Vijenac 251

Arhitektura

Suvremena hrvatska arhitektura 1

Vrhunska ostvarenja i poneki promašaj

Iako je riječ o arhitektonskom promašaju (par excellence), ilički neboder ima važnost za dalju povijest hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno moderno shvaćanje pročelja kao napete opne načinjene »od materijala budućnosti« — aluminija i stakla sa suvremenom montažnom ugradbom

Suvremena hrvatska arhitektura 1

Vrhunska ostvarenja i poneki promašaj

Iako je riječ o arhitektonskom promašaju (par excellence), ilički neboder ima važnost za dalju povijest hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno moderno shvaćanje pročelja kao napete opne načinjene »od materijala budućnosti« — aluminija i stakla sa suvremenom montažnom ugradbom

Što je to suvremena hrvatska arhitektura? Tko su njezini nositelji? U kojem je odnosu prema suvremenim svjetskim zbivanjima, tradicijom moderne, društvenim promjenama, novim tehnologijama i dostignućima? Samo je manji dio pitanja koji nam se nameće u pokušaju valorizacije hrvatske arhitekture na prijelazu stoljeća. Koliko se odgovor na njih činio jednostavnim, toliko radi razumijevanja zahtijeva barem sažet uvid u arhitektonska zbivanja posljednjih pedesetak godina, i to u kontekstu razvoja arhitekture, ne kao reakcije na neka prethodna razdoblja i događaje, kako se uobičajeno tumači, nego kao neprekinuta povijesnog procesa. No, ne kao ujednačena pravolinijskog procesa, već dinamična procesa nabiranja i isprepletanja.

Između soc-realizma i funkcionalizma

Pedesete godine u hrvatskoj arhitekturi, započet će epizodnom dilemom s kraja četrdesetih (razdobljem koje možemo nazvati i poslijeratnom obnovom) između socrealizma i funkcionalizma, u kojoj konačnu pobjedu početkom pedesetih iznosi posljednji u znaku grupe EXAT-51. Vođeni tom dilemom, neki od vodećih predstavnika kasne hrvatske moderne (Šegvić, Galić, Kauzlarić, Bon, Vitić) izradit će 1947. u duhu socrealizma niz natječajnih projekata za beogradsku zgradu CK KPJ.

No, koliko će ta epizoda biti kratkotrajna za domaću arhitekturu, najzornije svjedoči Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja, koju iste te godine u časopisu »Urbanizam i arhitektura« objavljuje arhitekt Andre Mohorovičić, otvoreno zastupajući ideju »da arhitektura mora biti tehnički i sadržajno funkcionalna«. Zalažući se za arhitektonski funkcionalizam, Mohorovičić se u istoj analizi kritički osvrće ka socrealističkom monumentalizmu nazivajući ga »zastranjenjem«, koje »onemogućuje pravilnu realizaciju estetsko funkcionalnih odnosa u arhitekturi i dovodi do najbjednijeg formalizma i eklekticizma...«.

Godinu nakon Mohorovičićeva istupa arhitekt Neven Šegvić napisat će kratku studiju Zablude i kriza buržoaske arhitekture u kojoj piše o »besprincipijelnosti i bezidejnosti buržoaske arhitekture«. »Vidimo«, pisat će Šegvić, »da su buržoaski arhitekti arhitekturu prodali. Oni su arhitekturu snizili do služavke pojedinaca.« No istodobno, dok kritizira »unutarnje slabosti kapitalizma« Šegvić naglašava potrebe postojanja jedinstva i ravnoteže između funkcije i forme, no koje će se prema njemu »naći u socijalizmu, u koji smo mi poslije SSSR-a već ušli, a u koji će naskoro ući i čitavo čovječanstvo, jer je to neizbježan tok historije«.

Simbolika monumentalnih dimenzija

Dvojba unutar hrvatske arhitekture potkraj četrdesetih osobito će doći do izražaja na primjeru nekadašnje zagrebačke Ulice proleterskih brigada, danas Ulice grada Vukovara, čiji se temeljni urbanistički gabarit oblikuje u razdoblju između 1947. i 1956. godine. Naime, iako je u duhu socrealizma dimenzijama monumentalna (prema prvotnim planovima dužine 5,5 km i širine 62 m), duž njezine simboličke osi istok — zapad razmještena su mnoga vrhunska ostvarenja domaće poslijeratne arhitekture, primjerice: stambene zgrade Nevena Šegvića (1946/48. i 1953), Drage Galića (1953) i Božidara Rašice (1953), Gradska vijećnica Kazimira Ostrogovića (1956), Radničko sveučilište Moša Pijade Ninoslava Kučana i Radovana Nikšića (1961), Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Marjana Haberlea sa suradnicima (1973), poslovni toranj Zagrepčanka Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića (1976) te dvije poslovne zgrade Duška Rakića, Auto-Hrvatska (1971) i INA-Inženjering (1981/82).

Jednako tako, Ulica grada Vukovara za nas je danas ona karika koja izravno povezuje arhitektonska gibanja u Hrvatskoj tridesetih godina s onima do kraja stoljeća, budući da je prvi objekt koji je građen na tom potezu, na uglu sa Savskom ulicom, današnja zgrada MUP-a, koja je građena 1937-40. »kao produžna škola«, prema projektu arhitekta Ivana Zemljaka.

Važno je također istaknuti da prvobitna ideja Ulice grada Vukovara nije nastala kao socrealistička vizija. Ona je rezultat višedesetljetnih pomnih analiza i promišljanja vrhunskih stručnjaka, čiji korijeni sežu do 1927, kada je izrađen prvobitni projekt, odnosno do 1931, kada je održan internacionalni natječaj za generalnu regulatornu osnovu grada Zagreba, odnosno između 1933-38, kada je rađena gradska regulatorna osnova, koja će konačno biti prihvaćena 1940. Naposljetku do izvedbe, nazovimo je izvornim imenom, Ulice proleterskih brigada dolazi 1947. na temelju nove, poslijeratne regulacije grada prema koncepciji arhitekta Vlade Antolića.

Značenje stranih utjecaja

Kao što je rečeno, početak pedesetih u znaku je pobjede kasnomodernističkoga funkcionalizma, koji u Hrvatskoj izrasta na specifičnom amalgamu iskustava domaće moderne, čiji su mnogobrojni protagonisti u tom trenutku još aktivni, i recentnih zbivanja međunarodne arhitektonske scene. Od stranih utjecaja, od osobita značenja bit će marsejski Unité d’ habitation Le Corbusiera (1945-52) i Crown Hall čikaškoga tehnološkoga instituta Miesa van der Rohea (1952-56).

Le Corbusierov utjecaj najočitiji je na višestambenim zgradama duž Ulice grada Vukovara, primjerice na višestambenoj zgradi Drage Galića (1953), dok će se duh van der Rohea više no igdje kristalizirati u velesajamskom paviljonu Mašinogradnje arhitekta Božidara Rašice (1957), — jednom od najvažnijih ostvarenja hrvatske poslijeratne arhitekture uopće. U tom je trenutku uloga arhitekta Rašice višeznačna (djeluje kao arhitekt, slikar i scenograf) i usko vezana uz djelovanje grupe EXAT 51. I kao što će ideje suprematističkog i konstruktivističkoga pokreta biti najvažnije za razvoj funkcionalističke arhitekture i umjetnosti između dva rata u međunarodnim razmjerima, tako će i ideje EXAT-a, gotovo vizionarski sažete u Piceljevoj Kompoziciji XL (1952), biti od najvećeg značenja za domaću arhitekturu i umjetnost pedesetih, ali sa snažnim referencijama sve do današnjih dana.

Službeno, početak djelovanja EXAT-a veže se uz datum 1. prosinca 1951, kada je na godišnjoj sjednici ULUPUH-a arhitekt Bernardo Bernardi pročitao glasoviti manifest koji su uz njega potpisali arhitekti Zdravko Bregovec, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjencislav Richter i Vladimir Zarahović te slikari Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Tim su se manifestom umjetnici EXAT-a, kako će pisati Zvonko Maković, »jednim potezom oslobodili ne samo svake reference na predmetni svijet, već su isto tako odbacivali i konvencionalne estetske norme« ne priznavajući »razliku između tzv. čiste i tzv. primijenjene umjetnosti«, a grupa svojim glavnim zadatkom smatra »usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti« — kao prvo, »...i kao drugo davanje eksperimentalnog karaktera radu, budući da se bez eksperimenta ne može zamisliti progres kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti« (EXAT 51, Manifest, op. a.).

Destruktivne preinake

Dakako, riječ je o referencijama na koje već nailazimo unutar ruske avangarde i njemačkoga Bauhausa, a upoznaje ih i predratni Zagreb posredovanjem Ljubomira Micića i Zenita. Najvažniji skupni istup egzatovaca pred domaćom javnošću dogodit će se 18. veljače 1953. u prostorijama Društva hrvatskih arhitekata zajedničkom izložbom Vlade Kristla, Ivana Picelja, Božidara Rašice i Aleksandra Srneca. Izložbu će popratiti žučne polemike i žestoki napadi djela kulturnjačke javnosti. Riječju, EXAT-51 širom je otvorio vrata suvremene hrvatske umjetnosti, ali i arhitekture, izazvavši duboke tektonske poremećaje i nemir u tadašnjim građanskim krugovima, kojega neće biti pošteđen ni tada najveći auroritet kulturnog života Miroslav Krleža.

Tijekom pedesetih nastaje niz vrijednih arhitektonskih ostvarenja. Uz već spomenutu Galićevu stambenu kuću u Ulici grada Vukovara, jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja je stambena zgrada na zagrebačkom Svačićevu trgu (1953). Iste godine Rašica ostvaruje kurbizjeovski oblikovanu zgradu škole u Mesićevoj ulici, a arhitekt Stanko Fabris kompleks stambenih zgrada u Splitu. Jedno od najvažnijih ostvarenja tog razdoblja jest stadion Dinamo autora Vladimira Turine, Franje Neidhardta i Eugena Ehrlicha (1946-1954), koji će nakon izgradnje tijekom idućih desetljeća doživjeti niz destruktivnih preinaka. Uz Dinamov stadion među važnijim sportskim objektima iz tog razdoblja treba istaknuti i plivački bazen PK Naprijed na Šalati arhitekta Franje Bahovca (1952) te zadarsko kupalište Borik arhitekata Zvonimira Požgaja (1952).

Promašaj s »materijalom budućnosti«

Od inih ostvarenja potrebno je izdvojiti već spomenutu Ostrogovićevu Gradsku vijećnicu u Ulici grada Vukovara (1956), maestralnu arhitekturu Centra za zaštitu majke i djeteta Vladimira Turine (1956), Paviljon za plućne bolesti arhitektice Zoje Dumengjić (1958), Brodarski institut Marijana Haberlea (1959), te kasno ostvarenje doajena hrvatske moderne Drage Iblera — stambeni neboder na nekadašnjem Iblerovu trgu (1958). Dakako, jedan od najvećih arhitektonskih promašaja toga razdoblja poslovni je toranj na glavnom zagrebačkom trgu arhitekata Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića (1959). »Izgrađen je bastard«, pisat će 1959. arhitekt Andrija Mutnjaković u časopisu ’Čovjek i prostor’«, što je izgubivši dobre osobine... ostao nespretan, nediferenciran i beskarakteran. A to nisu osobine jedne uspjele arhitekture.« No, iako je riječ o arhitektonskom promašaju (par excellence) ilički neboder ima važnost za dalju povijest hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno moderno shvaćanje pročelja, kao napete opne načinjene, kako će tada pisati Mutnjaković, »od materijala budućnosti« — aluminija i stakla sa suvremenom montažnom ugradbom.

Među najvažnijim urbanističkim zahvatima toga razdoblja valja izdvojiti poslijeratnu obnovu Zadra. Prve projekte i studije zadarske regulatorne osnove izradit će arhitekti Milovan Kovačević, Zdenko Strižić i Božidar Rašica (1947). Oni su polazišna točka regulacije Zadra, koju ubrzo radi arhitekt Bruno Milić, kojem je nakon natječaja 1954. dodijeljena jedna od tri jednakovrijedne prve nagrade za rekonstrukciju i revitalizaciju grada. »Za rekonstrukciju Zadra«, prisjetio se Bruno Milić tijekom razgovora za »Čovjek i prostor«, »dodijeljene su tri jednakovrijedne prve nagrade. Nagradu su dobili Urbanistički institut, grupa Jerka Marasovića i ja s Kollencom. Kao mladi ljudi napravili smo kapitalnu grešku zbog koje nismo postigli prvi plasman. Razorili smo prekrasnu zadarsku obalu i na njoj nadogradili marine. Bilo je to neoprostivo. Da relativiziram, tada je već prošlo vrijeme Strižića i Rašice i njihovih planskih ideja. Prošla su vremena radikalno funkcionalnog urbanizma... Igrom okolnosti zapala me izrada i provedba plana...«.

No, jedan od najvažnijih događaja u gradogradnji izgradnja je Zagrebačkog velesajma južno od rijeke Save (1957). Kompleks velesajma rađen je prema projektima I. Haberlea, K. Ostrogovića, B. Rašice, V. Turine, I. Vitića i B. Vasiljevića. Prema riječima arhitekta Rašice »osnovna koncepcija projekta je integriranje Velesajma s ostalim dijelovima prekosavskog područja između Savskog i Jakuševačkog mosta, drugim riječima uklapanje čitavog prekosavskog prostora u tkivo grada Zagreba, kroz koji treba da teče Sava, a ne mimo njega«. Za nas je projekt izgradnje Velesajma višeznačan.

Problem rijeke Save

Kao prvo, najavit će skorašnje širenje grada Zagreba preko rijeke Save, ali upućuje i na težnju inkorporiranja rijeke kao sastavnoga dijela gradskog tkiva. Nažalost, svjedoci smo da je i danas problem rijeke Save ostao neriješenim, poput gordijskoga čvora, bez naznaka skorog razrješenja. S vremenom će na prostoru Velesajma niknuti niz vrijednih arhitektonskih zdanja, među kojima je uz spomenuti Rašičin paviljon Mašinogradnje ne manje maestralan paviljon arhitekta Vitića, koji će svojim oblikovnim karakteristikama najaviti posve novu arhitekturu, ali i skorašnji odmak od tradicije lokalne moderne ka nekim novim arhitektonskim tendencijama. No, moderna je potkraj pedesetih već pomalo umorna, polagano zalazeći u staračke dane. Grupa Zemlja doimlje se kao daleka prošlost, a EXAT-51 tada je za mnoge ne sadašnjost nego daleka i strana budućnost.

Javljaju se nova imena, nove retorike, novi pogledi na prostor, dakako i novi materijali i konstrukcije. Tako se primjerice u časopisu »Čovjek i prostor« iz godine u godinu uz božanskog LC-a i Miesa sve češće spominju arhitekti poput Oskara Niemeyera, Kenza Tangea, Alvara Aalta, P. L. Nervija, Buckminstera Fullera, dok Eero Saarinen objavljuje svojih šest glasovitih struja suvremene arhitekture, pa Moor, Polock, Max Bill, apstraktna skulptura u Francuskoj, Marlon Brando, Jack Kerouac i mistični zvuci Kind of Blue proročanskoga Milesa Davisa...

Godine 1956. održava se u Dubrovniku 10. CIAM —, koji je ujedno i posljednji, na kojem istupa Grupa X (Team X), — brutalistički pokret... i Le Corbusierovo pismo upućeno sudionicima kongresa: »Upravo ti ljudi, koji danas imaju četrdesetak godina... našli su se sada u samom srcu današnjeg vremena i jedino oni mogu osobno i duboko osjetiti aktualne probleme, ciljeve kojima treba težiti, načine kojima se to može postići, patetičnu urgentnost koju nameće sadašnja situacija. Oni su upućeni u sve to. Njihovi prethodnici to nisu, oni su izvan toga, oni naprosto više ne reagiraju na izravni utjecaj nastale situacije...« Cum Sancto Spiritu in gloria Dei Patris, amen!

Krešimir Galović

Vijenac 251

251 - 16. listopada 2003. | Arhiva

Klikni za povratak