Vijenac 326

Film, Naslovnica

Nacionalni program, Festival igranog filma u Puli, 15 – 22. srpnja 2006.

Još jedna uspješna godina

Unatoč tome što vrlo vjerojatno neće osvojiti zapaženije međunarodne nagrade, ovogodišnji hrvatski filmovi uglavnom su vrlo solidna djela, a strani utjecaji u Nuićevu i Schmidtovu filmu zapravo su pohvalna stvar, jer je s njima domaći film konačno uspješno preuzeo trenutne svjetske trendove

Nacionalni program, Festival igranog filma u Puli, 15 – 22. srpnja 2006.

Još jedna uspješna godina

Unatoč tome što vrlo vjerojatno neće osvojiti zapaženije međunarodne nagrade, ovogodišnji hrvatski filmovi uglavnom su vrlo solidna djela, a strani utjecaji u Nuićevu i Schmidtovu filmu zapravo su pohvalna stvar, jer je s njima domaći film konačno uspješno preuzeo trenutne svjetske trendove

Usprkos običaju domaćih redatelja da filmove dovršavaju na proljeće ili u ljeto te ih premijerno prikazuju na Pulskom festivalu, ove godine tek je tri od osam filmova imalo premijeru na festivalu, a dva filma već su odradila kino–distribuciju, Što je muškarac bez brkova? Hrvoja Hribara i Karaula Rajka Grlića.

Hribarov uradak, jedan od najboljih hrvatskih filmova od osamostaljenja, unatoč pohvalnim kinokritikama, zaradio je pomalo neobično nisku prosječnu ocjenu kritičara na Puli (3,18). Sudeći po reakcijama, glavni je razlog takvoj ocjeni populističnost filma, zbog koje kritika u njemu nije prepoznala vrijednost koju je prepoznala publika proglasivši ga najboljim filmom Nacionalnog programa. Lako je moguće da će u budućnosti, nakon višekratnih gledanja i veće distance, film u stručnoj javnosti steći ugled kakav zaslužuje. Što se Karaule tiče (ocjena kritičara 3,09), gotovo jednoglasno hrvatska kritika u njemu je prepoznala vrijednost uprskanu lošim završetkom. Članovi međunarodnoga žirija stranog programa koji su pogledali spomenuta dva filma imali su o njima zanimljiva mišljenja. Većini je problem bio shvaćanje obaju filmova (posebice Karaule) zbog njihove navodno prevelike usmjerenosti na lokalno, a ugledni britanski kritičar Derek Malcolm izašao je usred projekcije Karaule jer nije mogao podnijeti prostote i primitivan humor.

Takve reakcije podsjetnik su na to da hrvatski film od devedesetih do danas ne uspijeva postići pravu ravnotežu između lokalnog i globalnog, zbog čega mu, za razliku od ništa boljih bosanskih filmova, ne uspijeva postići veći uspjeh na međunarodnoj festivalskoj sceni. Tako je, što se tiče ostalih filmova ovogodišnje Pule, i Bulajićev Libertas odveć lokalan, jer se bavi na svjetskoj razini anonimnim dramatičarom Marinom Držićem, a ostalih pet odveć su globalni. Matanićev Volim te bavi se vrlo učestalom temom side, a Schmidtov Put lubenica trenutno popularnom temom ilegalnih migracija, dok je Ištvančićev Duh u močvari standardan dječji ekološki film. Žarkovićeva Trešeta i Nuićev Sve džaba zapaženije su smješteni u lokalni kontekst, no i u njima su globalni tematski i stilski utjecaji odveć očiti. No unatoč tome što vrlo vjerojatno neće osvojiti zapaženije međunarodne nagrade, ovogodišnji hrvatski filmovi uglavnom su vrlo solidna djela, a strani utjecaji u Nuićevu i Schmidtovu filmu zapravo su pohvalna stvar, jer je s njima domaći film konačno uspješno preuzeo trenutne svjetske trendove.

Najslabiji film debitantsko je djelo Branka Ištvančića Duh u močvari (ocjena kritičara 1,45), a njegov igrani televizijski film Zamrznuti kadar jednako je slab, pa se čini da Ištvančiću, inače vrsnu dokumentaristu, igrani filmovi jednostavno ne leže. Priča o troje djece što istražuju slučaj pojavljivanja duha u Kopačkom ritu razvučena je i s naglašenim fabularnim rupama (najveća se tiče neshvatljiva bijega lovca Kovačevića, osumnjičena za lovokrađu), a režija akcijskih i napetih prizora drvena je i anemična. No najveća je slabost filma neuvjerljiva gluma dječjih glumaca, koja ruši bilo kakvu mogućnost suživljavanja s glavnim likovima. Film ima svjetlije strane, pa je povremeno prošaran privlačnim opisnim kadrovima prirode i simpatičnim pozivanjem na serijal o Harryju Potteru (dojmljive ekspresionističke noćne scene u šumi, sličnost glavnoga glumca Marka Pavlova s Danielom Radcliffeom, dizajn plakata).

Libertas Veljka Bulajića (ocjena kritičara 2,55) također je pun nedostataka, ali posjeduje i neke veće vrline. Jedna od njih tiče se razotkrivanja navodnoga svjetskog ugleda dubrovačkog dramatičara Marina Držića, koji u filmu doživljava potpuno ignoriranje, pa čak i ismijavanje od strane talijanske vlasti i publike, čime se pokazuje da Držić čak ni u susjednoj Italiji nije gotovo ništa značio. Jednako je nemilosrdan Bulajić prema uvriježenoj predodžbi o Dubrovniku kao oazi slobode i kulture, prikazujući dubrovačku vlast kao zadrtu i tiranijski raspoloženu. Ironičan snoviti završetak filma, unatoč nezgrapnosti, zaokružuje snažan dojam nemoći i marginalnosti hrvatske provincije na svjetskoj povijesnoj sceni. Još jedna društveno–politička tema filma, odnos umjetnika i države koja sapinje njegovu slobodu, naivno je eksplicitno postavljena već u prvoj sceni filma i u cjelini prikazana nenadahnuto. Film je posebice neuvjerljiv u prikazu ljubavne priče između Držića i njegove ljubavnice Deše, ali manjkav je i u realističkom prikazu ambijenta, što je za Bulajića neuobičajeno. Tako je, na primjer, iz aviona vidljivo da je unutrašnjost Držićeve kuće tek gola kamena prostorija u koju je nabacano pokućstvo. Nedostatak uvjerljivosti obilježuje i glumu Svena Medvešeka u ulozi Držića, dok loša sinhronizacija kvari dojam koji ostavlja talijanska zvijezda Sandra Ceccarelli u ulozi Deše.

Trešeta Dražena Žarkovića i Pave Marinkovića (ocjena kritičara 2,64) jedan je od dva ovogodišnja televizijska filma (drugi je Volim te) koji su prebačeni na 35 mm filmsku vrpcu radi prikazivanja u konkurenciji Pule i programu mogućih ostalih festivala. Glavnina scenarija filma o trojici otočana koji traže četvrtoga partnera za igranje naslovne kartaške igre Marinkovićevo je djelo. Glavni dio režije obavio


je Žarković, dok se Marinković, inače otočanin, brinuo za rad s glumcima. Nakon filma Ajmo, žuti! Marinković i Žarković ponovno su nam priredili dramaturški ispoliran film, ali i mnogo ambiciozniji od prethodnika, što se na kraju pokazalo pogrešnim pristupom. Naime, film je smišljen kao sentimentalna komedija s elementima filma nostalgije, slična filmovima kakve o malim ljudima rade redatelji poput Francuza Roberta Guédiguiana. No film u rijetkim trenucima izaziva osjećaj dragosti i emocionalne suživljenosti s likovima kakav bi takav film trebao izazvati. Ključan razlog tomu jest njegova odveć ambiciozna dramaturška kombinatorika. Stvorivši film s mnoštvom tajni koje se moraju otkrivati i želeći što manje otkrivati osjećaje likova, autori su stvorili sterilan film u kojem se nijednoj emocionalnoj sceni ne daje prostora da se razmaše — film u kojem se odveć razmišlja, a malo osjeća. Film pati i od nedostatka komike, koja je trebala proizaći iz potrage trojice otočana za četvrtim partnerom, a jedina uspjela epizoda jest ona s biznismenom (sjajni Milan Pleština) kao potencijalnim četvrtim partnerom. Unatoč solidnoj dramaturškoj podlozi te povremenim bljescima komike i emocionalnosti, Trešeta je mlak i nezanimljiv film.

Drugi, pak, televizijski uradak Pulskog festivala, Volim te Dalibora Matanića (ocjena kritičara 3,27), uz Hribarov film najbolje je ostvarenje festivala i potvrda Matanića kao trenutno najkvalitetnijega hrvatskog redatelja. Njegova televizičnost jest uvjetna, jer je Volim te vizualno impresivan uradak dostojan kinoprikazivanja, koji je Matanić odlučio premijerno prikazati na televiziji zbog vrlo slabe gledanosti hrvatskog filma u kinima i njegove velike gledanosti na televiziji. Riječ je o filmu iznimna tempa i vrhunskoga dizajna bez premca u današnjoj hrvatskoj kinematografiji. Spotovsko–reklamni izgled filma nije šminka bez sadržaja, nego sukladna stilska podloga priče o mladim zagrebačkim bogatašima čiji se život na površini doima raskošno i poželjno poput reklame, a ispod površine krije nezadovoljstvo i bijes, što izbija na površinu u spotovski brzoj, dramatičnoj izmjeni događanja. Katalizator erupcije bijesa jest HIV, virus uzročnik side, kojim se zarazi mladić Krešo (izvrsni Krešimir Mikić). Odbačen od okoline, Krešo započinje spolnim putem širiti virus. Taj dio filma posjeduje neka neprikladna stilska i sadržajna pretjerivanja, ali njih iskupljuje jedan od najizazovnijih i najljepših raspleta viđenih u hrvatskom filmu. On započinje scenom između Kreše i jedine djevojke koja ga prihvaća unatoč odbojnosti njegova ponašanja. U toj sceni slavi se moć opraštanja u ekstremnu primjeru opraštanja zločincu od strane njegove žrtve i provjerava naša moć opraštanja u takvim prilikama. Nakon što je dodirnuo duševno, osjećajno i moralno dno, osokoljen oprostom i nježnošću, Krešo doživljava katarzu, čime film dojmljivo ukazuje na radikalnu mogućnost da se u teškim mukama i izazovima dođe do prosvjetljenja. Film jasno pokazuje da je Krešo sam pridonio svojoj društvenoj izolaciji, a time se Matanić udaljava od svoje dotadašnje sentimentalne karakterizacije glavnih junaka kao isključivih žrtava okoline. Nažalost, Matanić se nije uspio u potpunosti udaljiti od svoje cinične autorske prirode, pa je besmisleno morbidnim motivom (pas koji liže zaraženu krv) malčice pokvario snažan završetak filma.

Za kraj ostala su nam dva filma, koja su pokupila većinu pulskih nagrada. Iako su oba dobri filmovi, malo je slabiji Put lubenica Branka Schmidta, dobitnik Zlatne arene za najbolju glavnu mušku ulogu (Krešimir Mikić), scenografiju, ton i nagrade Oktavijan hrvatskih filmskih kritičara (ocjena 3,73). Schmidt, koji nas je 1990–ih i 2000–ih navikao na slabe, često stilski nespretne filmove, iznenadio je stvorivši suptilan film iznimne vizualne dojmljivosti (fotografija Vjekoslava Vrdoljaka), koji se nadahnjuje tematsko–stilskim odrednicama suvremenog umjetničkog filma. On, naime, spaja tipičnu socijalnu temu (ilegalne migracije) s intimističkom temom (ljubav dvoje izopćenika) utječući se estetiziranoj slici i trenutno omiljenom postupku minimalizma dijaloga. Schmidt se uspješno poigrava i filmskom prošlošću varirajući tipični motiv vesterna, osvetu. Pritom se najviše referira na Eastwoodove Nepomirljive putem glavnog lika ratnog veterana, koji krvničku prošlost okajava životom u samoći te se ponovno laća ubijanja da spasi život, a ne da ga uništi. Film pati od dramaturških problema (npr. neiskorišteni motiv bombi kao junakova oružja, klimavo razriješen završni pokolj), a potencijalno snažan ljubavni odnos prikazan je prema ustaljenim obrascima i bez većeg nadahnuća. Osjeća se da filmu nedostaje emocionalno–psihološka složenost i osebujnost stila, ali za Schmidta je već velika stvar da je, prvi put nakon Sokola koji ga nije volio, napravio dobar film.

Sve džaba Antonija Nuića (ocjena kritičara 3,45) dobitnik je Zlatne arene za najbolji film, redatelja, scenarij i sporednu žensku ulogu (Nataša Janjić). Autor sjajne posljednje epizode omnibusa Seks, piće i krvoproliće stvorio je film koji nije na kvalitativnoj razini spomenute epizode, ali je dobar početak obećavajuće dugometražne karijere. Prvih dvadesetak minuta Nuićeva uratka svojevrsni je film u filmu, tragična obiteljsko–prijateljska priča iz maloga bosanskog mjesta koja po mnogočemu podsjeća na onu zagrebačku iz filma Seks, piće i krvoproliće. Iako, naizgled, tragičan rasplet uvodne priče nije u skladu sa smirenijim tonom nastavka, uvodna priča po osjećaju čemera i bezizlaznosti upotpunjuje se s ostatkom filma, a opravdanje ima i u potrebi da se što snažnije karakterno utemelji glavni lik Gorana (Rakan Rushaidat), mladića koji je u početku imao malo koga, a nakon tragedije više nema nikoga u životu. Ostatak filma on će provesti potucajući se po srednjoj Bosni u potrazi za nečim ili nekim tko bi mu dao smisao života. Naime, Goran se vozi kombijem–prikolicom s ugrađenim barom od mjesta do mjesta i u svakom mjestu besplatno dijeli piće, nadajući se na taj način pronaći izgubljene kontakte s ljudima.

Stilsko–tematski sklop filma uspješno predočava uzaludnost te potrage. Nuić se koristi dramaturgijom nedogađanja pokazujući neuspjelost Goranovih pokušaja zbližavanja s ljudima, a osjećaj njegove nemoći osnažuje inventivno izokrećući konvencije filma ceste. Naime, umjesto osjećaja slobode i pokretljivosti svojevrsna tom žanru, izborom lokacija (kotline srednje Bosne) i prikladnim kadriranjem Nuić stvara osjećaj klaustrofobije i sputanosti. Najveća je slabost filma pokušaj redatelja da središnjem dijelu, siromašnu događanjima, prida zanimljivost putem epizoda Goranova susreta s raznim čudacima. Te epizode prilično su neuvjerljive i ne uklapaju se u minimalističku cjelinu filma. Treba spomenuti da se Nuić, poput Schmidta, koristio dobrodošlim stranim filmskim utjecajima nadahnjujući se djelima autora poput Akija Kaurismakija i Kim Ki–duka.

Filmovima Sve džaba i Put lubenica najavljeno je novo usmjerenje hrvatskog filma na teme, ambijente i likove koji pripadaju susjednoj nam državi Bosni i Hercegovini. Tako ćemo na sljedećem Pulskom festivalu imati još dva filma vezana uz BiH: Armin Ognjena Sviličića te Žive i mrtve Kristijana Milića. Što je uzrok preorijentaciji i da li će ona biti samo kratkotrajni trend ili je tek rezultat slučajnosti, teško je zasad razlučiti. Što se tiče opće ocjene naše kinematografije, ponovno smo imali uspješnu filmsku godinu, a sljedeće godine, barem po imenima redatelja potencijalnih filmova (Matanić, Sviličić, Nola, Rušinović, Kulenović, Milić, Gamulin), moglo bi biti još i bolje.


Juraj Kukoč

Vijenac 326

326 - 14. rujna 2006. | Arhiva

Klikni za povratak