Vijenac 311

Kritika

Hrvatska proza

MAČAK IZ AUTOBIOGRAFIJE

Hrvatska proza

MAČAK IZ AUTOBIOGRAFIJE


Joža Horvat, Svjedok prolaznosti, Neretva, Zagreb, 2005.


slika


Svačiji život na kraju postaje dostojan priče. Pitanje je jedino hoće li priča biti ispričana i hoćemo li je ispričati mi ili netko drugi. Kada to rade drugi za nas, onda imamo posla s biografijom, kada to radimo sami za sebe, onda je to autobiografija. Pisac i pomorac Joža Horvat u svojoj najnovijoj knjizi odlučio se za drugo. Istina, manje svojom voljom, a više na nagovor, štoviše, dijelom i uz pomoć novinarke Đurđe Mačković. No, učinio je to u kasnim godinama, kada je njegova životna priča poprimila velebne okvire, a književni mu opus završnu riječ. U slučaju Jože Horvata to znači i malo više. Naime, iako je cijeli Horvatov opus prožet autobiografskim elementima, iz nekih razloga njegova se životna priča doživljava nedorečenom ili barem nedovoljno jasnom. U dijelu naše književne javnosti, štoviše, ona izaziva i neke kontroverze. Iako je sam Horvat u pojašnjenjima tih kontroverzi uvijek i jasan i dosljedan, činjenica da je u visokoj životnoj dobi ipak odlučio ispričati život u formi u kojoj dosad nije, možda napokon baci, ako ne novo, a ono barem konačno svjetlo. Riječ je, naime, o autoru koji je književnoj javnosti poznat i po svojem tinejdžerskom romanu Sedmi be, kultnome Mačku pod šljemom, putopisnome dnevniku Besa, zabranjenome filmu Ciguli Miguli ili po romanima Operacija »Stonoga« i Waitapu, koji autora nominiraju za prestižnu Andersenovu nagradu. Upućeni imaju u vidu i to da je Horvat bio važna osoba u kulturnom i političkom životu tijekom nastanka i ustoličenja komunizma na Titov način. Dok je nekima bliža Horvatova strast za lovom i plovidbom, a svima nedvojbeno beskrajno potresna činjenica što je izgubio oba svoja sina, a što je cijeloj Horvatovoj sudbini, kako je to prorokovao Krleža, udarilo pečat doista antičke tragedije, drugima je itekako važna i znakovita čuvena Horvatova prijetnja velikome Krleži izrečena na Kongresu kulturnih radnika u Topuskome 1944. godine. U prvome dijelu knjige (Sutoni i svitanja) nalazi se ono što se može u strogom smislu nazvati Horvatovom autobiografijom, dok je drugi (Svjetla i sjene) razgovor koji je urednica Đurđa Mačković vodila s autorom. U prvome Horvat evocira i obilato dokumentira tekstom i slikom svoj život do 1952, u drugome nastavlja s temama i događajima poslije ove godine. Kao svaka tipična biografija, i Horvatova počinje djetinjstvom u rodnoj Kotoribi, slijedi tegoban život brojne obitelji u Zagrebu, opsjednutost čitanjem i prvi književni počeci, pristupanje komunističkoj mladeži, dva fatalna susreta — prvi s Krležom, drugi s Renatom Jesensky, čije će ga »plave oči zauvijek zarobiti«, potom vojska, studij, prve demonstracije i zatvor, romaneskni prvenac u vlastitoj nakladi, časopis »Polet«, pa odlazak u partizane uz pomoć Andrije Hebranga, prve borbe na Baniji i prijelaz na Kalnik kao komesar, a sve vrijeme nešto piše... Slijedi nova dužnost, sada u Agitpropu, Hebrang mu mijenja ime u Joža, pokreće humoristički »Jež«, na kongresu u Topuskom mladi Joža Horvat govori o Krleži i o njegovu nedolasku u partizane, i taj govor ocijenjen je kao napad po partijskom zadatku. Poslije rata ponovno Zagreb, obitelj na okupu, Horvat po zadatku spaja prvo Krležu i Radovana Zogovića, potom Krležu i Nazora, obnavlja Društvo književnika, s Kalebom i Krležom pokreće »Republiku«, po Horvatovu scenariju snima se prvi film Zastava, no počinju i prve nevolje, važe se svaka riječ; vrhunac će za Horvata biti njegov scenarij za film Ciguli Miguli, nakon čije promocije »započinje organizirana hajka«, u kojoj leđa mladome i naivnome Horvatu okreće i moćni Vladimir Bakarić. Horvat se povlači u Pariz, gdje, očaran jedrilicama, odluči okrenuti novu stranicu u životu: sagraditi jedrenjak i kuću na moru »iz koje nas više nitko nikada neće moći izbaciti«, kako je tih dana pisao svojoj Renati. U nastavku sada novinarka vraća svoga sugovornika na slučaj Ciguli Miguli kao na moguću osvetu za Topusko, slijede epizode s brodovima: prvo Skitnica koji je — suprotno nagađanjima — plaćen od honorara i ženina nasljeđa, nakon sedam godina Besa i put oko svijeta, Titova potpora, pogibija mlađega sina, deset izdanja Bese kao pramajke svih Horvatovih zapisa o moru, »žeđ za životom« opet ga moru vraća, ovaj put brodom Modra lasta, a neprestano u pratnji odane mu »krhke plavojke«, supruge Renate. A onda smrt i drugoga sina, nesretni otac »ponekad zavija, ponekad cvili«, i tješi se morem... Novinarka ga ponovno vraća na Topusko i na riječi koje Krleža svome Giuseppeu da Cotoribi, čini se, nikada nije uzeo za zlo, napokon i pitanje svih pitanja: otkud ta strast za slobodom i putovanjem? Horvat to pripisuje uglavnom »porodičnim korijenima«, ponovno Ciguli Miguli koji ga je koštao svega — od prijatelja do sudbine... Slijedi hrvatsko proljeće, zanimljivo uvažavanje Stipe Šuvara, ali ne i Bijele knjige, sudjelovanje »staroga mačka pod šljemom« i u Domovinskom ratu, pa veze s Tuđmanom i nagovor da uđe u HDZ, lov i sudbina njegovih brodova, novi književni projekti »permanentnog mladića naše literature«, kako ga naziva njegova sugovornica. Na kraju Horvat ističe ljubav i mržnju kao životna načela, a »antifašizam, pravnu državu, demokraciju i slobodu« kao vlastite ideale. Svoju biografiju on poentira skojevskom retorikom: »Nisam štedio život, niti sam molio da on mene štedi.« Možemo zaključiti: zapravo, ništa što se ionako nije znalo — bilo da je to Horvat kazao drugim svojim književnim ili neknjiževnim djelima, bilo da smo o nekima doznavali iz drugih izvora. No, sama činjenica da je riječ o drukčijem tipu teksta, koji nastaje u kasnim godinama, i to na izvanjski poticaj, a ne spontano kao znak unutarnje potrebe — uza svu običnost — ipak ima nešto novo. Nova je perspektiva koja se u autobiografiji otvara, odnosno pogled na sebe i svoju prošlost kao svojevrsnu cjelinu, i to je povlastica koja se zaslužuje samo vremenom i životnim iskustvom. Taj pogled upravo je važan zbog stava prema samu sebi i svomu životnome putu, koji je bio sve samo ne miran i običan. Naprotiv, kao svaki život, mijenjao se, a kao malo koji i izrazito dramatično u ionako dramatičnim okolnostima, pa bi se očekivalo da čovjek pretrpi silne potrese, promjene i sumnje, kajanje, pa čak i nijekanje. Doživjevši, međutim, svojevrsno razočaranje u političke i socijalne ideale te u bliske mu suradnike i prijatelje, a na drugoj strani udarce kojima ga je život kao čovjeka, u prvome redu kao oca, okrutno kažnjavao, Joža Horvat ostao je dosljedan vlastitim stajalištima i uvjerenjima kao i strastvenoj želji za životom. To ipak ne znači da nema pukotine; uostalom, ona je tako očita u nimalo slučajnoj podjeli knjige prije i poslije 1952. godine. Na toj bi se pukotini netko drugi, neka drukčija, u prvome redu izrazito kritička svijest, sasvim sigurno drukčije ponio, ali Horvat na njoj ne ustrajava; prihvaćajući sudbinu, on jednostavno okreće novi list u životu, ali ne i leđa svojim uvjerenjima. Dosljedan, naizgled beskompromisan, Horvat je zapravo oportunist koji se oslanja s jedne strane na silnu životnu energiju, s druge na ljubav i odanost životne suputnice i supatnice, žene Renate. U tome smislu ova se proza čita i kao priča o jednoj vjernosti — sebi i drugomu, priča o životu, uvjerenju i ljubavi. Istodobno, u pozadini, tamo gdje se nazire dramatična slika hrvatskoga društva na smjeni dvaju totalitarnih režima, ona se čita i kao naizgled bezazlena, a zapravo zastrašujuća priča o tome kako se rađa, razvija i raste opasan sustav koji jede vlastitu djecu i u kojemu pojedinac, ma koliko čestit i ma koliko mu odan, zapravo ne znači ništa. To Horvatovu, ma koliko šturo i tek skicozno sastavljenu knjigu — uvelike nalik scenariju za biografski film, čini zanimljivom, toliko našom i istodobno tako univerzalnom.


Vinko Brešić

Vijenac 311

311 - 2. veljače 2006.

Klikni za povratak