Vijenac 288

Feljton, Film

IGRANI FILM: BRANKO MARJANOVIĆ(2)

Iskoraci iz uobičajenog

Iz današnje vizure teško je objasniti tadašnji val nezadovoljstva Opsadom, jer je u hrvatskoj kinematografiji neposredno prije i neposredno poslije bilo mnogo slabijih filmova, koji su primljeni neusporedivo bolje. Marjanović je izjavljivao da mu je scenarij Opsade bio nametnut, možda i stoga da izbjegne polemiku s nezadovoljnim kritičarima, no treba priznati da mu je od sva tri njegova cjelovečernja ostvarenja to najsolidnije fabuliran rad, možda i stoga što je režiran s najmanje pretenzija

IGRANI FILM: BRANKO MARJANOVIĆ(2)

Iskoraci iz uobičajenog

Iz današnje vizure teško je objasniti tadašnji val nezadovoljstva Opsadom, jer je u hrvatskoj kinematografiji neposredno prije i neposredno poslije bilo mnogo slabijih filmova, koji su primljeni neusporedivo bolje. Marjanović je izjavljivao da mu je scenarij Opsade bio nametnut, možda i stoga da izbjegne polemiku s nezadovoljnim kritičarima, no treba priznati da mu je od sva tri njegova cjelovečernja ostvarenja to najsolidnije fabuliran rad, možda i stoga što je režiran s najmanje pretenzija

Kada se nedavno prisjetila rada na filmovima Branka Marjanovića Zastava i Ciguli Miguli, montažerka Radojka Tanhofer (u to doba na filmskim špicama potpisivala se djevojačkim prezimenom Ivančević) istaknula je golemu razliku između ta dva snimanja: prvo je bilo kaotično, otegnulo se - s prekidima - na godinu dana i tri mjeseca, dok se drugo odigravalo kao po loju i trajalo samo šest mjeseci, što se smatralo uobičajenim u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji. Pritom je Ciguli Miguli bio neusporedivo složeniji projekt negoli Zastava: dio scena realiziran je u za tu prigodu sagrađenu atelijeru na vrhu Voćarske ulice u Zagrebu (prije toga jedino se Bakonja fra Brne obilno koristio prednostima atelijera), a dio na samoborskim lokacijama.

Marjanović je prionuo na rad na filmu Ciguli Miguli tek nakon što su u Jadran filmu odbili njegov projekt Nikola Tesla. Tko prelista scenarij za film, shvatit će u čemu je bio problem: znatan dio radnje odigravao se na stranim lokacijama, što je bila raskoš kakvu sebi zagrebačko filmsko poduzeće naprosto nije moglo priuštiti.

PRVA SATIRA PORATNE KINEMATOGRAFIJE

Joža Horvat, scenarist socrealističke Zastave, napisao je predložak i za Ciguli Miguli. U hrvatskom političkom i društvenom životu iznimno eksponirana ličnost, Horvat je novim scenarijem odlučio uzdrmati javno mnijenje: Ciguli Miguli trebao je biti prva filmska satira poratne jugoslavenske kinematografije, koja je na metu uzela birokratizam sovjetskoga tipa. Protagonist je filma kulturni referent Ivan Ivanović, poslan na zamjenu u gradić s pet glazbenih društava: svojom rigidnom politikom on pokušava sva društva objediniti u jedno, zabranjuje im da štuju slavnoga pretka Cigulija Migulija i zagrađuje njegov spomenik daskama. Uz birokraciju, scenarij se obrušio i na malograđanštinu (uskogrudan partikularizam glazbenih društava), koja odbija prihvatiti socijalizam.

Građanski intelektualac Marjanović nije baš bio idealan izbor za redatelja takva filma, ali smatralo se da je Horvatovo ime dostatan jamac: on je tvrdio da je takav scenarij po mjeri novih težnji u Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja - nakon formalnoga - priprema i stvarni raskid sa SSSR-om, i to izrazitim demokratskim promjenama u vlastitoj organizaciji. Glasnogovornik tih strujanja bio je Milovan Đilas, na kojega se Horvat tada često pozivao.

Glavna ekipa Zastave opet se upotpunila nakon što se Marjanović razišao s isprva odabranim snimateljem Oktavijanom Miletićem (dvojica filmskih veterana iz tzv. predsocijalističkog razdoblja očito su teško nalazila zajednički jezik) i zamijenio ga Nikolom Tanhoferom. Tada već 25-godišnji snimatelj demonstrirao je u tom filmu sve što je u međuvremenu svladao - snimanje uz pomoć krana te skladnu uporabu svjetla u interijerima i eksterijerima te dnevnim i noćnim scenama. Sudeći po malim odstupanjima od knjige snimanja do završne verzije filma, i Marjanović je mnogo sigurnije nadzirao filmsku cjelinu, što potvrđuju i prisjećanja Radojke Tanhofer.

BURNE REAKCIJE

Marjanović, ipak, nije mogao kontrolirati nešto drugo - reakcije koje će film izazvati! Nakon internih projekcija za političku i kulturnu vrhušku u Zagrebu (vjerojatno i u Beogradu, ali o tome ne postoje pouzdani podaci), odlučeno je da ga se ne prikaže javnosti. Razlog? Sudeći po napisima Frane Barbierija i Milutina Baltića u »Vjesniku«, karikiranje Ivana Ivanovića nije shvaćeno kao napad na staljinizam nego na tadašnju socijalističku vlast. Na udaru ideoloških kritičara posebno se našla scena u kojoj jedan od voditelja glazbenih društava (Pepek, kojega glumi Viktor Bek) pristaje nacionalizirati svoj dućan, da bi zatim bio svjedokom kako u njemu cvjeta birokracija. Ograđivanje spomenika Cigulija Migulija nezadovoljnoga Baltića podsjetilo je na uklanjanje spomenika bana Jelačića s tadašnjeg Trga Republike, a jadikovke starih glazbenika kao što su ona Pepekova (»Ivan Ivanović traži od nas da budemo glumci. Dobro. Ja sam i za to. Bit ćemo glumci. Ako je to u interesu socijalizma, je li?«) i ona njegova kolege pana Hrdala (»Ak’ je i za socijalizam, to je previše«) izazvale su pretpostavljivu reakciju.

Krojači javnoga mnijenja bili su nezadovoljni i komičnim prizorom u kojem junaci pokušavaju izaći iz svojih uskih okvira učenjem makedonskoga narodnog plesa teškoto (to se smatralo ismijavanjem nacionalnih vrednota drugih naroda), kao i činjenicom da su voditelji glazbenih društava simpatični zgubidani, dok je Ivan Ivanović neotesani glupan. Dramski motiv pobune omladinske organizacije protiv Ivanovićeve samovolje i njihova kritika uskogrudnosti glazbenih vođa gradića nije bio dostatan ideološkim cenzorima: njih je čudilo kako je Ivanović mogao izniknuti u sredini u kojoj bi trebala postojati i Partija, ali je autor scenarija nigdje nije spomenuo (Horvat je još u doba snimanja predosjetio da bi film mogao upasti u nevolje, pa je dopisao scenu u kojoj August Cilić izgovara repliku: »Pa dobro, onda više ne bumo malograđani«, međutim, ona je još više razgnjevila kritičare).

U BUNKERU

Spremljen u bunker nakon kratke ideološke hajke, Ciguli Miguli privremeno je zapečatio scenarističku karijeru Jože Horvata (ojađen što mu nije pružena prilika za javnu polemiku o tom slučaju, tražio je i dobio stipendiju za Pariz, da bi se zapaženije vratio kinematografiji tek u prvoj polovici šezdesetih, scenarijima za filmove Mačak pod šljemom i Dobra kob, realiziranima izvan Hrvatske), ali ne i Marjanovića, koji je bio samo izvršilac, ali ne i idejni tvorac toga problematičnog ostvarenja. Marjanović je tijekom 1953. i 1954. nudio Jadran filmu prijedlog izmjena kako bi film ipak mogao biti prikazan u kinima, ali entuzijazam za takav pothvat nije bio osobit. Naposljetku je 1955. na 1956. realizirao posljednji cjelovečernji film, ratni omnibus Opsada, i nakon njegova neuspjeha posvetio se dokumentarnom filmu, ostvarujući u toj filmskoj vrsti dosege i priznanja koja su daleko nadilazila ona iz Zastave.

Što bi se dogodilo da je jugoslavenski politički vrh prihvatio poruku filma Ciguli Miguli (za to, dakako, nije bilo šanse, jer je Milovan Đilas, koji je neprestano radikalizirao svoje gledanje na komunizam, 1954. isključen iz KPJ) i prikazao ga javnosti? Marjanović bi možda bio proglašen najvažnijim redateljem poratne Jugoslavije! Pogledate li početak filma, s rafiniranim pokretima kamere, fascinantnom scenografijom, spretno uklopljenim pripovjedačem koji predstavlja glavne likove, glumcima koji su izvrsno dočarali tipove junaka (kontrolirajući se da ne skliznu u grotesku) te efektnom glazbom Ive Tijardovića, to je ekspozicija na kojoj bi nam pozavidjele mnoge europske kinematografije toga razdoblja. Marjanovićev redateljski postupak mnogo je sigurniji nego u Zastavi, prizori su i scene zaokruženi, a jedini prigovor mogao bi se uputiti skromnu drugom planu, koji će virtuozno razigrati tek dvije godine poslije Branko Belan u Koncertu.

SCENARISTIČKE SLABOSTI

Nedostaci filma Ciguli Miguli ponajprije su u scenariju: Joža Horvat natrpao ga je prevelikim brojem likova i poslije nije znao što bi s njima. Voditelja glazbenih društava nije moralo biti pet nego samo tri (dvojica su ionako potpuno bezbojna). Aktivizam omladinske organizacije dobio bi posebnu aromu da su u njoj osim mladoga Borisa Buzančića i Ivek (Marjan Arhanić) i Marica (Olga Klarić), zaljubljena djeca Valentina Žugeca (Cilić) i Miška Vodopivca (Martin Matošević), dvojice glavnih svadljivaca u glazbenim društvima (casting Cilića i Matoševića diskretna je posveta u tom razdoblju prešućivanu Lisinskom, jer su oni u Miletićevu filmu glumili par kočijaša koji raspravljaju što je opera). Radnja se raširila na previše odvojaka, a središnji dio uopće nije razvijen: dvije ključne sekvence filma - tučnjava pripadnika glazbenih društava na gradskom trgu te završno prokazivanje nesposobnosti Ivana Ivanovića - ostvarene su isključivo ponavljanjem i mehaničkim prepletanjem zbivanja. U njima je i Marjanović pokazao slabost koja mu se mogla prigovoriti i u Zastavi: kao da smatra da se montažom može popraviti ono što nije obavljeno u režiji i u scenariju. Beskrajno nizanje kadrova popraćenim bučnom glazbom ne stvara dramsku napetost, nego je umanjuje.

No, politička provokativnost Horvatova koncepta tolika je da se filmu Ciguli Miguli ne isplati prigovarati. Andrzej Munk u posljednjem se odjeljku glasovite Zrikave sreće (1960) podsmjehnuo komunističkoj birokraciji, ali je to bilo vrlo benigno u odnosu na ono što je napravio hrvatski film. Kada je mađarska satira Svjedok (1969) nakon jedanaest godina napokon javno prikazana, njezina je premijera predstavljena kao izniman događaj. Film Ciguli Miguli dobio je u ožujku 1977. dozvolu za prikazivanje, ali se nitko nije potrudio da to prikaže kao senzaciju. Godine 1989. prikazan je na televiziji, u filmskoj emisiji Moderna vremena, i nakratko zaintrigirao medije. Nitko, nažalost, nije spomenuo da početkom pedesetih godina nijedna istočnoeuropska kinematografija nije bila u poziciji snimiti takav film o stranputicama socijalizma.

OPSADA

Opsadu je kritika sasjekla u razdoblju kada su se zanimljivim filmovima o ratu smatrali Ne okreći se sine Branka Bauera i Veliki i mali Vladimira Pogačića: prvi je pokazivao kroz kakve muke prolazi otac dok pokušava preodgojiti od strane ustaša indoktrinirana sina, dok se drugi bavio moralnim dvojbama dobrostojećega građanina koji ne želi ugroziti obitelj skrivanjem ilegalaca. Prva priča Opsade ima dodirnih točaka s Velikim i malim, jer je njezin protagonist željezničar (Ivo Šubić), koji ne može izbaciti iz stana bivšega prijatelja (Marjanović je napokon dočekao suradnju s Juricom Dijakovićem, kojega nije mogao dobiti za glavnu ulogu u Zastavi) u bijegu pred ustaškom policijom. Ugođajem srodna Bjeguncu Carola Reeda i vrlo ekspresivno snimljena (Tanhofer), priča je bila prekratka da bi se mogla nositi s mnogo ambicioznijim Pogačićevim filmom, a ni Marjanovićev rad s mladim glumcima koji igraju željezničarevu djecu nije bio osobito uvjerljiv. Druga priča, po scenariju Slavka Kolara, iskorak je u žanr partizanske komedije, koji tada, koliko god simpatično izveden, publiku nije osobito zanimao, a treća je melodrama o studentima glazbe, koja ponajviše odaje sklonosti jednog od scenarista, tada 27-godišnjeg Zvonimira Berkovića. Berković dijeli potpis na špici s Kolarom i Tanhoferom, no osim što je uobličio treću, njegova je zasluga i sinopsis za prvu priču (u radu na knjizi snimanja nije sudjelovao, jer je morao na odsluženje vojnog roka): monologe u pomalo naivnoj okvirnoj priči, koja se odigrava u opkoljenoj partizanskoj bolnici, napisao je Antun Vrdoljak, koji se pojavljuje u jednom kadru u ulozi partizana, jedini put se kao filmska glumica okušala buduća slikarica Goranka Vrus, a malu ulogu liječnika koji porađa junakinju igrao je Ivo Škrabalo, na špici pogrešno potpisan kao Branko.

Iz današnje vizure teško je objasniti tadašnji val nezadovoljstva Opsadom, jer je u hrvatskoj kinematografiji neposredno prije i neposredno poslije bilo mnogo slabijih filmova, koji su primljeni neusporedivo bolje. Marjanović je izjavljivao da mu je scenarij Opsade bio nametnut, možda i stoga da izbjegne polemiku s nezadovoljnim kritičarima, no treba priznati da mu je od sva tri njegova cjelovečernja ostvarenja to najsolidnije fabuliran rad, možda i stoga što je režiran s najmanje pretenzija.

Završilo je tako da se Marjanović odrekao režije igranog filma kada je njome napokon ovladao. Možda je to bilo i bolje. Slovio je kao redatelj s kojim nije lako komunicirati, a kontrolu koju je pokušavao ostvariti na snimanju postigao je tek s malim ekipama s kojima je radio dokumentarce o životinjskom svijetu: poslije bi se zatvorio u omiljenu montažu i tamo slagao filmske sličice na kojima su ljudi rijetko kad bili prisutni. Da Ciguli Miguli nije završio u bunkeru, možda bi sve bilo drukčije, no ni ovako nije ispalo loše: njegovi prirodopisni filmovi svrstavaju ga među najvažnije svjetske redatelje u tom žanru u drugoj polovici 20. stoljeća.

Nenad Polimac

Vijenac 288

288 - 17. ožujka 2005. | Arhiva

Klikni za povratak