Vijenac 294

Likovnost, Naslovnica

RAZGOVOR: Alain Erlande-Brandenburg, ravnatelj Nacionalnog muzeja renesanse u Écouenu, u povodu izložbe Renesansa u Francuskoj, Klovićevi dvori, Zagreb, 5. svibnja - 17. srpnja 2005.

Umjetnost koja je povezala Europu

Htio sam predstaviti razne europske zemlje u razdoblju renesanse, posebno srednjoeuropske, i pokazati kako su, usprkos današnjim jakim nacionalističkim otporima, sva onodobna društva bila uzdrmana jedinstvenom renesansnom idejom. Pokazati europsku raznolikost, a s njom i raznolikost stila. Hrvatska je to dokazala svojim umjetnicima, koji su stvorili izvanredna kiparska i arhitektonska djela. Ista se stvar događala u Francuskoj, Španjolskoj ili Engleskoj. No, cijela je srednja Europa pomalo zaboravljena

RAZGOVOR: Alain Erlande-Brandenburg, ravnatelj Nacionalnog muzeja renesanse u Écouenu, u povodu izložbe Renesansa u Francuskoj, Klovićevi dvori, Zagreb, 5. svibnja - 17. srpnja 2005.

Umjetnost koja je povezala Europu


Htio sam predstaviti razne europske zemlje u razdoblju renesanse, posebno srednjoeuropske, i pokazati kako su, usprkos današnjim jakim nacionalističkim otporima, sva onodobna društva bila uzdrmana jedinstvenom renesansnom idejom. Pokazati europsku raznolikost, a s njom i raznolikost stila. Hrvatska je to dokazala svojim umjetnicima, koji su stvorili izvanredna kiparska i arhitektonska djela. Ista se stvar događala u Francuskoj, Španjolskoj ili Engleskoj. No, cijela je srednja Europa pomalo zaboravljena


U posljednje vrijeme svjedočimo iznimno uspješnoj suradnji Francuske i Hrvatske, koje su se povezale putem renesansne umjetnosti. I dok je potkraj 15. stoljeća renesansu u Francuskoj među ostalima oblikovao umjetnik hrvatskoga podrijetla i europske slave - Francesco Laurana, danas francuski i hrvatski stručnjaci zajedno rade na valorizaciji umjetnika i djela koji su dugo bili u sjeni talijanske umjetnosti. Nakon što su prije godinu dana hrvatska remek-djela bila predstavljena u dvorcu Écouenu kraj Pariza, ta je kulturna suradnja nastavljena velikom izložbom Renesansa u Francuskoj, koja se do srpnja može pogledati u Klovićevim dvorima. Jedan od začetnika projekta je Alain Erlande-Brandenburg, ravnatelj Nacionalnog muzeja renesanse u Écouenu i stručnjak za srednjovjekovnu i renesansnu umjetnost. On je već niz godina vezan uz Hrvatsku, zahvaljujući međunarodnim simpozijima koje organizira motovunski Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek i njegov voditelj Miljenko Jurković. Matica hrvatska je 1997. objavila njegovu knjigu Katedrala. U Zagrebu je predstavljeno 150 remek-djela, dio zbirke Nacionalnog muzeja renesanse u izboru Alaina Erlande-Brandenburga, Miljenka Jurkovića, dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Vesne Kusin, ravnateljice Klovićevih dvora. Autor je koncepcije postava Miljenko Domijan, glavni konzervator Ministarstva kulture RH. Riječ je o skulpturi, slikarstvu te ponajprije iznimnim primjerima umjetničkog obrta u drvu, staklu, keramici, vosku i metalu. Napomenimo da je to prvo predstavljanje fundusa Nacionalnog muzeja renesanse izvan Francuske, tako da se projekt doista može nazvati ekskluzivnim.


Kako objašnjavate razliku u naslovima Renesansa u Hrvatskoj, za izložbu u Francuskoj, i Hrvatska renesansa, za izložbu u Hrvatskoj?

- Mislim da je prvi naslov ispravan. Naime, renesansa je ponajprije intelektualni pokret, koji nije specifično francuski ili hrvatski. Taj novi stil nastaje u Italiji, u Toskani. U Francuskoj se ona događa na dvoru i ne veže se uz građanski sloj, nego uz plemiće, a u Hrvatskoj je bila vezana uz humaniste i intelektualce.



Vi dakle ustrajavate na međunarodnom aspektu umjetnosti?

- Da. To je njezino najvažnije određenje. Upravo sam napisao knjigu o romaničkoj umjetnosti i nazvao je Europski izazov. Naime, u tom razdoblju počinje velika ekonomska, politička i vjerska obnova, i umjetnost u potpunosti odražava tu novu europsku stvarnost. Čak i kad postoje sukobi, umjetnost je iznad politike. Usprkos ratu između Njemačke i Francuske, umjetnost je jednaka u tim zemljama. Ista je stvar s Engleskom i Francuskom, koje su također ratovale. Jako se zauzimam za tu činjenicu univerzalnosti. Smatram da je moć stvaranja nešto posebno u ljudi. Ona ih ujedinjuje, za razliku od politike koja ih razdvaja. Povijest također razdvaja. Što razlikuje vas i mene? Možda jezik. No, u Europi su vrijednosti jednake. Pojam prava čovjeka, ideja poštivanja drugog, sve su to jaki pojmovi koji nas međusobno približavaju. Čak i ako se kršćanstvo izuzme iz Europskog ustava, naša se civilizacija i društvo temelje na kršćanskoj ideologiji. Renesansa je pokret koji je nastao u drukčijem razdoblju, no rezultat je isti. Umjetnici i naručitelji putuju. Renesansa obuhvaća mnogo širu stvarnost, koja mi se čini iznimno važnom.


Možemo li govoriti o nacionalnim umjetnicima toga razdoblja?

- Ne vjerujem u to. Uzmimo srednji vijek, razdoblje za koji sam stručnjak. Umjetnik mora stalno putovati, što je onda i bilo lakše zbog jezika koji je sve povezivao - latinskog. Granice nastaju tek od 17. stoljeća. Ambiciozan umjetnik odlazi onamo gdje zna da će se moći realizirati i dalje razvijati. Poput, primjerice, Picassa, koji to nije mogao u Španjolskoj, nego je morao upoznati svijet, a tada je to bio Pariz.


Kako se određuje francuska umjetnost u odnosu na talijansku i sjevernjačku umjetnost, koje su snažno utjecale na nju?

- Renesansa je u Francuskoj, kao i u Hrvatskoj, u početku bila talijanska. Firentinska renesansa 1420-ih i 1430-ih, vezana uz umjetnike poput Ghibertija, Donatella i drugih, čisto je intelektualna. Razvijala se provođenjem teorije u praksu. Kao takva bila je prilično nedostupna. Uostalom, odveć intelektualna umjetnost nije ni moguća. Književnost može biti takva, no ne i figurativne umjetnosti, koje nas moraju zavesti. Ubrzo u Francusku dolaze i drugi umjetnici, posebno oni sa sjevera; tako od sredine 16. stoljeća u fontenblošku školu pristižu flamanski umjetnici. Ona je bila iznimno jaka zbog potpore kralja. Time stil, koji je u početku bio talijanski, postaje mnogo složeniji. Sve do prije nekoliko godina nijekao se flamanski udio u umjetnosti toga razdoblja, odnosno polovice 16. stoljeća, a on je dominirao sve do 17. stoljeća, kad je Louis XIV stvorio nacionalnu umjetnost, i koji ju je kao takvu nametnuo Europi.


Kako se danas doživljavaju netalijanske renesanse?

- S Miljenkom Jurkovićem zamislio sam da Écouen postane mjesto susreta. On je to napravio od Motovuna, što se tiče srednjega vijeka (Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek, op. a.). Htio sam predstaviti razne europske zemlje u razdoblju renesanse, posebno srednjoeuropske, i pokazati kako su, usprkos današnjim jakim nacionalističkim otporima, sva onodobna društva bila uzdrmana jedinstvenom renesansnom idejom. Pokazati europsku raznolikost, a s njom i raznolikost stila. Hrvatska je to dokazala svojim umjetnicima, koji su stvorili izvanredna kiparska i arhitektonska djela. Ista se stvar događala u Francuskoj, Španjolskoj ili Engleskoj. No, cijela je srednja Europa pomalo zaboravljena.


U doba gotike katedrala je bila nukleus oko kojega se razvijala cjelokupna umjetnost. U renesansi to je bio dvorac. Možete li nam objasniti koje su bile posljedice te važne promjene?

- Katedrala je stvorila grad. Srednjovjekovni se grad temelji na uzajamnim dobrim odnosima ljudi koji dolaze živjeti u njemu. Katedrala postaje simbol, dakako ponajprije religijski, no i vizualni simbol grada. Primjerice, zagreba-čka katedrala koja se ističe u cijeloj četvrti. Katedrala je stvorila ravnopravne odnose među ljudima. Dvorac ne - on predstavlja dvoranski način života, od-nosno socijalnu razliku između različitih slojeva društva. Dvorovi Françoisa I i Henrija II bili su vrlo skupi, izvanredno luksuzni. U tome se sastoji socijalna razlika. Naime, katedrale su bile bogate, ali za Boga. A velikaš je bogat za sebe sama. I tu počinje, po mom mišljenju, pomak u socijalnoj ravnoteži.


Iz tih su razloga na izložbi zastupljena, uz slikarstvo i skulpturu, uglavnom djela umjetničkog obrta - pokućstvo, staklo, keramika... kojima su ukrašavali i opremali onodobne dvorce poput Bloisa, Chamborda i ostalih?

- Da, time sam htio pokazati kako se stvaralaštvo ne može ograničiti isključivo na slikarstvo, kojeg je uostalom u Francuskoj bilo malo, i na arhitekturu, koja je poslije bila uništavana (tijekom Francuske revolucije, op. a.). Cjelokupno je umjetničko stvaralaštvo bilo obilježeno novom estetikom. Publiku treba zavesti. Neke više zanima keramika, druge oklopi. To su ciljani izbori kojima se pokušava zavesti, odnosno privući što brojnija publika.


Primijenjene umjetnosti poput vitraja, tapiserije, emajla doživjele su poseban procvat u Francuskoj.

- Kad sam bio mlad, govorilo se da vitraji nestaju sa srednjim vijekom. Mislim da sam bio prvi koji je pokazao renesansne vitraje. Napravio sam to u Écouenu u dvjema dvoranama. Prije ih se nije pokazivalo u muzejima, nije se išlo u crkve gdje su bili renesansni vitraji. A u Francuskoj je u to doba postojala iznimna produkcija. Za tapiserije govorilo se da prestaju sa 16. stoljećem, a u mojoj mladosti priredio sam izložbu kojom se opovrglo to mišljenje.


Odražava li se raznolikost francuskih regija u umjetnosti?

- Nisam baš siguran u regionalnu raznolikost. Umjetnost se povezuje s pojedinim regijama. U Francuskoj govorimo o vinu, ženi ili muškarcu, romanici nekog kraja, odnosno regije. Ne vjerujem u regionalne specifičnosti. Postojali su naručitelji koji su htjeli ovakvu ili onakvu crkvu, a kad su se preselili drugamo, opet bi gradili istu takvu građe-vinu. I tu dolazimo do pogrešna shvaćanja. Umjetnost nije vezana uz pojedino tlo, umjetnost je ipak djelo ljudskoga duha.


Grafika je mreža koja je povezivala cjelokupno onodobno stvaralaštvo - od slikarstva do dekorativnih umjetnosti.

- Da, nazvao sam je višestrukom umjetnošću. U atelijeru svakog umjetnika, bilo da je slikao, izrađivao emajle ili tapiserije, nalazimo grafičke listove. On ih kupuje jer iz njih crpe nadahnuće.


Početak renesanse u Francuskoj obilježen je i dolaskom umjetnika hrvatskog podrijetla - Francesca Laurane.

- Slučaj Francesca Laurane svakako je čudesan. Naime, iznimno je rijetko da se tako dobro poznaje život nekog umjetnika. Pratimo ga gotovo godinu po godinu. Možda je bilo i drugih hrvatskih umjetnika, no oni su, ako su putovali, morali promijeniti imena, koja su bila teška za izgovaranje. Strani su umjetnici još od srednjeg vijeka pofrancuzili imena. Primjerice Pucelle, iluminator iz prve polovice 14. stoljeća - vjerujem da je on bio Talijan Pucella. Isto tako, zna se da su veliki bankari 14. stoljeća u Parizu bili pofrancuženi Talijani, i samo se slučajno otkriju njihova prava imena.


Renesansu u Francuskoj oblikovali su brojni strani umjetnici.

- Da, poglavito Talijani, poput Rossa. On ne bi mogao uspjeti u Italiji. François I dao mu je mogućnost da se razvije. Naime, u tom razdoblju umjetnici su trebali nekoga tko ih je plaćao. Naručitelji su bili iznimno važni.


Svjedočimo brojnim otkrićima na području povijesti umjetnosti. U Hrvatskoj je recentan primjer atribucije reljefa Bogorodice s djetetom kiparu Ivanu Duknoviću. Koje nam novosti donosi vaša izložba?

- Najnovija akvizicija Nacionalnog muzeja renesanse, koja je prikazana ovdje u Zagrebu - reljef od glazirane terakote, Bogorodica s djetetom, bio je pripisivan Andrei della Robbiji. No smatram da je to djelo njegova ujaka Luke della Robbije, koji je osnovao radionicu u Firenci. To nisam objavio. Njihove je radove teško razlikovati jer su skupa radili, no za ovo sam djelo siguran da je Lukino. Skupo sam ga platio - 450 000 eura! Potrebno je točnije odrediti njihovu kronologiju, no da li ću ja to učiniti, ili netko drugi, ne znam. Čim se nekom djelu promijeni njegovo mjesto, okoliš, drukčije ga se gleda.


Od hrvatske izložbe u Écouenu prošla je već godina dana. Gledano s tim odmakom, koji su njezini odjeci?

- Bila je dobro posjećena. No najvažniji je katalog, koji je iznimno kvalitetan. To je prvo djelo o renesansi u Hrvatskoj koje se pojavilo u Francuskoj. Svi stručnjaci za renesansu moraju ga obvezno pročitati. Svi su oni rekli istu stvar - mislili smo da su počeci renesanse u Hrvatskoj isključivo vezani uz Firencu, a sad smo otkrili Šibenik, Trogir, Dubrovnik, s njihovim remek-djelima. Sve su to jedinstveni primjeri, remek-djela epohe. A ona nisu talijanska! Počeci su bili dakako vezani uz Italiju, no umjetničke su ličnosti bile jake. Primjerice, Francesco Laurana, koji nije ni talijanski, ni hrvatski, nego međunarodni umjetnik. On je cijeloga života sačuvao isti senzibilitet. U Écouenu smo imali Lauraninu dvoranu s njegovim medaljama i gisantima, koja je pobudila veliko zanimanje.


Možete li nam reći koji su vaši idući projekti?

- Uskoro odlazim u mirovinu, tako da je ovo moj posljednji projekt. I radujem se zbog činjenice da sam ga napravio sa svojim dragim hrvatskim prijateljima. Velika mi je čast da sam ovdje napravio izložbu Renesansa u Francuskoj. Jasno, i dalje ću dolaziti u Motovun, na simpozije MICKAS-a. To je iznimno mjesto, gdje uistinu postoji sloboda mišljenja.


Razgovarala Barbara Vujanović

Vijenac 294

294 - 9. lipnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak