Vijenac 287

Likovnost, Razgovori

RAZGOVOR: MILAN PELC, RAVNATELJ INSTITUTA ZA POVIJEST UMJETNOSTI U ZAGREBU

Bez očuvane baštine nema povijesti umjetnosti

Mi smo imali, još uvijek imamo, niz povjesničara umjetnosti od formata, individualaca, ljudi s idejama, pokretača, ali nikad nismo imali dobro ustrojenu infrastrukturu struke kao temeljnu podlogu za sve djelatnosti

RAZGOVOR: MILAN PELC, RAVNATELJ INSTITUTA ZA POVIJEST UMJETNOSTI U ZAGREBU

Bez očuvane baštine nema povijesti umjetnosti

Mi smo imali, još uvijek imamo, niz povjesničara umjetnosti od formata, individualaca, ljudi s idejama, pokretača, ali nikad nismo imali dobro ustrojenu infrastrukturu struke kao temeljnu podlogu za sve djelatnosti

Kao kulturološka znanstvena disciplina povijest umjetnosti istražuje i interpretira umjetničko stvaralaštvo prošlosti i suvremenosti. Istodobno ona je suodgovorna za opstanak i zaštitu hrvatske spomeničke baštine. O tome kakvo je stanje domaće povijesnoumjetničke struke i koje su njezine perspektive razgovaramo s Milanom Pelcom, ravnateljem Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.

U široj javnosti prevladava percepcija povjesničara umjetnosti kao stručnjaka povezanih s muzejsko-galerijskom djelatnošću čija je glavna zadaća deskripcija, inventarizacija i prezentacija likovne baštine kroz izložbene projekte. Znanstvenoistraživački rad koji je temeljem struke odvija se uglavnom daleko od očiju javnosti, a važni rezultati koje donosi imaju odjeka tek u užim stručnim krugovima. Od 2003. godine ravnatelj ste Instituta za povijest umjetnosti koji se definira kao javna znanstvena ustanova za proučavanje povijesti i teorije hrvatskih likovnih umjetnosti. Možete li nas upoznati s ustanovom, njezinim ustrojem, načinom rada i programom? Koja je uloga Instituta danas u našoj kulturnoj sredini?

- Institut za povijest umjetnosti slavi ove godine 44. rođendan, tri godine je mlađi od mene! Utemeljili su ga prvaci poslijeratne povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, Grgo Gamulin i Milan Prelog kao specijalistički znanstveni Institut pod okriljem Zagrebačkog sveučilišta. Tada je bilo popularno osnivanje znanstvenih instituta na sveučilištima i pri Akademiji. Te su ustanove trebale biti posvećene samo istraživanju i znanstvenom radu. Time se, dakako, htio postići kvalitativni pomak u znanosti, što se donekle i uspjelo. S druge strane došlo je do možda nepotrebnog razdvajanja znanstvene prakse i visokoškolske nastave, što opet nije dobro za razvoj znanstvene discipline u cijelosti. Takvo je stanje definitivno sankcionirano 1991. kad je Institut, kao i niz drugih, postao javna znanstvena ustanova izvan okvira Sveučilišta. Danas se sve češće čuju glasovi o potrebi ponovnog povezivanja znanstvenih instituta i sveučilišta, ta mogućnost otvorena je u novom Zakonu o znanosti, ali stvarni potezi još nisu povučeni.

U protekle 44 godine Institut za povijest umjetnosti je od male grupe istraživača prerastao u respektabilnu ustanovu koja broji četrdeset zaposlenika, najvećim dijelom u znanstvenim istraživanjima i uspostavljanju znanstvene infrastrukture za povijest umjetnosti u Hrvatskoj. Pritom mislim na središnju knjižnicu struke, na fototeku, planoteku i znanstvenu bazu podataka o hrvatskoj povijesti umjetnosti koja je u nastajanju.

Istraživači Instituta s osam znanstvenih novaka rade na osam znanstvenoistraživačkih projekata na kojima se obrađuje hrvatska povijesnoumjetnička baština. Trajna je zadaća Instituta izrada hrvatske umjetničke topografije. Institut ima i respektabilnu izdavačku djelatnost. Izdajemo tri ozbiljna i zahtjevna časopisa (»Radovi Instituta za povijest umjetnosti«, »Život umjetnosti«, a odnedavno i »Kvartal«, kroniku povijesti umjetnosti u Hrvatskoj), te nekoliko serija publikacija u kojima znanstvenici s Instituta, ali i drugi objavljuju rezultate svojih istraživanja, prijevode znanstvene i teorijske literature i slično. Naše kolegice i kolege sudjeluju u dodiplomskom i postdiplomskom studiju na nekoliko sveučilišta.

Kad je riječ o izložbama, koje su najprisutnije u svijesti javnosti, valja reći da mnoge od njih ne bi mogle nastati bez angažmana znanstvenika s Instituta odnosno iz drugih, nemuzejskih ustanova. Znanstvena istraživanja podloga su svakoj ozbiljnoj prezentaciji umjetničke baštine! Primjera ima bezbroj. Spomenut ću kao najsvježiji primjer prošlogodišnju izložbu hrvatske renesanse u čijoj je pripremi sudjelovalo nekoliko znanstvenika s Instituta, korišteni su naši nacrti i materijali iz fototeke... Mislim da se iz rečenoga barem nazire važnost takve ustanove za hrvatsku kulturu i znanost, a rekao bih i za obrazovanje.

Koji su prioritetni zadaci povijesnoumjetničkoga znanstvenog rada u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća? Poznato je da nam nedostaju sintezni pregledi nacionalne umjetničke baštine. Što je s radom na Umjetničkoj topografiji Hrvatske koji je početkom osamdesetih godina pokrenuo profesor Milan Prelog, jedan od osnivača Instituta?

- Sve je prioritet! Kamo god se okrenete vidite da ništa nije dovršeno, da stalno izranjaju neke hitne potrebe koje odgađaju druge započete projekte itd. Neki su veliki projekti pokrenuti pa napušteni, sve ide prilično sporo i prilično neorganizirano. Najvažnije primjere ste sami apostrofirali: umjetnička topografija Hrvatske i sintezni pregledi povijesti umjetnosti. To su projekti stari tridesetak godina a još smo skoro na početku. Ne želim ovdje nikoga okrivljavati. Mi smo imali, još uvijek imamo, niz povjesničara umjetnosti od formata, individualaca, ljudi s idejama, pokretača, ali nikad nismo imali dobro ustrojenu infrastrukturu struke kao temeljnu podlogu za sve djelatnosti. U prvom redu nije stvoren plodni humus odgovornih i marljivih stručnjaka koji savjesno i korektno obavljaju svoje poslove u kolegijalnoj suradnji s drugima. Bilo je na žalost i mistifikatora koji su struku spretno koristili za vlastitu promociju i dobrobit, koji su po njoj povremeno i pljuvali umjesto da se zauzmu za njezin napredak. Za naše su prilike tipični pojedinci koji poznaju samo prvo lice jednine, pa ne prestaju hvaliti sebe i svoje gigantske rezultate i svjetske uspjehe. Međutim, pitamo se gdje su rezultati njihovih uspjeha kad je posrijedi stručna i znanstvena zajednica? Kod nas se malo što uspjelo organizirati na neku dugoročniju stazu, a mnogi desetljećima žive u znanstvenoj sinekuri i uzimaju novac za projekte koji ne daju nikakve rezultate. To je naša naslijeđena nedaća, a bojim se da je riječ o širem društvenom problemu, o krugu koji nije lako probiti.

Što se tiče sinteznih pregleda hrvatske povijesti umjetnosti po stilskim razdobljima, nakladnik Zvonko Ljevak i urednik Žarko Domljan pojačali su aktivnost. Izabrani su autori pregleda sve do završetka baroka, nadajmo se skorim rezultatima. Institut daje nekoliko autora i svu potrebnu dokumentacijsku građu.

Umjetnička topografija je priča za sebe. Institut na njoj radi sporo ali sigurno. Naime, Institut je premalen da bi je brzo ostvario. Osim toga to nije njegova jedina zadaća. Za brži rad na topografiji potrebna je kontinuirana suradnja velikog broja suradnika, a tu opet zapinjemo. Bilo bi najbolje oformiti središnje tijelo koje bi prema zadanom modelu koordiniralo taj opsežan nacionalni projekt uz sudjelovanje izabranih stručnih suradnika na terenu. Tu bi se u prvom redu moralo uključiti Ministarstvo kulture, odnosno služba za zaštitu spomenika, koja ionako radi na inventarima i dokumentaciji spomeničke baštine. Naravno, potrebna su sredstva, potrebni su ljudi, a prije svega potrebno je razumijevanje nadležnih i želja da se tako nešto provede.

Koji su akutni problemi ili prepreke s kojima se susrećete u radu kao ravnatelj središnje znanstvene ustanove za povijest umjetnosti u Hrvatskoj? Jesu li financijska sredstva dostatna za potrebe suvremene istraživačke prakse?

- Naš je najveći problem prostor. Mi nemamo odgovarajući prostor za rad. Naša je fototeka zajedno s dijelom knjižnice neadekvatno smještena u podrumu zgrade u kojoj smo podstanari. Naša knjižnica nema čitaonicu, a to znači da praktički ne može pružati usluge korisnicima izvan Instituta. U našim sobama od 10 kvadrata sjede po tri ili četiri znanstvenika. Znam da taj problem dijelimo s nizom drugih znanstvenih instituta u Zagrebu i Hrvatskoj, ali isto tako znam da bi se problem uz malo dobre volje mogao riješiti na razini Ministarstva znanosti i obrazovanja, čime bi se uštedjela znatna sredstva koja se mjesečno izdvajaju za najamnine. Od nas se očekuje veći učinak, ali da bi se on postigao mora se u nas i nešto uložiti. To je kao da od laboratorija sa zastarjelom opremom očekujete rezultate u genetičkom inžinjeringu. Nema većih rezultata bez većeg ulaganja. A o hrvatskim prioritetima valjda dovoljno govori činjenica da smo dobili prekrasnu skijašku stazu na Sljemenu koja, kažu, košta više od 120 milijuna kuna. Sapienti sat. Ako nas ovo društvo ne treba, tim gore po njega.

Još prije desetak godina popisi ispitne literature na studiju povijesti umjetnosti bili su prepuni stranih naslova koje je trebalo usvajati na izvorniku. Prijevodi na hrvatski jezik bili su utopija o kojoj su generacije studenata mogle tek sanjati. Danas je situacija drukčija. Upravo vašom zaslugom Temeljni pojmovi povijesti umjetnosti Heinricha Wölfflina (Kontura d. o. o. i Institut za povijest umjetnosti, 1998), dostupni su na materinskom jeziku. Kultermannova Povijest povijesti umjetnosti uslijedila je 2002. (kod istih nakladnika). Kao urednik Male biblioteke Instituta i dalje brinete o prijevodima strane literature. Koji su kriteriji odabira, koja nam vrst literature nedostaje i ima li sredstava za tu vrstu stručne djelatnosti?

- Valjda je sretna okolnost što sam osim povijesti umjetnosti studirao i germanistiku. Literaturu na engleskom studenti još kako tako i čitaju, ali na njemačkom vrlo slabo ili nikako. A tu su temelji povijesnoumjetničke znanosti i teorije. Htio sam s jedne strane ponuditi barem najvažnije klasike, Winckelmanna, Wölfflina, Warburga itd., a s druge strane i teorijske doprinose mlađe njemačke generacije, posebice zastupnike povijesnoumjetničke hermeneutike poput Oskara Bätschmanna. Potom priručnike kao što je Kultermannov, ili Van Straatenov Uvod u ikonografiju itd. Ne želim se hvaliti da sam jedini koji je na tome radio. Spomenut ću barem zbornik tekstova Bečka škola povijesti umjetnosti Snješke Knežević, koja je također mnogo svoje radne energije potrošila na prevođenje stručne literature. Ima još takvih samozatajnih autora... Sad pripremamo dva francuska suvremena teoretičara (Boudona i Damischa) te knjigu Umberta Eca o Umjetnosti i ljepoti u srednjem vijeku, potom zbornik tekstova Umjetničko djelo kao društvena činjenica suvremenih anglosaksonskih autora. Dakle, kombinacija tradicionalne i suvremene teorije. Muku mučimo sa sredstvima ali smo do sada uspijevali zahvaljujući razumijevanju Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti i Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba. Nadamo se da njihova pomoć ni ubuduće neće izostati, jer to je jedini način da se nešto učini u ovoj našoj nimalo ružičastoj, ali opet ne tako katastrofalnoj situaciji. Vjerujem da su naša izdanja uistinu bitan doprinos širenju horizonata u struci, ali i u hrvatskoj kulturi općenito.

Na Sveučilištu u Zagrebu predajete kolegije Teorija likovnih umjetnosti, Povijest informacijske kulture i Vizualne komunikacije. Što sve obuhvaća suradnja Instituta s kolegama na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta?

- Ta suradnja za sada je vrlo individualna - ako Odsjek nekoga od nas treba onda ga i zove. Mi se odazivamo. Predajemo na dodiplomskom i postdiplomskom studiju, surađujemo kao mentori i komentori na izradi magistarskih i doktorskih radnji. Nema institucionalizirane suradnje, ali će je možda s vremenom biti. Vjerujem da će se Institut više uključiti u treći stupanj novog sustava visokoškolskog obrazovanja, odnosno u program mentorstva na doktorskom studiju. O drugim oblicima sudjelovanja u nastavi teško je zasad govoriti jer je čitav sustav u previranju. Kako će to preustrojstvo završiti i kako će studij na kraju izgledati još nitko ne zna.

Bili ste jedan od organizatora I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti održanog 2001. u Zagrebu pod nazivom Sto pedeset godina hrvatske povijesti umjetnosti. Prošle je godine u izdanju Instituta izašao i zbornik. Kakav je vaš dojam o zaključcima Kongresa? Možete li izdvojiti pomake, odnosno ispravke propusta struke na koje je Kongres upozorio? Možemo li uskoro očekivati i drugi kongres?

- Kongres ne može preusmjeriti struku, ali može potaknuti proces. Zaključci Kongresa u prvom se redu tiču odnosa prema spomeničkoj baštini i potrebi da se struka još više zauzme za njezinu adekvatnu zaštitu i korištenje. Baština je presudni dio našega identiteta. Ona je zalog i naše gospodarske uspješnosti. To nisu fraze. Tko je, ako ne povjesničari umjetnosti, pozvan da tu baštinu ne samo istraži nego i zaštiti? Zar ćemo imati samo knjige o spomenicima koji su propali? Pogledajte ljetnikovce u dubrovačkoj okolici! Nitko razuman ne može vjerovati da lokalne zajednice dopuštaju propadanje takvih spomenika. Prije četrdeset godina Prelog je pisao o baštini bez baštinika. Možda smo onda mogli optuživati druge, ali koga ćemo sada? Povjesničari umjetnosti to jednostavno ne smiju prešutjeti. Drugi Kongres pod radnim naslovom Između tranzicije i globalizacije, povijest umjetnosti i suvremeno društvo, organizirat ćemo sljedeće godine. Nećemo se umoriti ponavljajući ako treba isto, poput glasa vapijućih u pustinji: baštinu treba sačuvati i obzirno koristiti kao jedan od najvažnijih resursa koji imamo. Povjesničari umjetnosti za to se moraju zalagati svim snagama. Naravno, potrebno je i sve drugo što unapređuje znanost, njezinu metodologiju itd., ali bez umjetnina nema ni povijesti umjetnosti.

Bavite se istraživanjem povijesti tradicionalnih slikovnih medija kao što je grafika. U središtu se vašega interesa našao i hrvatski sitnoslikar Julije Klović (Fontes Clovianae. Julije Klović u dokumentima svoga doba, Matica hrvatska, Zagreb, 1998). Zanimljivo je da je otac naše povijesti umjetnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, 1847. objavio zapis upravo o Kloviću. Kukuljević je inače prvi sustavno istraživao našu umjetničku baštinu uz znanstveni pristup građi. Na pitanje što misli o pisanju o umjetnosti, suosnivač Instituta profesor Grgo Gamulin u jednom je razgovoru izjavio da treba pisati s pobožnošću i s razumijevanjem. Moderna povijest umjetnosti bavi se vlastitim korijenima te analizira i ispituje samu sebe. Postoji li, nazovimo to tako, neka vrsta duga hrvatske povijesti umjetnosti prema njezinim protagonistima? Nije li upravo biografija discipline, odnosno povijest hrvatske povijesti umjetnosti, dio kulturne i znanstvene povijesti koji nam nedostaje?

- Nažalost, i to je jedna od bijelih mrlja na zemljovidu naše kulturne povijesti. Radovan Ivančević je taj problem poentirao na uvodnom izlaganju I. kongresa: svi znaju tko je Jelačić, malo manje njih zna za Strossmayera, a rijetki su koji znaju za Kukuljevića. Naša historiografija uglavnom se bavila političkom poviješću, kulturna povijest tek se u posljednje vrijeme probija u prvi plan. Povjesničari umjetnosti moraju vratiti dug utemeljiteljima struke poput Kukuljevića, Kršnjavog, Karamana i drugih. Povijest povijesti umjetnosti u Hrvatskoj tek treba napisati. Za utjehu: kolegica Ivana Mance, znanstvena novakinja na Institutu, u okviru moga projekta piše doktorat o Kukuljeviću kao povjesničaru umjetnosti.

Uvijek sam se divio entuzijazmu Grge Gamulina i njegovom uvjerenju u eshatološku dimenziju umjetnosti. No to je stvar osobnog stava, možda i jednog vremena koje je pomalo iza nas. Znanstvena povijest umjetnosti mora težiti za objektivnošću. Naravno, nju je nemoguće postići u apsolutnom smislu, ali upravo nas krivudava povijest struke uči da ako ništa drugo, barem valja izbjegavati mistifikacije, da se valja kloniti ideologiziranja i instrumentalizacije znanosti u svrhu bilo kojeg ideološkog cilja, bio to samoupravni socijalizam, nacionalna retorika ili politika globalizacije. Povjesničar umjetnosti u prvom redu mora polaziti od provjerljivih činjenica. Mora se kloniti pretjeranog subjektivnog interpretiranja, težiti za argumentiranim utvrđivanjem svojih zaključaka i uvijek bez ljutnje biti spreman na to da će ga drugi s boljom argumentacijom opovrgnuti. U tim okvirima mora se po mom mišljenju graditi etos povjesničara umjetnosti.

Univerzalnopovijesni winckelmannovski način promatranja povijesnoumjetničkih fenomena doživio je svoj vrhunac u radovima jednog od velikih učitelja struke, Aloisa Riegla. Upravo je ovaj bečki znanstvenik bio zaslužan za otvaranje struke prema svim stilskim izričajima, za napuštanje podjele na umjetnost centra i umjetnost periferije kao i na čistu i dekorativnu umjetnost (umjetnički obrt). Vaše su studije o djelovanju triju šibenskih gravera 16. stoljeća (Martin Rota Kolunić, Natale Bonifacio, Horacije Fortezza) na istome tragu. Koja su još mala poglavlja hrvatske povijesti umjetnosti na koja treba ukazati i posvetiti im posebnu pažnju?

- Povijest umjetnosti ne može se više isključivo baviti arhitekturom, slikarstvom i kiparstvom. Ona je već poodavno prerasla u kulturološku disciplinu okrenutu istraživanjima svih vrsta vizualija u njihovom društvenopovijesnom kontekstu. Povijest hrvatske grafike, primjerice, još nije napisana, istražena su tek pojedina poglavlja. Isto vrijedi za knjižnu ilustraciju odnosno ilustracije u časopisima 19. stoljeća. Dekorativne i sitnoplastičke umjetnosti koje su nekoć bile rangirane u manje vrijedne sfere umjetnoga obrta, također su zapostavljene. Nemamo ni jedan cjelovit pregled zlatarstva, namještaja, tkanine, drvorezbarstva, sepulkralne plastike, drvenih oltara renesanse i baroka, italokretskog slikarstva. Nitko još nije istražio niti napisao povijest portreta u starijoj hrvatskoj umjetnosti. Nisu to baš ni tako male teme! Nećete vjerovati da nemamo monografiju Jurja Dalmatinca! To je kao da Nijemci nemaju monografiju Albrechta Dürera.

Koji vam se aspekti struke danas čine naročito aktualnima? Što je s proučavanjem umjetničkog djela kao medija?

- U nas je na studiju dugo prevladavala, rekao bih, diktatura oblikovne analize. Toj metodi odajem svako priznanje i svaki je student mora upoznati na prvoj godini studija. Ali ona nije jedina i nije dostatna za poimanje umjetničkog djela ili bolje rečeno djela vizualne umjetnosti kao složenog nositelja poruka i značenja. Za ilustraciju: kad sam studirao početkom osamdesetih godina komparatisti su čitali Barthesa i Foucaulta, studenti povijesti umjetnosti za njih na studiju nisu niti čuli.

Studije i istraživanja u tom smjeru postoje, spomenut ću primjerice doprinose Joška Belamarića tumačenju Radovanova portala i druge njegove studije o dalmatinskoj umjetnosti. Ima tu i drugih vrijednih pokušaja, vjerujem da će ih biti sve više. Treba napomenuti da je to područje koje bi se mogli nazvati semiotičkim vrlo sklisko i vrlo zahtjevno ako se žele polučiti ozbiljni rezultati. Nije dovoljno samo gledati, treba i mnogo znati, uspoređivati, tragati, griješiti i ispravljati sebe i druge, strpljivo i rigorozno graditi interpretaciju!

Kakvo je vaše mišljenje o recepciji hrvatske povijesti umjetnosti u inozemnim okvirima? Postoji li suradnja s bližim susjedima, tradicijski povezanima s našom sredinom, primjerice, austrijskim sveučilištima? Razmišlja li se o zajedničkim projektima?

- Recepcija se u posljednje vrijeme znatno popravila zahvaljujući između ostalog nizu važnih izložbi od Karolinga preko Vatikana do Renesanse i mnogih manjih. Taj trend treba nastaviti, jer hrvatska je umjetnička baština izuzetno zanimljiva inozemnoj kulturnoj publici. Institut također nastoji dati svoj doprinos uspostavljanjem veza i sudjelovanjem u projektima. Surađujemo s Institutima u Budimpešti i Ljubljani, imamo mnogo kontakata s kolegicama i kolegama u Češkoj, Poljskoj, Austriji, Sloveniji, Njemačkoj. Moram istaknuti da smo prošli semestar (2004/2005) na Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Grazu održali ciklus od dvanaest dvosatnih predavanja o povijesti hrvatske umjetnosti, koji je uvršten u službeni studijski program, s vrlo lijepim odazivom slušača. Jednom dijelu njih to je ispitni kolegij.

Jednom ste napisali da je nametljiva i često nekritička subjektivnost prosuđivanja temeljna boljka povjesničara umjetnosti od početaka do danas. Mislili ste pri tom na nametanje vlastite osobnosti i opsesija predmetu proučavanja. Slični se prigovori čuju s različitih strana - primjerice, Ivan Kožarić je nedavno u »Vijencu« rekao kako povjesničari umjetnosti mogu vidjeti u djelima i više nego što je umjetnik zamislio i da pišu potpuno nerazumljivim jezikom. Zašto su sustavnost i težnja egzaktnosti često potpuno zapostavljene? Problem subjektivnosti i nerazumljivosti povezan je i s problemom terminologije. Kako postići pojmovnu i metodičku disciplinu koja bi promijenila dojam da povijesnoumjetničkim analizama dominiraju intuitivni, posve neprohodni pristupi umjetničkim djelima? Prijeti li povijesti umjetnosti opasnost da se iz znanstvene i stručne discipline pretvori u nešto posve suprotno?

- Tu se opet susrećemo sa slabostima našeg studija i školskog sustava uopće. Razumljivo i suvislo, metodički sustavno i uravnoteženo pisanje ne pada s neba. To se mora učiti i vježbati metodom pokušaja i pogrešaka. Primjerice, tako da studenti češće pišu seminarske radove i da ih njihovi mentori pažljivo, kritički čitaju i komentiraju. Mi imamo strašnih problema s elementarnom pismenošću: naši apsolventi ne znaju razlikovati č i ć. S druge strane, pitajte naše lektore kakve tekstove dobivaju od renomiranih znanstvenika: za čupat kosu!

Još je gore pisanje u kojem se subjektivni stavovi i opsesije serviraju kao sastavnice znanstvene metodologije ili kao vrijednosni sudovi. To si ne smiju dozvoliti ni kritičari ni povjesničari umjetnosti. Konrad Fiedler je, kao uostalom i Grgo Gamulin, zahtijevao samozatajnu skromnost od kritičara i pisaca o umjetnosti. Goethe je u svojim bilješkama zapisao kako stotinu tekstova kritičara ne vrijedi koliko i najmanji kreativni rad umjetnika. Nije umjetnost tu zbog kritičara, nego su oni tu zahvaljujući njoj. U dobroj mjeri to vrijedi i za povjesničare.

Što mislite o hrvatskoj likovnoj kritici? Nedostaje li joj stručnost?

- Moram priznati da rijetko čitam likovne kritike. Čini mi se da većina suvremenih kritičara brzo usvoji rutinu i zapada u maniru vlastitih misaonih obrazaca ili osobne kritičarske napuhanosti, u kojoj je važnije što misli dotični nego što umjetničko djelo ili njegov autor poručuju. Nije lako biti kritičar-književnik i kritičar-filozof, kakav je, recimo, bio Radoslav Putar. To je talent, a talentirani su ljudi rijetki. Ostalo je dio zanata koji ima bitnu ulogu u informiranju o zbivanjima odnosno u stvaranju kulturnog ozračja, i zato takve prikaze treba smatrati dobrodošlima i željeti da bude što više zanatski korektnih osvrta a što manje kvazispekulativnih eseja.

Kako komentirate pojačani intenzitet izlagačke djelatnosti hrvatskih muzejsko-galerijskih kuća? Koju od recentnih izložbi smatrate posebno uspjelom?

- Izložbe su važan instrument kulture i svakako treba pozdraviti svaku novu izložbu. One su, kao i koncerti, znak normalnosti i komunikativnosti sredine, njezine internacionalne prihvaćenosti i uvažavanja. Sjetimo se ratnih godina kad je u Hrvatskoj vladala kulturna pustoš! Prošla je godina uistinu bila bogata dobrim izložbama i teško se odlučiti. Mene su se osobito dojmile četiri izložbe: Enigma objekta, Hrvatska renesansa, Paolo Veneziano i Perzijska umjetnost. Svaka od njih bila je, bez obzira na ove ili one manjkavosti, pravi kulturni događaj i svojevrsna poslastica. Nadam se da će sličnih izložbi biti i u budućnosti.

Razgovarala Libuše Jirsak

Vijenac 287

287 - 3. ožujka 2005.

Klikni za povratak