Vijenac 271

Film

U sjećanje

Vlado Kristl

Zagreb 1923 - München 2004.

U sjećanje

Vlado Kristl

Zagreb 1923 - München 2004.

Smirio se čovjek čije je smirenje mogla režirati samo smrt. Možda je ovaj nekrolog trebao napisati moj kolega Ladislav Galeta, koji je Kristla vidio nedavno u Oberhausenu, ili još bolje, Goran Trbuljak, koji je s njim najviše komunicirao (nadahnut njegovom umjetnošću prije koju godinu i sam je napravio animirani film).

Naša kultura, a poglavito animacija, dala je doista podosta genijalnih čudaka i prototipova, ali Kristl je svakako jedan od najautentičnijih. Iako se animacijom bavio relativno kratko, njegov animacijski pečat toliko je jak da će ga naša kultura u konačnici nedvojbeno svrstavati među one koji su definirali crtanofilmsko čudo što se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća dogodilo u Zagrebu.

Mnoge ljude čiju se jednoznačnu definiciju ne usuđujemo opisati rado označavamo kontroverznima. No, Kristl je to doista bio. Čitava njegova pojavnost, njegov umjetnički svjetonazor i životni put bili su sazdani od bijesa i napuštanja, od mukotrpna građenja i demantiranja, od tanane tankoćutnosti i oklopa arogancije, od pustolovine i konformizma.

Pričaju ljudi da je nakon (Drugog svjetskog) rata došao u vojničkim čizmama na zagrebačku Akademiju (koju je i sam završio) prijeteći partizanskom prijetnjom svima koji će se usuditi promišljati apstraktno, da bi samo koju godinu kasnije bio rodonačelnikom EXAT 51, jednog od najfascinantnijih pokreta osnovanih u slavu i za promicanje likovnosti koja će uzmicati svakom obliku narativne trivijalnosti.

Bio je pravi Zagrepčanin, koji se početkom šezdesetih zarekao da se u taj grad živ vratiti neće. Kapitalizam je potajno prezirao žešće no što je javno mrzio komunizam. Sedamdesetih godina u plaćenom oglasniku javno se odriče svoje filmografije, i kad ste mu spomenuli imena filmova koje je napravio, dobivao je napade agresije. Prijatelja se odricao jednakom žestinom kao i vlastite umjetničke biografije. Sve što je napravio jučer držao je nedostojnim vlastita potpisa danas.

Poetika i bijes

Na njegovu žalost, okolina ga ipak definira po njegovim djelima. Njegovu zbrkanu dušu shvatit će samo Bog, koji mu je podario talent, nemir i tijek trajanja u nesklonu vremenu.

Toga čovjeka, čijem sam se radu divio, nikada nisam vidio. Devedesetih godina, u rodoljubnom napadu entuzijazma, živio sam u naivnoj nadi da ću ga dovesti u Zagreb na Svjetski festival animacije. Čini mi se, bio sam vrlo blizu. U jednom trenutku zamolio me da mu faksiram kartu Cvjetnoga trga kako bi probudio nostalgiju. No, dan poslije došlo je njegovo paranoično pismo... »ne želim doći u grad u kome žive lopovi i špijuni...« (bolje da ne spominjem imena). No, poslao mi je predivni crtež gavrana s nejasnom posvetom: »Jošku Marušiću, za pol bogatstva - pol ljepote...«

Nikada nisam vidio ni jednu njegovu sliku u originalu, no vidio sam zapanjujuće monografije što su prštale energijom i čeznućem koje razumiju samo oni što bježe u bunilu povratka.

Pokušavam zamisliti njegov život u besmislenu egzilu, ali u misli mi navraćaju i Dragić i Gašparović i jednostavna poslovica koju su upitali ljudi vazda istih iskustava: je li domovina tamo gdje mi je lijepo, ili je lijepo tamo gdje mi je domovina?

Svakako, Kristl je bolan simbol potrage za intelektualnim i kreativnim optimumom između strašnih i bolih izazova karijere, karizme, samoljublja i svakodnevnoga konformizma.

U povijesti naše animacije ostat će utisnuto njegovo ime kao autora iznimnih djela: Šagrenske kože koju je realizirao zajedno s Ivom Vrbanićem i Don Kihota, po mome sudu jednog od najhrabrijih filmova u čitavoj povijesti animacije. Filma koji je ohrabrio mnoge uplašene tipove da na krhko svjetlo javnosti izlože svoje snove i poput ispovijedi ponude kreativni dijalog.

Poput ljudi koji zaustave automobile pored autoceste i, dok pored njih jure benzinski motori tamo i ovamo, kao djeca igraju Čovječe ne ljuti se.

Joško Marušić

Vijenac 271

271 - 22. srpnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak