednje vrijeme najčešće neadekvatno arhitektonski i urbanistički tretirane pješačke i kolničke površine u tzv. staroj gradskoj jezgri i njezinu užem okolnom arealu? A riječ je bila o nekim gotovo jednako sakrosanktnim prostorima u Splitu kao što je splitska riva. A i što s tom naknadnom pameću? Što se dobiva kada se reagira naknadno na takve slučajeve? Ipak, držim da treba reagirati na sve slične nedovoljno promišljene arhitektonske i urbanističke natječaje koji se zbivaju oko nas. U konkretnom slučaju splitske rive treba reagirati vrlo oštro kako bi on bio pouka za dalje. I to ne samo pouka Splićanima nego i svima ostalima. Ponajprije političarima, koji se bez adekvatnih priprema i konzultacija sa svim referentnim stručnjacima (urbanistima, arhitektima, konzervatorima, povjesničarima umjetnosti, arheolozima, prometnim stručnjacima, sociolozima) odlučuju na uređenje naših hrvatskih riva, pjaca, trgova od Markova trga do zadarske ili splitske rive. I to za naš novac, novac poreznih obveznika.


Ivana Šverko

arhitektica


Moja vjera u budućnost književnosti sastoji se u spoznaji da postoje stvari koje može pružiti jedino književnost pomoću svojih specifičnih sredstava. (Italo Calvino)

Isto tako i arhitektura, kad joj je dano.

Zar pisac, slikar, dizajner, građevinski ili elektroinženjer, treba pitati puk kako će pisati, crtati, stvarati svoje djelo, ili mu vjerujemo jer je odškolovan, jer se radom potvrdio i jer je zadovoljio sve civilizacijske zahtjeve procedure koji su temelj demokracije. Demokracija nije vladavina ulice, nadglasavanje neprovjerenim argumentima, svjesna i nesvjesna zamjena teza — jeste li za kamen ili za beton, jeste li za lijepu ili za ružnu rivu? Koliko danas ima kamena na rivi? Četiri od pet Splićana reći će da je riva od kamena, ili da je bila od kamena, dok će to isto reći svih pet od pet upitanih diljem Hrvatske. A nije, i nikad nije ni bila. Tek će ga sad dobiti dovoljno, a da ne konkurira i ne blješti pred patinom starih zidina Dioklecijanove palače.

Stanovita sreća, iz razdoblja kada se odlučivalo bez javnosti i demokracije, Nevenu Šegviću omogućila je da na Peristilu ostavi znak vremena i tako podcrta povijesni kontinuitet slaganja slojeva koji tom prostoru i dalje osiguravaju svjetsku vrijednost. Pa kad danas živimo u demokraciji, neka ona bude prosvijećena vladavina naroda, neka ga se pita i sluša, ali o stvari o kojoj može i mora suditi; za sve ostalo postoji procedura.


Nenad Cambi

arheolog


Već sam u HTV-ovoj emisiji Otvoreno sasvim jasno kazao da je u projektu uređenja splitske rive slabo prošla Dioklecijanova palača, iako je odrednica nastanka rive upravo ta monumentalna građevina, nastala nad samim morem, kao izvoran graditeljski tip (fortificirana villa marittima) s vratima. Vrata su vodila do careve rive, koja je predodredila budući tisuću i sedamstoljetni razvoj. K tome, južno je pročelje vrlo dobro sačuvano, doduše zaklonjeno kućercima, ali ipak je vidljiv tzv. kriptoportik s natkrivenom šetnicom te s arhitektonskim naglascima (lukovi) najvažnijih prostorija, koje su se nalazile otraga (bazilikalna dvorana i triklinij). Nad svojom rivom šetao je i sam car (tada Augustus Senior), a uz obalu pristajaše brodovi koji su dovozili materijal, opremu i sve ono što je bilo potrebno za život takvih uglednika. Uz tih dvjestotinjak metara obale zasigurno se iskrcavala i prekrcavala najvažnija i najvrednija roba koja je ikad stigla na istočnu obalu Jadrana u povijesti. Projektom 3 LHD skupine zasijeca se u vjekovne slojeve rive, zasipa i betonira stanje tako da se više nikada neće moći pristupiti izvornom arheološkom sloju (bez obzira do koje je dubine iskop, nasip i betonska kapa). Zbog toga na izvođačima i arheološkom nadzoru leži pregolema odgovornost.

Valja naglasiti da su ostaci luka i lučkih postrojenja koji redovno pružaju iznimno vrijedne arheološke ostatke, svjedočanstva njihova tisućljetnoga razvoja. Rekao bih da su oni čak svojevrstan hit u arheologiji u posljednje doba. Dovoljno se prisjetiti Umaga (uljara), Poreča (kipovi), Osora (kipovi), Nina (raznovrsni antički predmeti, ilirske serilije, starohrvatski brodovi), Vranjica (lapidarij natpisa, kipovi, glave božanstava, portreti, sarkofazi, inventar crkve, ostaci megalitske rive), Splitske na otoku Braču (sarkofazi, blokovi, lučko pristanište sa šipovima). Može se s pravom očekivati da će i Dioklecijanova i poslijedioklecijanska riva također ponuditi vrijedne nalaze (uostalom već su izlazili na vidjelo sarkofazi i kapiteli). Ta u moru i kao sekundarni građevinski materijal u rivi morao je završiti barem dio Dioklecijanova inventara, osobito onoga što ga je carska propaganda, u kasnijoj kristijanizaciji prostora kao nepoćudan odstranjivala. Zbog toga je trebalo predvidjeti solidno i ciljano arheološko istraživanje uz prethodna sofisticirana geomagnetometarska snimanja za utvrđivanje smjernica susljednim istraživanjima. Sve što je dosad učinjeno i predviđeno više je nego nedovoljno.

Južno pročelje bila je jedna od primarnih vizura na velebnu građevinu, i to iz oba smjera (s kriptoportika na more te s mora na kriptoportik i zidna platna). Već su davno gusto zasađene palme nadrasle visinu kriptoportika i okomito poput rešetaka zastrle pročelje. Teška greška sadnje palma iz godine 1926. do vremena prirodne smrti drveća nepopravljiva je. Hortikulturni projektant u budućnosti morat će dobro promisliti što će zasaditi umjesto neautohtonih palma, ali to bi svakako trebalo biti nešto ne odveć visoko ni gusto. Nadam se također da će u budućnosti sazreti i ideja da se tzv. Kellerove kuće uklone s pročelja. Nisam nikakav purist, ali se ipak mora i nešto vrijedno žrtvovati za valorizaciju još vrednijega. Nažalost, danas je nemoguće dobropromotriti pročelje, snimiti vizuru sa za to najpovoljnije točke na vrhu nekadašnjega Dioklecijanova mola (danas zapadno od Lučke kapetanije). Posjetiteljima se izvorni izgled prospekta može protumačiti samo uz pomoć city lighta, koji se srećom nalazi na drugoj strani rive. Ipak, kranoliki i gotovo do visine krošnje palma izdignuti metalni nosači rasvjete i tenda još više zgušnjava spomenutu rešetku i otežavaju pogled ne samo na cjelinu nego i na pojedinosti. Stoga su nepoželjni.

Nekompetentan da ocjenjujem, ograničio sam se samo na dva aspekta kojima projekt, po svoj prilici zbog loše formulirana projektnog zadatka, nije vodio računa. Što bih ja više volio kamen nego beton, moja je greška. Nikada nisam kritizirao »ljepotu i rafiniranost projektiranja«, ali neka mi ipak bude dopušteno da budem nezadovoljan odnosom prema takvu spomeniku kao što je riva i njezino ishodište, Dioklecijanova palača pa bio to i uzaludan prosvjed nakon svršenoga čina. Dixi et salvavi animam meam.


Lina Kežić

novinarka i urednica HRT-a


Kada me netko pita jesam li za tehnobeton ili kamen, što mogu odgovoriti? Znam što je kamen, nemam pojma što je tehnobeton, a zvuči strašno. Odgovor bi, dakle, bio — ja sam za kamen. Na ili–ili postavljeno pitanje svaki bi normalan Dalmatinac i Splićanin bio apsolutno za kamen. No, mislim da je dvojba isforsirana i da uopće ne bi trebalo raspravljati o njoj. Jedan je projekt pobijedio na regularnom natječaju, prošao sve stupnjeve, dapače prilagodio se naknadnim prijedlozima, sugestijama i zahtjevima. To je činjenica, uz to stoji i nešto novca! Hoće li riva biti ljepša kada bude obnovljena po tom projektu? Nadajmo se, jer sada je u očajnu stanju. Vjerujem ljudima poput Joška Belamarića i Miljenka Domijana, koji su dali blagoslov obnovi rive. Znam da oni nikada neće zeznuti baštinu. Vjerujem i onima koji kažu da je infrastruktura u tako katastrofalnu stanju i da je žurno treba obnoviti jer je veća prijetnja palači nego tehnobeton, koji uostalom palaču i ne dotiče.

Je li Split imao na što pametnije i svrsishodnije potrošiti novac? To je, čini mi se, važno pitanje, no o njemu je trebalo mnogo prije razmišljati. Pa nije projekt obnove dvjema gradskim vladajućim garniturama nametnut izvana?! Vjerojatno su odlučili da je važno dnevni boravak prikazati najljepšom prostorijom u stanu koji se zove Split.

Kod novoga projekta najviše me raduje levanda i brnistra na zelenim površinama na rivi, a uklanjanje maćuhica kao tipično nemediteranskog raslinja. ( Ne zazivam masline, ali se slažem s akademikom Cambijem da su palme malo previsoke, pa ako parkovni arhitekti mogu blago intervenirati, bilo bi dobro.) Drago mi je i što će štekati biti ujednačeni i osobito to što će biti odmaknuti od palače.

Nadam se da 3LHD-ov projekt uređenja neće rivu urediti tako kao što je Podreccin projekt uredio Đardin. Da postane nešto posve neprepoznatljivo i u neskladu s mediteranskom dušom grada. Sve ono što ne ubije dušu dobro je. Samo će trebati vremena da se naviknu i građani Splita i njegovi povremeni, u grad zaljubljeni gosti.


Nikola Popić

arhitekt


Živimo u vremenu kada oni koji za sebe govore: Ja o tome nemam pojma pa mogu govoriti što hoću, donose bez ikakve odgovornosti javne sudove o nečemu. Zašto? Jer o tome nemaju pojma. Ima li smisla s takvima polemizirati? Slijede ih politikanti kojima je to zgodna prilika za nastup. I gdje je u svemu tome splitska riva, definirani prostor koji je zahvaljujući Palači objavljen u svakoj ozbiljnijoj knjizi o arhitekturi. Za njezino je uređenje proveden regularni natječaj, kompetentan ocjenjivački sud odlučio je o prvonagrađenome radu. Rad je to dokazanih mladih arhitekata. Ostaje da vidimo da li su potpuno shvatili mentalni prostor rive, jer »upravo tijekom izvedbe arhitektura postaje arhitekturom«.

Čemu onda svođenje cijeloga problema na navodnu dilemu kamen ili beton, koja se gura kroz medije? Takve upućujem na pouku don Frane Bulića iz 1931, koji je tada u sličnoj polemici napisao:

»Naši gradovi na moru jedrim stilom i plastičnom besjedom svojih spomenika zovu nas da ih budno čuvamo i milujemo. Iz njih prodiru do nas snažni i besmrtni glasovi o klasičnom zanosu i o lijepoj estetici naših predaka. Vrijeme nam ih je blago poštedilo, ne da ih rušimo ili iznakazimo, već da ih upoznamo, proučavamo i nadasve ljubimo. Oni zaslužuju našu ljubav, jer svaki njihov detalj stvoren je za sebe i ima svoj originalni, slikoviti karakter.

Naša generacija ne treba da servilno bude poslušna starim estetikama, ali mora znati da po primjeru naših starih bogodanih majstora i umjetnika gradi umjetnička djela, da iz građevina prošlih vjekova osjeti duh, tradiciju i bit, a to je dostatno za stvaranje jedne naše narodne arhitekture.«


Dražen Pejković

arhitekt


Kvalitetno provedena procedura urbanističko-arhitektonskih natječaja u organizaciji Grada Splita i Društva arhitekata Splita rezultirala je izborom najboljeg idejnog rješenja za uređenje splitske rive, slijedom kojega je ishođena građevinska dozvola. Nakon provedena natječaja za izbor najpovoljnijeg izvođača radova postavljena je zaštitna ograda unutar koje se odvijaju intenzivni radovi.

Dugotrajne polemike vođene posljednjih godina, posebice posljednjih mjeseci, bit će nastavljene u svibnju iduće godine, kada je planiran završetak radova. Do tada će vjerojatno biti raspisani anketni urbanističko-arhitektonski natječaji za uređenje cjeline Gradske luke u Splitu, područje Kopilice i druge važne gradske lokacije na temelju provedbenih odredbi važećeg Generalnog urbanističkog plana Splita. Jasno, u pripremi natječajnih programa i u ocjenjivačkim sudovima sudjelovat će najkvalitetniji splitski i hrvatski stručnjaci s područja urbanizma, arhitekture, povijesne baštine i sociologije, po istoj metodi koja je provedena na primjeru natječaja za uređenje splitske rive.

Pojednostavnjeno rečeno, započelo je desetljećima najavljivano uređenje Splita u kojem će jednu od glavnih uloga odigrati stručnjaci.

Što se pak uređenja splitske rive tiče, uvjeren u vrsnoću predloženog rješenja, s nestrpljenjem očekujem svibanj iduće godine, kada ću s kolegama i prijateljima svake subote komentirati prilike u Splitu, igre Hajduka i nadam se rezultate natječaja za uređenje Gradske luke.


Sandi Vidulić

povjesničar umjetnosti i novinar


Najveći problem s natječajem za novo ruho splitske rive zapravo je slab odaziv natjecatelja. Dok se za neke dječje vrtiće u Zagrebu javi četrdesetak natjecatelja, dotle je na natječaju za dizajn ultimativne simboličke pozornice Splita sudjelovalo tek jedanaest natjecatelja. U kombinaciji pozivnog i javnog natječaja osam timova, uključujući i pobjednički 3LHD, bilo je pozvano na natjecanje, a samo tri(!) su se tima mimo poziva javila na natječaj. To je doista porazna činjenica! U arhitektonskim krugovima vladalo je uvjerenje da je dobitnik prve nagrade već unaprijed riješen, pa se širi krug arhitekata nije odazvao.

Dapače, u javnom dijelu natječaja za rivu, na koji se mogao svatko prijaviti, od oko dvjesto registriranih članova Društva arhitekata u Splitu — nije se prijavio ni jedan! Nekolicinu splitskih arhitekata koji su sudjelovali na natječaju pozvao je Grad Split kao raspisivač natječaja.

Dakle, splitski arhitekti nisu reagirali na iznimno atraktivan natječaj bojeći se kuhinja. Zanimljivo je napomenuti kako je, od svih jedanaest natječajnih radova, samo jedan rad nudio kombinaciju obnove Bajamontuše i kamenoga popločenja rive, ali dobio je tek glas bivšega gradonačelnika Miroslava Buličića. Svi ostali prisutni članovi Ocjenjivačkog suda podržali su projekt 3LHD-a.

Dakle, dogodio se priličan paradoks u depresivnoj sredini navikloj da se pobjednik unaprijed zna i da je stoga samo natjecanje besmisleno. Zato je neočekivana pobjeda 3LHD-a zapravo dobra vijest za uspostavu natječaja kao civilizacijski optimalna puta za dolaženje do rješenja. Da je bilo više natjecatelja, možda bi pobijedilo neko bolje idejno rješenje. No, kamen se na rivu ne može postaviti i Bajamontuša se ne može obnoviti a da se ne sruši već proveden natječaj. A posljedice bi bile da se tek onda nitko razuman ne bi javio na novi natječaj. To bi Split osudilo na još veće kulturno zaostajanje.

Neki tvrde da idejno rješenje 3LHD-a ne odgovara ambijentu splitske povijesne jezgre. No, za (ne)splitski karakter obnovljene rive možda nije presudno pitanje kako će se obnoviti rivu, nego pitanje za koga se šminka riva? Obnova rive uvod je u natječaje na osnovi kojih će se obnavljati gradska luka. Koji sadržaji će doći u luku, GUP nije jasno predvidio, nego je ostavio da se znatan dio funkcija riješi anketnim urbanističkim natječajem za istočnu i zapadnu obalu gradske luke. Natječaj za rivu početak je otvaranja Splita prema neizvjesnoj budućnosti.

Kakav god u konačnici bio dizajn rive i što god mislili o njemu, valja se nadati da će tamo i dalje kavu moći piti domaći ljudi. Odnosno, da ih neće otjerati visoke cijene namijenjene turistima iz budućih hotela. Time bi gradska luka postala eksteritorijalna turistička zona, kao što je to predviđao projekt AFCO. A, u tom slučaju riva bi doista postala nesplitska.


Ante Kuzmanić

arhitekt


Mislim da je ovakvo rješenje čista kozmetika, a mi očito nismo spremni ni za to. Sve me podsjeća na bojanje pročelja Pjace osamdesetih godina. Svi su bili stručnjaci za boje i svatko je znao koja boja valja, a koja ne. Danas nitko nema prigovora na njih i jedina je šteta što bi ih trebalo bojiti ponovno.

Sličan je slučaj i Đardin. Dušebrižnici kažu: Uređenjem smo mu uzeli dušu. Možda i jest duša grada slična njegovim brižnim stanovnicima.

O projektu mislim da je po legalnoj proceduri natječaja izabrano najbolje rješenje, da su projektanti vrh arhitektonske produkcije i ne vidim zašto im treba toliko dušebrižnika. Ključno je pitanje, kako to da se naručuje uređenje rive, a u pripremi je natječaj koji će definirati njezin početak i kraj.

Matko Trebotić

akademski slikar

Kada govorimo o novoj splitskoj rivi, zapravo nije riječ ni o kakvim novim zahvatima, nego o novoj kozmetici, koja će ružni i derutni asfalt zamijeniti nečim novim i ljepšim.

Mislim da je to normalan posao koji treba odraditi, a ako netko i griješi, to su ljudi koji malomištanskim mentalitetom sve svode na dnevnopolitička prepucavanja.

Uostalom, današnja gradska uprava samo realizira projekt prvonagrađenoga rada natječaja što ga je raspisalo bivše poglavarstvo.

Dakle, riječ je samo o redizajniranju, odnosno šminkanju rive, koje će sigurno dati novu vrijednost splitskoj kultnoj šetnici.

A što se tiče pitanja kamena ili tehnobetona, mislim da ne bi bilo loše da bude više kamena, a manje betona.


Ivo Pervan

fotograf


Samo imam reći da je Split, uostalom kao i svi dalmatinski gradovi, građen za čovjeka i po njegovoj mjeri.

Ne shvaćam današnje spodobe koje to ne poštuju, nego žele, znajući sve, a nekvalificirani, napraviti nešto za što oni smatraju da je ono pravo, jer su to oni osmislili.

Iza svega toga leži komplot bolesne ambicije, želje za identificiranjem s onima koji im imponiraju i na čijem mjestu žele biti.

Pitam se otkud im pravo da oskvrnjuju ono što smo naslijedili. Pa svijet ovamo dolazi vidjeti upravo to što smo naslijedili, a ne štekate i beton po rivi. Takve derneke mogu vidjeti u zaleđu Splita, a oni Splitu ne pripadaju.

Sve se to, normalno, ostvaruje zlouporabom moći, što im omogućuju položaji i funkcije što ih obnašaju.

A ako to ipak ostvare, možda će to biti pokazatelj i Egiptu da konačno cementira pijesak oko piramida.

Neki ruše Bajamontušu, drugi Dioklecijanovu palaču, a svi su oni isti — u prosjeku Hrvati!


Umjesto komentara:

Posljednja vijest


UNESCO DOLAZI NA RIVU

prekida se dio radova

(»Slobodna Dalmacija«, utorak, 7. studenoga 2006.)


Pripremila Ivana Mandić Hekman

Vijenac 330

330 - 9. studenoga 2006.

Klikni za povratak