Vijenac 282

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Nogomet na sceni

Nogomet na sceni

London U pravom serijalu božićnih i prigodničarskih predstava na londonskim scenama jedna se izdvaja duhom i originalnošću. Riječ je o produkciji koja se izdvaja već temom: obrađuje nogometno finale Svjetskog kupa, a već naslov govori sve - World Cup Final 1966. Riječ je o godini koja ima posebno značenje u povijesti engleskoga nogometa, godini u kojoj je osvojeno svjetsko prvenstvo, što sigurno pridonosi općim oduševljenjem tim kazališnim činom, ali sudeći po kritikama vrijednosti nisu samo sentimentalne. Prvorazredna podjela, spretan autorski tim predvođen Tomom Morrisom i Carlom Heapom kao piscima, i potonjim kao redateljem, i spretna priča o vremenu prije današnjih multimilijunaških zvijezda, afera i tračeva, kad je još bila riječ o igri, a ne biznisu, očito su se pokazali dobitnom kombinacijom. Kako su toj produkciji prethodnih godina u teatru BAC prethodili jednako uspješni Ben Hur te Jason i Argonauti, kritika je uspjeh prigodno nazvala - het-trikom. Prigovora predstavi imali su jedino oni kritičari koji - prema vlastitom priznanju - ne razlikuju penal od kornera!

Kad hit nije hit

Ljubljana Mateja Koležnik, najzanimljivija slovenska redateljica, nakon prvoga hrvatskog gostovanja u Maloj sceni, izišla je s novom premijerom u ljubljanskoj Drami, gdje je režirala komad suvremene australske spisateljice Hannie Rayson (1957) Život po Georgeu. Drama napisana 2000. prije dvije godine bila je hit i u Londonu, a spisateljici je donijela i nekoliko nagrada pa se smatra jednom od najboljih australskih drama napisanih posljednjih godina. S tim se pak nije složila slovenska kritika, koja smatra da je komad fragmentarne dramaturgije o poginulu profesoru kojega se prisjećaju tri bivše žene i kćer i koji ima dva plana, politički i intimni, odveć eksplicitan i zapravo loš. Život po Georgeu Mateja Koležnik uspjela je napraviti psihološki uvjerljivim, dovodeći ga istodobno na rub burleske u čemu joj je bitno pomogao Bors Cavazza u ulozi Georgea, profesora šezdesetosmaša koji je u svijetu korporativne logike još uvjeren u svoje ideale koje pokušava - bezuspješno - presaditi u sveučilište dok mu se život - prilično uspješno - raspada pred očima do tragične završnice. Komad koji se sav odvija u retrospekciji bavi se ozbiljnom temom koja je sigurno zaslužila bolju književnu obradu, tako da sva vještina Koležnikove i glumačkog ansambla nije od Života po Georgeu uspjela napraviti veliku predstavu.

Nađeni u prijevodu

Tokio Japansko kazalište ne govori često o brutalnim manifestacijama zbilje, ono i dalje živi pretežno u klasičnim oblicima, pa je svaki novi pomak u smjeru suvremenosti pozdravljen od strane publike i kritike, što se dogodilo praizvedbi McDonaghova The Pillowmana. Dramu koja je zaradila Oliviera, najugledniju nagradu za britansku dramu, još jedan mračni komad o zlostavljanju djece, ali i totalitarnom sustavu u kojem živi suvremeni svijet, s uspjehom je režirao mladi Kieshi Nagatsuka, koji je i lani polučio uspjeh s McDonaghovim The Lieutenant of Inishmore. Premda kritika zapaža probleme u prijevodu i razumijevanju nekih društvenih odnosa u različitim društvima - japanski jezik naime ne poznaje riječi poput fucking, koje McDonagh rabi u znatnim količinama, baš kao što ne poznaje ni nešto što bi se moglo zvati lošim policijskim tretmanom, koji je osnova drame irskoga pisca - predstava je prošla vrlo dobro i proglašena je vrhom ovogodišnje produkcije.

Rehabilitacija u kazalištu

St. Petersburg I poznati ruski grad bogata kazališnog života obilježen je kazališnim događajem koji dolazi iz Irske. Jedno gostovanje, i to baš u teatru Maly, koje vodi poznati Lev Dodin i koji obilježava suvremeni ruski kazališni život, uznemirilo je duhove i potaknulo rasprave. Naime, dablinska Stray Dog Productions u sklopu turneje koja zahvaća sjever Europe gostovala je u St. Petersburgu s predstavom Keep Comming Back, koja govori o problemu zlouporabe droga u različitim društvenim slojevima suvremene Irske. Priču je Rusija, u kojoj je problem narkomanije sve ozbiljniji, prepoznala kao svoju, pogotovo što taj problem dosad nije tretiran u tamošnjim kazalištima, a u inače atraktivnoj suvremenoj ruskoj drami nije prisutan. Tri ovisnika iz različitih socijalnih slojeva susreću se u klinici za rehabilitaciju i govore o svojim iskustvima i problemima, a drama je izvedena i u jednom od ruskih centara za ovisnike, bez široke publike, ali sa zanimljivim reakcijama. Keep Comming Back zasniva se na teatru koji se koristi dokumentarnim iskazom, a sjajnu dramu koja s velikim uspjehom obilazi sjever Europe napisala je i režirala glumica Rynagh O’Grady.

Jasen Boko

Vijenac 282

282 - 23. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak