Vijenac 292

Književnost, Naslovnica, Razgovori

RAZGOVOR: IVAN ROGIĆ NEHAJEV, PJESNIK

KNJIŽEVNOŠĆU O KNJIŽEVNOSTI

Odvajam modele na jednu žicu, jednotonalne ili, ako hoćete, plošne uratke. Mogu biti tehnički dojmljivi, zanatski dobri, ali su, zapravo, krivotvorine, dakle, nešto načinjeno krivo. Ipak, obnova jezika i njegova sposobnost za upis razlike, koliko mogu nazrijeti, neodvojiva je od obilja i višetonalnosti, od registra materijala, tonova i energijskih polja

IVAN ROGIĆ NEHAJEV, PJESNIK

KNJIŽEVNOŠĆU O KNJIŽEVNOSTI


Odvajam modele na jednu žicu, jednotonalne ili, ako hoćete, plošne uratke. Mogu biti tehnički dojmljivi, zanatski dobri, ali su, zapravo, krivotvorine, dakle, nešto načinjeno krivo. Ipak, obnova jezika i njegova sposobnost za upis razlike, koliko mogu nazrijeti, neodvojiva je od obilja i višetonalnosti, od registra materijala, tonova i energijskih polja



Krunska potvrda iznimna opusa hrvatskoga pjesništva, Goranov vijenac, ove je godine pripala visokosofisticiranom modernističkom i postmodernom pjesniku Ivanu Rogiću Nehajevu. Riječ je o autoru koji se prvim zbirkama pjesama javio na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine, kad se ideje i prakse pjesništva okupljaju oko časopisa »Pitanja«. Od tih ranih godina do današnjih dana u osam zbirki poetskih tekstova i s opusom od gotovo tisuću pjesama ostao je dosljedan filozofskom promišljanju teksta i svijeta kao razlike. Zbirke poput Predgovora, Odlaska s Parmosa, Marine krune, Lučkih pjesama za pjevanje i recitiranje te Pjesama o imenima, ženama i drugom imenuju i emaniraju energiju tijela, spolnosti, konkretnosti imena i prostorne nemetafizičke duhovnosti. Važna je i činjenica što svoje pjesništvo Rogić Nehajev gotovo uvijek prati i esejističkim promišljanjima, a vrlo su važni i njegovi radovi iz područja urbosociologije poput Stanovati i biti, Tko je Zagreb, Periferijski puls u srcu grada.


Poezijom ste se počeli baviti u doba jakih pjesničkih imena raznolikih pjesničkih uvjerenja poput Slavka Mihalića, Danijela Dragojevića, Milivoja Slavičeka, Ivana Slamniga, Jure Kaštelana, Vesne Parun, Zvonimira Mrkonjića, Dragutina Tadijanovića. Koliko su te okolnosti pogodovale vašem pjesničkom početku?

— Ljudi koje ste spomenuli radili su, svaki u određenu razdoblju, i na povoljnu općenitu okviru ili, ako hoćete, na povoljnim okolnostima za različite oblike pjesničkog istraživanja. Nije netočno reći kako su se, zahvaljujući tomu, postupno akumulirali određeni olakšavajući uvjeti, koji u razdoblju kada ja počinjem pisati i objavljivati, javno funkcioniraju kao vrst dobra ili dobitka. Ne mislim na posebni poetički dobitak, nego, jednostavno, na činjenicu da je istraživanje raznolikih mogućnosti postalo samorazumljivo, nešto što se drži samorazumljivim. U prvoj knjizi, Predgovor, ograničio sam se na pokušaj preciziranja nekih uporišta onoga što me poslije zanimalo i izazivalo, i što sam u nekoliko knjiga poslije pokušao jasnije načiniti. Inventura tih uporišta bez učinaka nekih od spomenutih svakako bi bila teža.


Tadašnji mladi pjesnici okupljeni oko časopisa »Pitanja« poeziju su temeljili na poststrukturalističkoj filozofiji Jacquesa Derridaa i na njegovim teorijama razlike, kojima ste vi, čini se, ostali prilično vjerni?

— Analizu pjesničke prakse kruga autora okupljenih u jednom razdoblju oko časopisa »Pitanja« donio je vrlo argumentirano Cvjetko Milanja. Sumnjam da tomu mogu dodati što važno. Ograničio bih se stoga na nekoliko iskaza po sjećanju. Istina je da nas je zaokupljalo pitanje o razlici. Pitanje o razlici kao zalogu teksta, ali i zalogu interpretacije onoga što se događalo u društvu. Ne zaboravite, to su godine kada prvi put nastaje, recimo tako, izravniji društveni propuh, između 1966 – 1972. To je prilično plodno i, po tragovima, važno razdoblje. I mene i druge posebno je zanimalo istraživanje mišljenja o razlici, traganje za razlikom, u njezinim, možda i nije netočno reći, labi-rintskim konfiguracijama. Počeli smo se, razumljivo, referirati na određene autore, među kojima je, najprije zaslugom kolege Darka Kolibaša, Derrida bio na vrhu popisa. No pogrešno bi bilo reći da nije bilo i drugih. Sjećam se da sam istodobno varirao neka istraživanja igre i istraživanja obilja. Zapravo s toga, recimo središnjeg, mjesta književnosti tragovi razlike išli su u različitim tematskim smjerovima, jednom prema igri drugi put prema tijelu, treći put prema paradoksima, četvrti put prema istraživanju intermedijarnih linija. O kakvu je rasponu imena i intencija riječ pokazala je, kako sam rekao, Milanjina analiza. Na drugoj strani takva posla stalna je intencija da se zbiljnost drukčije ili, ako hoćete točnije, odredi. Imate u tekstovima kolega Slavka Jendrička ili Branka Bošnjaka gotovo izravne iskaze u tom pogledu. Treba se podsjetiti kako razlika djeluje, postoji, dok nije korumpirana. Njome se jednostavno održava ona mogućnost ne/svođenja na zadani okvir ili predložak. To mi se čini važnim za razumijevanje književnosti i danas. Književni tekst može biti u svojim uporabama raznolik: može biti izvješće o stanju, može biti kritika, promidžba, zabava. Sve to tekst može biti, ali time još ništa nismo rekli o književnosti. Sve dok ne uzmemo u obzir da razlika djeluje samo koliko nije korumpirana. Dok iz toga obzora nesvodljivosti književnost ne djeluje, zapravo nismo točno nagovijestili što ona jest. To pokazuje, recimo, da o književnosti najtočnije može govoriti sama književnost. Drugo su redukcije koje mogu funkcionirati u nekom sustavu uporabe, poželjne ili manje poželjne, ali tek obzor razlike jednostavno dopušta da se ona može, ako nije preuzetno reći, osloboditi.


Što točno znači korupcija razlike?

— Riječ je o tehničkom terminu koji upućuje na način pisanja i djelovanja, gdje se razlika pokušava utemeljiti u nečemu što bi bio njezin izvanjski, nadređujući, razlog, pa bi se ona u odnosu na taj razlog pojavljivala kao vrst događajne dekoracije. Razlika nije dekorativna, nije izvanjski epitet skrivena središta, nego je ona registar i mreža zračenja iz koje, i s pomoću koje, obzor djelovanja i interpretacije možete trajno držati otvorenim. Riječ je o vrsti mnogostrukog otvaranja koje se, nužno, zbiva materijalno, na razini teksta, pače, tekstom, kao nekom vrsti obvezujuće tjelesnosti.


Tijelo je ujedno i najčešći motiv vašega cjelokupnog pjesništva. Koje značenje ono za vas ima?

— Nakon tekstova Milorada Stojevića, Cvjetka Milanje, Branka Maleša ili Sanjina Sorela teško da mogu reći nešto novo. Tijelo je, recimo tako, polazna, nulta, konfiguracija zbilje. Rekonstrukcija njegove zbiljnosti istodobno i jednako pogađa i razinu pisma i razinu značenja. Ako postoji negdje neko područje gdje se učinak razlike najprije može odrediti, onda je to tijelo. Idete li tim tragom, prispijevate do tjelesne rekonstrukcije igre razlika, i razlikovanja, kao primarnog obzora, ako je riječ primaran ovdje na mjestu. Na istom tragu pojavljuju mi se određene tematske pobude kao što su igre tjelesnih organa, bolesti, žene, gradovi, luke, određene zvučne konfiguracije, praznine, boje, dakle materijalni poticaji. Oni me navode na traganje za tekstom gdje se mogu prirodno smjestiti. Iz današnje perspektive sebi bih dopustio tehničku uporabu riječi revitalizacija. Spomenuti materijalni poticaji djeluju kao vrst polaznih činjenica u postupku revitalizacije onoga što je tim ulomkom tvarnosti stavljeno u razliku, premda ostaje nejasno što je zapravo to.


A koje značenje pridajete ironiji, koja je, kako je zapazio Branko Maleš, u vašem stihu prisutna i kao mišljenje i kao figura?

— Kada imate to kruženje tjelesnošću, onda ironija dobro dođe kao neka vrst tehnike odmaka, distanciranja, koja vam pomaže zrcalo namjestiti drukčije, a ulomak točnije obrubiti, da ne velim i odrubiti. U tom je smislu ironija postupak koji se od tijela ne može odvojiti. Tijela su prisutna — ironično. Kada biste ironiju zanemarili ili isključili, našli biste se u, spisateljski gledano, čudnoj situaciji. Jer su u zbilji tijela najdublji iskazi ljubavi — upravo ironijski. To se jedno od drugoga ne može odvojiti. Promatra li se tako, ironija je u mojim pjesničkim tekstovima prisutna kao vrst prakse točnosti. Dakako da treba uzeti u obzir i činjenicu da su u književnosti korijeni ironije mnogo raznolikiji, s mnogo više poticaja. Zato ne treba isključiti ni likove ironije posve situacijske po podrijetlu. Tko bi bez njih što čitao?


Poslužila bih se još jednom Malešovim uvidom. On vaše pjesništvo naziva vitalističkim. Zašto?

— Nisam siguran da su moji pjesnički tekstovi zaslužili toliko pozornosti koliko im je dobrohotno posvetio Branko Maleš. No s tom bih se njegovom tvrdnjom lagodno složio. Posrijedi je, zapravo, promjena odnosa spram lirskog subjekta. Razumijevanje lirskog subjekta kao mjesta ekskluzivnog upisivanja gubitka prilično mi je strano. Ne mislim da je tijelo dobitnik. Nego se lirski subjekt kao knjigovođa gubitka promeće u vrst sablažnjiva japajakanja koje je, samo po sebi, ako hoćete opsceno. Kada pogledate kako su išle evolucije toga pjesničkog ja u suvremenim praksama pisanja, vidjet ćete da djeluje i jedna, recimo linija, koja je posve različita. Preventivno ona nagovješćuje kako je lirski subjekt mjesto upisivanja viška i obilja ili, vratimo se na početak, našega razgovora, snage za razliku. Vratite li pisanje teksta prema područjima brisanja i gubitka, dolazite do paradoksa da se ukida upravo ono što se pisanjem treba, recimo prigodno, pustiti s lanca, ekscentrirati, pa time i potvrditi. Time i samo pisanje dolazi u pitanje.


Možete li, sada kao sociolog, reći kakva je recepcija pjesništva u današnjem društvu?

— Pitanje je i više nego ambiciozno za prigodni okvir ovoga razgovora. O recepciji pjesništva dosta je rasprava, koje su, koliko vidim, na krivom tragu. Pogledate li recepciju pjesništva s kojim je počelo ono što mi danas radimo, a to je romantično pjesništvo, lako je uočiti kako je onodobna recepcija knjiga i autora bila, recimo, očajna. Mogli ste na prste pobrojiti čitatelje i ljubitelje. No to i nije ništa neobično. Osim kada pjesnici igraju ulogu svojevrsnih organizatora javnoga komuniciranja, dakle, neke vrsti onodobne televizije, kao u klasična vremena, pjesništvo je imalo ograničenu recepciju. No, na drugoj strani, ono postiže pogodak koji se u ovom okviru ne može odrediti. To je, jednostavno rečeno, kult jezika. Iz kulta imate glagol: kultiviranje, sa svim dvosmislicama koje, svakako, zaslužuje. Riječ je o tome da pjesništvo trajno vraća u igru mladost jezika, ili, ponovimo što je već rečeno, sposobnost jezika za upis razlika. Svi se drugi oblici komuniciranja, pa i književni, javljaju najprije kao korisnici te mladosti jezika, pjesništvo je jedino stvara. U tom je pogledu pjesništvo obnoviteljski, revitalizirajući, postupak ili praksa. Teza je, vidite i sami, romantična, no držim kako točno pogađa bit posla. Zato pjesništvo ima čudnu socijalnu putanju koja mu dopušta živjeti na stanovit način prijeko granice socijalne recepcije. Toj bi činje-nici, zapravo, trebalo prilagoditi sociologijsko razumijevanje stvari. Pjesničke putanje utjecaja i obnove djeluju nadilazeći okvir opisa socijalne recepcije s kojima danas društvena znanost operira. Te redukcionističke sheme nisam siguran da su, bez obvezujuće istančanosti u analizi, jako korisne. Zapravo im je prirodno analizirati polazeći od, kako sam naznačio, korumpirane razlike ili, ako se hoće, postvarenoga lika književnosti. Zato mislim da o knji-ževnosti najtočnije govori sama književnost. A, ako se hoće, zbog istog razloga i o društvenoj zbilji u cijelosti, no kao cijelosti.


Što je za vas dobro, a što loše pjesništvo? Pitanje je možda formulirano grubo, ali ne vidim kako ga izbjeći nakon ovoga što ste rekli?

— Odgovor je zamršen, nisam siguran da ga mogu primjereno ponuditi. Recimo, odvajam modele na jednu žicu, jednotonalne ili, ako hoćete, plošne uratke. Mogu biti tehnički dojmljivi, zanatski dobri, ali su, zapravo, krivotvorine, dakle, nešto načinjeno krivo. Ipak, obnova jezika i njegova sposobnost za upis razlike, koliko mogu nazrijeti, neodvojiva je od obilja i višetonalnosti, od registra materijala, tonova i energijskih polja. Pada mi na pamet likovni rad što sam ga jednom vidio, ne znam točno gdje. Rad počinje plošnom slikom koja, potom, prekoračuje polazni, vlastiti, okvir i curi u trodimenzionalno tijelo. Zapravo je posrijedi otpor bića da bude slikom. Kako ja vidim osnovu pjesničkog posla, pjesnik je organizator toga otpora. Jasno je da se predloženom formulacijom pristiže do množine nejasnih pitanja. Ali mi se sama formulacija čini dosta uporabljivom. Dakle, ona ukazuje i na osnovu dijeljenja o kojoj pitate.


Jedan ste od pjesnika koji pjesništvo prati esejistikom. U svom ste ogledu sugerirali i odgovor na pitanje: zašto naginjete poeziji hermetičnog iskaza? Odgovor je bio: jer se tamo krije neočekivano obilje. Je li u vašem načinu rada esej tako važan?

— Među ljudima koji su imali strpljivosti čitati što sam napisao ima ih dosta koji s manje tegoba čitaju moje eseje. Neću reći ništa novo ponovim li kako je ogled tehnički oblik književnosti gdje se s najmanje infrastrukturnih teškoća možete probiti do korisnih uvida ili dospjeti do rubova stanja za kojima tragate ili koja, okrenimo smjer, tragaju za vama. Zato su u suvremenu pjesništvu zapravo česti primjeri uporabe eseja kao vrsti radioničkog pomagala. Dobro se osjećam u ogledu. Ali u njemu se ono opiranje bića da bude slikom, koje sam prije spomenuo, ne sabire tako višesmjerno, može se uporabiti i, nažalost zlorabljena, riječ oceanski, kao u pjesničkom tekstu. Esej određuje vrst uskrate koja mu ne dopušta biti više od važna, ali samo pomoćna, radioničkog posla.


A što je s urbano – sociološkim esejima? U njima ste nerijetko ironični i jako oštri u kritičkim formulacijama?

— Moram ponoviti: Rogić i Rogić Nehajev nisu ista autorska osoba. Urbano-sociološki eseji, ironični i kritični, kako velite, nastali su na drugoj autorskoj adresi. Zbog bliskog susjedstva autora svakako treba računati s određenim krađama. No ima i jedna okolnost koja otežava dijeljenje. Gradovi su, nije moj izum, niz vas autoriteta na to podsjeća, vrsta tijela bez organa ili, ako hoćete, pulsirajućih mreža. Mreže, tvrde poznavatelji, integriraju, ali ne homogeniziraju. Dakle, naslanjaju se na igru razlika. Ide li se tim tragom, grad se pojavljuje kao jedna od prvih tema u istraživanju imaginarne povijesti tijela. Kao što vidite, nije daleko od onoga oko čega se vrte i moji pjesnički tekstovi. Nerijetko su spomenuti autori u dvojcu u svađi i sukobu, jer se natječu za istu radioničku sposobnost. Ali u njihovim savezima leže i nemale dobiti.

Razgovarala Katarina Kolega

Vijenac 292

292 - 12. svibnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak