Vijenac 290

Likovnost

RETROSPEKTIVA GABRIJEL JURKIĆ - OD SECESIJE DO IMPRESIJE, GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI, ZAGREB, 2. OŽUJKA - 17. TRAVNJA 2005.

SASVIM OSOBNA ARKADIJA

Ova je izložba potreban i dobrodošao korak u afirmaciji nebučna, produhovljena talenta kojega će njegov zavičaj - njegova arkadija blagosloviti i prokleti nadahnućem i svojim položajem na rubu svijeta. A tu je njegovu, sasvim osobnu, arkadiju činilo sve ono što je slikarevu duhovnom biću bilo blisko - bosanskohercegovački zavičaj, dragi ljudi (brat Mirko, supruga Štefa, majka) i tek onda, kao u gostima, mediteranski jug

RETROSPEKTIVA GABRIJEL JURKIĆ - OD SECESIJE DO IMPRESIJE, GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI, ZAGREB, 2. OŽUJKA - 17. TRAVNJA 2005.

SASVIM OSOBNA ARKADIJA


Ova je izložba potreban i dobrodošao korak u afirmaciji nebučna, produhovljena talenta kojega će njegov zavičaj - njegova arkadija blagosloviti i prokleti nadahnućem i svojim položajem na rubu svijeta. A tu je njegovu, sasvim osobnu, arkadiju činilo sve ono što je slikarevu duhovnom biću bilo blisko - bosanskohercegovački zavičaj, dragi ljudi (brat Mirko, supruga Štefa, majka) i tek onda, kao u gostima, mediteranski jug



Galerija Klovićevi dvori u bogatoj nas je sezoni počastila još jednom važnom izložbom - retrospektivom Gabrijela Jurkića. Izložba zauzima drugi kat galerije, a njezinu svojevrsnu uvertiru, kao i prigodno obilježavanje Uskrsa, čini izdvojena mala izložba, u prizemlju Dvora, istog autora Otajstvo svete krunice. Sama retrospektiva složena je tako da prati ne samo kronološki slijed nego i pojedine motivske paralele tijekom vremena. Na taj nam način uspijeva osvijestiti složene putanje osuđenika na periferiju. Ili provinciju - kako Vam drago. Ova je izložba potreban i dobrodošao korak u afirmaciji nebučna, produhovljena talenta kojega će njegov zavičaj - njegova arkadija blagosloviti i prokleti nadahnućem i svojim položajem na rubu svijeta. A tu je njegovu, sasvim osobnu, arkadiju činilo sve ono što je slikarevu duhovnom biću bilo blisko - bosanskohercegovački zavičaj, dragi ljudi (brat Mirko, supruga Štefa, majka) i tek onda, kao u gostima, mediteranski jug. Na izložbi ćemo vidjeti Gabrijelove crteže, pastele, akvarele, ulja; krajolike, portrete i slike religiozne tematike. Iako je izložba iscrpna i obuhvatila je glavninu slikarevih kapitalnih djela (uz mnoga manje znana), Ivanka Reberski, u sustavnu i dobro napisanu katalogu, izražava žaljenje što u izložbu, zbog česta mijenjanja vlasnika i posljedične nedostupnosti nekih djela, nisu uvrštene slike Makovi, 1924. i Jesen, 1924.


DVA POLA UTJECAJA

Gabrijel Jurkić potomak je ugledne livanjske obitelji, koja se, prema tradiciji, doselila iz Hrvatskog primorja, a zvala se i Kostović. Gabrijel se rodio u obiteljskoj kući na Feri u Livnu 24. ožujka 1886. kao četvrto dijete i stariji blizanac s Mirkom, koji je postao književnik. Bez oca je ostao 1900. Nakon osnovne škole u Livnu šalju ga u Tehničku školu u Sarajevo, jer je to tada bila jedina škola u Bosni i Hercegovini gdje se učilo crtanje. Gabrijel je, međutim, ubrzo shvatio da tamo gubi vrijeme i napušta školu na trećoj godini. Vraća se u rodno Livno 1905. i tamo, vođen upornošću i entuzijazmom mladosti, sam uči slikati (dvije kopije po Böcklinu: Otok smrti i Otok s hramom, 1905) i smišlja način kako doći do stipendije. Sreća mu se osmjehnula 1906, kada dolazi u Zagreb na školovanje, zahvaljujući Napretkovoj stipendiji. Učitelji u privatnoj umjetničkoj školi bili su mu Menci Clement Crnčić i Bela Čikoš. Njihov utjecaj ostat će jasno vidljiv u Jurkićevim heterogenim stilskim usmjerenjima - od Crnčićeve opsesije krajolikom i svakodnevicom, kako to ističe Ivanka Reberski u katalogu izložbe, do Čikoševa simbolizma. Prvi dolazi do izražaja u Jurkićevim marinama, njegovom osobito čestom, iako epizodnom, temom dvadesetih godina, koje kadrira fotografski poput Crnčića i, manje izravno, ali time iskrenije i uspješnije, u brojnim bosanskohercegovačkim krajolicima. Drugi se javlja u povremenim, iako tijekom cijeloga života barem latentno prisutnim, erupcijama poput Vile naroda moga, 1910. ili Puta u vječnost, 1918. Dva pola kao da se spajaju u slici Mjesečina na moru, 1913, koja, svojim minimalizmom, stoji pred vratima apstrakcije, ne zakoračivši, ipak, smjelijom redukcijom, na njezin prag. Jurkić se, zatim, našao, odmah nakon osnutka Privremene škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1907, među njezinim prvim polaznicima. U jesen 1908. polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, odabran između više od dvjesto kandidata za izravan upis na četvrtu godinu općeg slikarskog odjela kod profesora Aloisa Deluga. Nakon diplome, od 1909. do 1911, polazi specijalku profesora Kazimierza Pochwalskog. Vrhunac njegova bečkoga razdoblja čini sudjelovanje na proljetnoj izložbi Secesija 1911, na kojoj je izložio sliku Bukova šuma. To je bila najveća pohvala mladu slikaru jer je, kako piše Mirko Jurkić, bio "prvi slikar Hrvat, čiji su radovi primljeni u te prostorije, gdje su uopće još izlagala samo dva Hrvata, kipari Meštrović i Rosandić." U Zagrebu je 1913. Iako će se odjeci secesije javljati cijelim drugim desetljećem, taj će stilski izraz u Jurkićevu slikarstvu gubiti dominaciju nakon što je 1914. naslikao kapitalno djelo Visoravan u cvatu. Ratno razdoblje 1914-1918. bit će obilježeno reakcijom Jurkića humanista na dramatična događanja koja su potresala svijet. Utjelovljenje toga ozračja slika je Ratna žetva, 1916 - naturalistički prikaz težačkoga rada pod krvavim sutonjskim osvjetljenjem. Žeteoci su starci i fratri, jer je mladost u rovovima. Prva poratna godina obilježena je slikarstvom simbolističke aure: Mir večernji, U predvečerje (gdje na izduženom formatu krajolika Jurkić inkorporira jedan od svojih omiljenih motiva, što nosi priču o Zavičaju - pastir s ovcama), Pred večer. To su slike tamna kolorita i reducirana izraza - uistinu kao neki vječni mir, neko usporavanje, hvatanje snage u snu nakon iscrpljujućih ratnih godina.


ZOV MEDITERANSKOG SUNCA

A onda će paleta buknuti, Jurkić će otići tražiti Sunce u vedroj ravnoteži Sredozemlja. Slika je «prodisala» punim plućima nošena zrakom, bez mirisa baruta. Umjetnik će hvatati trenutak žarke svjetlosti i proslikati, prema riječima Ivanke Reberski, maneovskom realističkom impresijom (Pinije na lapadskim stijenama, 1920, Pod suncobranom, 1919…). Iz te je faze važno napomenuti izloženu sliku Snježna idila, 1920, na kojoj te mediteranske postavke Jurkić primjenjuje na tipično bosanskohercegovačkom motivu - dvije seljanke, pognute pod teretom drva za ogrjev, u široku prostranstvu osunčana snijega u planinama. Time počinje Jurkićev veliki ciklus krajolika posvećenih zimi, koji su uspješno odjeknuli među zagrebačkom publikom i kritikom dvadesetih godina. Ivanka Reberski ističe kako je "traganje za svijetom Arkadije u planinskom ambijentu zapadne Bosne jedinstveno, ali ne i iznimno." I Vladimir Becić i Karlo Mijić također u Bosni, "u pastoralnoj idili Blažuja otkrivaju mitsku ljepotu planinskog prostora" te možemo zaključiti da je Jurkićev realizam "autohtona likovna inačica korespondentna s magistralom dvadesetih godina." Razdoblje do sredine četvrtoga desetljeća doba je intenzivna izlaganja po Hrvatskoj (posebno je važno napomenuti izložbe u Umjetničkom paviljonu i, tada kultnom, Salonu Ullrich u Zagrebu), Bosni i Hercegovini i u Beogradu. Nakon što se kritika, predvođena slikarom Krstom Hegedušićem, nošena valom angažirane umjetnosti Zemlje, nepovoljno izrazila o Jurkićevoj izložbi ciklusa Večeri sredinom tridesetih, on više nikada nije izlagao u Zagrebu i više nikada nije izlagao samostalno. Njezina bučnost nije odgovarala introspektivnoj slikarevoj naravi i njegovoj, kako to piše Igor Zidić, "specifičnoj franciskanskoj duhovnosti." Povukao se, možda rezignirano, u svoj intimni svijet, kojem je bila dostatna prisutnost supruge Štefe (do njezine smrti 1971), naglašena religioznost i slikarstvo sve osutije forme i sve intimističkijih, često odveć slatkastih ugođaja. A i njega je morao napustiti 1966. zbog slaba vida. Umro je 25. veljače 1974. u franjevačkom samostanu Gorica u Livnu. Četiri godine nakon smrti priređena mu je u Sarajevu retrospektivna izložba, ustanovljena njegova memorijalna galerija sa stalnim postavom u franjevačkom samostanu Gorica u Livnu, gdje je proveo posljednje godine života; a 1995. objavljena mu je monografija uz prigodnu izložbu u Galeriji Martino u Mostaru. Nizu se priključuje i najnovija zagrebačka izložba.



ISPREPLETANJE STILSKIH TENDENCIJA

Tako je zaokružena tipična priča o umjetniku koji je volio svoju zemlju - prokletu njezinom ljepotom - čistoćom i snagom idealista. Podijelio je njezinu gorku sudbinu - u dobru i u zlu. Veliki talent (dobar slikar i dobar crtač) snagom svoje mladosti i nadljudskim naporima pokušava rušiti barijere koje ga dijele od dosega svježe krvi civilizacije. U koncentraciji snage on prihvaća dosege moderne, doslovno u svoj njezinoj heterogenosti, koju možemo pratiti na njegovu opusu. Od simbolizma, poentilizma, realizma, čak utjecaja minhenskoga kruga u, kako ističe Ivanka Reberski, "napuštanju zatvorene klasične forme" na slici U spomen na majku, 1909. i Portretu Viktorije Baljić, 1911. I dalje ne ide. Napor je bio prevelik. Čovjek se iscrpi. Povratak u neku zlatnu prošlost? Simbolizam, realizam, slikarstvo klasične provenijencije ostat će trajno obilježje njegove umjetnosti. Od secesije, najradikalnije iskazane, više nikada ponovljenim, linearizmom slike Grad Jajce iz 1911. - do impresije, nakon prekretne 1919, kada završava "Jurkićeva simbolistička faza, paleta se naglo rasvjetljava, a forma reducira" (Ivanka Reberski, katalog izložbe). Od tada su priroda i krajolik, kojima se Jurkić uvijek obraćao s posebnim štovanjem, kako su to već isticali razni autori, osnovna tema njegovih interesa. Impresija, shvaćena uvjetno, kao i velika većina pojmova naše umjetnosti. Impresija nakon secesije, koja ne može zanemariti iskustva fovista, a nedostaje joj Cezanne! Sapienti sat.Ivana Rončević

Vijenac 290

290 - 14. travnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak