Vijenac 240

Kolumne

Izložba medalja Dalibora Paraća, Galerija Mala, Zagreb, otvaranje 17. svibnja 2003.

Majstor posvećenoga zanata

Pa ipak, nije ovdje portretna medalja došla iznebuha, kao hir slikara kojemu se prohtjelo ogledati u novoj i neiskušanoj stvari. Cijela galerija njegovih likova prijatelja i znanaca na slikarskom platnu (nastala 1985–88) posve mi se uvjerljivo nameće kao svojevrsna analogija

Izložba medalja Dalibora Paraća, Galerija Mala, Zagreb, otvaranje 17. svibnja 2003.

Majstor posvećenoga zanata

Pa ipak, nije ovdje portretna medalja došla iznebuha, kao hir slikara kojemu se prohtjelo ogledati u novoj i neiskušanoj stvari. Cijela galerija njegovih likova prijatelja i znanaca na slikarskom platnu (nastala 1985–88) posve mi se uvjerljivo nameće kao svojevrsna analogija


Nitko tu nije dugotrajno i mukotrpno sjedio, svečano frontalno gledao ili otvarao i zatvarao svoje profile. On ne modelira što gleda: gradi ono što je vidio. A nastojeći uhvatiti točnost, živi od sjećanja, od zapamćivanja lica. I malotko poput njega zna izdvojiti osobinu čovjeka koja presuđuje.

Poznaje dobro tradiciju, pa i medaljerstva, ali ga ona nije rodila. On je baštinik u doslovnom, najširem smislu riječi. Ranije su prošli problematičari jedne discipline koja se nakon svojega zlatnog doba (renesanse) zaledila u kanonima mrtvim shemam Davida d’ Angersa, a potom stoljeće kasnije problematizirala u djelima A. Charpantiera, a ponajviše O. Rotyja. Od naših Kerdić je blagovao tu sigurnost svih odgovora na davno postavljenih pitanja, a još je ranije Frangeš-Mihanović od prve svoj Raščupane djevojčice ponajbolje iskoristio nastali mir ispisujući pikturalnim svojstvima i nježnom grafijom svoje teme ukusnijega hrvatstva. U novije je vrijeme, uz brojne i vrsne medaljere Želimir Janeš ponajviše imao volju da medalju protegne do prstiju ruke i preobrazi je u taktil kako bi dozvao ptice svoje blage, ali i znatiželjne naravi.

Pa ipak, nije ovdje portretna medalja došla iznebuha kao hir slikara kojemu se prohtjelo ogledati u novoj i neiskušanoj stvari. Cijela galerija njegovih likova prijatelja i znanaca na slikarskom platnu (nastala 1985-88) posve mi se uvjerljivo nameće kao svojevrsna analogija. Zanemarimo li slikarske vrline i prostranstva svjetlom senzibilizirane boje, vrlina otkrivanja osobe napamet ostala je i ovdje njegovom znanom sposobnošću. Kako ne modelira ono što gleda nego ono što vidi, oslobođen je deskriptivne volje i potankosti opisa. Njega ne zanima samo nemilosrdan prodor u psihu na što se svi pomalo prostodušno, kolokvijalno i općenito pozivaju; njega će više zanimati karakteristična gestika, benigna slabost, digresija, tik i nekoj će neškodljivoj pojedinosti dati veliku važnost i otkriti narav lika. Pritom će ga zanimati fizički oblik izražavanja čovjeka, način na koji diže oči i obrve, miče usnama, grči se oko usana, svijet mimike, smiješka... Dobroćudan i duhovit, njega će zanimati živi čovjek, a ne samo simboli njegove uloge i ozbiljne važnosti.

To neće vrijediti na svakoj zadaći. S ljudima koje nije upoznao i koji mu nisu svakodnevni, s kojima je na Vi, svi slavni živući i umrli ljudi neće biti plodom njegove familijarnosti i bit će jasnije i tvrđe naznačeni simbolima svoje trajnosti. S nama u neposrednoj okolini i u medalji će se i našaliti; nikada podsmjehnuti. Prijateljstvo mu je velika riječ.

O heterogenosti ili svi su različiti

O heterogenosti nekog opusa, cjeline i niza možemo misliti i ovo i ono, a najčešće pogrešno. Zahtjevi za čistoćom stila kojima počesto kumuje i navika i lijenost govore najčešće o nedostatku stilskog integriteta, a taj pak govor prati još teža kazna i pokora — moralistička propovijed koja zagovara vjernost sebi ili ustrajno govori o pronevjeri sebe. To je ovdje omiljena tema i kamen mudre zanovjetajuće smutnje koje su žrtvom bili brojni ponajbolji umjetnici (Seder, Kulmer... pa i Meštrović ili Radauš). Nedeskriptivno, ali prodorno stajalište okrenuto je životu, a ne modelima života, okrenuto onoj raznolikosti naravi od čovjeka do čovjeka — uvijek iznovice novoj zadaći koja zahtijeva zasebno promišljanje u obradi i izboru načina bez ikakve navike.

Ja, dakako, u raznolikosti grafije, morfologije, reljefa, oblika, plasticiteta i općenito u pristupima vidim suptilnost čovjeka koji zna da sredstva kojima se služi nisu udaljena od onoga komu služe i komu su namijenjena. Kakav bi to bio tihi i šutljivi Vaništa ili Tartaglia u bitumenskoj neprozirnoj tvrdoći materijala ili u grubosti deskriptivnih reljefnih gudura, oštrobridih usjeka i litica? Onako kako je naša kiparica za Kafku izabrala alabastar, a za Matoša tminu bronce, tako i Parać izabire sredstva i načine za svoja lica i njihove uloge.

Ni za kakvu stilsku ortodoksiju nije bio Dalibor Parać. On je bio za promišljanje o svakom licu kao zasebnom, kao o uvijek novom i jedinstvenom slučaju izvan svakog vegetativnog zadovoljstva potpunosti.

Odnos lica i naličja

Druga strana medalje počesto će, po interpretativnoj slobodi, po brojnosti motiva (simboli, motivi, predmeti i znakovi zanimanja, preokupacija...) i po stanovitoj poetičnosti označavati veću slobodu rješenja. Ozbiljna strogost crta lica omekšava se poetičnijim naličjem, koje znači odmak od etikete i prostor slobodne poetske asocijacije lika i njegova svijeta, nadarena rasutim mogućnostima slobodnog rasprostiranja naravi. Ta će naličja biti plodom slobodnije interpretativne i imaginativne obrade, ali u jakoj sprezi sa svojom zadaćom vjernosti liku njegovim alatima, spravama, znanjima i zanimanjima. Simboli, znakovi, motivi radionice, sidra ili olovke, grbovi i brodovi, kvadrati i krugovi... poput srednjovjekovna kalendara mjeseci i pripadajućih im poslova s neke srednjovjekovne crkve ili katedrale, zgusnuti su, ali i nježniji kontrapunkt ozbiljnim licima — i na stanovit način — točnije i ispravnije lice stvari. U ozbiljnoj muževnoj bradi ili brku ne raste cvijeće ni ruža. Lice je razum čovjeka, naličje je njegovo srce. Naličje je katkada blago podsmjehivanje licu, krhkost naličja jakosti volje lica. To su otprilike ona banalna razlikovanja između pjesme i proze, gdje prva počesto bolje od druge čuva čovjekova pravu narav. Između ispunjene uloge društvenoga, važnog javnog čovjeka otkrivaju se znakovi privatnog čovjeka, onoga koji je smeten, pomalo nepraktičan i ganutljivo smiješan i kojega s blagošću i ljubavlju poznaju njegovi najbliži ili doista samo dobri prijatelji.

Snaga plastičke sinteze

Pa kada već ustrajavam na favoriziranju (primjerice Vaništa, Tartaglia, Milišić, Lalin, Vulas, Kuduz...) ukazujem na snagu plastičke sinteze i psihološke kompresije i fuzije, koja je dakako došla iz neke fizičke sugestije koja je plodonosno isprepletena sa znanjima o liku. Tu je analiza usađena u osjećaj, umna uljuđenost u misli. On u tenu hvata narav pa je izvanjski oblik unutrašnja narav u djelu jedinstvena čistog plasticiteta i mekog obrisa. Jaki i čisti volumeni, široke plohe lica i poprsja prati i tekst i slovo koje je u tankovitosti usklađena s odlikama lika. Oni su rukopis karaktera građen na analogijama vidljivog i nevidljivog. Na postu očiju i suspregnutosti ruke.

Njima uz bok stavio bih muževne osobe junačkih portreta vjernih i blago idealiziranih crta umnika stanovite stoičke mudre krutosti. To su pronicava lica oštrih profila neomekšana sumnjama puna odlučnosti. Saliveni u sebi samima izražavaju ustrajne energije i strastvenu volju neke litijske (gatamelatske) stamenosti i britkosti profila (akademik Begović), vidljive i u mrčenju pijavica obrva (Kulmer) ili pak u odlučnoj razbarušenosti glave (Žižić) mudro ispletene vijencem i areolom teksta koji naznačava tektoniku medalje i sretno učvršćuje lik kako ne bi otplovio beskrajem prostora. Ili je riječ o licu neke euklidske omeđenosti i uglatosti (Pejaković) idealiziranom taman onoliko koliko je potrebno da se prekorači udaljenost između njihove svakodnevne i osvjedočene ljudske uljudnosti i njihova širega znanstvenog i kulturološkoga značenja. To su lica puna inteligencije i unutrašnje snage koji ih izdižu iz ustajalosti običnih fizionomija.

Neki opet (admiral Letica, Lord Robertson...) s nekom svakodnevnom praktičnom realističkom odlučnošću volje, prtreti i lica onakva kakva jesu— ljudi sa smislom za današnjicu bez apstrakcije, djeca svojega doba puna agresivne oštroumnosti i s blagim znakovima razumljive nabusitosti i odlučnosti. Tvrdoća crta lica, čvrstina i prodornost s umjerenim i ukusnim kukičarenjem detalja, dosežu istinitost u medalji koja izgovara njihova puna imena i uloge.

Sjećanja na zaborav...

U jednoj skupini medalja gledam zadaću da se iščitaju i ona lica koja sa sobom nisu donijela neku staru fotografiju ili neki opis njihovih suvremenika, o kojima se zna iz nekog izblijedjeloga predloška staroga crteža, grafičkog lista— jednostavno one koji iz davnine dolaze bez ikakva podatka o svojem licu. Oni su u plitkim reljefnim stanjima, više u crtežu nego u plastici, utonuli u površinu koju navodnjava umjetnikov osjećaj za svjetlosni akcent koji ide uzduž crte izranjajućih obrisa, koji se opet gube i poniru u meku površinu. Sada se škapulavaju zaborava, donoseći izmišljeno lice čovjeka onako kao što se i lik najvećega hrvatskog humanističkog književnika Marka Marulića vezuje uz slavno djelo Ivana Meštrovića na trgu mirisom voća u Splitu.

Iz pravog obzira i poradi same istine i rada brojnih medaljera, Paraćevih mlađih i starijih suvremenika, recimo da Parać nije došao ni na kakav kraj nego da se njegov rad ugnijezdio u krilu discipline u kojoj su i ortodoksni i problematičari— jesu morali moliti prstima i rukama— utišali svoje bitke. Uostalom, ove su zadaće bile za pitomiji svijet, koji je poput Paraća bio spreman zaploviti svuda osim prema ortodoksiji, ili tamo gdje mu drugi pokažu prstom.

Onomu koji je gotovo oslijepio od sunca, onomu koji je došao iz boje i svjetlosti, koji se spustio niz padine Kozjaka u svoje djetinjstvo i u sjećanje na zaborav, zagledao se u lica prijatelja i ljudi, a ozbiljnost, znatiželja i radost bile su potpore njegovu strastvenom i najnovijem gubljenju vremena i slabljenju vida.

Da. U svemu tome uživa. A izložba i sva predstavljanja nisu njegova želja i potreba — nego naša. Ovaj izlagački dio priče njemu je teret. A mi mislimo da je šteta da samo odabrani i povlašteni uživaju u svijetu i u licima koja je stvorio.

Vijenac 240

240 - 15. svibnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak