Vijenac 305

Književnost, Naslovnica

Tin Ujević 1891—1955—2005.

Čovjek iz svemira

Uvodno slovo na otvaranju izložbe o Tinu Ujeviću u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, 14. studenoga 2005.

Tin Ujević 1891—1955—2005.

Čovjek iz svemira



Uvodno slovo na otvaranju izložbe o Tinu Ujeviću u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, 14. studenoga 2005.


Gospođe i gospodo, još prije pola sata, razmišljajući kako bih započeo ovu prigodnu riječ, kolebao sam se da li da kažem ovo što ću ipak reći. Ohrabrila me jedna misao i uklonila tu dilemu. Pomislio sam, da kao književni povjesnik imam pravo i na svoja sjećanja, utoliko više ukoliko ona mogu utjecati na prosudbu o značenju nekoga pisca u njegovo doba i u njegovoj sredini. Izostavit ću sva ranija sjećanja vezana uz Tina Ujevića i zadržati se na onom posljednjem, a to je oproštaj s njim na Mirogoju, prije punih pedeset godina, 15. studenoga 1955. Stajao sam u neposrednoj blizini rake, u koju je za samo nekoliko trenutaka imao biti spušten lijes s njegovim posmrtnim ostatcima. Nad otvorenim grobom govorili su Dobriša Cesarić, Oskar Davičo i Petar Šegedin, tadašnji predsjednik Društva književnika, a jedan njegov zemljak donio je i na njegov lijes položio stručak vrijesa iz Imotskoga. Onda je došao i taj trenutak: lijes je spušten u grob, oni koji su bili najbliži sad su trebali baciti grudicu zemlje na nj, ali nitko se ne pokreće. Nitko da se pomakne, nitko da se premjesti s noge na nogu. Zavladala je nijema šutnja. Taj prizor bez glasa i bez pokreta potrajao je minutu, dvije, tri, možda i više. Obred je bio gotov, ceremonijal ispunjen, sve je bilo završeno, a nitko ne pušta glasa od sebe i nitko se ne miče s mjesta. A kad se najzad veliko tužno mnoštvo pokrenulo i počelo razilaziti, išao sam središnjom alejom prema arkadama, prema izlazu, zajedno sa Zlatkom Tomičićem. U jednom trenutku Zlatko je razbio šutnju i zapitao me: »Možeš li ti zamisliti, da nikada više ne ćemo vidjeti Tina?«. Bilo je to teško i pomisliti, a još teže pomiriti se s tom istinom. Samo dva mjeseca prije bio sam s Vladimirom Remom kod njega u Vinogradskoj bolnici, samo dvije–tri godine prije viđao sam ga na različitim mjestima u Zagrebu, od Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu do noćnog tramvaja za Trešnjevku, gdje sam neko vrijeme i ja stanovao, popularne devetke, a samo pet–šest godina prije doživio sam prve čitateljske susrete s njegovom poezijom, najprije s pjesmama u čitanci Plodovi srca i uma Mate Ujevića, a zatim, 1950., i s njegovom zbirkom, prvom poslije Drugoga svjetskoga rata, zbirkom koja se tako sretno zove Rukovet, a priredio ju je Jure Kaštelan. Ali to više nije bio običan susret; po intenzitetu doživljaja prikladnije bi bilo reći da je to bio sudar. Sudarili su se tradicionalni pjesnički ukus, kanon na koji smo bili naviknuti dotadašnjom lektirom, s jednim sasvim drukčijim modelom pjesništva, koji se iz tog sudara probijao i tražio da bude prihvaćen. Dok sam kao maturant brodske gimnazije danima čitao i prečitavao tu ukusnu, netom izašlu malu zbirku velikog pjesnika, koju i danas čuvam kao posebnu dragocjenost, činilo mi se da osjećam kako se ljuljaju temelji našega pjesničkog Parnasa. Ujevićeva toliko moćna i zagonetno–tajanstvena pjesnička riječ srušila je cijeli jedan pjesnički svijet, koji nam se do tada činio uistinu velikim i nedostižnim. Ostale su od njega samo ruševine. Prošle su mnoge godine i mnogo se novoga dogodilo za to vrijeme, i Ujević danas nije više ono što je bio tada, prije pedeset godina. Tada su i najbolji znalci Ujevićeva stvaranja imali pred očima samo manji dio njegove poezije i esejistike, onaj koji je našao mjesta u njegovim dotad izašlim knjigama. A to je bila jedva tek petina njegova ukupnoga