Vijenac 321

Kritika

Bosanskohercegovačka proza

AKO SE PO JUTRU DAN POZNAJE

Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, lirika, epika, retorika, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, proza, drama i mikrostrukture, Marko Dragić, MH Matica hrvatska Sarajevo , HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo 2006.

Bosanskohercegovačka proza

AKO SE PO JUTRU DAN POZNAJE



Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, lirika, epika, retorika, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, proza, drama i mikrostrukture, Marko Dragić, MH Matica hrvatska Sarajevo , HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo 2006.


Ovih dana u palači Matice hrvatske u Zagrebu predstavljeno je prvih deset knjiga biblioteke Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga u izdanju Ogranka Matice hrvatske Sarajevo i HKD Napredak. Riječ je o projektu koji bi, prema riječima njegova glavnoga urednika Mirka Marjanovića, s jedne strane trebao popraviti ionako nerijetko maćehinski odnos matične književnosti prema administrativno dislociranim sunarodnjacima, a s druge napokon usustaviti jednu svemu usprkos ipak kontinuiranu književnu praksu pod vlastitim imenom i tako ukazati na svu vitalnost, žanrovsku, stilsku, tematsku i svaku drugu raznovrsnost, ali i na njezinu duboku ukorijenjenost u europski kontekst.

Da to neće baš lako ići, vidjelo se i na samu predstavljanju, gdje joj je pitanje korpusa očekivano izbilo u prvi plan te se nametnulo u obliku dileme treba li ili ne treba u taj projekt uvrstiti i hrvatske pisce muslimane – barem one za koje se zna da su se tako ne samo osjećali nego i deklarirali. Uza sve birane riječi koje su s Matičine govornice padale po dupkom ispunjenoj dvorani, čini se da bosanskoj strani hrvatstva od toga nije nimalo lakše, ali je ljepše. Naučeni da su od svih riječi najbolje one koje su postale djela, spomenutome Marjanoviću i Napretkovu Franji Topiću, koji dobro znaju što je zemlja Bosna, lakše je onoliko koliko vide. A vide deset od zamišljenih sto knjiga, a to znači da su već nešto napravili; pomoć ako i kad dođe – dobro dođe. Dobro je znati da ima otkud i da se imaju na što osloniti, kako to slikovito reče jedan od urednika Matičina sličnoga projekta Stoljeća hrvatske književnosti, koji valjda ne ide – barem kad je u pitanju Bosna – u kategoriju hrvatske izvozne robe.

Među tih prvih deset od sto knjiga dvije su posvećene hrvatskoj usmenoj književnosti Bosne i Hercegovine: prva, u biblioteci četvrta, posvećena je lirici, epici i retorici, druga, tj. peta, prozi, drami i mikrostrukturama, kako njihov priređivač naziva poslovice i zagonetke. A priređivač im je Marko Dragić, profesor usmene hrvatske književnosti na mostarskoj kroatistici, autor više znanstveno-stručnih knjiga iz toga područja i jedan od rijetkih strastvenih tragača i sakupljača toga blaga u hrvatskim krajevima, o čijem maru govori podatak da mu je mjera godišnje po gotovo jedna knjiga s temom našega zakopanog blaga (npr. Tuj tunja tu jabuka. Hrvatske lirske narodne pjesme iz Rame, 1995; Zakopano zvono. Predaje i legende u Šematizmu fra Petra Bakule, 1996; Duša tilu besidila. Hrvatske pučke molitvene pjesme iz BiH, 1997; Deset kamenih mačeva. Hrvatske predaje i legende iz BiH, I, 1999; Od Kozigrada do Zvonigrada. Hrvatske povijesne predaje i legende iz BiH, II, 2001...).

U najnovijim dvjema Marko je Dragić u dvojakoj ulozi, ponajprije kao član uređivačkoga vijeća, odnosno jedan od urednika zadužen za stariju hrvatsku književnost, potom kao priređivač onoga što se općenito naziva usmenom narodnom književnošću. A kako to općenito u Dragićevoj vizuri izgleda, vidi se već po kazalu, koje nije samo vodič izabranom građom nego ujedno tumač metodologije, pa i metajezika kojim se koristio u nedvojbeno opsežnu poslu usustavljivanja jedne od apsolutno najtrajnijih, najživljih, iako ne uvijek i jednako cijenjene verbalne tradicije.

Nakon propedeutičke besjede o lirskoj pjesmi, povijesnom joj hodu na svjetskoj i na domaćoj sceni te o prevođenju, bolje rečeno prilagođivanju na strane jezike, potom klasifikacije i navođenja izvora, Dragić korpus lirskih pjesama razlaže u dvanaest ciklusa od kojih se jedne (mitske, povijesne, romance, balade, šaljive, bećarac, ganga, natpjevanja, molitvene pjesme, prenja i stihovane legende) ne dijele, dok se druge i dalje razlažu, npr. obredne pjesme na koledarske, veselenje, jurjevske, dodolske, vukarske, posleničke na pastirske, težačke, putničke, kiridžijske, ljubavne na zagledanje, ašikovanje, zaruke, svatovske, bračne, uspavanke, poskočice, rodoljubne, pjesme siročeta. Na isti način Dragić nas uvodi i u dio s epskim pjesmama, da bi ih potom nizao prema ciklusima: srednjovjekovni vladari, bugaršćica, osmanska vlast, uskoci i hajduci te pučke pjesme o događajima u 20. stoljeću. U trećem su dijelu retorički oblici, tj. basme (bajalice, zaklinjanja, egzorcizmi), zdravice, brojalice (brojilice, nabrajalice), brzalice, blagoslovi i kletve. Na kraju knjige priložen je rječnik manje poznatih riječi, a takvih nije malo, pogotovu za urbani svijet.

Druga knjiga, iako u podnaslovu kaže da donosi proznu i dramsku narodnu produkciju, opsegom je upola tanja, što i nije slučajno. Naime, sam priređivač veli kako je u minulim vremenima zapisano malo izvornih primjera usmene književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata, pa je tako sam iz starine unio tek tridesetak usmenih priča, nekoliko drama, sto pedeset poslovica i četrdesetak zagonetaka, a iz novijih vremena dvjesto četrdeset zapisa proze, nekoliko primjera drame, četiri stotine poslovica i sedamdesetak zagonetaka. Većina je tih zapisa nastala u našoj neposrednoj, nažalost, poslijeratnoj prošlosti – od 1996. do 2005. godine, ističe Dragić, a to su upravo oni prilozi koje je on sam sa svojim studentima bilježio i tako oteo zaboravu. Bez obzira na modernu tehniku, tj. na diktafon, naš je Dragić u maniri sakupljača starine 19. stoljeća, npr. fratara Martića ili Jukića, obišao mnoga sela i gradove, proljudikao sa svećenicima i ostalim uglednicima, naslušao se mnoge uglavnom gorke, a neke je svoje priloge dobio na stari način, pismom, ili na novi, faksom, dok su mu neke iz svojih mjesta i nepoznati ljudi na noge donosili.

Akribija i u ovoj kao i prethodnoj knjizi, odnosno i ovdje autorovi uvodni instruktivni članci, prvo o usmenoj prozi s pregledom svjetske i hrvatske, pa pitanje nazivlja i tipologije, a onda redom primjeri iz svijeta usmene proze bosanskohercegovačkih Hrvata: bajke i basne, svi tipovi predaja (povijesne, etiološke, eshatološke, mitske, demonološke), pričanja iz života, legende, novele, anegdote te sitni oblici (šala i vic). Na isti način obrađen je i dio o usmenoj drami i folklornom kazalištu (Folklorno kazalište lutaka, Maskirani ophodi uz Materice, Glazbeno-scenska igra, Na silu, Usmena drama u svadbenim običajima u Dubravama kod Stoca, Traženje mlade i drugi svadbeni običaji u Bakovićima kod Fojnice), potom treće poglavlje s izabranim poslovicama i zagonetkama iz polovice 19. stoljeća, te iz najnovijega doba – od 1976. do 2005. godine.

Nedvojbeno, Dragić je odradio golem posao i ponudio hrestomatije u kojima se prvi put usustavljuje dio nacionalnoga književnog blaga nastaloga, očuvanoga i najvećim dijelom zapisanoga upravo na bosanskohercegovačkim stranama. Aporije unutar ovih knjiga mahom su posljedica sama poimanja te studija ove i ovakve građe, pa otuda i neizbježna odstupanja u terminologiji i tipologiji. Dok to ide u eventualne strukovnjačke rasprave, važnije je upozoriti na činjenicu kako autor svoj predmet sagledava unutar delikatne mreže socijalnih i političkih odnosa u kojima je hrvatski puk živio i istrajavao nalazeći utjehu i smisao u vlastitoj riječi koja je nadživjela zulume i zemane da bi ovako zapisana postala izvor i dokaz njegova identiteta i pripadnosti.

Ako se po jutru dan poznaje, onda prema ovim dvjema Dragićevim knjigama valja s optimizmom gledati na planirano stoknjižje hrvatske knjige u Bosni i Hercegovini uključujući i sve probleme, zamke i kompromise, čak i eventualne promašaje, na koje ima pravo samo onaj tko radi.


Vinko Brešić

Vijenac 321

321 - 22. lipnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak