Vijenac 247

Arhitektura, Naslovnica

Jugoistočni dio Griča — ogledni primjer nemara

Strah od novoga

Dvorište je danas u katastrofalnu stanju, a skriva prostor kao stvoren za kavane, trgovine i knjižare. Konačno, bila bi to dobra prilika za početak sadržajne obnove urbanoga tkiva i isticanje njegove slojevitosti, umjesto dosadašnjega zadovoljavanja lickanjem uličnih pročelja. Jer nije riječ samo o nedostatku novca

Jugoistočni dio Griča — ogledni primjer nemara

Strah od novoga

Dvorište je danas u katastrofalnu stanju, a skriva prostor kao stvoren za kavane, trgovine i knjižare. Konačno, bila bi to dobra prilika za početak sadržajne obnove urbanoga tkiva i isticanje njegove slojevitosti, umjesto dosadašnjega zadovoljavanja lickanjem uličnih pročelja. Jer nije riječ samo o nedostatku novca

Pitanja uređenja, odnosno arhitektonske, urbanističke i hortikulturne dorečenosti, višegodišnja su zagrebačka tema. Nedovršenost i neuređenost, glavne prepoznatljivosti Zagreba, ocrtavaju se ne samo na periferiji nego i u povijesnoj gradskoj jezgri. Brojne lokacije stoje prazne, urušene i zapuštene. Ili su nezgrapno oblikovane i zgotovljene.

Jugoistočni ugao Griča, jedan od tužnih svjedoka višegodišnje bezidejnosti i nemoći, ogledni je primjer sveopćeg nemara i neodlučnosti. Unatoč nizu zahvata situacija je i dalje više nego jadna. Napušteni ili poluizvedeni radovi, razgrađeni zidovi. Strah od novoga, filistarski zagrebački mentalitet i nedostatak hrabrosti da se nešto doista i napravi stalno odgađaju rješenje. Zato rad arhitekta Zorana Bodrožića i kipara Nikole Šimunića nastao još prije deset godina iznova aktualiziran i nudi zanimljiva polazišta o temi izgradnje i dovršenja Gradeca.

Nove potrebe — novi sadržaji

Projekt koji na inteligentan i uvjerljiv način pomiruje i nadograđuje postojeće s novim. A dilemu može li se novo uklopiti sa starim otklanja kvaliteta kao jedini mogući kriterij. Da je tomu tako i da se novim u suglasju sa starim mogu izgraditi dobri ambijenti, potkrijepit će — neka budu spomenuti oni najeksponiranji europski primjeri — Carlo Scarpa u Veroni, Karljosef Schattner u bavarskom Eichstaettu ili Aurelio Galfetti u švicarskoj Bellinzoni. Jer restauriranjem se građevine transformiraju prilagođavanjem novim potrebama i novim sadržajima. Restauriranje je aktualiziranje prošlosti, a ne njezina rekonstrukcija. Drugim riječima, uspostavlja se relacija između postojeće forme i novog sadržaja. To znači da novi sadržaji dobivaju novu formu slijedom konkretnih okolnosti.

Na tom tragu projekt Zorana Bodrožića i Nikole Šimunića fiksirajući strukturne karakteristike lokacije kompletira i definira ne krivotvoreći pritom njezinu povijesnu stratigrafiju urbanističku cjelinu jugoistočnog ugla Gradeca. Arhaičnom jednostavnošću, sažetošću i jasnoćom forme naglašavaju prazninu kao važan čimbenik u modeliranju cijelog ansambla. U podrumu postavljaju izložbeni prostor s kavanom, čija se terasa širi na južno šetalište ispred zgrade Gimnazije, u prizemlje ugostiteljski lokal s velikim trgom u dvije razine za kazališne i ine događaje, a na katovima izložbene prostore kao dopuna današnjim aktivnostima Katarinina i Jezuitskog trga. Sadašnji amorfni prostor koji već s Katarinina trga curi prema jugoistočnoj padini pregrađuju u dva dijela. Prvi omeđuje sa sjeverne strane Crkva sv. Katarine, s južne i zapadne zgrada Gimnazije, a s istočne pak strane novoprojektirana zgrada za izložbe. Ona se proteže od južnog bedema uz istočni zabatni zid Gimnazije do zapadnog istaka Klovićevih dvora tik do Crkve sv. Katarine. Na taj se način konačno oblikuje i učvršćuje ugao koji sada povezuje u kontinuirani niz zgrade južnoga šetališta preko Klovićevih dvora s istočnim bedemom. Drugi trg sa sjevera zatvaraju Klovićevi dvori, koji na istočnom bedemu dobivaju istak — uredsku prigradnju, obnovljenu metodom faksimila. Zapadnu pak stranu trga omeđuje novoprojektirani volumen za izložbe dok južnu i istočnu stranu fiksiraju obnovljeni bedemi sa staklenom kulom na uglu. Kula nadvisuje bedeme i u njoj je smješteno dizalo prema Donjem gradu i kavana — vidikovac.

Vertikalno prometalo

Staklena prozirna kula svojom atektoničnom opnom bez dekorativnog i historizirajućeg izraza oživljuje povijesnu građevinu uz istodobno prisjećanje na davno prohujalo vrijeme u svojim razmišljanjima Bodrožić i Šimunić oživljuju staru ideju Huga Ehrlicha s početka 20. stoljeća o gradnji dizala na jugoistočnom uglu gričkog brda. Ehrlich doduše, zbog uređenja južnoga šetališta, želi premjestiti uspinjaču na jugoistočni ugao, a u osi Tomićeve ulice postaviti dizalo, što u biti ne mijenja temeljnu misao.

Uspinjača je ostala na starom mjestu, a ideja o drugom, najkraćem vertikalnom prometalu nije izgubila na svježini i aktualnosti. Jer postavljanje je dizala na jugoistočnom uglu gričkoga brda i više nego opravdano. Prvo, treba uspostaviti sigurno, udobno i brzo prometalo između Gornjeg i Donjeg grada, a drugo, ta bi izgradnja usmjerila pješačke tokove prema dvorištima i vežama Radićeve ulice, što bi značilo i njihovo oživljavanje. Za ilustraciju može poslužiti mala usporedba. Unatrag nekoliko godina u Grazu je također uz postojeću uspinjaču u stijeni izgrađeno brzo dizalo prema Uhrturmu. A za put prema Uhrturmu mnogo je manje razloga nego za put prema Griču. Autori zamišljaju pristup dizalu preko uzdužnog dvorišta Radićeve 11. Ulaz je u samo dizalo na dnu dvorišta u stijeni. Gotovo je na isti način prije petnaestak godina projektirao Hans Hollein u Salzburgu ulaz u Guggenheimov muzej. Dvorište je danas u katastrofalnu stanju, a skriva prostor kao stvoren za kavane, trgovine i knjižare. Konačno, bila bi to dobra prilika za početak sadržajne obnove urbanoga tkiva i isticanje njegove slojevitosti, umjesto dosadašnjega zadovoljavanja lickanjem uličnih pročelja. Jer nije riječ samo o nedostatku novca. Obnovljeni je bedem do visine prizemlja osnova za nadgradnju pročeljnih stijena novih volumena. On je i poveznica postojećih zgrada južnog i istočnog bedema. Njegova umirujuća horizontala određuje vremenske i oblikovne izraze stvarajući zaokružene figure fino uronjene u okolno tkivo.

Informatičko-dekoracijska percepcija

Ravni krovovi novoprojektiranih zgrada zadržavaju ritam, mjerilo i raznolikost okruženja. Jer bi se poravnanjem gabarita dotukla sadašnja arhitektonska raščlamba. U oblikovanju pročelja koristi se plošnom apstrakcijom pravokutnih ploha, koja navješćuje i drukčije sadržaje mnogo većih dimenzija. Izložbeni prostor s auditorijem teško da može imati male formate prozora. Osim toga lapidaran i gotovo introvertiran paralelopiped novoprojektirane zgrade čvrstih pročeljnih ploha i prepoznatljiva vizualnog koda može se pretvoriti i u polje elektroničkih grafita gradeći tako informatičko-dekoracijsku percepciju novih odnosa s tradicijskim materijalima.

Projekt koji aktivnom valorizacijom u kontekstu suvremenoga preuređenja grada i arhitekture upisivanjem novog sloja upotpunjuje postojeće tkivo stvarajući višenamjenske i reprezentativne prostore oblicima i materijalom našeg doba ohrabrujući je i zanimljiv dijalog sa zatečenom baštinom. Trebao bi postati i dobro polazište za kreativniji senzibilitet u povijesnom okolišu.

Toni Bešlić

Vijenac 247

247 - 4. rujna 2003.

Klikni za povratak