književnog djela. Istom kad su se pojavila njegova opera omnia, prije tridesetak i nešto godina, stao je Ujević pred nas u punom sjaju i veličini. A to je izdanje njegovih sabranih djela pripremljeno upravo u ovom Akademijinu Institutu, u ovoj zgradi. Ovdje je, marom Dragutina Tadijanovića, skupljena golema Ujevićeva rukopisna ostavština, bez koje bi priređivanje kritičkog izdanja njegovih sabranih djela bilo sasvim nemoguće. Ne mogu sakriti zadovoljstvo što sam imao čast i sreću, da uz našega Tadiju i još trojicu članova Uredničkog odbora, mojih dragih prijatelja i kolega pok. Miroslava Vaupotića i Nedjeljka Mihanovića, sudjelujem u tom velikom poslu »otkrivanja Ujevića«. Možda je upravo taj petogodišnji istraživački i redaktorski rad, to svakodnevno kontinuirano bavljenje Ujevićevim rukopisima, odlučno pridonijelo spoznaji, od koje se više ne mogu odijeliti: da orfičnost Ujevićeva stiha, magija njegove rečenice, nije samo tajanstvo nego još više izazov, koji se mora prihvatiti. Izazov ne samo čitateljstvu nego i cjelokupnoj našoj književnoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu tradiciju Ujević usvaja, ali ne zato da je slijedi i produljuje nego zato da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i negira. U oba slučaja nije bio u pitanju samo ukus; više od toga, u pitanju je bio književni stav. Naša renesansna i barokna pjesnička riječ bila je izraz europskoga kulturnog podneblja, u kome je već humanizam oživio kult klasične baštine grčke i latinske. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba, i to je tradicija kojoj se obraća i koju želi posvojiti. Zato u njegovim pjesmama nailazimo i na tragove renesansne razigranosti i na elemente neobarokne kićenosti. S nastupom romantizma, koji se u književnostima velikih europskih naroda javlja kao zahtjev za neograničenom pjesničkom i estetskom slobodom, počinje naše nesretno zaostajanje. Naši romantični pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na takvu estetsku autonomiju, s obzirom na specifične uvjete u kojima se nalazila njihova domovina. Hrvatska književnost, a pjesništvo u prvom redu, preuzela je tada na sebe — možda i suviše preuzetno i samoprijegorno, nažalost, ali je taj samoprijegor bio uistinu plemenit! — krupne nacionalne zadaće, podredivši im i samo svoje umjetničko biće. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe trenutka, ali zanemaruje upravo ona svojstva, po kojima književnost i jest književnost. Sintezu nacionalno tendencioznog i estetskog, kakvu je ostvario Mažuranićev genij, nitko drugi nije uspio ponoviti. S manjom darovitosti, oni nisu ostvarili djela koja bi u književnom smislu značila puno više od plemenitog samoprijegora. Takvo je pjesničko nasljeđe našega XIX. stoljeća, koje Ujević ne prihvaća nego mu se odlučno suprotstavlja. Činjenica, da se pjesnički oglasio negdje oko 1910., u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug i smatrali se Rabbijevim discipulusima, ne pobija nego naprotiv potvrđuje našu tezu, koju i ovom prilikom želimo afirmirati. Matoš je poslije mnogih godina bio prvi Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi pisac koji se opet zagledao i preko međâ svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Doduše, već je Kranjčević, u najboljim svojim ostvarenjima, zagrabio u beskrajne prostore i dodirnuo univerzalne probleme. Može se čak reći da se on prvi u hrvatskoj lirici suprotstavio neizrecivome. Zato će se u ne malom broju velikih pjesama kasnoga, zreloga Ujevića očuti i svemirske strune s Kranjčevićeve lire. Pjesme kao što su Vasionac ili Pobratimstvo lica u svemiru nose u sebi nešto od Kranjčevićeva pjeva: kao da u njima bugari dobro skriveni Silvije! Ali Kranjčević je, u cjelini gledano, još uvijek sputan dekorativnom ulogom nacionalnog pjesnika. I tek je Matoš, također gledano u cjelini, označio i u praksi proveo onaj famozni »zaokret prema Europi«, koji nam je u tom trenutku bio i te kako potreban. Zanemarimo li formalne povode i osobne razmirice, do Ujevićeva raskida s Matošem doći će u trenutku kad je mladi samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbijev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću nostalgičnog domoljublja nije ni dovoljno jasan ni dovoljno iskren ni dovoljno radikalan, pa onda ni dovoljno plodonosan. Učvrstivši se u tom uvjerenju, k tome još i potpomognut svojim političkim iluzijama, kojih će se poslije i sâm odreći, Ujević se našao na prvoj, zaista sudbonosnoj prekretnici. Doba matoševskih soneta i pjesama poput Mrtva domovina ili Naše vile ostalo je zauvijek iza njega. Odrekavši se i Učitelja, kome se mladi Ujević mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, rodonačelniku modernog europskog pjesništva? »Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević?« Zapitao se tako, doslovce tako, u čuvenom eseju Mučeništvo života i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik, njegov drugi ja. Zapitao se tako nakon što se, u istom eseju, samo nekoliko redaka više, ogradio od Baudelairea vrlo odlučno: »Baudelaireova učenja ne mogu primiti. To je zato jer nikakva i ničija učenja ne mogu primiti u cjelini, da ih ponavljam ili predajem kao dogmu« (SD VII, str. 337). Isto tako mogao je napisati, a nije napisao, da je možda prije Ujevića bio u njemu i jedan Rimbaud. A kako im se opirao? Baudelaireovski ponor u sebi doživljavao je Ujević kao najdublju svoju opsesiju. Ne zaboravimo na onaj višeznačni i višestruko indikativni stih iz Kolajne: »Ponore! more povrh moje glave« (I, 132). Ponor — i odmah ono što mu je suprotno: uzdignuće, let u visine, prema suncu i zvijezdama, prema apsolutnome, što je briljantno izrazio u velikoj pjesmi Visoki jablani, egzemplarno simboličnoj pjesmi filozofske vedrine. Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: suprotstavljajući mu se! A u rimbaudovskoj žudnji da vidi nevidljivo, da čuje nečujno, da pronađe nepostojeće i osjeti mrtvo, da bude, kako je sam napisao u eseju Oroz pred Endimionom, »novi imenovatelj, prekrstitelj i donositelj ploča, buditelj, ustrojitelj i preustrojitelj, jednom riječju: Stvaralac« (IX, 130) — u toj žudnji i on će, poput Rimbauda, kojega međutim ne priznaje svojim srodnikom, posumnjati i u samu umjetnost. Samo što će se on i Rimbaudu protiviti na sasvim neobičan način, kao i Baudelaireu, na način ujevićevski: jer dok se Rimbaud odrekao umjetnosti i vratio koliko–toliko urednom građanskom životu, Ujević se odrekao građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao, jer je u nju toliko vjerovao. Možda nema Ujevićeva čitatelja, koji se nije pitao, otkuda u njemu ovakve i ovolike suprotnosti i kako ih je bilo moguće pomiriti u sebi? I koji ne bi znao da navedene suprotnosti, ma koliko duboke, nisu nikako jedine? U njegovu pjesničkom brevijaru isprepliću se različiti pjesnički koncepti. Tipološke razlike između pojedinih Ujevićevih pjesama nastale su pod utjecajem dvostrukosti i trostrukosti njegovih uzbuđenja, ali i nakana, opredjeljenja, mogućnosti. Uz poeziju simbolističko–parnasovskog tipa u njemu je pjesama koje se uklapaju u model ekspresionizma, nadrealizma, pa i dadaizma. Uz svoje strogo zatvorene i pomno cizelirane sonete on će propustiti i pjesme koje naslućuju razaranje oblika s kuštravom asocijativnošću u nevezanom stihu, kao i pjesme retoričko–patetičnog nacionalnog i društvenog aktivizma u raspjevanom himničkom tonu. Veliki početak, pjesma iz 1913., najavljuje ovakav njegov pjesnički pluralizam. Što onda znači često ponavljana tvrdnja, da je Ujević sjedinitelj klasičnog i modernog duha u hrvatskoj poeziji? To, da klasičnost i modernost u njegovoj poeziji nisu oštro odijeljeni kao ulje i voda u istoj čaši! Jer oni se stapaju i prožimlju: njegova je klasičnost moderna, a njegova modernost klasična. A na pitanje, kako su moguće ovolike različitosti u jedinstvenom pjesničkom opusu, sâm je odgovorio naslovom svoje pjesničke proze: Jedna sam osoba složena od više drugih. I tu tvrdnju, do koje mu je bilo osobito stalo, ponovio je i u Vasioncu: »Sto glasova iz stotine grla / iz dubina stostruke mi svijesti / grmi, kliče: još me nije strla«, i tako dalje. A stihova koji govore slično ima u njega još. Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi je Ujević koji himničkim stihovima slavi tijelo (iako je ono kuća grijeha), a neki drugi je opet onaj Ujević koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro vapi: »Daj pravdu nama i neprijatelju / dvije mrlje ulja u istome zelju« (II, 264). »Dvije mrlje ulja u istome zelju.« Neka nam ovaj stih bude dobar povod da upozorimo na mediteransko obilježje Ujevićeva djela. Ne samo njegova poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što bih najradije nazvao životnim i životvornim podnebljem djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkim duhom i svjedoči o njegovu mediteranstvu. More je njegovo izvorište, njegova — kako sâm reče — duševna metafora. (Prisjetimo se i sada onog stiha iz Kolajne, koji smo već citirali: »Ponore! more povrh moje glave«.) A ne zaboravimo ni brojne njegove metafore kao što su »nebo mora«, »more kamena« i druge. Pa i klasični izvori njegove inspiracije, koji tako često izbijaju na površinu — sjetimo se da je i onu velebnu pjesmu svome tijelu naslovio, nimalo slučajno, Hymnodia to mou somati — nisu zapravo u slučaju Ujevićevu ništa drugo doli privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu očuvani. Od povijesnih veličina Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od pjesnika Luke Botića do nepoznatoga ribara i tipičnog splitskog »oriđinala« Danila Čorka, s kojim je jedinim održavao godinama redovitu i obostranu dnevnu korespondenciju kao s nekim tko mu je najbliži, kroz Ujevićev opus defiliraju baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji su na našim obalama ostavili tragove svoga negdašnjega, davno umrloga svijeta i svoga neumrlog duha. Oslanjajući se na Marka Marulića i njegove »u versih harvackih« složene velike pjesni, pišući svoj klasični Oproštaj klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulova vremena, Ujević se ujedno oslanja i na slavnu hrvatsku »bašćinu« i na klasične antičke temelje, od kojih je prije pet stoljeća polazio i prvi poznati hrvatski pjesnik, otac hrvatske književnosti, u svojim kako hrvatskim tako i latinskim stihovima. Još nešto valja nam reći o toj pjesmi: ona uključuje, začudo, još neke značajke koje moraju biti uočene. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je ovaj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, značenjem uvelike srodan Matoševu programatskom sonetu Mlada Hrvatska. Također je već upozoreno, a i to s punim pravom, da i ona »mlada plafca« koja se »usrid luke« sprema na novu plovidbu uključuje — ili, bolje je reći, podrazumijeva — Baudelaireov Voyage, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedohvatne kao i oni, ono baudelaireovsko traženje novoga pod svaku cijenu. I kad smo rekli da je ova Ujevićeva pjesma program, onda i ovu komponentu valja svakako uključiti kao integralni dio tog programa. Tako se Oproštaj javlja kao ključna karika u lancu Ujevićevih pjesmotvora: taj sonet je spona koja ga trajno veže s antikom i s Mediteranom, s »bašćinom« i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom. To je ujedno odgovor na pitanje, što ga naslov našega izlaganja implicira: što nam je Ujević danas? Ili, još preciznije, što je to Ujević danas onome, koji te retke piše. Ono što ga je još zbunjivalo prije pedeset godina, dok je stajao nad njegovim otvorenim grobom, danas je postalo jasno: to je nepodudarnost Ujevićeva pjesničkog svijeta s onim što su nudili drugi, tada možda i priznatiji i slavljeniji pjesnici od njega. Dok su oni, uz časne iznimke, unosili u poeziju postojeći svijet, svijet svakodnevne realnosti, Ujević je taj realni svijet razarao i od njegovih krhotina stvarao, ali zaista stvarao, novi, uistinu svoj i uistinu dotad nepostojeći i neponovljivi svijet. Zašto ga je razarao? A je li mogao učiniti išta drugo sa svijetom s kojim nije bio zadovoljan? Dvadeseto stoljeće vidio je on kao stoljeće sramotnog nazadovanja, unatoč tehničkom progresu. Shvatio je, sasvim spenglerovski, da je to stoljeće pada svih intelektualnih, moralnih i umjetničkih vrijednosti, sloma europske književnosti i kulture. I kad se svojim eruditskim esejima okreće drevnim filozofijama i religijama Istoka, kad prihvaća individualizam i zagovara egocentrizam i pustinjačku samoću, ne čini to zbog pasatističkih sklonosti ili kulta samoga sebe nego zbog kulta duha, sposobnog da prodre kroz materiju, da je nadvlada i pobijedi. U tome vidi jedini put da čovjek spasi sebe i svoju budućnost. Ne govori li nam to i ona ustreptala poruka u posljednjoj strofi Ganutljivih opaski? Ovdje još valja upozoriti i na nerazdvojnu povezanost pjesnika i esejista. Ne može se analitički govoriti o njegovoj poeziji a da se ne prizove u pomoć i dijelove njegove esejistike; a ne bi se moglo govoriti ni o nje-govoj esejistici a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji. Jer to nisu dva dijela jednoga opusa, nego je to jedinstveni, integralni opus: poezije ima i u njegovim esejima, kao i esejizma u njegovoj poeziji. Bio je najmarkantniji poeta doctus od svih koje smo dosad imali, s podjednakim naglaskom na obje riječi. Širinom i pouzdanošću svoje erudicije možda je do danas i prvi hrvatski pisac. »Moja je struka enciklopedija«, napisao je s opravdanim razlogom, a tu tvrdnju potvrdio je svojom obilnom esejistikom. Nedovoljno poznat, u svoje doba cijenjen kao pjesnik samo u uskom krugu književno naobražene intelektualne elite, odbijao je slavu »kralja boema« i popularnost, koja ga je kao takva pratila u širokoj javnosti. »Nisam boem«, tvrdio je i objasnio, da boem može biti samo slab pjesnik, slab pisac, slab stvaralac. A on je, kao genijalni stvaralac, bio neumorni radnik, o čemu uvjerljivo svjedoči mnoštvo njegovih varijanata, notiranih u kritičkom izdanju njegovih sabranih djela, nastalih u ovom Institutu pod Tadijanovićevim vodstvom. Malo kada je pretiskavao neki svoj tekst a da ga nije iznova pregledao, skratio ili proširio ili na bilo koji drugi način poboljšao. Osim Nazora i Krleže, nitko nije toliko radio na svojim rukopisima kao on. Nije bio genijalni improvizator, kao što su mnogi mislili, nego uporni tragač za onom pravom riječi, koja će ga približiti što je više moguće njegovu estetskom idealu. Neumorni radnik nije cijenio samo svoj rad nego rad uopće, kao i rad drugih. Jedan njegov feljton nosi naslov Rad u radosti i radost u radu, a drugi Cijenim male pisce, a ni to nije nimalo slučajno. Te naslove možemo čitati i kao njegova životna i književna uvjerenja, koja je u praksi potvrdio. Ima međutim još jedan Ujević, na kojega smo (hotice?) sasvim zaboravili. Živ i poticajan kao pjesnik, Ujević je također i aktualan, ne samo idejama svoga pjesništva nego i mislima i zapažanjima što ih je iznosio u svojim političkim člancima prije Prvoga svjetskog rata. »Izvjesno nitko na svijetu ne prezire toliko svoj jezik koliko baš Hrvati« (VII, 48), pisao je još 1911., pa je nastavio dosta sarkastično, da je kod nas »već postalo pravilom pisati nepravilno«. Ne zna, dodao je još, je li za ilirizma bilo bolje; ali Gajevi suvremenici »imađahu barem mnogo dobre volje« da pišu što pravilnije i ljepše, dok danas »nitko ni da pomisli e bi ipak mogao pisati malko bolje«. Pomislili bismo, da je čitao novine koje izlaze u Hrvatskoj posljednjih godina, ili pak gledao Hrvatsku televiziju i slušao kako se na njoj govori. Ali to nije sve. Mora se priznati, piše 1913., »bilo je među Hrvatima ljudi koji su na sve načine kušali omraziti hrvatstvo i hrvatsko ime. Kako? Ističući ga kao svoje, govoreći u ime njegovo. Čestitu stvar mogu najgore da obruže rđavi pristaše« (X, 120). Nema li takvih i danas među nama? »Ako inteligencija današnje Hrvatske nije onakva kakva bi trebala da bude, tomu je najviše krivo to što se školovala [...] u Austro–Ugarskoj« (X, 42), piše on 1912., a mi samo zamijenimo sintagmu »Austro–Ugarska« riječju »Jugoslavija« (na što nas ovlašćuju brojne Ujevićeve izjave i još brojnije aluzije na život i stvarnost u Jugoslaviji poslije 1918.) i dobit ćemo sasvim točnu i aktualnu dijagnozu, koju i danas možemo ponoviti. I još ovo: »Nije najveća nesreća Hrvata što su u Austriji; najveća je njihova nesreća što je Austrija u njima« (X, 141). Potrebna je samo ista zamjena riječi — i poruka je više nego aktualna i danas. Ujević je već tada razumio ono što mnogi hrvatski intelektualci — govorim iz vlastitog osvjedočenja — ne razumiju ni danas. »Nego, koliko god mi malo marili za nju, politička književnost ostaje za nas od prijeke potrebe. Da živimo kao ljudi i kao narod nije dosta polemike; i ideal je potreban; nije dosta članak; i knjiga je nužna. Treba naše težnje probuditi, učiniti racionalnim; treba naša prava dokazati drugim nego pukim ponavljanjem lozinki; treba naše zahtjeve potkrijepiti drugim nego je nepismenost [...]« (X, 111), pisao je također 1913. Tko ga je sve do danas čuo od najodgovornijih hrvatskih političara? A kakvi su većinom bili, i (uz jednu ili dvije iznimke časnih pokojnika) još uvijek jesu, nisu ga ni mogli čuti. »Promatrajmo naše političare« (X, 111), pozvao nas je te iste godine, na istome mjestu, i nastavio: »Kroz malo godina oni znadu i mogu da promijene tisuće stanovišta, tisuće ‘ideala’; tisuće zastava; i kod svega toga oni znadu da ostanu jednako nepokolebljivi, i jao onomu tko bi htio da ispituje je li metal njihova značaja autentičan čelik! Gledajmo naše gomile. Svaki su dan drugačije; nema predmeta koji bi ih mogao duže obuzeti; kod njih nijedno čudo ne traje ni tri dana; njihova promjenjivost nije manja od kameleonstva vođa. I kod svih vlada silna zaboravljivost; tko se sjeća što se dogodilo jučer? Tko opterećuje svoju pamet uspomenama prošlosti? Tako se događa da naš javni život izlazi posve rastrzan, bez veze, bez jednoga smisla, bez svrhe i bez razloga, da se u njemu ne vidi razvitak, razvitak koji znači dosljednost u misli i ustrajnost u naporu, nego sami skokovi, desno i lijevo, posve neopra

vdani i nimalo razumljivi. U djelu naših političkih ljudi ima vrlo malo razuma (o moralu ne ću ovdje da govorim) i najviše histerije. Zato ništa nije nemoguće, ali zato, također, ništa nije moguće.«

Je li on to pisao sinoć? Ili jutros?

*

To je, eto, moj — a nadam se i vaš — Ujević danas. A Ujević sutra? Ujević sutra ne će biti isto što i Ujević danas, kao što ni Ujević danas nije isto što i Ujević jučer. Svojstvo je svake velike umjetnosti, a Ujevićeva umjetnost jest velika, da širi uvijek nove izazove, postavlja nova pitanja, otkriva nove istine i zrači uvijek novim spoznajama. Uz onu mnogostrukost Ujevićeva bića, i to je razlog da već danas možemo uvjereno reći: i oni sutrašnji imat će svoga Ujevića!


Dubravko Jelčić

Vijenac 305

305 - 24. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak