Vijenac 311

Književnost, Naslovnica

ETIKETIRANJEM DO ZABLUDA ILI SLUČAJ JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

NALJEPNICE ZA BISKUPA

Svima su zasigurno poznati brojni primjeri etiketiranja koji se dekodiraju na dva potpuno suprotna načina — ili pozitivno ili negativno. Ono što jedni drže istinitim, ispravnim i pozitivnim, drugi s pravom interpretativno odbacuju kao negativno i zabludno. Nema boljeg primjera za takav, inače čest slučaj u povijesnim prikazima i predodžbama, nego što je cjelokupno djelovanje i djelo Josipa Jurja Strossmayera, čas ogorčeno napadanog, čas nekritički hvaljenog, a sve bez punog uvida u cjelokupnost njegovih djela i s njima usuglašena djelovanja na javnoj pozornici

ETIKETIRANJEM DO ZABLUDA ILI SLUČAJ JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

NALJEPNICE ZA BISKUPA



Svima su zasigurno poznati brojni primjeri etiketiranja koji se dekodiraju na dva potpuno suprotna načina — ili pozitivno ili negativno. Ono što jedni drže istinitim, ispravnim i pozitivnim, drugi s pravom interpretativno odbacuju kao negativno i zabludno. Nema boljeg primjera za takav, inače čest slučaj u povijesnim prikazima i predodžbama, nego što je cjelokupno djelovanje i djelo Josipa Jurja Strossmayera, čas ogorčeno napadanog, čas nekritički hvaljenog, a sve bez punog uvida u cjelokupnost njegovih djela i s njima usuglašena djelovanja na javnoj pozornici


Svakodnevno nas iskustvo nuka da u nevezanoj ili obvezanoj, poslovnoj ili privatnoj konverzaciji neprestano tražimo i dobivamo ili za uzvrat dajemo i drugima šaljemo škrto sažete oznake o događajima, postupcima, situacijama, ličnostima, pojedincima i skupinama, narodima, zemljama i državama izmišljajući što znakovitije i duhovitije riječi ili izreke smišljene da budu sukus o svemu, da otkrivaju bitno, i ne misleći da u tom dvostrujnom reverzibilnom procesu sudjelujemo kao proizvođači i potrošači, pošiljatelji i primatelji funkcionalnih etiketa. Da, upravo to — etiketa! Ili, recimo to još jasnije: posrijedi su sveprisutne naljepnice koje nije lako jezgrovito pamtljivo smisaono uobličiti i nalijepiti, ali isto ih je tako teško, s vremenom sve teže, a na kraju gotovo nemoguće odlijepiti. Ne samo pojedinci, nego i cijele skupine, pa i narodi, općenito ljudi u svoj raznolikosti svoje ljudskosti i neljudskosti, gluposti i mudrosti, ukorjenjuju se u mnogobrojnim svijestima, tijekom vremena i nailaskom sve novih i novih naraštaja, kao nešto gotovo nedopunjivo i nepromjenjivo. Povjesničari i novinari, putopisci i putositničari, prozaisti i dramatičari, napose komediografi i šalozbiljni kolumnisti dokazuju se upravo pronalaženjem impresivnih naljepnica koje funkcionalno mogu nadomjestiti očekivano opširno razrađena objašnjenja ili potanke opise s nabrajanjem tuceta karakterističnih sitnica, sukladno ozakonjenom načelu da se što ograničenijim opsegom označavanja denotira i konotira predmet našeg trenutnog interesa. Nepobitno je sveopće nastojanje da se što manjim naporom u procesu izražavanja ili prihvaćanja poruke sintetiziranim shvaćanjem njezina smisla dokuči ne samo bitnost, nego i potpunost koja inače, sitničavo detaljizirana, lako izmakne, isklizne iz naše spoznaje, iz znanja, iz svijesti o predmetnom ili pojavnom u svijetu. Takvom vrstom sažetih formulacija pisci i predavači vole i nastoje uobličiti lako zapamtljive formule, uz odobravanje zahvalnoga čitateljstva ili slušateljstva. Ali od prijemljive formule do etikete samo je jedan, ili čak nijedan korak!


Svakodnevni je govor najbolje stanište i rasadište upravo takvih riječi i izreka, koje čine nepotrebnim bilo kakve eksplikacije u različitim prigodama, prostorima, pa i vremenima. Poslušamo li samo što naši suvremenici, napose oni mlađi, odgovaraju na prerazličita pitanja o svemu i svačemu, čut ćemo uvijek iste riječi ne osjećajući ni potrebu a možda ni sposobnost da objasne što sve pod tim podrazumijevaju. Uostalom, ovo pišem upravo pošto sam čuo kako desetak mladih posjetitelja jedne priredbe odgovaraju u tv–mikrofon da je bilo super, a gotovo isto takvo pojednostavljivanje dojma zapisuju također novinari anketirajući publiku na izlasku iz kina nakon jedne premijere rijetko uspjeloga, dopadljivoga i gledljivoga hrvatskoga filma. O izrekama i poslovicama pak, univerzalno upotrebljivima posvuda neovisno o granicama jezika i kultura, ovdje je dovoljno samo prisjetiti čitatelje, među kojima jedva da ima nekoga tko putem njih ne pametuje i, pamteći ih, ne širi ih konverzacijom i pisanjem, govorom, pismima i SMS–porukama. Valja ipak razlikovati korisnost označiteljnih naljepnica u svakodnevnom razgovoru od problematičnosti, pa čak i pogubnosti njihovoj kad otrajne za niz naraštaja neku osebujnost pridanu ličnosti ili pojavi u nekom davno prošlom času, možda tada kontekstualno opravdanu, ali nesumnjivo toliko subjektivnu da ne može poslužiti kao potporanj svevremenskom tumačenju dotičnih identitetnih pojedinačnosti. Pritom imam na umu povjesničarsko ili publicističko etiketiranje nametnuto u danom vremenu suvremenicima, ali protegnuto inercijom ili pragmatičnom potrebom na neodređenu i neomeđenu budućnost.

Etikete pojednostavnjuju recepciju, one otrajnjuju početni ili površni dojam, ali tijekom vremena postaju toliko primarno neodljepljive, da se zbog njih i pod njima gubi potpunost i cjelovitost značenja. Pogubnost je njihova zamjetljiva čak i onda kad im se uporaba može opravdavati najobjektivnijim, i to pozitivnim prvotnim namjerama, jer — jedanput nalijepljene — umrtvljuju istraživačko mišljenje, kočeći ga već time što ga jednostrano usmjeruju. A jednostranost i pojednostavljenost ne vode do istine nego samo utvrđuju kao sveprihvatljivo čak i ono što nije bilo općeprihvatljivo ni u času prvotne artikulacije. Što li tek reći za etiketiranje u suvremenome govoru mržnje kada znači zlobno i zlonamjerno pridavanje nepostojećih ili nedefiniranih karakteristika predmetu na koji je usmjerena strjelica potvore. Kao konkretan primjer može poslužiti jedan filmski kritičar koji je priznao neprijeporne kvalitete filmskom ostvarenju poznatoga redatelja dopisavši kao pridodatak ocjeni da je to iznenađujuće i začuđujuće s obzirom na to da je posrijedi — »redatelj desničar«! Mislio je, dakako, na čovjeka desne političke orijentacije, dobro na »desničara«! Ali ne želim sada ulaziti dalje i dublje u raščlambu ove nebuloze jer to zahtijeva razgovorni odvojeni polemički esej, pa ću citirati samo primjedbu kolege Dubravka Jelčića da bi tome kritičaru, koji sebe očito svrstava među ljevičare, valjalo odvratiti kako on, makar je »ljevičar«, objavljuje same nebuloze i netrpeljivošću zadojene omrazne ocjene. Ne idem zasad u tom smjeru dalje, jer bi se nesumnjivo i to na kraju pokazalo kao jednostrano i zavelo bi — iz toga proizišlo — moje ocjenjivanje na ocrnjivanje, dakle na krivi put, zamagljujući punu i složenu istinu. A istina je nerijetko ne samo složena, nego i prugasta (da parafraziram Maksima Gorkog). Svima su zasigurno poznati brojni primjeri etiketiranja koji se dekodiraju na dva potpuno suprotna načina — ili pozitivno ili negativno. Ono što jedni drže istinitim, ispravnim i pozitivnim, drugi s pravom interpretativno odbacuju kao negativno i zabludno. Nema boljeg primjera za takav, inače čest slučaj u povijesnim prikazima i predodžbama, nego što je cjelokupno djelovanje i djelo Josipa Jurja Strossmayera, čas ogorčeno napadanog, čas nekritički hvaljenog, a sve bez punog uvida u cjelokupnost njegovih djela i s njima usuglašena djelovanja na javnoj pozornici. Josip Juraj Strossmayer je istaknuti velikodostojnik u crkvenoj hijerarhiji, ali i na kulturno–političkom, znanstveno–obrazovnom i društvenom planu u Hrvatskoj posebno je priznat i poštovan. Mecena, donator i vizionarni inicijator, zaslužan za izgradnju i osnivanje važnih nacionalnih znanstvenih, kulturnih i crkvenih ustanova, poput Sveučilišta i Akademije koju je nazvao »jugoslavenskom« zbog njemu tada najrazboritijih i najkoristonosnijih razloga za hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku. Priznavan je također kao uman političar, a uz to, i iznad svega toga, kao zastupnik i zagovornik aktualnih i budućnosnih procjenjivačkih razmišljanja s dalekosežnim društveno–nacionalnim posljedicama, naročito pak o potrebnim prilagodbama vjerskih i crkvenih dogmi novim životnim uvjetima jednako kao i o nasušnoj potrebi visokoškolskog obrazovanja novih naraštaja našega naroda. Ustalasao je široke krugove u svijetu svestranim djelovanjem i zalaganjem za moderniziranje odnosa unutar crkvene hijerarhije dovodeći u pitanje dogmu o Papinoj nepogrešivosti, a jednako je bio cijenjen kao svjetski priznat govornik i vrlo upućen kolekcionar vrijednih umjetnina što ih je na kraju poklonio Akademijinoj galeriji starih majstora. No, uza sve te manje ili više isticane i priznavane zasluge, od samoga početka prilijepljena mu je etiketa zadrtoga zagovaratelja jugoslavenstva zbog toga što je Akademiju nazvao Jugoslavenskom usprkos tome što su svi okolni narodi svoje akademije nazivali i identificirali svojim imenom i nikako drukčije. Jednom nalijepljena etiketa odnarođenosti pratila je Strossmayera tijekom dugih godina, sve do naših dana. Naravno, jugoslavenofili su ga uznosili kao svoj uzor i preteču, iako ni monarhistička ni komunistička Jugoslavija nisu imale ni jedne bitne značajke Strossmayerova koncepta. A taj je koncept — ma kako to nekima zvučalo neobično ili čak zazorno — bio u osnovi kroatocentričan! Kao što su Ilirci svojedobno pokušali pod tim drevnim nazivom nestaloga naroda, čiji potomci ni Hrvati ni Srbi nikako nisu bili, privući i okupiti sve južnoslavenske narode — očekivano uzalud i potpuno bezuspješno — tako je Strossmayer, višestruko dokazani hrvatski rodoljub i domoljub, predmnijevao da će s pomoću novih temeljnih ustanova znanosti, umjetnosti i najvišega obrazovanja u Zagrebu — pod jugoslavenskim imenom virtualnoga, izmišljenoga, nepostojećega naroda — lakše magnetskom snagom privući buduću znanstvenu i kulturno–umjetničku elitu okolnih slavenskih naroda. Bijaše čvrsto uvjeren da će na hrvatskom sveučilištu studirati i nehrvati upijajući duh života, kulture i civilizacije hrvatske sredine. Pritom se ne bi gubio hrvatski identitet u jeziku, terminologiji, estetskim kriterijima i civilizacijskim europskim normama — pretpostavljao je Strossmayer, utoliko više što je s jednakim entuzijazmom radio na ekumenskom projektu zbližavanja crkava, pravoslavne i rimokatoličke. Otuda i njegov pledoaje da se crkvena Moskva na uobičajen način, konvencijom poveže s Vatikanom. Naravno, i u taj je projekt Strossmayer uložio mnogo ambicija i napora, dokazujući time veličinu svoga duha i iz njega proistekle budućnosne tolerantne vizije, koja je tijekom vremena potiskivana, ali je današnji Pape obnavljaju u pokušaju jačanja kršćanstva, pa makar i dogovorom o usuglašavanju dosad tvrdokorno proklamiranih dogmi. I tako je već od početka svoga djelovanja Strossmayer bivao slavljen ili osporavan, zapravo različito shvaćen i tumačen, onako kako je već nekima u aktualnim političkim konstelacijama najbolje odgovaralo. Prilijepljene su mu trajno tri etikete. Kao osporavatelj Papine nepogrešivosti nije mogao svoje shvaćanje potanko i naširoko u široj javnosti objašnjavati, pa nije ni čudo da do njegovih suvremenika, u Crkvi i izvan nje, nije došao integralni tekst njegovih briljantnih i zapaženih govorničkih istupanja na latinskom jeziku o temi Crkva i papinstvo na 63. sjednici Prvoga koncila u Vatikanu 2. lipnja 1870. Zbog toga je ostala samo etiketa osporavatelja najvažnije dogme o uređenju crkvene hijerarhije, ali je prešućivano i zaboravljano sve ostalo za što se također impresivno zalagao. Druga etiketa nije mu djelotvorno skinuta sve do naših dana, kada ga i najumjereniji hrvatski rodoljubi osuđuju kao krsnoga kuma jugoslavenstva i stoga tobožnjeg zatiratelja hrvatskoga imena i identiteta, nazivajući ga uvredljivo »Štroca«. Treća etiketa proizlazi iz primitivnog mentaliteta i neznalačkog većinskoga stava, a očituje se neoprostivošću prema njegovu životu na visokoj nozi i prema njegovoj »rastrošnosti« za arhitekturu i slike, umjesto da je barem dio toga (a neki su tražili i sve!?) uložio u izgradnju škola i ubožnica za siromašni puk. Zanimljivo je i karakteristično da je svaka od spomenutih etiketa nastala tendencioznom, i gotovo u svakom od tri slučaja nazlobnom redukcijom Strossmayerovih uvjerljivih objašnjenja i detaljnih razboritih razradbi sadržanih u vrlo promišljenim i sjajno, jasno sročenim njegovim govorima i drugim javnim istupima. Početni su impuls etiketiranju dali suvremenici i polemički nastrojeni osporavatelji rezultata Strossmayerova kreativnog uma, ali sve što je nakon toga slijedilo, sve do naših dana, još je više produbljivalo jaz između autentičnoga Strossmayera i njemu pripisanih, ili redukcijom okljaštrenih, čak iskrivljenih njegovih izjava i spisa, zamagljujući očiglednost ciljeva njegova djelovanja. Prije svega, valja pozorno pročitati Strossmayerov govor Crkva i papinstvo na koncilu u Vatikanu godine 1870, što je sada moguće svakom sumnjičavcu zahvaljujući objavljivanju integralnoga teksta prevedenoga s latinskoga u knjizi Izabrani književni i politički spisi.* Ne ulazeći u sve pojedinosti upozoravam na Strossmayerove riječi da su u »božanskoj ustanovi Crkve« svi njezini dijelovi »intimno i nerazdjeljivo među sobom povezani, i u toj svojoj povezanosti se među sobom pomažu i usavršuju«. Poremeti li se taj unutrašnji red, upozorava Strossmayer, Crkva neminovno gubi dio svoje snage i značenja, a to, prema njegovu mišljenju, pretpostavlja da svi biskupi obavljaju važnu učiteljsku službu i jednakopravno, bez straha, u punoj slobodi »po svijetu raštrkani ili u Saboru sabrani« oni su »pomoću Duha Svetoga zaštićeni i sigurni proti svim zabludama«, pa na »istini tih riječi« svi oni moraju biti smatrani ravnopravnim i istomoćnim službenicima Kristovim i djeliteljima Božjih tajni. Da su Sabori odvajkada redovito održavani, kolektivni um i nadahnuće biskupa, drži Strossmayer, mogli su biti pravo jamstvo da se izbjegne crkveni raskol zbog nesuglasja u dogmama u bogoslavljenju i u bogosluženju. Pozivajući se eruditski upućeno na pojedine vjerske i crkvene autoritete iz bliže i dalje prošlosti Strossmayer dolazi do logičkog, pa makar i dogmatički neprihvatljivog zaključka, da kolektivni nadahnuti um biskupa širom svijeta, ako se ne ostvaruje u punoj slobodi promišljanja i sumnjanja, ne može doći do izražaja »utvrdi li se lična i apsolutna nepogrešivost rimskog pape«. Strossmayer se doduše zalaže za »sveta i nepovrijeđena prava božanskog primata« ali istodobno kad i za »sveta i čitava prava biskupa«. Dogma o nepogrešivosti Pape, drži Strossmayer, učinila bi nepotrebnim sabore biskupa i zakočila bi, umanjila sposobnost Crkve da pronalazi izlaze iz svih situacija i da daje jasne i svima katolicima prihvatljive odgovore na svako pitanje koje ih tijekom života i služenja Bogu eventualno muči, jer svatko, svi vjernici, pa i biskupi, mogu biti u ponekom času obuzeti, uzdrmani sumnjom. Crkva u cjelini i svi biskupi zajedno, jedini imaju poslanje i moć da razbistruju sumnje promicanjem i dokazivanjem vjere sukladne Božjim nakanama i Kristovu učenju, a sve zato »e da se granice Crkve ne stegnu nego prošire, da se ne stegne sloga, mir i jedinstvo, nego da se svaki dan to više rašire, e da što prije vidim ono blaženo vrijeme, kada će sve čovječanstvo biti jedno stado pod jednim pastirom.« Očito je da se Strossmayer zalaže za boljitak Crkve, a da je apsolutnu nepogrešivost Pape izvodio iz mogućih savjetodavnosti svih biskupa, ne slažući se s tim da Duh Sveti ne nadahnjuje i njih kao i prvoga među njima — Sv. Oca Papu. Isto je tako redukcijom Strossmayerovih mišljenja i djelovanja izostavljeno i ono, što ga čini danas aktualnijim nego ikada, danas kad svestrano papinska inicijativa jača i buja usmjerena na ideju ekumenizma. Ma koliko nekadašnje inicijative i želje Strossmayerove u tom pravcu bile neuslišane, jer se ruska pravoslavna crkva na njih nije osvrtala oglušivši se bespogovorno na ekumenske apele sve do danas, njegov ekumenizam, mirotvorstvo i sposobnost da vodi s drugima dijalog bez okamenjenih vlastitih stavova čini ga velikim misliocem i vizionarom koji se u potpunosti uklapa upravo u naše vrijeme, ako je već u svoje doba u ponečemu preuranio. No, mnoge su njegove misli i o ostalim predmetima njegovih svestranih zanimanja u biti ili gotovo bez ostatka prihvatljive i danas, osim one temeljne zablude vezane za utopijsko promišljanje o jugoslavenstvu kao mogućoj platformi za povezivanje južnoslavenskih naroda. Da u takvom stranputičenju i zabludnosti nije bio u Hrvatskoj ni prvi ni posljednji ne treba posebno dokazivati, ali valja suzbiti već spomenutim etiketiranjem prošireno uvjerenje, da je zbog toga vrijedan žaljenja i prijezira kao tobožnji zanemaritelj hrvatskih interesa. Naprotiv, Strossmayer je vjerovao upravo u poslanstvo katoličkoga hrvatskog naroda, na koje se bez ustezanja uvijek i svagdje zaklinjao kao bezbroj puta izričito deklarirani hrvatski rodoljub. Ni u povijesno nezaobilaznom govoru o odnosima unutar katoličke crkvene hijerarhije nije propustio prigodu da naglasi: »Ja ne mogu dosta da zahvalim Božjem milosrđu, što je hrvatski narod, koji ja toliko ljubim (kurziv V. P.), Katolički, i mogu sasvim iskreno reći vrlo odan Svetoj Stolici«. Da bi se oteli sugestivnosti etikete o Strossmayerovu srboljublju i odnarođenosti od hrvatskoga naroda neka svi dosad zavedeni Hrvati pročitaju bez predrasuda sve što im nudi izbor Strossmayerovih govora u »Stoljećima hrvatske književnosti«. Pročitavši niz njegovih decidiranih pasusa, pa i cijelih tekstova u kojima nepokolebljivo brani hrvatske interese od presezanja okolnih naroda, uvjeren sam da će se u našoj javnosti revidirati temeljito ocjena Strossmayera, a time i uspostaviti drukčiji odnos prema njemu. Evo primjera:

»Upravo danas, više nego ikad treba oštrim okom motriti, što u cijeloj Europi, što na sjeveru i zapadnom i istočnom biva. Mi smo, Gospodo, ponajprije Hrvati, i kano takvi starodavni naš Ustav posjedujemo…« Ne samo svoj ustav, nastavlja Strossmayer, nego: »Mi dakle vlastitu zastavu svoju imamo, pod kojom isto tako, kao i Ungri, za svestranu samostalnost i neodvisnost svoju borit se možemo. Ne znam, Gospodo, da li ikoji narod u Carevini toliko prava ima, i toliko razloga i dužnosti ima na Pragmatičku sankciju pozivati se koliko mi Hrvati.« Rijeka, za Strossmayera sumnje nema, pripada i jedino za svagda može pripadati samo Hrvatskoj. Ima i jedna usporedba koju ne mogu propustiti da je posebno ne istaknem, jer osnažuje tvrdnju o Strossmayeru kao dokazanom hrvatskom rodoljubu u svemu i uvijek na braniku hrvatskih interesa. Želite li pogoditi tko je naredbodavno napisao: »Neka hrvatski narod surađuje s drugima, ali neka nikada i nipošto ne bude pod nikim«? Napisao je to Strossmayer, pa se više ne može širiti objeda da je srboljublju bio spreman žrtvovati hrvatoljublje. U tome je bio jednako odlučan kao i njegov prividni nesumišljenik, beskompromisni hrvatoborac Ante Starčević posvjedočivši da »mi svi želimo se osloboditi od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme menjati«.* Strossmayer narodni identitet brani također zastupanjem prava Hrvata na njihov, vlastit jezik. On doduše dopušta da se iz tuđih jezika uzima i unosi u jezik narodni kao što pčele kupe sok posvuda i unose u svoju košnicu, ali jezik narodni cijeni kao baštinjeno blago, »kao najveći dar Božji; kano ogledalo, u kom se duša i serce naroda njegova u svojoj bitnosti pokazuje (…) zato sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni; sve pako od njeg odvratja, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo«. Ne zastajući na ovim općenitim, i danas važećim jezikoslovnim postulatima, Strossmayer hrvatskom jeziku upravo tepa, izražavajući ljubav prema njemu iz svoje nepatvorene neprijeporne rodoljubne duše: »Mili jeziku moj, da ništa drugo u tebi pisano nije, do naših narodnih pjesamah i poslovicah, zaslužio bi, da te svi sinovi i kćeri naroda ljube, ko oči u glavi, zaslužio da se u tebi sve znanosti, sav javni život odziva, ko što se u tancih sunčanih tracih rana zora rumeni i bieli dan odsieva. Iz naših narodnih pjesamah lahko bi duh poetički slavjanski Illiadu i Odisseu sastavio, a poslovice naše s poslovicam Salamona uztakmiti se smiju. To su gospodo! rude još pune zlata i dragog kamenja, ali nam svima još treba kopati i znojiti se, da imovinom svojom učinimo«

Ali ne samo jezik, i prošlost, i povijest je Hrvatima važna da neprestano stječu razloge za samopouzdanje, da budu osvješteniji i jači pred neprijateljskim presezanjima i usuprot zatiračima hrvatstva. »Ne ima naroda pod nebom, koji bi europejsko–kršćanskoj civilizaciji više uslugah učinio od našeg naroda na jugu. Ne ima naroda, koji bi toliko okrunjenih svjedokah svoje vrline, slave i junačtva brojio, kolike naš narod. Osviesti se, osviesti se o narode mili, uči se u spomenicah svojih, što si njegda bio, da znaš, što još jednom biti možeš, biti imaš. Uči se od Constantina Porphyrogenita, kako si Carstvo Iztočno od propasti proti divjim Avarom spasio, i slavno južne ove europejske strane zasjeo. Uči se, da hiljadu drugih narodnih zgodah i nezgodah mukom mimoiđem, od Bele IV., kralja ugarskoga, kako si na obali Jadranskoga mora u najžešćoj dvodnevnoj bitci razjarenog Tatara pogazio i u aziatske pustoši protjerao. Uči se, kako si živim bedemom bio Europi proti aziatskoj čeljadi, koliko si krvi u ljutoj toj borbi prolievao, koliko si slavnih pobjedah održao, koliko si sinovah svojih, neuvehlim lovorom ovjenčao; uči se i spomeni se, da si divnim junačtvom tvojim glavni grad svoj s okolicom njegovom od poplavice aziatske slavodobitno uzčuvao, dočim je sveta ova zemlja, na kojoj stojimo, dočim je Pešta i Budim, a malo ne i stolni grad Beč, tečajem poldruga stoljeća pod tuđim jarmom stenjao. Ako se je narod naš u tih ljutih borbah oštetio, dužnost mu je sveta, tamo smjerati, o tom raditi, da mu se stare i nove štete, da mu se stare i nove rane izciele; a vjera i Bog, dužnost je ciele Europe, dužnost sveta cieloga Carstva, dužnost susjednoga nam i saveznoga naroda, da nas iz svih silah u toj težnji podupre; jerbo ne samo za se, nego za cielu Europu, za cielo Carstvo, za susjedne narode sve, mi smo tečajem više stoljećah riekom drahocjenu krv našu prolievali. Ne zdvoj mi narode mili, ne zdvoj! Bog je u srce svoje zasluge tvoje upisao, jerbo si krv svoju i za svetu vjeru, koja je zenica oku Božjem, prolievalo. Ruka je njegova, ako se ne varam, jedno od najogromnijih pitanjah europejskih uzko sa bićem i žićem tvojim spojila, i upotriebit će ga sigurno, da ti stare i nove žrtve primjerno nadoknadi. (…) Što se javnoga prava našega tiče. Istina je, da je narod naš, odkad je na ovostrano pozorište europejsko stupio, tiekom toliko ratobornih stoljećah mnogo stradao; ali je ipak za čudo, kako je naš narod vazda znao i umio nezavisnost i samostalnost svoju, kano najdragocjeniji amanet svoj uzčuvati, — pak će ju znat, ako Bog da, i danas sačuvati!« Ako ni sve to nije dovoljno da razuvjeri sve one što još uvijek gaje sumnju u namjere čovjeka kojeg podrugljivo nazivaju »Štroca«, neka pročitaju sve redom njegove govore i izdvoje sva mjesta gdje retorički naglašava svoju poziciju poštapalicom »mi Hrvati«, »ja kao Hrvat«, »meni kao Hrvatu i Slavenu«, i neka nakon toga dokazuju, ako mogu, da se iza toga ipak krije jugoslavenoljub i srboljub, sve dok ne naiđu na mnogima dosad nepoznate dijelove iz pisama što ih je Strossmayer upućivao Račkome. Poznato je da je Strossmayer isprva prizivao punu suradnju dvaju »bratskih naroda Hrvata i Srba« ali kad je progledao i prozreo srpsku težnju da zavladaju u regiji i obnove Dušanovo carstvo, napisao je Račkome 1885.: »Ludi su Srbi mislili, kad sataru pomoću vječitih neprijatelja slavjanstva (misli na Madžare, op. V. P.) državnu ideju hrvatsku, pod kojom hrvatsku zaštitu nađoše i kroz stoljeće je uživahu, i kad satru dobri bugarski narod — eto im gotovo Dušanova carstva! A bog bi dao da progledaju: morali bi uvidjeti, da grob, koji drugom kopaju, samima sebi najprvo pripravljaju (kurziv V. P.).« I još jedanput Račkome (1884): »Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. (Spojeni pak s Madžarima nastoje nas utući.)« U isto lapidarno tematizirano Strossmayerovo uvjerenje valja uvrstiti i ovaj odlomak, o našim neprijateljima, ma tko oni bili: »Tko nam i ovu krpanu haljinu, koju na sebi nosimo, danas dere i svlači, taj je sigurno naš glavni neprijatelj. Tko nas i ovako oslabljene i oštećene još više slabi, taj bi rad da kopnemo, kao što snieg kopni na proljetnoj vrućini (kurziv V. P.).« Kao i u gornjem citatu govornički odabranom neodređenošću Strossmayer je bio jednako nepokolebljivo čvrst u uvjerenju i dalekovidnosti artikuliranim tako da i danas možemo pojedine pasuse njegove navoditi kao neporecivu aktualiju. I na širem političkom području Strossmayer se također iskazao svojom lucidnošću zapažanja i upravo proročkim predviđanjima. Bio je uvjeren »da naš narod u ovih stranah Europe imade zaista veliku zadaću i misiju«, a što se tiče borbe za cjelovitost naše zemlje, to je »jedno od najstarijih naših i najznamenitijih zahtjevah«, od koje preče stvari od te u našem narodu »ne ima«. Trajno je vrijedno i Strossmayerovo nepokolebljivo uvjerenje da se »vara svatko koji misli, da se silom išta na svietu trajna i stalna postići može«, kao i njegov pledoaje za poštivanje načela narodnosti i za jedinstvo pod uvjetom ravnopravnosti svakoga dijela udruženog u nekom jedinstvu. Ali tome on ipak beskompromisno dodaje: »Kad bi se jedinstvo izvrglo, da bude jednome na potporu, a drugomu na propast, onda ima narod sveto pravo proti takovu jedinstvu ustati, te tražiti u sviesti svojoj onu silu, koja bi to skršila.« Ako su neki i u novije doba još mogli držati Strossmayera neprihvatljivim pretečom borbe za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda, pa su kao takvi najnoviji spominjani jedino Starčević i Stjepan Radić, onda nakon svega zaista više nema razloga da ne razumijemo što su i zašto su današnji zastupnici i borci za Veliku Srbiju, među Srbima opasne i s razlogom omražene velike Hrvate, ubrojili također — Strossmayera! Vjerojatno im je jasno ono što još nije izvjesno svima među »velikim Hrvatima«, da je sve što je Strossmayer radio, pa i ono što je bilo utopijsko i po Hrvate perspektivno pogubno, da je, kažem, radio to sukladno svom dubokom promišljanom aksiomu da se danas ne vojuje više i ne odlučuje »oružjem materijalnim, nego oružjem duha«. Nije ni to, dakako, sasvim upitno s današnjeg iskustva u globaliziranom svijetu, ali je za ono vrijeme bilo svakako promašeno kao program djelovanja i borbe za održanje hrvatstva na južnoslavenskoj i balkanskoj vjetrometini usuprot presezanjima i imperijalističkim planovima s

usjednih naroda. Strossmayer je uviđao postojanje permanentne ideje jedinstva, i za njeno se obistinjenje zalagao, ali je isto tako, jednako gorljivo i točno, predviđao procese raspada jedinstvenih državnih konglomerata, što je potvrđeno, raspadom Austrougarske, i mnogo poslije, razjedinjavanjem Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije. A najkrvavije baš u toj Jugoslaviji čije su nastajanje i postojanje nedovoljno upućeni i brzopleti pripisivali njemu u neoprostivi grijeh. Strossmayer je bio politički strateški vizionar u granicama Europe, jer se velik dio njegovih predviđanja budućih trvenja, komešanja i ratova ostvario u trokutu napetih odnosa koje je on obilježavao svojom terminologijom s tri skupine naroda, kako ih on zove: Nijemci, Latini i Slaveni. Naročito je bio u pravu da će u predvidivoj budućnosti uvelike ojačati utjecaj Slavena u krojenju Europe, što se uistinu i dogodilo. Nijemcima je predvidio da će platiti visoku cijenu svojoj nezajažljivoj težnji za vlašću i tiranijom usmjerenom na cijeli svijet, a kad je govorio o Latinima (Francuzima, Talijanima i Španjolcima) upozoravao je na opasnost od razularene anarholiberalne slobode koju mogu obuzdati samo odgovarajući Autoriteti. Svoju najveću simpatiju i vjeru u poslanje Rusije dugovao je svojoj ljubavi prema slavenstvu, kojem je s ponosom pripadao zajedno sa svojim narodom. A da shvatimo koliko je osobno, duhovno i politički bio srastao s hrvatskim narodom dovoljno je pročitati ovo njegovo ispovjedno priznanje: »Ja se politikom rado ne bavim, kao što mnogi ljudi možebit misle i meni predbacuju. Vjerujte mi, kad bih ja po svojoj želji živjeti mogao i smio, ne bi me bilo u ovoj sabornici, no ljubav i privrženost prema narodu momu, koja je posle Boga najveća, nagoni me ovamo.« Izjavljujući to, Strossmayer se nije imao kome dodvoravati; on je jednostavno ispovjedio svoj osnovni poriv i objasnio motiv svog angažmana, zapravo svoj permanentni imperativ da javno nepokolebljivo djeluje u korist hrvatskoga naroda. Dapače, ostavio nam je i završetak jednog svoga govora koji i nije drugo nego neosporiva potvrda svega što sam želio dokazati u ovom slučaju: »Rekoh, gospodo, i dorekoh. Eto me cieloga u rieči i besjedi svojoj. Taki sam vazda bio, taki ću vam do groba ostati, pače tim će duhom i mrtvi prah moj u grobu svom živjeti.« Ne bismo smjeli izostaviti ni njegovu bojazan proisteklu iz dubokog uvjerenja da se u budućnosti može očekivati agresivno nastupanje ratobornog islama s osloncem na Kuran pa i na rigoroznu primjenu šerijatskog prava!! I napokon, etiketa o rastrošnosti. Prigovor takve vrste Strossmayer je odlučno odbacivao. S pravom se pozivao na vjekovnu hrvatsku boljku da nijedna inicijativa u našoj zemlji nije prošla bez osporavanja, nijedan rezultat bez oštre kritike, najčešće potaknute zavišću, već poslovnim hrvatskim jalom, od najveličanstvenije Lenucijeve potkove u Zagrebu, od izgradnje Kolodvora, zagrebačke Katedrale i postavljanja spomenika Jelačiću banu pa sve do najbanalnije lokacije javnoga zahoda na zagrebačkom Jelačićevu trgu. Želimo li proniknuti u Strossmayerovu najdublju intenciju, valja pročitati — ni manje ni više — onaj njegov cjelovito smislen dio govora na svečanoj sjednici Akademije u povodu otvorenja Strossmayerove galerije slika 9. studenoga 1884.: »Kod nas ni najplemenitija stvar bez kritike i prigovora ne može biti, čim Bog sačuvaj da bi htio reći, da se narod naš samostalnoga suda i zdrave kritike odrekne, pače ako igda, ona je danas i biti će našemu narodu vazda od prieke nužde, ali se čuvati imamo pretjerane kritike i vječite dvoumnosti, koja samu narav i biće stvari hotimice izvraća i namjere očevidno i bez ikakve dvojbe plemenite crni i sumnjiči. Veli se i čuo sam reći: zbirka slika liepa je stvar, ali naš narod drugdje negdje opanak tišti; ima on prečih stvarnih nužda, on očevidno od dana do dana u to veće siromaštvo pada. Ovaj bi se dakle novac pametnije i koristnije u materijalne potrebe naroda našega obraniti mogao. Ovo, što se o nuždi i nevolji našega naroda govori, neoporecivo žalibože stoji; ali i to je istina, da često i čestoput upravo oni ljudi, koji te nužde i nevolje materijalne najviše u ustih nose, iste u sviesti i u duši svojoj najmanje osjećaju, nego u sebičnosti stoput više na vlastite svoje, nego na obćenite koristi i probiti misle; ima ljudi, koji o nuždi materijalnoj sveđer govore, a ovamo bi da mogu sav sviet progutati, pak još k tome uviek gladovali. Okolnosti su zaista takve, da bi svi ozbiljno misliti imali, rad šta naš narod materijalno svaki dan propada, rad šta nam narodni naš imetak strmim i brzim korakom svaki dan na manjak ide, rad šta se siromaštvo i nevolja danomice sve to više i više u nas širi; pače imali bi svi o tome ozbiljno misliti: rad šta mi ovoj materijalnoj propasti našega naroda ni na put polag najbolje naše volje stati ne možemo. Svi bi ovo mi promatrati morali svetom, čistom, velikodušnom i na svaku materijalnu žrtvu pripravnom namjerom; Bog nas pako sačuvao od namjere, koja obćom tobože brigom sebičnost i nezasitljivost našu pokriva, kao što je to bivalo kod onoga, komu se suvišno činilo, da se skupocjenim uljem tielo meštra njegova po` mažé. Međutim ako narod ima stvarnih i materijalnih nužda i potreboća, ima i više idealnih, kojima je i Akademija i ova zgrada