Vijenac 276

Margine

NA VRH JEZIKA: IVANA BODROŽIĆ

Čekajući da se stvari razjasne

Sve je jasno - Ivana Bodrožić talent je kakav se rijetko sreće

NA VRH JEZIKA: IVANA BODROŽIĆ

Čekajući da se stvari razjasne

Sve je jasno - Ivana Bodrožić talent je kakav se rijetko sreće

Ivana Bodrožić (Vukovar, 1982) ime je koje treba reći na sav glas, da se lakše zapamti. Ivana je apsolventica studija filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju je do danas objavila u radioemisiji Danijela Dragojevića Poezija na glas i u »Quorumu«.


Ne treba imati osobito razvijeno poetsko osjetilo da se detektira izvrsnost Ivanine poezije, i da joj se prognozira sjajna budućnost. Izbor koji predstavljamo okupljen je oko vukovarskog iskustva i, po mom skromnu mišljenju, pripada u sam vrh poezije nastale oko vukovarske tragedije. Ostatak izbora čine ljubavne pjesme u kojima se pečat Vukovara još, kolateralno, javlja. Zbog toga pečata Vukovar danas zvuči kao ime grada koje podsjeća na vukove i war, a ne na sporu i debelu rijeku i tihi grad. To je, posebice nestanak oca, točka traume, crna rupa u čiju gravitaciju subjekt svako malo biva usisan, oko koje se okuplja ne bi li je ispunio. Istodobno vlada i osjećaj nemogućnosti utjecaja na svijet koji se opire subjektovim željama (Svijet se događa oko mene), osjećaj koji počinje u gorčini.

Peozija Ivane Bodrožić barata onim što se čini tako jednostavno i poznato, a zapravo je riječ o pre-poznavanju. Pjesme su narativizirane i poentirane, s leksikom i zapažanjima koje srećemo u svakodnevici i koji se križaju s introspekcijama, a sve im to skupa jamči visok stupanj komunikativnosti. Ništa što svijet već nije vidio. Osim nove (uvijek nove) izvrsnosti na starim osnovama.

Kruno Lokotar

HOTEL DUNAV

Ove pretanke ruke dobila sam od njega

Volim se ponekad i dobro napiti

Kao prava kći šefa hotelske sale

Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu

Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena

Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar

Stigla prekasno

Kao i međunarodni Crveni križ

Kao i ljudskost

Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni

U ovaj dio svijeta

Ove pretanke ruke dobila sam od njega

Nije mi krivo zbog mene,

Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.

* * *

Ružmarin koji raste uz zid kuće

Mali grob s kamenim križem negdje u Imotskom

Mirisne muške ruke s mekim dlačicama

Neodgodiva želja za kloriranim bazenom

Djeteta iz ravnice koje ne poznaje more

Misao pred spavanje kao posveta smrti

Kolone bezubih žena s maramama na glavama

I bezube djece isto, ali bez marama

Sada dolazi san, ponekad kao oslobođenje

Ponekad kao ne

Marcipan iz Njemačke i kožna nogometna lopta

Moj otac

Lijepi mladi muškarac

Netko mu puca u glavu

On kaže da će ih sve pobiti

Ni mačka im neće ostati živa

Očima viče i nestaje

Budim se i pušem u crvene polumjesece

Noktiju na dlanovima

Soba 325

Prevodioci zadržavaju pravo

ne prevođenja termina.


Svijet se događa oko mene.


Ja živim u hotelu

i svaki dan kada idem u školu

na recepciji ostavljam ključ

u maloj kućici 325,

malo manjoj od sobe u kojoj živimo

mama, brat i ja,

televizor koji će nam

možda jednom

reći gdje mi je tata.

Do tada sve po tri;

kreveta, šalice, žlice,

Otac, Sin i Duh Sveti,

i kukavički kupujemo

svega po tri

kao da na njega više

ne računamo.

I jastučić za sjedenje

napravljen je od krzna

iz njegove jakne koju je

tetka spasila iz Vukovara,

što je uglavnom sve,

moju mamu nitko,

nitko

neće spasiti,

ona će godinama u malom WC-u

sobe 325

pisati pisma mom tati

koji je nestao.


To je službeni termin.

* * *

Ti i ja kao da živimo u prazninama

među pragovima željezničke pruge.


Zrinka ima prekinutu kralješnicu.

Ona je ujedno praznina među svojim roditeljima,

svakodnevno prešućeno prazno mjesto za stolom.


Ja sam praznina između 1991. i 2000. svake sljedeće,

između Vukovara i Zagreba.

Predah, tišina između dva zvuka

jureće lokomotive,

u djeliću sekunde skrenuti pogled

na čovjeka koji se odlučio zanijekati

bacivši se pod vlak.

Napuknuto, ali ne razbijeno staklo balkonskih vrata

s kojim se nikada ne zna što učiniti.

Obična prevarantica među čijim se nogama

povremeno zaglavi nečije srce. Očekivano drugo,

a ne žalac koji puni tugom.

Crnilom.

Ukratko,

ništa.

* * *

Priprema, pozor, sad!


Gura me desnom rukom iza sebe koliko god doseže.

Još mu služim i za odupiranje, od stepenica do kapije

nikad nisam stigla prva, sedam godina sporija.


Razbio je sve zavoje prvi svojim koljenima i šakama.

Svi su trikovi nalikovali na onaj sa srednjim prstom,

činili da se stidim danima, pa da se divim i bojim.

Prvi je uletio na motoru u krivu traku i bio najveći u ulici.

Izvadio mi je umjetni metak iz koljena, slomio nos

vlasniku pištolja. Prvi maršroditeljima, i kiša šamara...

Prvi ostaje sam, zadnji u redu za humanitarnu

(da nitko ne vidi), prvi u provaljenom stanu, prvi do

mene na podu, prvi u domu, od kuće odlazi prvi.


Moj stariji brat, uvijek tek malo zastane prije cilja,

samo da me zavara, kao da će me pustiti da stignem prva,

ali uvijek pobijedi jer je veći i hrabriji.

U našem krevetu III

Uvijek propustim taj trenutak i kilometar

na kojem cesta prestaje biti normalna.

S desne strane samo osvane posječena šuma

i odjednom se nađemo u gradu sablasti.

Čudim se baš kako me često pronađu u tvom krevetu,

slaba intuicija, loši snovi, takvu ćeš teško naći.

Kažem: večeras se osjećam tako daleko od tebe.

Kažeš: tamo i ostani.

Najviše ljudi poginulo je uz granicu.

Jedna djevojka dovezena je u bolnicu nakon dvadeset sati.

Na sreću, zbog njezinih godina stanje je stabilno.

Na žalost, ostat će živa, ali vjerojatno nepokretna.

Kažem: zbog toga se osjećam tako daleko od tebe,

svjesna kako se nevjerojatnom brzinom

i velikim sudbinskim nesporazumima približavam

onakvom životu, svom životu, takvom

o kojem se nikada neće moći snimiti ljubavni film.

I tu se više ništa ne da učiniti.

Zadnje što uspijevam vidjeti tvoja su leđa

koja postaju mala crna točka u daljini,

i kao nikada do sada okrenuta od mene

pod tako pravilnim kutom.

* * *

Polako se usustavljuju principi po kojima me boli.

Iznenađuje način na koji nesvjesno guraš ruke

u moje pukotine.

Povučeš polugu, ja brojim do pet i rušim se.

Sada je već sasvim nezgodno,

kažeš: pazi preko ceste!

(kako ću te ugraditi u sebe ako ti se nešto pokvari)

Gledam te dok ležim na zemlji i već mi je pomalo neugodno

jer znam da prijeti Starozavjetna poplava iz mojih očiju,

a mi se ne bismo usudili ostati sami na svijetu,

ne zbog svijeta, nego jedno zbog drugog.

Kuću bi poslije bilo čak sasvim lako izgraditi,

na ravnici, pored osamljenog jablana, Pjesnik je rekao:

na mjestu gdje je Bog samo najveći dužnik,

a krv najbližih srodnika analizira se više nego igdje.

Drugi su običaji u tvom kraju,

ne mole se ljudi tamo svaki dan za život,

ali Njemu treba dvoje od iste vrste.

* * *

Pobjedu odnosi čovjek u donjem rublju

koji kat iznad mene gleda u moj prozor

dok vježba na sobnom biciklu.

Moje nedjeljno popodne još je beznadnije.

U dnevnoj sobi otvoren je centar za ratne zločine.

Stara žena drijema u fotelji,

svaka kost lomljena je bar jednom,

i o svakoj se treba govoriti barem onoliko

koliko je bilo potrebno da zaraste

(a u tim godinama potrebno je mnogo).

Ostalim bićima koja se kreću u mom vidokrugu

svaka slučajna i najmanja provala radosti

odzvanja kao neprimjerena provokacija

podmetnuta od strane neprijatelja.

Bez njega se, koliko se sjećam, nikada nije živjelo.

Vječno nas je nekud proganjao,

po autobusnim terminalima i hotelskim hodnicima,

najčešće.

(U dokonim satima pobrojavamo sve poznate na prste

i smještamo ih u prijatelje ili neprijatelje,

danas je izbila svađa, prvih je ionako malo,

a ovaj tjedan su meni jednu dragu osobu smjestili u druge.)

Proljetno poslijepodne nikada nije lako preživjeti,

uvijek je pomalo nestvarno i treba biti dobro pripremljen

da ne poduzimaš ništa dok ne prođe,

jer već mi se dvaput od ručka učinilo da sam svila maslačka,

a zapravo cijelo vrijeme sjedim na balkonu

četvrtoga kata bez ijedne izvanredne sposobnosti

i čvrsto se držim za vrući lim, čekajući da se stvari razjasne.

Vijenac 276

276 - 30. rujna 2004. | Arhiva

Klikni za povratak