Vijenac 296

Kritika

Hrvatsko novinarstvo

Hudelist kao neiživljeni romanopisac

Hrvatsko novinarstvo

Hudelist kao neiživljeni romanopisac


Darko Hudelist, Tuđman. Biografija, Profil, Zagreb, 2004.


Glomazno djelo Darka Hudelista nastalo je metodom kakvu je svojedobno promovirao Zvonimir Kulundžić opsežnom i uglavnom suvišnom biografijom Slavka Kolara, u kojoj je sudbina pojedinog lokaliteta u rimsko doba podjednako važna kao i piščevi literarni uzori. Pozitivizmu su uvijek važni baš svi podaci, on i nije drugo do katedrala posvećenih, sebi dovoljnih činjenica. Na zasadima pozitivizma oblikuje priču o Tuđmanu i Hudelist. Uz neke osebujne dodatke. Recimo, iako znamo da sredina oblikuje čovjeka, ipak neka krucijalna povijesna saznanja, kao ono o Tuđmanovoj pomajci Olgi (»Znali su je i uštipnuti za stražnjicu - onako kako se to inače radilo u seoskim krčmama.«!?), više legitimiraju biografa nego biografiju.


Novinarstvo i novinarenje

Posebitost Hudelistova pristupa očituje se ponajviše korištenjem izvorima. Najvažnije zaključke, poput onoga o Tuđmanovoj »ibermenšovštini«, on uglavnom temelji na nečemu što bi bilo najtočnije definirati trač-argumentacijom, bilo da je riječ o kolokvijalnim iskazima imenovanih svjedoka, izrečenih stilom »ćaskanja uz čašicu« ili o famoznim dobro obaviještenim »neimenovanim izvorima«. Novinarovo je diskrecijsko pravo ne otkriti »osjetljive« izvjestitelje. No, razlika između istraživateljskog novinarstva i novinarenja ipak postoji. U kritičkom novinstvu tako dobivene informacije postaju vjerodostojne tek nakon temeljito provedene verifikacije. Uostalom, da su protagonisti afere Watergate ostali tek na naznakama Duboka Grla, Dick Nixon jamačno bi mirno sačekao kraj svoga drugog mandata. Na svoju nesreću, njime su se bavili novinari kojima je tzv. pouzdani izvor poslužio tek poticajem za opsesivno traganje za istinom, a ne, kao u Hudelistovu slučaju, krunskim dokazom unaprijed postavljenim tezama.

Ako u slučaju anonimnih svjedoka povremeno i možemo pratiti nadogradnju od njih dobivenih obavijesti, kada su u pitanju imenovani sugovornici, Hudelist u načelu i počinje i završava njihovim tvrdnjama. Vjerodostojnost izjava podcrtava i sugestivnim zaključcima o sugovornicima koji su Franceka, kako ga neprekidno familijarno krsti, »očito znali u dušu«. Pritom, za razliku od, primjerice, Ivice Đikića, koji se istim tipom izvora koristi u svojoj biografiji Stipe Mesića, Tuđmanov biograf, valjda neiživljeni romanopisac, svoja imenovana i neimenovana vrela neprekidno dopunjuje osebujnim psihologizacijama, neizravnim upravnim govorom, krležijanskim »uskakanjem u glavu« svoga glavnog junaka. Arhivski podatak, iskaz ozbiljna svjedoka, usputna opaska nekog Tuđmanova znanca, pismo iz osobne pismohrane, sva ta sila kompilacija, inače bremenit dokaz iznimna truda pošteno uložena u ovaj projekt, služi ne samo kao povijesna građa nego i kao tvarivo opširna psihograma po kojem je Franjo Tuđman - groteskno čudovište. U hakslijevskoj tipologiji diktatora, nešto između Petra Pana i Mišićavca.


Trivijalnost romansirane biografije

To i ne bi bilo problematično kada bi takav zaključak proizlazio iz ozbiljne raščlambe. Međutim, kada se i trsi biti ozbiljan, Hudelist uglavnom biva trivijalan. Tako mu, recimo, razliku između gimnazije i građanske škole, poput tragedske epifanije, otkriva anonimni čitatelj »Globusa«. Pitamo se da li je autor, možda, htio biti duhovit. Čini se da nije. On to ozbiljno. Kao što je i vrlo ozbiljno zaključio, već nakon četrdesetak stranica, da je Tuđman oduvijek bio podijeljena osobnost i lažnjak - filozof koji glumi budućega trgovca, oficir koji glumi povjesnika, lažni povjesnik s tajnim političkim namjerama, skorojević čije su životne postaje spoj brljotina i karijerističkoga pritajenja radi kupovanja vremena, potkazivač i poniznik. Ostatak knjige, gotovo sedamsto stranica, potrošio je dokazujući svoje tvrdnje. Poredak dokaza i zaključka i nije bitan - ipak je to romansirana biografija. Bez obzira što povremeno pokušava biti ozbiljna historiografska studija. Samo, čemu onda kazuistika? Zašto ne naprosto priča i ništa više? Recimo - srcedrapateljna storija o fatalnoj Japanki iz Tuđmanovih američkih dana ili love story Vase Bogdanova i mlade Mađarice. Upravo te komponente knjige pokazuju zašto je Hudelist neuspješan kada pokušava biti ozbiljan: njegove najbolje stranice dostojne su, stilom i dosegom, latinoameričkih sapunica, začinjenih, doduše, humornim biserima tipa: »Došao Vasek ponovno kod Vladeka da nešto učini za svog Franceka.« Ozbiljno promišljanje Hudelistu dobro ide tek kada nadograđuje tuđe mišljenje. Samostalni intelektualni napori u načelu završavaju briljantnim zaključcima: Tuđman je marksizam, kao štreber, »zavolio« iz knjiga, a ne »iz stvarnog života«! Pitamo se što to znači voljeti marksizam, prisjećajući se s negodovanjem da je svoju filozofiju iz knjiga derivirao i sam Karl Marx! Kakav učitelj, takav učenik, rekli bismo nadahnuti hudelistovskom ironijom. Koja je, da se poslužimo i autorovom stilskom meštrijom, »krajnje neugodna da neugodnija ne može biti«. Tako istančan osjećaj za jezičnu nijansu oplemenjuje i vrhunski politološki diskurs sažet u odmjerenu zaključku o »izvanserijskom političkom talentu Franje Tuđmana - za muljanje«. Muljanjem je Tuđman osigurao i solidnu partizansku karijeru. Karijeristi ulažu u pouzdano, njima nije do rizika, pak posredno zaključujemo da je partizanska odiseja od početka bila tek povijesna sinekura Franje Tuđmana, kojem je Hudelist nehotice pripisao i iznimnu vidovitost. Ono nekoliko godina ratovanja i nešto prolivene krvi tek su dividende profesionalnih pobjednika. Znal je Francek kaj dela - rekao bi Hudelist.


Iz titoista u hrvatskog nacionalista

S autorom se možemo složiti o preobrazbi iz titoista u hrvatskog nacionalista kao središnjem pitanju Tuđmanova životopisa. I tu se, međutim, biograf služi onim što bi pravnici nazvali okolnosnim dokazima, grčevito potkrepljujući vlastitu vjerodostojnost i tezom Mirjane Gross o dedukciji kao legitimnu postupku u slučaju kada izostaju izravne informacije. Pritom, jedini sugovornik kojem ne vjeruje, čije iskaze stalno provjerava i uglavnom osporava, jest sam Franjo Tuđman. Nije Tuđman, jasno, osoba lišena ljudskih slabosti kao što su »friziranje« prošlosti i »loše« pamćenje. No, kako to da su izjave svih ostalih sugovornika apsolutno vjerodostojne? Nitko osim Tuđmana, dakle, nije ništa, namjerno ni nenamjerno, prekrojio od prošlosti. Nije li to možda u svrhu dedukcije kao unaprijed zadane istine? Mirjana Gross kao ozbiljna znanstvenica zasigurno ne zamišlja tako povjesnički zanat. Takav dokazni postupak, nažalost, čak i ozbiljne Hudelistove sugovornike stavlja u pomalo neozbiljan kontekst. A ako je netko, poput Vase Bogdanova, zdušno potpomagao Tuđmana, ne treba zaboraviti da mu je nadimak bio Vaso Petljanac.

O nadimcima Ive Frangeša ili Petra Šegedina, neočekivano, nismo saznali ništa.

Tipičan shematizam skučena duha iskazuje i procjena kako je »uživljavanjem« u Mačeka i bavljenjem sporazumom o Banovini Tuđman zakoračio »na teren hrvatske konzervativne ideologije i politike«. Takva izjava, slijedeći duh priručnih partijskih tečajeva gdje se i okopavanje vinograda dijelilo na »napredno« i »nazadno«, zanemaruje kompleksnu narav hrvatskoga seljačkog pokreta u kojem je nemalu ulogu odigrala i lijeva struja, antifašistička, mirotvorna, državotvorna, ona koja je komunistima manje odgovarala i od predratnih ustaša. Tako je jedini afirmator progresivna hrvatstva ispao Vladimir Bakarić, kojem da se gadio »ruralni primitivizam« haesesovaca! Gaži, Jančiković i ostali haesesovski prvaci partizani bili su, dakle, »ruralni primitivci«! Kao i nemalen broj vrhunskih intelektualaca okupljenih oko vodstva Hrvatske seljačke stranke. Srećom, ozbiljniji i uspjeliji dijelovi knjige, kao početak 14. poglavlja s predočenim modelom četiriju temeljnih geopolitičkih polazišta hrvatske društvene svijesti u kojem je solidno pozicionirana geneza Tuđmanove političke ideje i prakse, donekle ublažuju takve promašaje.


Prezentacija, ali i intelektualiziranje

Da se Hudelist zaustavio na prezentaciji građe, imali bismo pred sobom dobru građu za kritičko promišljanje životnoga i političkog projekta. Problem su, međutim, pokušaji intelektualizacije. Koliko im je Hudelist nedorastao, svjedoči epizoda sa Živojinom Pavlovićem koji mu bistri (još jedna epifanija!) temeljne razlike između zapadne i istočne duhovnosti. Nešto poznato još Ivi Pilaru otkriva u liku tople vode Hudelist i u djelu Miodraga Popovića Vidovdan i krst časni ne uočivši bitnu misao ove knjige, o potisnutoj dekompenzaciji pravoslavnih kolektiviteta, proizašloj iz mimetičke zavisti spram Zapada za kojim je pravoslavna kultura stoljećima zaostajala. Ta frustracija rađa manijakalne koncepcije vlastite nadmoći, kako na kolektivnom, tako i na individualnom planu. Amorfna civilizacija i kružno poimanje svijeta samo su rezultat mitomanije rođene iz autsajderstva - temeljna je poruka kongenijalne Popovićeve raščlambe, mrvicu preteške za intelektualca Hudelista. Literature o balkanskom Weltanschauungu poprilično je, no pitanje koliko bi od nje Hudelist profitirao. Jer, primjerice, Filosofija palanke Radomira Konstantinovića, lijepa i mudra, a i za temu nezaobilazna rasprava, što je nepoznato našemu autoru, teže je štivo i od ozbiljno promišljane Popovićeve studije. No, rasni neznalica uvijek se uhvati za jedno rješenje, obično ono najpovršnije, ali zato dostupno njegovim mozgovnim kapacitetima, te njegovi dosezi sežu ispod razine korištene literature, redovito izabrane slučajno, pa čak i kada slučaj dovede do pravoga naslova. Dobar je primjer za to i beskrajno prežvakivanje filozofije kruga, koja Tuđmana prokazuje kao mitomana, a usput i maoista (između

ostaloga).

Nešto manje slabosti iskazao je autor ozbiljnom rekonstrukcijom okolnosti oko Tuđmanova putovanja u Kanadu i genezom deala s hercegovačkim fratrima u Kanadi, te njegovih dalekosežnih posljedaka po buduću hrvatsku politiku. Pritom nije zaboravio ni Maksa Luburića, koji, uz franjevce i Franju (Tuđmana), ispada glavnom osobom ove pripovijesti. Nije problem u tome što je Tuđmana tako doveo u izravnu svezu s fašizmom, čime se nalazi još jedan argument protiv države koja je, kako joj neki drugi na istom fonu dokazuju, nastala genocidom, nego u identičnu nerazumijevanju činjenica - ni Tuđman ni njegov inače strog biograf nisu zapazili kako miriti ljude ne znači miriti ideologije. Čak ni antisrpstvo, konstanta koju Hudelist smatra ključnom u ovakvoj koncepciji, ne može imati bilo kakve koristi od slitine pravaške, komunističke, liberalne, itd. ideologije.


Kavanska filozofija

Tek na kraju knjige Hudelist je o Tuđmanu progovorio uravnoteženije. Sada upoznajemo i Tuđmana pragmatičara, vođu koji je radio i neke opravdane poteze. Doduše, uskoro su i oni osporeni nimalo originalnom tezom o spojenim posudama zvanima Tuđman & Milošević. Na nju se, ne bez uvjerljivosti, nadodaje i uistinu izvorna misao o Maksu Luburiću kao jednom listu hrvatske političke djeteline. Vrhunac ekspertize sveo se, ipak, na zaključak o Tuđmanovoj ekstremnoj narcisoidnosti. I tu se solidne konstrukcije izmjenjuju s nagađanjima razine Ashdownove salvete. Krunski su svjedoci i ovdje željeli ostati anonimni, a haški iskaz Stipe Mesića neće, valjda, i Hudelista odvesti na službeni put u Nizozemsku. Ta`` on je ipak citirao samo jednu rečenicu zaštićena svjedoka. Onu o Tuđmanovoj opsesiji smanjivanjem broja Srba u Hrvatskoj. Čime je zaokružio psihološki profil svoga glavnog junaka. Jer, on objavljuje da želi prikazati dubinskoga Tuđmana. U tome uspijeva onoliko koliko je vjerodostojna njegova argumentacija. Ona, nažalost, rijetko nadrasta kavansku filozofiju života i politike.

Takvo pisanje, manje od historiografije, slabije od književnosti, operirajući naivnim psihologizacijama, mjestimično se srozava do pamfleta. Takav uradak nije se ni mogao ozbiljno pozabaviti s temeljnom kontroverzom Tuđmanove povijesne osobnosti: da li je, naime, prvi hrvatski predsjednik u stilu Jolyjeva junaka činio sebe nužnom, uništavajući upravo onoliko organiziranih snaga koliko treba pa da se više ništa ne može pokrenuti bez njega, toliko da se i neprijatelji njegove vladavine boje srušiti je ili se naprosto prilagodio situaciji, djelujući u odsuću izgrađenih institucija i državnih mehanizama u vremenu i okružju kada je odluke trebalo donositi preko noći, ali i snositi odgovornost za dalekosežnost svakog poteza. O hrvatskoj sudbini odlučivale su često i sitnice. No, umjesto sudbine, ova knjiga ponudila je tek niz pikantnosti mentalnoj onaniji umirovljenika duha. Olako je, naime, životopis hrvatskog predsjednika svesti na psihogram u kojem se njegov životni put prikazuje kao velika i smišljena osveta za brojne frustracije iz mladosti i rana zrelog doba. Ako i stoji takva teza, ona još ne govori o krucijalnome, a to je povijesna uloga Tuđmana. Da li je on spavao s vlastitom maćehom i da li je postao predsjednik iz inata, osobno me nimalo ne zanima. S tim čovjekom nisam želio igrati tenis ili razgovarati u četiri oka. Ali, on je itekako utjecao na moj život. Kako - to pitanje traži odgovor temeljitiji od obilja privatnih detalja o Franji Tuđmanu.


Antun Pavešković

Vijenac 296

296 - 7. srpnja 2005.

Klikni za povratak