i ova zbirka posvećena, pak valja za jedno se brinuti a drugo nipošto zapustiti. Ne valja zaboraviti, da je onaj, koji nebo i zemlju i sve darove neba i zemlje u svojoj ruci nosi, rekao jednom: quaerite primum regnum Dei et justitiam ejus et reliquia omnia adjicientur vobis — tražite najprvo kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, pak će vam se sva ostala u izobilju nadodati. Jedan od najslavnijih i najučenijih narodnih ekonoma Emil da Laveley, profesor na Sveučilištu u Liegu (Lüttich), u klasičkoj svojoj ekonomiji političkoj — o kojoj bi želio, da se u naš jezik prevede i u svih naših školah predaje — uzvisuje ovaj biblički i moralni nauk na čast vrhovnoga načela ekonomičkoga i veli; daj mi narod, koji vjeru u Boga i povjerenje u samoga sebe izgubio nije; daj mi narod moralan, raden, uredan i štedan, koji se čvrsto dekaloga drži, koji, kad je šest dana znojem lica svoga i krvju svojom zemlju svoju natopio, sedmi dan Bogu svomu, obitelji svojoj i sebi posvećuje, takvi narod mora postati mogućim, bogatim i obilatim narodom. Suprotivnim načinom daj mi narod makar u najplodovitijoj zemlji, koji se u prahu i smeću zemaljskom gubi, koji do vjere, duše i deset zapovjedi Božjih ništa ne drži, koji čestoput što krvavim znojem za šest dana zasluži, to sedmi dan bez kuće i obitelji svoje prohara i probludi, taj narod je prije ili poslije propao na tielu, ko što je jur propao i na duši. Ne stradaju i ne propadaju danas stoga narodi i države, što bi preveć vjere i preveć uzoritih težnja, što bi preveć velikodušnosti, ljubavi i milosrđa u njih bivalo; nego stradaju i propadaju narodi i države, što je u njih preveć sebičnosti, što je preveć strasti i požuda, koje se ničim na svietu zasititi ne dadu, koje bi da mogu sve blago i bogatstvo ovoga svieta u svoj tobolac sabrale bez ikakve brige, što će sa ostalim svietom biti. To je to, a ne težnja za idealizmom, što socijalno i ekonomičko pitanje današnjega svieta tako opasnim i pogibeljnim čini, da nam je skoro sutrašnji dan neizvjestan. Istina vječita i opet osim ovoga veli: non de solo pane vivit homo, sed de omni verbo, quod ex ore Dei procedit — ne živi čovjek samo o kruhu i vinu, nego o svakoj rieči, koja iz ustih Božjih proiztiče. Ovo, što se o čovjeku veli, da bez vjere i bez ideala živjeti ne može, valja isto tako o narodu i državah. Narod, komu je ugasnula svjetlost, koja ga k svomu Betlehemu vodi; narod, koji je sav u kal i smet zagreznuo, pak se nije u stanju uzvisiti do one svrhe, koju mu je Bog na ovomu svietu opredielio; narod, koji se ne zna za idealne svoje ciljeve razpaliti i na sve moguće žrtve ohrabriti; narod, koji uviek samo strahuje i preda; narod, koji u ozbiljnih okolnostih samo i jedino na svoju slabost i nemoć misli; narod, koji uviek i uviek misli, da samo pod tuđim okriljem i tuđom moći i pomoći živjeti može, takvi narod truli, iznemaže i propada; takvi narod očevidno ne ima zaloga života i budućnosti. Suprotivnim pako načinom, narod, koji zna šta hoće, koji si nikad i uz nikakvu cienu na svietu ne da iz duše i svijesti izbiti onu idealnu svrhu, koja od samoga Boga dolazi; narod, koji zna u odlučni čas sve svoje sile u jedno skupiti i na postignuće višjih svojih ciljeva uputiti, koji zna u takvi čas obćim oduševljenjem učiniti onu poslovicu: »il slobodno živjeti, il slavno umrieti«; takvi narod sve ako mu je kroz viekove boriti se, patiti i svake žrtve podnašati, prije ili poslije se spasi i slobode se svoje dovine. Burni, oduševljeni »Živio!« (reagiranje birane publike, op. V. P.) Bacimo okom kud god hoćemo po Europi, pak ćemo vidjeti, da države i narodi samo ondje uspievaju, u moći i ugledu napreduju, gdje se idealne svrhe čuvaju, njeguju i za nje se sve žrtvuje; suprotivnim pako načinom narodi i države ondje iznemažu i propadaju, gdje su se ideali izgubili i gdje državljani za nje ništa ne znaju i ne haju.« U pravu je, i to tada, aktualno, ali i budućnosno Strossmayer kada s toliko žara tumači zašto su vjerom utvrđene vrijednosti, zatim znanost, kultura i jezik nezaobilazne pretpostavke zdravog i plodonosnog života naroda, jer je narod zanemarujući te prevažne sastavnice osuđen na propadanje. Svaka vlast, kaže Strossmayer, mora osigurati narodu slobodu i uvjete za obrazovanje od pučkih škola do Sveučilišta, a Sveučilištu i Akademiji mora zakonom zajamčiti autonomiju. Zbog toga također tvrdim da Strossmayer nije tek jučerašnja pojava nego isto tako naš današnji savjetnik i autoritet. Ne u svemu, ali u mnogočemu jest. Uvjeren je cijelim svojim bićem da je »oslobođenje i obnova podčinjena narodu zalog buduće dobrobiti drugih. U tome je istinska tajna sloge među narodima. Život koji se temelji na pretpostavci da susjedni narod mora biti slomljen i porobljen doista je jadan i nepodnošljiv. (kurziv V. P.).« I ovaj citat nesumnjivo potvrđuje tvrdnju da je Strossmayer jedna od najistaknutijih, pa i najzaslužnijih ličnosti hrvatske povijesti, ali i više od toga — da se on aktualno autoritativno uklopio u sve što se danas svima nama nameće kao imperativ želimo li se održati kao narod među narodima — kao poslovična ovca među isto tako poslovičnim vukovima. I da budemo spremni na rješavanje problema demokratskim dijalogom, sve do potrebne mjere tolerantno, ali odlučno i nepopustljivo kada drugi ugrožavaju naš identitet ili čak opstanak.


Vlatko Pavletić


(Poglavlje iz rukopisa Prisjećanja i drugi zapisci, a na temelju proširene verzije promotivnoga govora na predstavljanju knjige izabranih govora Josipa Jurja Strossmayera u biblioteci »Stoljeća hrvatske književnosti«)


* U biblioteci »Stoljeća hrvatske književnosti«.

Zahvaljujući autentičnosti teksta popraćenog znalačkim predgovorom priređivača ovog izbora Dubravka Jelčića svakom će se čitatelju otvoriti novi obzori o svemu što je i zašto je Strossmayer govorio o prevažnom problemu katoličke crkve.

Napose će biti nakon toga usvojeni i Jelčićevi dokazi o dodirnim točkama bliskosti ključnih stavova Strossmayera i Starčevića. »Što iz toga možemo zaključiti?« — pita se Jelčić, i odmah odgovara: »Samo to da se Starčevićevo ekskluzivno i eksplicitno hrvatstvo nije u biti razlikovalo od Strossmayerova programskog jugoslavenstva«.


* Ovo je prigoda da upozorim na smjelu, ali nesumnjivo dokazivu tezu s nizom primjera što ih iznosi Dubravko Jelčić u predgovoru naprijed spomenutog izbora, da su i Strossmayer i Starčević u bitnim stvarima obrane interesa i identiteta Hrvata bili mnogo bliskiji nego što bi se to dalo zaključiti iz njihove obostrane međusobne netrpeljivosti.

Vijenac 311

311 - 2. veljače 2006. | Arhiva

Klikni za povratak