Vijenac 302

Ples

HNK Osijek, Licitarsko srce, 25. rujna 2005.

Stara boljka

Koje je opravdanje za novu koreografsku intervenciju u već kompromisno rješenje u realizaciji Licitarskog srca u HNK u Osijeku, teško je reći

HNK Osijek, Licitarsko srce, 25. rujna 2005.

Stara boljka



Koje je opravdanje za novu koreografsku intervenciju u već kompromisno rješenje u realizaciji Licitarskog srca u HNK u Osijeku, teško je reći


Balet Krešimira Baranovića Licitarsko srce, jedan od važnijih u neveliku broju nacionalnih baleta, praizveden je 17. lipnja 1924. u Zagrebu. Koreografirala ga je Margarita Froman, primabalerina Moskovskoga carskog teatra i članica slavne Djagiljevljeve trupe, baletna umjetnica i pedagoginja čijim dolaskom u Zagreb zapravo i započinje ozbiljna, profesionalna povijest hrvatskog baleta. Baranović i Fromanova u to doba odlično surađuju, a korijene za budući, popularni kratki balet u tri slike nalazimo već u njihovu Svatovcu, kad je Baranović postavio instrumentaciju Zajčeva djela, a Fromanova ga razigrala u narodnom duhu i kostimu, i Petruški Stravinskog, kojega je Margarita, uz Baranovića kao dirigenta, postavila u Zagrebu već 1923. Vedro i razigrano, Licitarsko srce imalo je velik uspjeh u domovini, gdje je publika prepoznavala domaće napjeve, ali i u inozemstvu, koje kao da je uvijek najviše cijenilo izvornost naše tradicionalne, ruralne baštine. Balet koji je zbog kratkoće uvijek igran kao dio baletne večeri do danas je više puta obnavljan, i potpisuje ga više koreografa. Svebor Sečak postavlja Licitarsko srce za svoju putujuću, komornu trupu Croatia 1998. i u tom smislu, jednostavne fleksibilne scenografije, malog broja plesača, za male pozornice, prilagođuje balet. Dakle, izostaju snažne masovne scene, a da bi zaokružio i popunio večer, Sečak ubacuje na početak, umjesto uvertire i između prve i druge slike, pjesme Frana Galovića koje je Baranović uglazbio: Međaš i Crn–bel. Iako su mnoga nekadašnja licitarska srca, a rijetki su stariji plesači koji se nisu okušali u tom baletu, na zagrebačkoj premijeri uzdisala zbog kompromisnih rješenja draga im djela, Sečak je, držim, tada imao opravdanje širenja baletne umjetnosti po Lijepoj našoj. Osim toga, za baletnu trupu Croatia nastupali su odlični plesači zagrebačkoga HNK pa je to bila rijetka prilika da ih se vidi i u manjim mjestima, bez raskošnih scena nacionalnih kazališnih kuća. Koje je opravdanje za novu koreografsku intervenciju u već kompromisno rješenje, odnosno za novi, mnogo veći kompromis u realizaciji baleta, premijerno izvedena u HNK Osijek 23. lipnja 2005, teško je reći. Odnosno, profesionalno gledano, Sečak je svoj komorni balet, kao zajedničku godišnju produkciju grupe i škole, maksimalno pojednostavnio i podredio mogućnostima neprofesionalne, simpatične plesne skupine, kojoj je glavni i jedini (buduće) baletno školovani plesač mladi Vuk Ognjenović još učenik. Što onda znači tekst na fotografiji skupine: raspoloženi za prvu domaću »pravu« baletnu predstavu? Znači li to da smo sada već veliki? (Možda zbog prisutnosti Orkestra HNK i dirigenta Tutavca, ali to nije dovoljno?!) Pa zar nije prije dvije godine i Aska i vuk najavljena kao povratak baleta? A lani Žena i bodež? Jasno da to nisu bili pravi baleti, jer HNK Osijek nema Baleta, nego honorarne plesače koji zadovoljavaju potrebe Drame i Opere. Da li Osijek treba, želi, može imati Balet, mora se odrediti na višim instancijama. Stoga mi ne pada na pamet pisati kritiku o tim marljivim, mladim ljudima. Kao da oni ne znaju što je baletna predstava, i baletni ansambl?! Komu služi takvo ustrajavanje na pravom baletu? Pa nije Osijek na kraju svijeta, predstave osječke Drame i Opere vrlo su cijenjene na nacionalnoj razini. Cyrano de Bergerac u pretplati je zagrebačkoga HNK. Bi li se gospodin Marinić, kao direktor osječkoga baleta, odvažio pokazati ovo Licitarsko srce u Zagrebu? Zašto takve razlike u poimanju umjetničkih izraza? Ili je to uopće stara osječka boljka: u tekstu tiskanu 1948. u »Osječkoj sceni«, citiranu u programskoj knjižici Licitarskog srca iz 2005, čitamo: »Članovi Baleta nisu angažirani članovi, već honorarni koji pored svojih redovitih dužnosti u poduzećima gdje rade vrlo savjesno obavljaju svoj rad u Kazalištu, pa je njihov trud tim više pohvale vrijedan. Ovim svojim radom naš Balet je pokazao da možemo s puno povjerenja gledati u njegov budući razvoj«. Riječ je o tekstu staru gotovo šezdeset godina.


Maja Đurinović

Vijenac 302

302 - 13. listopada 2005. | Arhiva

Klikni za povratak