Vijenac 316

Kritika

Hrvatska proza

Erotika, egzotika i otuđenost

Dražen Katunarić, Tigrova mast, vlastita naklada, Zagreb, 2005.

Hrvatska proza

Erotika, egzotika i otuđenost



Dražen Katunarić, Tigrova mast, vlastita naklada, Zagreb, 2005.


Tigrova mast je antireumatski pripravak za lokalnu uporabu koji sadrži mješavinu eteričnih ulja, kamfora i mentola, a djeluje kao analgetik za ublažavanje bolova u mišićima. Osim medicinskog naziva za ljekovit pripravak, tigrova mast je i naslov zbirke priča Dražena Katunarića, u kojoj autor tematizira erotske odnose i osamljenost dislocirana pojedinca. Četiri priče govore o četiri različite zemlje: u prvoj, eponimnoj priči junak se udvara kineskoj prostitutki te se nakon njezina odbijanja vraća u domovinu. Druga i stilski najvještije ispisana priča, Carmen, zbiva se u Maroku, gdje hrvatski radnik na naftnim bušotinama upoznaje atraktivnu crnkinju s kojom se zbliži te je nakon toga prisili na seksualni odnos. Treća priča, Amigos para siempre, smještena je u Indiju, gdje dvoje mladih hipija zalutaju u cigansko selo i upuštaju se u ljubavni odnos s atraktivnom Cigankom. Posljednja priča, Gospođa Miranda, podosta se razlikuje od prethodnih i svojevrsna je kroatistička vježba s temom literature hrvatske moderne: na prijelazu stoljeća zbiva se ljubavna afera između udane žene i trgovačkoga činovnika. Preljub koji autor opisuje ograničen je građanskim konvencijama i izmjenom pisama i uzdaha, da bi fikcionalni završetak romana ljubavnu avanturu sveo na ogoljenu seksualnost i tjelesnost nesputane ljubavi, kojom Katunarić vjerojatno neizravno reagira na suvremeno shvaćanje erotičnosti kao puke pornografije, za razliku od manirističke naslade iz razdoblja moderne, koja se zasnivala tek na pogledima i naslućivanjima. Četiri priče istodobno su putopisni i naturalistički, lirski i posve dokumentaran prikaz te ih upravo spoj suprotnosti čini zanimljivima. Katunarićeva proza ima ponešto od hemingvejevskoga lapidarnog stila, ali i egzistencijalističke oporosti; neskrivena erotika u svakoj od tih priča nikada ne dolazi do vrhunca, jer junaci ne uspijevaju stupiti u ljubavnu vezu odnosno spolni čin sa ženom ili pak on završava tragično (kao u pripovijesti Carmen). Dislociranost likova (u svim pričama riječ je o Hrvatima na putovanju ili radu u tuđini) te nemogućnost ostvarivanja pravoga ljudskog kontakta ili ljubavne veze tvore osjećaj egzistencijalne osamljenosti; u drugoj priči beskrajno obzorje i pješčana plaža marokanskog ljetovališta vrlo nalikuje Camusovu Strancu. Kada je riječ ponekad »velika kao pustinja« ili kada je odlazak na vožnju na slonu kroz kraljevski grad u Indiji ispričan poput budističke priče, te kada je Azija još nestvarna poput Mjesečeva odraza u jezeru, tada je prostor fantazije i mašte snažniji od faktografskoga bilježenja. Katunarić je istodobno i dokumentarni promatrač lokalnih običaja, kojem uspijeva s minimumom stilskih sredstava tehnikom krokija živopisno predočiti kulturne, političke i društvene aspekte zemlje koju opisuje te je ujedno prikazati kao egzotičnu i mističnu. Upravo ta korelacija muško–ženskog erotizma i pejzažne egzotike te posvemašnja otuđenost junaka (od nesnalaženja u marokanskom hotelu u prvoj, raskinuta prijateljstva u drugoj i neuspjele dalmatinske romance u posljednjoj priči) sadržajna je osnova autorove proze. Odnos stvarnog i nestvarnog, kao i sudar različitih svjetova, za njega je sudar lirskoga doživljaja dalekih krajeva i faktografskog opisa, koji nije posve privlačan. Egzotika dalekog i stranog ujedno je i prepreka njegovu boljem razumijevanju, pa je stoga i ova (na stanovit način ipak putopisna) proza pesimistična kad je riječ i o ljubavnim odnosima. Pustolovina koju utjelovljuju likovi kozmopoliti poziva nas na zajedničko maštanje o ljubavnim zgodama, zavodi nas izvanvremenskom egzotikom, ali istodobno i podsjeća da ta sanjarska putovanja neizbježno završavaju samoćom i nemogućnošću istinske međuljudske komunikacije.


Tonči Valentić

Vijenac 316

316 - 13. travnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak