Vijenac 252

Arhitektura, Naslovnica

Suvremena hrvatska arhitektura 2

Kasna moderna i vizionarstvo

Najspornija je interpolacija poslovne zgrade Željpoha (1964) na Trgu maršala Tita arhitekta Stanka Fabrisa, koja je i danas povod žestokih polemika

Suvremena hrvatska arhitektura 2

Kasna moderna i vizionarstvo

Najspornija je interpolacija poslovne zgrade Željpoha (1964) na Trgu maršala Tita arhitekta Stanka Fabrisa, koja je i danas povod žestokih polemika

Šezdesete godine u Hrvatskoj arhitekturi terminološki bismo mogli označiti, prema istodobnim događanjima na području likovnosti, razdobljem Novih tendencija, koje obilježuje kreativna evolucija i jasan odmak od modernističke tradicije, najavljen još tijekom pedesetih velesajamskim paviljonom Ivana Vitića. Bitno je istaknuti da Vitić velesajamskim paviljonom majstorski amalgamira s jedne strane motiv tzv. lebdećeg krova karakteristična za arhitekturu Eera Saarinena s konstruktivnim elementima Oscara Niemeyera. Nažalost, to paradigmatsko ostvarenje domaće arhitekture ostat će u stručnoj javnosti do danas neprepoznato.

Tornjevi i limenke

No, i usprkos najavljenim pomacima, dominantnu ulogu i dalje će imati funkcionalizam, odnosno njegova zakašnjela inačica nastala njegovom standardizacijom i stilskim razvodnjavanjem do posve birokratizirane socijalističke bezličnosti i sterilnosti, kakvi su primjerice zagrebački stambeni tornjevi Grozdana Kneževića (1968) ili nizovi montažnih stambenih zgrada, tzv. limenki, na prostoru Novog Zagreba. Jedno od takvih naselja je Zapruđe (1967) koje će se i usprkos tipiziranim limenkama usporedbom sa sličnim zagrebačkim naseljima iz druge polovice devedesetih pokazati urbanistički vrsno organiziranim.

Izgradnja Novoga Zagreba jedan je od najzahtjevnijih urbanističkih pothvata tijekom toga vremena. »Grad — zaustavljan dugo«, pisat će 1963. u ČIP-u M. Arhanić, »od 1956. godine nadire nezadrživo put juga. Tromi hod kranova kao da ništa ne može zaustaviti. Kroz njihovu čeličnu konstrukciju blista već nedaleka rijeka. Križaljke skela, brujanje gradilišta i sirovi masivi novih zgrada iznenadili su ravnicu s onu stranu Save. (...) U stambenoj arhitekturi javljaju se sve češće novi, do jučer još skoro nepoznati termini: koncentrirana izgradnja, masovno gradilište, tipski projekti. Suvremene forme organizacije građenja — orijentirane na nove prostrane terene, velike lokacije i primjenu tipskih projektnih rješenja otvaraju vrata prelazu na industrijsko građenje. (...) Sve obimnija proizvodnja traži i omogućuje pozitivne promjene u tehnologiji građenja. Montažna i polumontažna izgradnja ubrzo postaje ravnopravan partner ustaljenom načinu gradnje.«.

Odjeci moderne

Mnoga istaknuta arhitektonska ostvarenja nastala tijekom šezdesetih bit će duboko prožeta duhom prethodnoga desetljeća. Tim više jer je ne tako malen broj realizacija iz šezdesetih kao projekt nastao tijekom pedesetih godina. Primjera radi, jedno od najvažnijih ostvarenja kasne moderne — Radničko sveučilište Moša Pijade u Ulici grada Vukovara, Radovan Nikšić i Ninoslav Kućan projektiraju 1956. godine, dok je sama zgrada izvedena 1961. godine; znameniti Vitićev neboder u Laginjinoj ulici projektiran je 1958, a izgrađen 1962; poslovne zgrade Poljoopskrbe i Mašinoimpexa u Varšavskoj ulici, Božidar Tušek projektira 1959, a realizira 1966. Među istaknutim je kasnomodernističkim recidivima i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, arhitekata Marijana Haberlea, Monike Jurković i Tanje Zdvorak. Projektirana 1962, a dovršena tek 1973, dvorana izgledom ukazuje da joj je neposredan uzor londonski Royal Festival Hall iz 1951. poznatoga britanskog arhitekta Roberta Matthewa.

Izuzmemo li nekritičke povijesne recidive poput Dvorane Lisinski, tijekom šezdesetih, u duhu kasne moderne, nastaje nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja. Uz spomenuto Radničko sveučilište Kučana i Nikšića, među inim valja istaknuti nekadašnji dom JNA u Šibeniku arhitekta Vitića (1961), putničku zgradu zagrebačke zračne luke Josipa Uhlika (1964), te tržni centar Volovčica, arhitekta Josipa Tušeka (1964). Zapažena ostvarenja imaju i neki od doajena domaće moderne — primjerice zagrebački Tehnološki fakultet Alfreda Albinija (1964) i splitska Vojna bolnica Antuna Ulricha (1965). Ulrichova bolnica stilskim obilježjima ali i vremenom gradnje (1961-1970) bliska je londonskoj bolnici Northwick Park Hospital, arhitekata Johna Weeksa i Llewelyn — Daviesa, za koju će Charles Jenckc u kultnoj knjizi Moderni pokreti u arhitekturi napisati da je »objekt nedefiniranog prostora«, koji možemo naizgled posve lako mijenjati i njime se kretati. Ta »filozofija nedefiniranosti« u arhitekturi, prema Jencksu, posljedica je »prirodnog procesa serijske proizvodnje. Polazilo se od toga da serijska proizvodnja vodi u beskonačno ponavljanje (beskrajnost), te je zbog nepredvidljivosti i promjenjivosti namjene površina potrebno ostvariti fleksibilnost (nedefiniranost).« Na objema bolnicama pročelja su raščlanjena samo vertikalnim nosećim elementima, čiji je ritam uvjetovan premošćenjem opterećenja, dok neke posebne geometrijske podjele nema. Jedini su fiksni parametri rasponi greda povezani sa prozorskom podjelom i njihovo neograničeno ponavljanje.

Poetika i interpolacije

Među najpoetičnijim je prostorima osmišljenim tijekom šezdesetih godina Dom zdravlja u Labinu arhitekta Mladena Vodičke, čija će izvedba tijekom nekoliko etapa trajati gotovo dva desetljeća (natječaj 1962, izvedba — I. etapa 1969, II. etapa 1980). Naglašenom linearnošću konstruktivnih elemenata, slikovitim isticanjem faktura betonskih ploha, odnosno sintezom konstrukcije i materijala, te poigravanjem različitim razinama etažnih horizontala i istakama prirodno osvijetljenih trjemova/ulica (ulica liječnika i ulica pacijenata), Dom zdravlja izranja iz okolnog krajolika čije pojedine elemente (okolno raslinje i stijenje omekšano istarskom crljenicom) Vodička inkorporira u svoju arhitekturu podsjećajući na daleke japanske uzore.

Intenziviranjem gradogradnje sve je izraženiji i problem interpolacija, posebice nove arhitekture u povijesnim cjelinama. Jedna je od najuspjelijih uglovnica na splitskom Peristilu (1965) arhitekta Nevena Šegvića (u suradnji s glasovitim povjesničarom umjetnosti i konzervatorom Cvitom Fiskovićem), koja će od same izrade projekta (1962) izazvati neopravdano burne reakcije arhitekata i konzervatora, ali i šire javnosti. Vrsnoćom uklapanja u sredozemni okoliš čvrsto definiran kampanilom i crkvom sv. Stošije odlikuje se i zgrada kinematografa i hotela Forum u Zadru, arhitekta Brune Milića (1965). Jedna je od vrhunskih interpolacija i poslovna zgrada Tempo (1965) u zagrebačkoj Boškovićevoj ulici, arhitekta Ante Glunčića (urbanističko rješenje Ivan Senegačnik).

Najspornija je interpolacija poslovne zgrade Željpoha (1964) na Trgu maršala Tita arhitekta Stanka Fabrisa, koja je i danas povod žestokih polemika. No, istinsku vrsnoću interpoliranja prožetu snažnom osobnošću i autorskom inventivnošću tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih dosegnut će dvojica autora, čiji će rad bitno utjecati na dalji tijek hrvatske arhitekture, posebice one s regionalnim obilježjima. Dakako, riječ je o arhitektima Juliju De Luki i Igoru Emiliju. Lucidno kombinirajući istodobno metodu faksimilne obnove i interpolacije na primjeru zgrade riječkog Građevno-projektnog zavoda (1970), Emili interpolirani objekt proporcijama i gabaritima u potpunosti usklađuje s postojećim gradskim tkivom, no dajući mu snažan i maštovit autorski pečat dogradnjom gornje etaža uvučene fronte s horizontalom suncobrane lamele.

Integracija više od interpolacije

Važan kreativni evolutivni pomak u hrvatskoj arhitekturi načinit će arhitekt Julije De Luca, i to na području turističke arhitekture, koja će tematski postati veoma aktualna tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Na tom području De Luca će ostvariti niz vrijednih objekata (hotel Maestral u Brelima sa suradnicima, 1965; hotel Internacional, Rab 1972) od kojih neki, poput porečkog hotela Neptun (1968) ulaze u antologiju domaće arhitekture 20. stoljeća. Hotelom Neptun De Luca razvija koncept, kako će ga nazvati Vladimir Maleković, integracije u postojeću gradsku strukturu, a ne samo puke interpolacije. Važno je istaknuti da De Luca tim konceptom ne teži da od novoizgrađenog objekta stvori »dominirajuću točku u vizuri porečke južne obale«, nego da ga pomnom artikulacijim glavnoga pročelja (uvlačenjem i iskoračivanjima tlocrtne linije) te uvažavanjem obilježja zatečena ambijenta skladno poveže s okolnim prostorom, dakako uz snažan osobni pečat.

Taj koncept De Luca će detaljno razraditi interpolacijom hotela »Internacional« unutar povijesne jezgre Raba. »Da interpoliranje novogradnje«, napisat će Maleković, »nije samo pitanje znanja nego i pitanje prostorne intuicije posvjedočio je De Luca upravo u arhitektonskim idejama ostvarenim u Internacionalu«. Iako danas nepravedno zapostavljen (dakako, izuzmemo li nedavnu nagradu za životno djelo) De Lukin rad od presudne je važnosti za razvoj hrvatskog arhitektonskog regionalizma osamdesetih i devedesetih godina. Vrijedna ostvarenja na području turističke arhitekture ostvarit će među inima arhitekti: Boris Magaš, hotelom Solaris u Zablaću (1968), Zdravko Bregovac i Ivan Filipčić hotelom Barbara u zadarskom Boriku (1970), Ante Rožić Turističkim centrom u Brelima (1970), Ivo Bartolić i Miroslav Begović rovinjskim hotelom Eden (1972), Petar Kušan hotelom Plat u Mlinima (1971), Andro Čičin Šajn i Žarko Vincek dubrovačkim hotelom Dubrovnik Palais, Branko Žnidarec opatijskim kongresnim hotelom Adriatic II (1971), Lovro Perković primoštenskim hotelom Marina Lučica (1972) te Slobodan Miličević hotelom Croatia u Cavtatu (1973).

Vizionarska arhitektura

I kao što će pedesete godine biti u znaku grupe EXAT-51, tako će šezdesete biti prožete duhom Novih tendencija, koje će osim na likovnost imat snažna odraza i na hrvatsku arhitekturu, posebice na rad arhitekata, uz već spomenutoga De Lucku, Andriju Mutnjakovića, Radovana Delallea i Vojteka Delfina, te nekadašnjeg egzatovca Vjenceslava Richtera. Upravo će ta skupina svojom vizionarskom arhitekturom označiti evolutivni odmak od tradicije domaće moderne i tada dominantnog kanona funkcionalizma. Kao što je istaknuto, taj će odmak biti najavljen već sredinom pedesetih Vitićevim velesajamskim paviljonom i projektom paviljona briselskog EXPO-a (1956).

Istoj temi Vitić će se vratiti i tijekom šezdesetih projektom velesajamskoga paviljona SAD (1965). No, najradikalniji odmak načinit će Mutnjaković i Delalle. Mutnjaković svojim vizionarskim organičkim formama i Delalle urbarhitekturom. Mutnjaković se tijekom šezdesetih u nizu projekata bavi utjecajima kinetičkih čimbenika na oblikovanje kuća i gradova stvarajući forme začudnih organičkih oblika, počevši od natječajne studije centra Tel Aviva (u suradnji sa Srnecom, 1963), preko obiteljske vile u Hollywoodu (1964) i stambenog naselja Domobil u Luxembourgu (1966).

Na natječaju za stambenu izgradnju Luxembourga što ga je raspisala tadašnja Europska unija tražilo se idejno rješenje za godišnju proizvodnju deset tisuća stanova, što je prema Mutnjakoviću bilo nedovoljno za suvremenu, ekonomičnu proizvodnju. Zauzevši suprotan stav Mutnjaković se orijentirao, kako će pisati Boro Pavlović: »u smjeru sasvim suprotnom od konvencionalnog: težeći za zadovoljenjem potrebe čovjeka na osnovi malog broja rješenja dinamiziranih stanova, tj. stanova koji po komandi mogu poprimiti različita funkcionalna i oblikovna stanja, a da njihova karoserija i pogonska snaga budu potpuno jednaki«.

Novofuturistička vizija

Koncept urbarhitekture, koji Delalle razvija od 1964. godine, kako će pisati u uvodu knjige Traganje za identitetom grada nije samo doslovna složenica od urbane arhitekture, nego je istodobno odluka za organsku gradogradnju. Grad nije završeno djelo nego »vječni tijek građenja«. Urbarhitektura jest stvaralačko sudjelovanje stanovnika u planiranju, izvedbi i korištenju gradskih prostora« i ona se prema njemu može ostvariti »samo na novoj društveno-ekonomskoj osnovi, koja će dosadašnji kvantitativni industrijski rast podrediti kvaliteti urbanog...«. Pojava te skupine arhitekata tijekom šezdesetih za domaću arhitekturu jednako je važna poput pojave engleske skupine Archigram za povijest svjetske arhitekture, koja je danas temelj za razumijevanje suvremene arhitekture digitalnoga doba. Arhitekti okupljeni oko Archigrama, nadahnuti djelima Buckminstera Fullera (kojega proglašavaju osloboditeljskim Bijelim Vitezom budućnosti) ponajviše su se bavila neofuturističkim vizijama, kakva je primjerice Walking City Rona Herona (1964).

U to doba prvi put se javlja i interes za nova sredstva komunikacije — ponajprije za računala. Vodeću ulogu pritom će imati Nove tendencije, osobito treća izložba (1965) na kojoj će prvi put biti riječi o mogućnosti uvođenju računala na području vizualnih istraživanja. Osobitu ulogu imat će i časopis »Bit International« koji počinje izlaziti 1968, te međunarodni kolokvij koji se održava iste godine s temom računala i vizualna razmišljanja, u čijem će znaku također proteći četvrta (1969) i peta izložba Novih tendencija (1973). Između međunarodnog kolokvija i pete izložbe Novih tendencija pitanje uloge računala u vizualnim istraživanjima postaje središnjom temom ne samo među krugovima likovnjaka nego je riječ o temi koja sve više obuzima arhitekte.

Godine 1969. izlazi tematski broj »Arhitekture«, koji je u cijelosti posvećen računalima. »Mogućnost kibernetskih strojeva«, pisat će u uvodniku toga broja Tomislav Premerl, »u isto je vrijeme predmet straha i nadanja, straha da ne izgubimo svoju ljudsku subjektivnost i nadanja u jedan novi, tek neslućeni svijet. (...) U momentu kada razorna snaga stroja postaje jača od njegovog svladavanja čovjekovim mozgom, tada do svijesti dopire iracionalni aspekt tog stroja, a to nam se može učiniti prijetnjom. Međutim, ovdje započinje dijalog stroja i umjetnika. (...)«, na kraju zaključujući: »Uz vječitu sumnju koja je pokretač i istinski modus napretka, kao upozorena samima sebi moramo naglasiti da nova slika svijeta nije još i slika novoga svijeta.« Post festum 2003. — www.ciconline.hr

Krešimir Galović

Vijenac 252

252 - 30. listopada 2003. | Arhiva

Klikni za povratak