Vijenac 238

Kazalište

Otvaranje Scene Strozzi i izložbe o kazališno-glazbenoj obitelji Strozzi, najvećoj hrvatskoj umjetničkoj dinastiji

Oživljena kazališna povijest

Kolaži monologa veterana hrvatske kazališne umjetnosti jedinstvena su mogućnost putovanja kroz kazališnu prošlost, teatarski vremeplov koji nam pruža priliku da vidimo djeliće nastupa iz povijesnih predstava od kojih mnoge već dugo nisu na kazališnim daskama. Jedna od najpoznatijih izvedbi odabranih monologa u hrvatskom kazalištu zbila se na sceni HNK u Zagrebu 1928, kada je u režiji Tita Strozzija Marija Ružička Strozzi (u 78. godini života) obilježila šezdesetu obljetnicu svoga rada, dok je u glazbenom svijetu kao fenomen ostao zabilježen (i snimljen) nastup Maje Strozzi-Pečić u dvorani Istra 1952, kada je za svoj sedamdeseti (!) rođendan izvela nekoliko zahtjevnih arija iz opera Traviata i La Boheme

Otvaranje Scene Strozzi i izložbe o kazališno-glazbenoj obitelji Strozzi, najvećoj hrvatskoj umjetničkoj dinastiji

Oživljena kazališna povijest

Kolaži monologa veterana hrvatske kazališne umjetnosti jedinstvena su mogućnost putovanja kroz kazališnu prošlost, teatarski vremeplov koji nam pruža priliku da vidimo djeliće nastupa iz povijesnih predstava od kojih mnoge već dugo nisu na kazališnim daskama. Jedna od najpoznatijih izvedbi odabranih monologa u hrvatskom kazalištu zbila se na sceni HNK u Zagrebu 1928, kada je u režiji Tita Strozzija Marija Ružička Strozzi (u 78. godini života) obilježila šezdesetu obljetnicu svoga rada, dok je u glazbenom svijetu kao fenomen ostao zabilježen (i snimljen) nastup Maje Strozzi-Pečić u dvorani Istra 1952, kada je za svoj sedamdeseti (!) rođendan izvela nekoliko zahtjevnih arija iz opera Traviata i La Boheme

U povijesti hrvatske, ali i europske umjetnosti rijetko se susreću obitelji umjetnika koje su tolikom snagom obilježile svoje područje umjetničkog djelovanja tijekom nekoliko generacija, kao što je to bio slučaj s obitelji Strozzi. Dramska glumica Marija Ružička-Strozzi, njezin sin, glumac, redatelj i pisac Tito Strozzi, njezina kći, operna pjevačica Maja Strozzi-Pečić i Majin sin, kompozitor i dirigent Boris Papandopulo, ključni su kvartet umjetničke dinastije, kojoj se priključuju i supruge Tita Strozzija (operna pjevačica Ljubica Oblak-Strozzi, balerina Irena Aleksandrovska-Strozzi, glumica Eliza Gerner-Strozzi), a čiji su najmlađi predstavnici dvije unuke Tita Strozzija (kćerke kardiologinje Maje Strozzi, rođene u braku Tita Strozzija i Elize Gerner), glumica Dora i plesačica Maja Fišter. Strozzijevi su na svojstven umjetnički način obilježili 20. stoljeće, a razdoblje od 2. siječnja 1868. (glumački debi Marije Ružička-Strozzi u Lowoodskoj siroti) do 23. ožujka 1970. (smrt Tita Strozzija) predstavlja stodvogodišnju eru Strozzijevih, u okviru kojeg su oni ostvarili nekoliko tisuća dramskih, opernih i glazbenih nastupa.

Kao što je bilo najavljeno u tekstu Stoljeće jedne dinastije u »Vijencu« br. 228. od 28. studenoga 2002, objavljenu u povodu 110. godišnjice rođenja Tita Strozzija i 120. godišnjice rođenja Maje Strozzi-Pečić, »Vijenac« i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pokrenuli su novu dramsko-glazbenu scenu, u okviru koje će se u multimedijalnoj dvorani nove zgrade Matice hrvatske održavati nastupi istaknutih hrvatskih dramskih i glazbenih umjetnika, a prvi je nastupio Pero Kvrgić, glumački doajen koji je prošle godine dobio i nagradu HNK u Zagrebu Tito Strozzi. Tom prigodom postavljena je izložba o najistaknutijim članovima obitelji Strozzi, a scena je dobila ime upravo po toj našoj najvećoj hrvatskoj kazališnoj dinastiji.

Stoljeće jedne dinastije

Izložba je pod naslovom Stoljeće jedne dinastije otvorena u nedjelju, 6. travnja 2003. u 19 sati u Galeriji Matice hrvatske. Na otvaranju izložbe okupljenima su se obratili autor izložbe i inicijator Scene Strozzi Zlatko Vidačković; Eliza Gerner, bivša supruga Tita Strozzija i teatrologinja Ana Lederer, autorica dijela izložbe s fotografijama Tita Strozzija. Zlatko Vidačković istaknuo je neprocjenjiv prinos članova obitelji Strozzi hrvatskoj dramskoj i glazbenoj umjetnosti, od Marije Ružička-Strozzi, najveće tragetkinje cijeloga Slavenskoga juga i Sare Bernhardt stranjskoga svijeta (pariški »Le Journal ilustre«, 1894), koja je u 68 godina glumačkoga djelovanja nastupila u više od šesto uloga nekoliko tisuća puta; njezina sina Tita Strozzija, najsvestranijega kazališnog umjetnika u hrvatskoj povijesti, koji je tijekom pedeset godina režirao više od tristo drama i opera, te glumio u još toliko; njezine kćeri Maje Strozzi-Pečić, vrhunske operne pjevačice kojoj je Igor Stravinski posvetio četiri pjesme, a Thomas Mann u Doktoru Faustusu proglasio je najljepšim sopranom obiju hemisfera; Majina sina Borisa Papandopula, jednog od najvećih i najsvestranijih hrvatskih kompozitora i koncertnih i opernih dirigenata, pa do Strozzijevih supruga, sopranistice Ljubice Oblak-Strozzi, učenice Milke Trnine koja je pod imenom Violetta de Strozzi postala prvakinja Berlinske opere, i Elize Gerner-Strozzi, prvakinje Drame HNK u Zagrebu, glumice koja je nastupala na tri jezika diljem Hrvatske i Europe.

Eliza Gerner ispričala je kratku povijest dinastije Strozzi, počevši od 1850, kada se u moravskom gradiću Litovelu rodila Marija Ružička, preko svojih glumačkih nastupa s Titom Strozzijem u brojnim ulogama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i u Dramskom ansamblu Strozzi diljem Hrvatske i inozemstva, pa do glazbenih uspjeha Maje Strozzi-Pečić i Borisa Papandopula. Pritom je zahvalila prisutnom Vladi Štefančiću što je 1970. omogućio Titu Strozziju da proslavi svoju pedesetu obljetnicu glumačkog rada u Gradskom kazalištu Komedija, nakon što mu je uskraćena mogućnost da to učini u HNK u Zagrebu, kući kojoj je dao gotovo cijeli svoj umjetnički život.

Teatrologinja Ana Lederer, kojoj su dramske režije Tita Strozzija bile tema doktorske disertacije, a čija knjiga o Titu Strozziju ovih dana izlazi iz tiska, osvrnula se na iznimno bogat redateljski opus Tita Strozzija, dok se kći Tita Strozzija, Maja Strozzi, u ime obitelji zahvalila organizatorima.

Na izložbi je izložen velik broj izložaka vezanih uz umjetnički život članova dinastije Strozzi. Na dvanaest panoa izložene su fotografije iz dramskih i opernih režija te glumačkih nastupa Tita Strozzija. Taj dio izložbe preuzet je od izložbe koju je Ana Lederer pripremila prilikom Festivala glumca u Županji, u organizaciji Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Drugi dio izložbe otvara veliki portret markiza Ferdinanda Strozzija starijeg, potomka stare firentinske obitelji, slijedi potom portret njegova sina Ferdinanda Strozzija mlađeg te Höchlingerov portret Marije Ružička–Strozzi nastao oko 1895. Izložena je i bista Marije Ružička Strozzi, rad kiparice Mile Wod, kao i njezin srebreni pojas (dar Sofijskoga ženskog društva prilikom gostovanja u Sofiji 1905) te dva srebrena vijenca (dar Spljeskih gospogja u travnju 1908. te Udruženja tehničkog osoblja Narodnog kazališta u povodu 60 godina umjetničkog rada u ožujku 1928). Uz njezinu najstariju dostupnu fotografiju priložena je i mala pozivnica na vjenčanje Ferdinanda Strozzija i Marije Ružička. Tu je i ilustrirana geneaolgija obitelji Strozzi (pod naslovom Famiglia Strozzi di Firenze) te osobna evidencija režija i glumačkih nastupa Tita Strozzija od 1918. do 1945. naslovljena Via anucis et gloriae Vladimir Žerdinski autor je izložene karikature Tita Strozzija (s balerinom u pozadini) iz 1944. Od osobnih predmeta Tita Strozzija našle su se tu njegove naočale, putovnica, lula, upaljači i kutija za cigare te iskaznice DKH. Izložene su bile i originalne fotografije iz Strozzijeva izgubljenog filma Dvorovi u samoći iz 1925, kao i mala kruna koju su Caru pričalu (Titu Strozziju) darovali zahvalni roditelji djece Dječjega carstva u povodu pete obljetnice postojanja 1937. Poseban dio izložbe bile su originalne kazališne cedulje s podjelom. Izloženo ih je dvadeset i četiri, podijeljene u šest skupina: operne režije, dramske režije, režije hrvatskih praizvedbi, vlastita djela, gostovanja te režije na malim pozornicama HNK na Tuškancu i u Frankopanskoj ulici.

Svi navedeni predmeti dio su ostavštine Tita Strozzija, a izloženi su zahvaljujući ljubaznosti Elize Gerner. Uz njih su izložene i arhivske fotografije Borisa Papandopula (koje je ustupila njegova kći Maja Papandopulo) te dvije uokvirene arhivske fotografije Tita Strozzija i Maje Strozzi-Pečić (vlasništvo Maje Strozzi). Izložba je bila otvorena do 8. travnja, a zbog interesa koji je izazvala bit će uskoro obnovljena u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

Stari, nostalgični šlageri

Istog dana u 20 sati na Sceni Strozzi u prepunoj dvorani nove zgrade Matice hrvatske (uz 104 stalna mjesta moralo se naći mjesta i za još desetak pomoćnih stolaca) izvedena je predstava Stari, nostalgični šlageri u okviru koje je ugledni dramski umjetnik Pero Kvrgić izveo monologe iz predstava u kojima je ostvario svoje najuspješnije uloge.

Na maloj pozornici, uz stolac Tita Strozzija kao jedini scenski rekvizit (ljubazno ustupljen od Maje Strozzi), Pero Kvrgić odveo nas je na sedam predstava iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Već u prvom, najduljem i najzahtjevnijem monologu, srednjovjekovnoj farsi Mesar iz Abevillea, Kvrgić je pokazao svoj neizmjerni glumački talent uvjerljivo odglumivši čak šest različitih likova i pripovjedača. Nakon toga uslijedile su druge, danas gotovo zaboravljene uloge: Ujak, Ujakov san, F. M. Dostojevski; Mockinpott, Patnje gospodina Mockinpotta, Peter Weiss; Kir Janja, Tvrdica, Jovan Sterija Popović; Šjor Bepo, Zagrljaj, Ranko Marinković (dramatizacija Božidara Violića); Poljski Židov, U logoru, Miroslav Krleža, a vrhunac nastupa bio je ulomak kultnih Stilskih vježbi u kojima Kvrgić neprekidno nastupa već više od trideset godina.

Za razliku od drugih oblika umjetnosti, kazalište je umjetnost trenutka i magija predstave nestaje nakon što ona iščezne s repertoara, a rijetke snimke kazališnih predstava mogu samo približno prenijeti doživljaj izvedbe. No, kolaži monologa veterana hrvatske kazališne umjetnosti jedinstvena su mogućnost putovanja kroz kazališnu povijest, teatarski vremeplov koji nam pruža priliku da vidimo djeliće nastupa iz važnih predstava od kojih mnoge već dugo nisu na kazališnim daskama. Jedna od najpoznatijih izvedbi odobranih monologa u hrvatskom kazalištu zbila se na sceni HNK u Zagrebu 1928. kada je u režiji Tita Strozzija Marija Ružička–Strozzi (u 78. godini života!) obilježila šezdesetu obljetnicu svoga rada izvedbom prizora iz djela u kojima je postigla najveće uspjehe: Debora, Mosenthal; Vlasnik talionica, Ohnet; Strana žena, Bisson i Lijepa pustolovina, Caillavet-Flers-Rey, dok je u glazbenom svijetu kao fenomen ostao zabilježen (i snimljen) nastup Maje Pečić-Strozzi u Dvorani Istra, kada je za svoj sedamdeseti (!) rođendan izvela nekoliko zahtjevnih arija iz Verdijeve opere Traviata i Puccinijeve La Boheme u duetu s Nonijem Žunecom.

U svrhu oživljavanja još jednog dijela hrvatske kazališne baštine Scena Strozzi u ovoj će sezoni, u nedjelju 25. svibnja, na svom repertoaru predstaviti još jednu monodramsku predstavu, multimedijalni satirični cabaret Šekspirijada, u izvedbi Špire Guberine.

Goran Ivaniš

Vijenac 238

238 - 17. travnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak