Vijenac 282

Likovnost

SLIKE I RIJEČI TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA: KNJIGE METAMORFOZE I 33; IZLOŽBA POLLOCKOVA SVJETLOST, EUROPSKI DOM, ZAGREB, DO15. SIJEČNJA 2005.

Miksanje manirizma

Dok se u Metamorfozama ograničio isključivo na crnu i bijelu te ponajviše iskušava izražajne mogućnosti linije, u 33 će plohe svojih slikarskih konstrukcija oživljavati bojom - žutom, oker, plavom i napose krvavocrvenom. Jedan od glavnih motiva jest posve reduciran i pojednostavnjen ljudski lik, sveden, u skladu sa zakonom geometriziranja realnosti, zapravo na obris depersonalizirana pijuna

SLIKE I RIJEČI TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA: KNJIGE METAMORFOZE I 33; IZLOŽBA POLLOCKOVA SVJETLOST, EUROPSKI DOM, ZAGREB, DO15. SIJEČNJA 2005.

Miksanje manirizma

Dok se u Metamorfozama ograničio isključivo na crnu i bijelu te ponajviše iskušava izražajne mogućnosti linije, u 33 će plohe svojih slikarskih konstrukcija oživljavati bojom - žutom, oker, plavom i napose krvavocrvenom. Jedan od glavnih motiva jest posve reduciran i pojednostavnjen ljudski lik, sveden, u skladu sa zakonom geometriziranja realnosti, zapravo na obris depersonalizirana pijuna

Tijekom godine koja upravo prilazi svojem kraju Tomislav Marijan Bilosnić, pravi homo universalis (slikar, književnik - pjesnik, feljtonist, esejist, putopisac, kritičar, autor televizijskih scenarija i PP tekstova, novinar, fotograf, glumac, ekolog...) objavio je nekoliko knjiga, u vlastitoj nakladi (Tigar, Velebit, Nin u središtu mitskoga carstva), i u nakladi Matice hrvatske Ogranak Nin (Cvijeće ranokotarskih vila). Zadarski nakladnik 3000 GODINA ZA DAR izdao je pak dvije njegove knjige - Metamorfoze i 33 (Trideset tri).

Bilosnićev ciklus Metamorfoze okuplja slike-pjesme, rukopise i crteže-pjesme koji su nastali u Zadru u ljeto 1978. i zimu 1980. godine. Kao predložak tim slikopisima autoru su poslužile pjesme iz ciklusa Rođenje, Ljubav, Smrt, objavljenih u vlastitoj zbirci Sužanj - riba u vodi srca, tiskane 1977. u izdanju Čakavskog sabora Split. Tonko Maroević i Iva Körbler napisali su pogovore u kojima razmatraju Bilosnićevo stvaralaštvo obilježeno kreativnom raznolikošću te ga stavljaju u širi umjetnički kontekst, povlačeći paralele s domaćim i stranim autorima. U hrvatskoj umjetnosti često se javljaju autori koji prelaze granice izričaja po kojima su najpoznatiji. Književnici nerijetko posežu za kistom, poput primjerice Vesne Parun, ili Luke Paljetka, a neki su i školovani likovnjaci, kao Ivan Kušan, Zvonimir Balog.

PROTIV UKALUPLJENOSTI, STEREOTIPA I STRUJA!

Unutar specifičnog izričaja u kojem se isprepleću slike, crteži i rečenice, odnosno stihovi, Bilosnić stvara međusobno vrlo raznorodne cjeline. Brzim prelistavanjem knjige gotovo se stječe dojam da je riječ o zbirci radova više autora. Kao da su bogata životna i umjetnička iskustva utjecala na njegovu stilsku raznolikost - ništa nije stalno, rukopis odbija bilo kakvu ukalupljenost, bezrazložno ponavljanje. Između dviju krajnosti, listova na kojima se nalazi samo tekst, i onih gdje je on potpuno istisnut u korist slike, i onih gdje se verbalni i likovni znakovi gotovo bore za prevlast, Bilosnić varira sav svoj ekspresivni repertoar - veličinu i vrstu slova, vrstu pisma (latinica, glagoljica) te likovni izraz - od jednostavnih, krokijevskih, do gustih ekspresionističkih crteža, od sumarnih, nehotičnih drippinga, do napetih bijelih i crnih ploha. Umjetnikova ruka pretvara se u glumca, koji kadšto preuzima ulogu djeteta, istočnjačkoga kaligrafa, vješta tipografa... čak i Pollocka. Također, na pojedinim listovima naglašavaju se plakatne, odnosno karikaturalne kvalitete, dok ćemo neke prikaze gonetati poput rebusa.

Bilosnić se na neomaniristički način poigrava tim različitim modusima ne zbog vlastite nesigurnosti ili zato jer bi mu stalno izmicalo najbolje rješenje. Naprotiv, on jednostavno na duboko osviješten način koristi već nataložena iznašašća, kako vlastita tako i ona prethodnih generacija. Time najbolje odgovara na izazove vlastita vremena. Djela nastala pri kraju dvadesetog stoljeća, stoljeća u kojem su se društvene, ekonomske, kulturne pojave najbrže izmjenjivale (a tu je i postmodernizam koji je sve dobro izmiksao), reflektiraju za današnje vrijeme veoma karakterstičnu brzinu te itekako aktualnu potrebu da se stalno mijenjamo, a da pritom ostanemo svoji. Tako i Bilosnić usprkos svemu ostaje dosljedan sebi - znatiželjan umjetnik kojemu nije potreban jedan stil da bi postigao koherentnost. On je nalazi upravo u prastaroj ideji da samo mijena stalna jest.

MNOGO VIŠE OD PERSIFLAŽE I RECIKLAŽE

U monografskoj publikaciji s asocijativnim naslovom 33 (o simbolici tog broja u pogovoru piše Đuro Vanđura), objavljeni su objedinjene skice, crteži i ilustracije s temom Bilosnićeve poeme Metak za čelo, koju je napisao u 33. godini kao svojevrsnu posvetu Majakovskom, svestranom ruskom umjetniku, koji djeluje u osvit jedne od najradikalnijih društvenih promjena posljednjega stoljeća, te u ime jedne ideje u koju je najiskrenije vjerovao, i u potpunosti joj se predao, upreže svoja dva talenta - slikarski i pjesnički. Bilosnić na kraju 20. stoljeća referira upravo na umjetnika koji na njegovu početku naglo raskida s prijašnjim tokovima, i kao pionir ruske avangarde započinje nove. Kroz njezina rodonačelnika Bilosnić zapravo odaje počast cijelokupnoj ruskoj i ukrajinskoj avangardi - njegovi se likovni radovi izravno naslanjaju na djela konstruktivizma i suprematizma, posebice Kazimira Maljeviča. Dok se u Metamorfozama ograničio isključivo na crnu i bijelu te ponajviše iskušava izražajne mogućnosti linije, u 33 će plohe svojih slikarskih konstrukcija oživljavati bojom - žutom, oker, plavom i napose krvavocrvenom. Jedan od glavnih motiva jest posve reduciran i pojednostavnjen ljudski lik, sveden, u skladu sa zakonom geometriziranja realnosti, zapravo na obris depersonalizirana pijuna. Osamljen i otuđen od društva, pojedinac je ipak ključ cijele priče. Konačni smisao svega, individualizacija, ili nadilažanje banalne svakidašnjosti, ostvaruje se pojavom umjetnika, u ovom slučaju Majakovskog, čiji se portret stalno ponavlja. Pomisao na spasenje, odnosno iskupljenje, nedvosmisleno se predočuje prikazom križa, Raspetoga, te ljudi što mu se klanjaju. I sam je Majakovski u svojim pjesmama promišljao Kristovu ulogu.

Zapravo, u širem kontekstu, i zbirku Metamorfoze možemo shvatiti kao, doduše u manjoj mjeri, implicitnu posvetu Majakovskom. Naime, Bilosnićevi slikopisi u nekim se svojim vidovima najizravnije oslanjaju na vizualnu poeziju Majakovskog - i na grafički slog, ali i na likovni rukopis.

Opet ističemo, nije ovdje riječ o pukom kopiranju, oponašanju, nego, kako to u svom predgovoru monografiji 33 zapaža Ive Šimat Banov o razumijevanju avangardnih stilskih formacija. Razumijevanje dolazi ne samo kao rezultat autorove erudicije nego i proživljavanja sličnih iskustava te identifikacije s buntom ondašnjih generacija. Izazovi s kojima se sučeljava svaki novi naraštaj nazivaju se drukčijim imenima, no u svojoj biti veoma su slični. Ruski umjetnici doživjeli su Oktobarsku revoluciju, Bilosnić je svjedočio ’68. i ’71. Stoga možemo govoriti prije o baštinjenju konstruktivističkih geometrijskih simbola, nego o njegovu preuzimanju ili posuđivanju.

Štovatelji toga iznimno agilna umjetnika mogu do 15. siječnja, u prostorima Hrvatske Paneuropske unije, Jurišićeva 1a, razgledati njegovu izložbu radova Pollockova svjetlost, koji su se ranije ove godine mogli vidjeti u Šibeniku.

Barbara Vujanović

Vijenac 282

282 - 23. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak