Vijenac 247

Naslovnica, Razgovori

Arsen Dedić

Ne kradite moje pjesme!

Nitko ne pita, niti plaća za korištenje moje glazbe. Moje pjesme ilegalno se koriste u nekim hrvatskim filmovima i časopisima, na istoku ilegalno izdaju moje CD-ove i knjige. Od svega toga, što se autorskih prava tiče, do sada nisam dobio ništa, niti kunu, niti jedan ljubazan telefonski poziv. Imam li vremena trčati po sudovima?

Arsen Dedić

Ne kradite moje pjesme!

Nitko ne pita, niti plaća za korištenje moje glazbe. Moje pjesme ilegalno se koriste u nekim hrvatskim filmovima i časopisima, na istoku ilegalno izdaju moje CD-ove i knjige. Od svega toga, što se autorskih prava tiče, do sada nisam dobio ništa, niti kunu, niti jedan ljubazan telefonski poziv. Imam li vremena trčati po sudovima?

Arsen Dedić, jedna od najsvestranijih ličnosti hrvatske vokalne i primijenjene instrumentalne glazbe (komponirao je glazbu za 103 kazališne predstave i 86 filmova i serija), skladatelj je, pjesnik i pjevač koji i danas zadivljuje velikom produkcijom uz zadržavanje iznimno visoke kvalitete i vrhunske profesionalnosti.

Ove godine za pjesnički je rad nagrađen Goranovim vijencem, objavljen je njegov novi CD po naslovom Imena žena, upravo je dovršio posljednje priloge sa svoju novu zbirku pjesama pod naslovom Zabranjena knjiga, a njegov koncert održan na sceni Amadeo 30. kolovoza ove godine bio je najposjećeniji kulturni događaj ikad održan na toj sceni.

Uza sav skladateljski i spisateljski rad, još nalazite vremena i energije za koncerte...

— U proteklih godinu dana imao sam, uza sve pisanje, četrdeset i tri koncerta, i to mi je neizmjerno naporno, stoga ću koncertiranje apsolutno smanjiti. Priprema i sama izvedba odnosi dosta energije i vremena, kao i sve ono što ide uz to, iščekivanje hoće li gledalište biti popunjeno, kako će koncert biti primljen, jesam li program dobro sastavio... Oko programa koncerta na Sceni Amadeo dosta sam se angažirao, da ne kažem mučio, jer mi je bilo stalo da bude uspješan. Imao sam koncert u Zagrebu prvog srpnja, dakle prije nepuna dva mjeseca, pa sam bio odgovoran da na koncertu imam i novog i starijeg programa. Stoga mi je osobito drago da sam izveo sat i pol neprekidnog programa i da je to bio najveći posjet otkad je Amadeo počeo djelovati. Lijepo je kad to doživiš u šezdeset i šestoj godini, iako bih ja bio zadovoljan i sa dvjesto pedeset ljudi.

Kako ste se odlučili uvrstiti u koncert tri kabaretne pjesme iz poslijeratne zabavne glazbe?

— Svojevremeno sam, što je manje poznato, imao program koji se zvao Cabaret Arsen i koji sam izvodio dosta često, a onda mi je to dosadilo. To sam zanemario, s toliko sam se stvari bavio u životu da ih jednostavno ne mogu ni sam sve pratiti. Inače sam s tim programom čak na Danima satire u Kerempuhu dobio nagradu Zlatni smijeh. Potom sam se odvojio od kabareta, no pet minuta prije početka koncerta palo mi je na pamet da nije dobro da budemo samo smrtno ozbiljni i da ljude obvezujemo nekom svojom, uvjetno kazano pameću ili razložnošću, nego bih im mogao dati nešto što bi ih razveselilo. To su pjesme koje sam nekad stalno pjevao, Bijela lađa plovi morem iz 1946. zatim Hvala ti Zvonimira Krkljuša, s kojim sam bio dobar prijatelj. Nažalost, on više nije među nama, kao ni Mario Kinel, autor Bijele lađe. U sredinu sam stavio još jednu pjesmu iz razdoblja zagrebačkoga kabareta, koji ja vrlo uvažavam. Ako postoji nekakav temelj zagrebačke šansone, onda se možemo dobrim dijelom pozvati na taj žanr. Mislim da je to ljudima na koncertu odgovaralo. Ne bi im odgovarala namrgođenost, i ozbiljnost koja je uvijek upitna.

Slušajući jučerašnji koncert, stječe se dojam da su se na sceni čula dva pjesnika. U pjesmama koje ste pjevali su ljubav, čežnja, nostalgija i bol, dok su pjesme koje ste recitirali satiričke, duhovite, oštre...

— Već u komentaru za knjigu Brod u boci napisao sam da zapravo u knjige stavljam ono što ne mogu pjevati. Jednom mi je slovenski pjesnik Janez Menart rekao da je Djetelina s četiri lista apsolutno antologijska, a ja je nikada nisam uglazbio ni pjevao. Sad se desilo poslije toliko godina, da je Mucalo to uglazbio i izveo, i to vrlo dobro. To je bilo potpuno razložno napravljeno s originalnom formom i izvedbom.

Možda postajem žrtvom svoga minuloga rada, jer sam toliko toga proizveo da mi se dešava da ne mogu izabrati što neću pjevati te večeri. Kad otpjevam, kao na posljednjem koncertu, više od dvadeset brojeva, uvijek ima onih što kažu: Niste ovu pjevali, niste onu pjevali... Onda mi je pao na pamet jedan njemački pjevač, Freddie Quinn, koji je sigurno stalno slušao takve primjedbe. On je napravio jedan program koji se zvao Sve moje pjesme, koji je trajao jednu noć i dan. Ja bih trebao uzeti pet dana da bih izveo sve ono što sam napisao. Napravio sam četrdesetak ploča. Nikada nisam napravio promotivnu turneju svoga LP-a jer nemam vremena. Ja ga snimim i zaboravim, jer sam već u nekom drugom filmu, možda pišem pjesme ili glazbu za neki film ili seriju. Nikada nisam imao vremena za to da se apsolutno i predano dam takvu projektu, jer ja bih ga najčešće obavio i zaboravio, što nije dobro. Mislio sam da onaj koga to zanima uvijek do toga i dođe. Meni ljudi pišu iz Australije, Argentine, a jučer sam slao u Ameriku svoj novi CD Imena žena nekim prijateljima i prijateljicama u New Yorku. Tko se može više time baviti?

Pripremate li novi CD?

— Što je najgore, već u pričuvi imam sedamnaest brojeva, od kojih imamo napraviti vrlo opsežan novi CD, koji će se zvati Na zlu putu. Sve je spremno, mogao bih sutra ići u studio, ali tko može sada proizvoditi sedamnaest glazbenih brojeva? U rujnu neću raditi ništa osim glazbe za seriju Tomislava Radića, neću uopće otvoriti usta. Čeka me još nešto autorskoga rada, ne prevelikog, i onda ću se sredinom listopada odlučiti na prvi koncert. Jučer sam razgovarao s Oliverom i on mi je rekao isto. On se povukao u Cavtat, također namjerava promijeniti sve iz temelja. Kaže da je lani između veljače i srpnja napravio pedeset i tri koncerta, s tim da je mlađi od mene deset godina, a ja sam ih obavio četrdeset i tri uza sve pisanje. Imao sam i dva koncerta u Sloveniji, a u Austriji sam pisao glazbu za tri kazališne predstave. Tamo je Teatar Arbos, muzičko društvo, vrlo avangardno orijentirano. Mene su zvali tri puta, a kod njih, ako prvi put ne valjaš, nema više pozivanja. Naravno, putovao sam tamo samo jednom, druge su mi predstave poslali na videokasetama. Tko će pogledati toliko videa...

Ipak, nalazite vremena za neke iznimne ruske i njemačke filmove...

— Ovog ljeta bavio sam se Tarkovskim, a prije koncerta cijeli dan gledao sam Aleksandra Nevskog, kojega sam dobio iz Rusije. Film me zanimalo zbog glazbe Prokofjeva, koja me dosta iznenadila u najpozitivnijem smislu. Namjeravam je analizirati i napisati nešto o tome. Čak sam radio jedan balet u Düseldorfu, Carpe diem, a po baletu je snimljen i film koji su mi poslali. To je pripremila i izvela plesna skupina koja se zove Saskia. Kako su došli do mene, ne znam. Balet je dosta uspio, koliko sam vidio na videu, koliko sam dospio, jer meni stiže dnevno u kuću toliko videokaseta da više ne znam gdje ih sve slagati, a kamoli gledati.

Tarkovskom sam posvetio najviše vremena. Gledao sam Nostalgiju iz 1983, pa Stalker iz 1980, koji je u nas preveden kao Vodič kroz zonu, a u Šibenik su mi poslali njegov posljednji film koji su mu producirali Šveđani, Žrtvovanje iz 1986. Posvetio sam se i čitanju Tarkovskog, posebnog izdanja njegova mišljenja o glazbi i o tome kako se njome koristiti te pogledao sve njegove filmove.

Prije toga imao sam još jednu veliku fazu, koja je trajala također par mjeseci, a to je bilo gledanje svega onoga do čega sam došao, što je bilo gotovo sve, iz njemačkog ekspresionističkog filma, koji mene posebno fascinira. Gledao sam G. W. Pabsta, Pandorinu kutiju, Fritza Langa od njegovih početaka pa sve do Ministarstva straha, koje je snimio u Londonu kad je napustio Njemačku i iznad svega najdarovitijeg i najljepšeg, Murnaua, njegov Nosferatu. Gledao sam i sve tadašnje filmove o Drakuli. Jako volim njemački ekspresionizam.

Recite nam nešto o projektima filmske glazbe koji još nisu poznati javnosti, ali ste ih već potpuno ili djelomično realizirali.

— Radim jednu seriju s Tomislavom Radićem za Hrvatsku televiziju. Volim s njime raditi, a radio sam svega tri puta, i to je uvijek bilo apsolutno kolegijalno i artistički stručno. Radio sam s njim Šoljanovu Romansu o tri ljubavi, pa zatim televizijsku TV-dramu I tako dalje, koju je on sam napisao i režirao i konačno radili smo na filmu Živa istina, koji je jedan od naših najboljih filmova uopće. Sada radimo seriju po knjizi Alana Ayckbourna. Već sam napisao naslovni song i kraj, sada bih trebao napisati ono što se zove intermission music, glazba između, prateća. U međuvremenu sam napisao glazbu, s vrlo mnogo brojeva i glazbenih efekata, za animirani film Sjene Milana Blažekovića, a za taj film napisao sam mu i scenarij, koji zovem sjenario. Predao sam mu sve od početka do kraja, no on sada ima crtanja do Nove godine. Čini mi se da bi to mogao biti dobar film, a za mene je pisanje scenarija i glazbe bio doista veliki napor.

Pišem i druge stvari za kazalište, a danas mi je ponuđena jedna lutkarska predstava. Hoću li je raditi u Zagrebu ili u Rijeci, još ne znam. Uglavnom, sprema se još toga u kazalištu. Tu meni nema odmora.

Autor ste 86 partitura za igrane, dokumentarne, animirane filmove i televizijske serije. Koje su filmske partiture po vašem mišljenju bile najuspješnije? Kakva su vam iskustva u radu s orkestrima koji su izvodili tu glazbu?

— Tu su prije svega Glembajevi, Donator, Mahovina na asfaltu, Suncokreti... Glazbu za filmove Vlade Tadeja radili smo u Češkoj. Česi imaju orkestar koji se zove Fisio, što znači filmski simfonijski orkestar, koji neprekidno djeluje od 1942. S njima sam snimio partituru za film Tajna starog tavana, dječji sf. Bilo mi je zgodno što su mi rekli da je moja partitura bila količinski najveći materijal koji je ikad stigao pred taj orkestar. Kako se tamo radi, o tome vam ne moram govoriti. U nas ne smiješ nekome reći ponovi, jer će ti odgovoriti: A kaj je bilo?. Treba ponavljati samo koliko treba da se dođe do savršenog. Kad sam u Češkoj, nakon što sam napisao neke teške pasaže, s oktavama koje idu gore do C tri, rekao ton-majstoru da ćemo to baciti, žrtvovati, bacimo oktavu dolje, on mi je odgovorio: Ja vas ne razumijem. To će biti izvedeno. Oni imaju termine od osam ujutro do jedan popodne s dvjema pauzama, jer svi navečer sviraju u orkestru operete na Karlimu, kamo sam odlazio i gdje je Karel Vlah vodio orkestar. Svi sviraju kod Jiűíja Suhog, glavnoga šefa kazališta Semafor, kabaretista i scenarista velikog prijatelja i suradnika Jiűíja Menzela. U nas je sve teže, u nas nikomu ne možeš izgovoriti da opet nešto odsvira, a da ne kažeš zašto ponavljamo. Ponavljamo zato jer ne znaš svirati, trebalo bi reći. Inače me uvijek radovalo kada sam pisao za simfonijski orkestar, za velike orkestre radio sam i partiture za: Prosjake i sinove, U registraturi, Glembajeve, Donatora i Hajdučki gaj.

S kojim ste još stranim orkestrima surađivali?

— Radio sam i u Rimu i u Milanu. To je bilo dobro, ali ne mislim da se u nas ne mogu napraviti vrhunski rezultati. Treba nam samo veći angažman, pošteniji odnos prema poslu. Nije istina da mi imamo manje sposobne ljude. Mi imamo sjajne, sposobne ljude, ali nemamo volje. Još kad su posebno plaćeni, onda nekako i ide, ali ovo što sam snimao s velikim orkestrima već su prebacili na radio, na rad za plaću. Čim se prešlo na rad za plaću, ajme meni. Kad sam radio sa Zagrebačkim solistima, npr. za Kreljinu Stelu, to su bili disciplinirani glazbenici koji rade privatno jer su samostalna glazbena udruga. Tako je onda divota raditi, jer može im se sve reći. Što je glazbenik bolji, s njime lakše komuniciraš, a ako je loš, onda će imati sto primjedbi. Pokušajte mu reći da ne zna, a ja inače tako razgovaram gdje god mogu. Nisam osobito milosrdan, ali najčešće moram prešutjeti, jer inače orkestar neće obaviti posao do kraja. Trebao sam sada raditi veliku seriju s velikim orkestrom, no mislim da je neću raditi, i pomalo sam i sretan zbog toga. Već se može dosta napraviti elektronski, s tim da se u elektroniku još pridodaju akustični elementi. U simbiozi akustičnog i elektronski proizvedenog može se napraviti dobra glazba. Ja pratim sve što se zbiva i na tom području.

Koji su vam skladatelji filmske glazbe u hrvatskoj i svjetskoj kinematografiji najomiljeniji?

— Treba početi od temelja. Tu su nezaobilazni Fran Lhotka, Krešimir Baranović, Milo Cipra. Sakač je napravio krasnu glazbu za Deveti krug. Među mlađima tu su bili i Miljenko Prohaska te Tomislav Simović, koji je u prvom redu bio posvećen crtanom filmu, gdje je bio virtuozan, itd. Što se tiče svjetske filmske glazbe, osim klasične, što osobno najviše volim, glazba je koju je Dmitrij Šostakovič napisao za velikoga redatelja Kozinceva, za njegove filmove Kralj Leara i Hamlet. Tu je i Sergej Prokofjev, kojega otkrivam kao vrlo zanimljiva kompozitora filmske glazbe.

Od američkih kompozitora prvi mi je uvijek bio i ostao Bernard Herrmann, to je čovjek kojemu je odmah prvi film bio Građanin Kane, koji je napravio sedam partitura za Hitchcocka, muzika mu je korištena u Taksistu, koji je posvećen Herrmannu. Osim toga Herrmannova posljednja partitura jest partitura za Veljka Bulajića, za Neretvu. Vani nije rijetkost da oni kompletan soundtrack promijene i prilagode ga okolnostima i ukusu publike. Jednom sam u Italiji vidio plakat za film Maestro i Margarita Saše Petrovića, na kojem je pisalo da je glazbu napisao Ennio Morricone. Ja sam pak znao da je glazbu Petrović sam birao, ubacivao unutra svašta, citirao. Bilo je u toj partituri dosta Okudžave, no sve to skupa jednostavno je maknuto i glazbu je napisao Morricone. Valjda se njima šalje internacionalna kopija i onda oni stavljaju glazbu kao što stavljaju i dijaloge. Mogu se pohvaliti da od partitura koje su mi išle van s filmovima nije mijenjana ni jedna. Čak mi je poslije Donatora nuđeno da mi otkupe autorska prava, da mi pošalju predujam ako hoću za njih raditi. Ali kakve smo mi već lijenčine, nisam im nikad ni kartulinu poslao.

Dobro sam poznavao velikog Elmera Bernsteina, koji je radio glazbu za Sedam veličanstvenih, te za Sinatru, Čovjeka sa zlatnom rukom. Jako smo se sprijateljili kad smo bili zajedno u Rio de Janeiru i on je zavolio ono što radim. Čovjek mi je nudio čak i ključ svoje kuće u Londonu, kad radim u Engleskoj da imam gdje odsjesti. On misli da mi tako živimo! Ja mu opet nikad nisam poslao kartulinu, što mi je žao, jer je divan čovjek i fenomenalan kompozitor. Od novijih John Williams velika je klasa, kao i Dave Grusin. Od francuskih skladatelja tu je na prvom mjestu Michel Legrand, a od talijanskih Ennio Morricone, Nino Rotta te Carlo Rustichelli, koji je napravio cijeloga mog milog režisera Pietra Germija, filmove kao što su Čovjek od slame i Prokleta prijevara.

Kako ocjenujete stanje u hrvatskoj filmskoj glazbi?

— U nas, ako vas zanima moje intimno mišljenje, koje ne bi trebalo nekoga povrijediti, a baš me briga da nekoga i povrijedi, vlada teška žalost i oskudica. Uporaba je glazbe mizerna, a sposobnost pisanja takva da je po meni uglavnom zanemariva. Danas može svatko staviti u film glazbu koju hoće ako mu je netko prijatelj i šuška po nekim keyboardima, ili redatelj sam poslaže glazbu. Ja ne pristajem na tu razinu rada, koju ne bih mogao nazvati ni niskom profesionalnošću, nego neprofesionalnošću, a čak je uporabljiv izraz koji bi ponekad trebalo izreći, a zove se diletantizam.

U dva filma prošle godine prikazana na filmskom festivalu u Puli iskorištene su vaše dvije pjesme. Jeste li to dopustili i jesu li vam plaćena autorska prava?

— Nitko ne pita, niti plaća. Sada se u Beogradu opet koriste mojom pjesmom za jedan film nekog mladog autora, no sada se prvi put pojavio netko s molbom da bi putem autorskih prava to sredio. Koliko je mojih skladbi bespravno korišteno, o tome uopće ne mogu govoriti. Koliko je mojih CD-ova na crno izdano, osobito u istočnom bloku. Izdana je Arsenologija, dvostruki CD, pa su Slovenci izdali Kuća pored mora, izbor mojih skladbi u instrumentalnoj verziji, odlično napravljen. Što se autorskih prava tiče, do sada nisam ništa ni od koga, ni jednu kunu, ni jedan ljubazan telefonski poziv. To se pojavi i što ću onda? Zar imam vremena trčati po sudovima? Pa mora netko i pisati i koncertirati! Tako da se ne uzbuđujem toliko oko toga.

Ako bude nastao neki izniman filmski predložak da za njega napravim glazbu, to ću napraviti, ali da bih radio glazbu za neke bijedne filmove, to ne dolazi u obzir, jer nisam nikad radio banalne stvari u životu... Dobru kazališnu predstavu radit ću vjerojatno, ne mogu još to garantirati, ponovo sa svojim omiljenim Rumunjem Horeom Popescuom s kojim sam radio predstavu Maestro i Margarita.

Kradu vam i poeziju?

— Da, gdje god se sjete. U časopisima, knjigama... Sad je ilegalno objavljena u Gornjem Milanovcu moja knjiga Stihovi, a promijenjen je i naslov u Slične samoće. Knjiga ima četiristo stranica, a nisam dobio ni kune. Vidjeli ste kako radim u koncertu, nakon čitanja neke pjesme razbacujem sve papire, knjige. Jučer su mi sa scene cure pokupile od početka do kraja svaki papir, a još su mi odnijeli i knjigu Narodne pjesme, koja mi je bila jedini primjerak, pa sad ni nju više nemam i moram je ići tražiti negdje u antikvarijat. Tako vam ja živim, dosta uzbudljivo. Neka se stvari odvijaju svojim tijekom. Možda imam samo tu vrlinu da me pokreće samo ozbiljnost posla kojim se bavim i onda sam zaokupljen samo time kako ću to privesti kraju. Izgleda da više ništa ne primam srcu, prihvatili me, voljeli, bilo ih ovoliko ili onoliko. Čini mi se da sam ja to davno prošao.

Kako vam se svidio koncert u Opatiji na kojem su pjevali vaše pjesme? Je li vam se neka izvedba svidjela?

— Bilo je nekoliko dobrih izvedbi. Osim toga njih nisam birao ja sam, nego je to uglavnom radio Dražen Vrdoljak, koji je bio i redaktor, ali smo se ipak tri puta sastali s redateljem. Tako sam dao poneki savjet da ne uleti bilo kakav slučajnik u tu ekipu. Josipa je bila odlična, a bio je odličan Massimo, kao i Gabi i Matija. Mogu vam reći da tu stvar ljudi presnimavaju. Samo sam ja do sada napravio šest kopija i šaljem ih od Amerike do ne znam ni sam više kamo sve. To je ostavilo dosta traga.

Ja se nisam oko samog koncerta angažirao, ali sam se pobrinuo da među izvođače ne uleti netko komu tamo nije mjesto. Bilo je ljudi koji su se toliko nudili, a koji sa mnom zapravo nikad nisu surađivali, i njih sam odbio. Imam ljude s kojima sam se na stanovit način obvezao, pa sam se posvetio njima, tako da sam dosta zadovoljan time. Koliko vidim po tragovima i odjecima toga što je tamo učinjeno, bilo je to doista zapaženo. Dat ću vam poštenu riječ, to je toliko ljudi gledalo i presnimavalo, a jedini čovjek koji nije vidio snimku sam ja, premda mi je redatelj Šoštarić iste večeri dao kasetu koja još stoji nepogledana.

Pripremili ste velik broj novih pjesama. Imaju li one neku zajedničku tematsku crtu ili su raznolike?

— Bit će dosta raznolike. Opet će u središtu biti odnos sa ženom, ali u načinu koji će biti i topao, ironičan i upitan. Istraživat ću što smo sve u tim godinama ljubavi, spoja i rastanka činili. Naslov Na zlu putu jest i pozitivna odrednica. Što sam god radio u životu, žena me uvijek pratila, na dobru i zlu putu.

Razgovarao Zlatko Vidačković


Arsen Dedić rođen je u Šibeniku 28. srpnja 1938. U rodnom gradu završio je Gimnaziju i Srednju muzičku školu. Neko vrijeme studira na Pravnom fakultetu. Prekida taj studij i 1959. upisuje se na Muzičku akademiju, na kojoj diplomira 1964. Flautist je, svira u više ansambala i orkestara. Vodi vlastiti Kvartet flauta Arsena Dedića.

Objavljuje povremeno stihove. Prvi put nagrađen je u splitskom »Vidiku«. Objavljuje u »Poletu«, »Prisutnostima«, »Književnim novinama«, »Književniku«... Osnovno mu je određenje glazba, ali spajajući te dvije sklonosti: glazbenu i poetsku, prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskog govora, koji ga je najviše i obilježio. Zbog stanovitih nedaća pri objavljivanju pjesama gotovo sasvim prestaje pisati. Na nagovor ljubitelja njegove poezije i prijatelja počinje još jednom 1969. da bi već 1971. objavio prvu knjigu — Brod u boci u izdanju Croatia Concerta. Sastavljač je Zvonimir Golob, koji osniva biblioteku za poeziju takve vrste — Griot. Knjigu poslije prihvaća Znanje, objavljuje osam izdanja i prodaje Brod u boci u šezdesetak tisuća primjeraka. Slijede Narodne pjesme, Pjesnikov bratić(vlastita naklada), Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Pjesnik opće prakse, Poesia e canto (Napulj), Čagalj, 101 pjesma (izbor — Sarajevo), Kiša / Rain (dvojezično; hrvatsko-englesko), Hladni rat. Jedan je od autora dviju grafičko-poetskih mapa, Matka Trebotića i Munira Vejzovića.

Izdvajamo nagrade Goranov vijenac, Vjesnikovu nagrada Slavenski, više nagrada za klasičnu glazbu: I. Tijardović, Premio Tenco (San Remo), Jacques Brel, Premio Citta Recanti...

Pisao je i snimao često i za djecu. Pisao je za dalmatinske klape. Napisao je stihove i glazbu za velik broj ekonomskih i komercijalnih poruka, a za svoj rad često je nagrađivan.

Najopsežniji dio rada ostavio je u kazalištu i televiziji. Napisao je partiture za više od stotinu kazališnih predstava (Shakespeare, Bulgakov, Ostrovski, Šenoa, Marinković, Brešan, Mujičić-Senker-Škrabe, Turgenjev, Nehajev, Goldoni, O. Von Horvath...). Radio je često u kazalištima lutaka.

Uglazbio je i interpretirao velik broj naših pjesnika (I. G. Kovačić, Ujević, Kaštelan, Paljetak, Krleža, Krklec, Šoljan, Sabol, Golob...). Prvi je otpočeo s ciklusom Pjevam pjesnike, koji i danas povremeno obnavlja. Napisao je glazbu za više igranih, kratkih, animiranih i propagandnih filmova (Glembajevi, Živa istina, Donator, Vlak u snijegu...).

Desetljećima je koncertrirao po Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi. Objavio je četrdesetak LP-ploča za sebe i druge; kao skladatelj, pjesnik, aranžer, dirigent ili producent. Pisao je glazbu za mnoge TV-drame, za velike TV-serije. Pisao i sakralnu glazbu.

Supruga mu je Gabi Novak. Otac je dvoje djece i djed male Lu.

Vijenac 247

247 - 4. rujna 2003. | Arhiva

Klikni za povratak